Više od jednog vijeka zubu vremena prkosi ova škola, a rađena je planski kako bi olakšala svakodnevicu učiteljima i đacima.

Prvo što se može uočiti jesu veoma visoki prozori koji su tako pravljeni, jer tada nije bilo struje, a trebalo je da što više svjetlosti dopre do učionice. Čim dođu hladni dani vatra zapucketa iz peći, koja i sada zagrijava učionicu.

Međutim, dok se mnoge škole gase, zahvaljujući mlađanom Lužiji, graja, u ovom slučaju jednog đaka, dokaz je da je selo živo, a sa druge strane je i olakšanje roditeljima, jer ne moraju Radovana voziti u 12 kilometara udaljenu školu “Mladen Stojanović” u Bronzanom Majdanu.

Prvačić Radovan Lužija rekao je za “Glas Srpske” da voli da uči, piše, ali i da dijeli užinu i razgovara sa učiteljicom, za razliku od svojih vršnjaka u drugim školama, koji to čine sa drugarima iz klupe.

– Lijepo mi je u školi, svaki dan učim nešto drugo, zanimljivo je i nije mi naporno. Malo mi nedostaje društvo, ali kad dođem kući družim se sa bratom koji sada ide školu u Bronzani Majdan u šesti razred. Sada mi je učiteljica najbolji drug – rekao je Lužija.

U učionici ima i fizičko, a i tu mu pomaže učiteljica.

– Kada se zagrijavam, trčim u učionici i onda uzmemo rekvizite. Omiljena mi je fudbalska lopta, a velika je učionica pa imam mnogo prostora za igrarije sa loptom – kazao je Lužija.

Učiteljica Jovana Tramošljika rekla je za “Glas Srpske” da je ovo za nju veliki izazov, ali i nešto gdje je pronašla sebe. Za rad sa jednim učenikom kaže ima i dobre i loše strane.

– Veoma je neobično i sve do ove godine bilo je nepoznato. Najveći nedostatak je prazna učionica, ali sve to nadomjesti prvačić Radovan – rekla je Tramošljika.

Kako kaže, jedna od prednosti jeste to što je nastava prilagođena njegovim individualnim sposobnostima.

– Radimo sve kako bi Radovan napredovao, pratim njegova interesovanja i iz dana u dan vidim napredak. Zanimljiva je ta direktna komunikacija, učiteljica – đak, koja je bila prisutna nekada davno – rekla je Tramošljika.

Nije joj teško palo ni da putuje iz grada svaki dan u Kmećane.

– Zadovoljstvo mi je ovdje raditi, kada vidim njega kako je nasmijan i veseo, kako lijepo sarađujemo, a tu je i povratna informacija. Uz to, ovdje su fantastični ljudi, poštuju me, nikada nisam zažalila što radim u jednoj područnoj školi. Sve ovo doživljavam kao nagradu od Boga – rekla je Tramošljika.

Prema njenim riječima, na samo 50 metara od ove škole slavni pisac Petar Kočić učio je prva slova.

– Kada je Petrova majka rodila mlađeg brata Iliju preminula je na porođaju, a njegov otac Jovan, koji je bio po profesiji sveštenik, djecu je ostavio na selu u Stričićima. Međutim, kada je Petar navršio deset godina ovdje u manastiru Gomionica naučio je da čita i piše, a prvi učitelj bio mu je Petar Ivančević – rekla je Tramošljika.

Piše: Miloš Vasiljević / Foto: Velibor Tripić