Jednog hladnog dana pozvali su je u lokalnu policijsku postaju i život kakav je poznavala urušio se do temelja. Njezin suprug, s kojim je bila u braku pedeset godina, uhvaćen je kako u supermarketu snima ženama pod suknje.

Kao da to nije bilo dovojno šokantno, na njegovu su računalu tad pronađeni dokazi o nečemu još jezivijem: gotovo čitavo desetljeće potajno ju je drogirao i dovodio desetke nepoznatih muškaraca u njihov dom kako bi je silovali dok je bila u stanju potpune bespomoćnosti.

Četiri godine poslije, on i još pedesetorica muškaraca izvedeni su pred sud. Gisèleina odluka da se odrekne prava na anonimnost odjeknula je svjetskim naslovnicama. „Sram mora promijeniti stranu“, izjavila je tad, dajući glas i nadu milijunima. Njezine su riječi postale poklič, a njezina odluka označila je prekretnicu u javnom doživljaju seksualnog nasilja.

Priznanje ženi koja je prisilila društvo da pogleda u zrcalo

Danas su njezini memoari pod naslovom „A Hymn to Life: Shame Has to Promijeni Sides“ napokon pred čitateljima.

Knjiga izlazi u trenutku dok sudska odluka još odjekuje, ali Gisèle u njoj ne traži sažaljenje. Britanski The Guardian u današnjoj recenziji ističe kako se ona ne postavlja kao žrtva, već kao figura zapanjujuće snage koja je preuzela potpunu kontrolu nad vlastitim narativom.

To je ključna točka njezine borbe – odbijanje da o njezinoj sudbini odlučuju drugi, bilo da je riječ o zlostavljačima, medijima ili pravosuđu.

Da njezina priča nadilazi granice francuske sudnice, potvrđuje i podrška globalne intelektualne elite. Na londonskoj promociji knjige njezine će tekstove čitati Kate Winslet i Kristin Scott Thomas i to nije tek simbolična gesta, već priznanje ženi koja je prisilila društvo da pogleda u ogledalo i prizna vlastito suučesništvo u šutnji.

„Ja sam prije svega obična žena koja je donijela teške odluke“

Gisèle Pelicot u osmom desetljeću života nije dopustila da joj izdaja čovjeka kojem je najviše vjerovala definira ostatak života.

Umjesto toga, ona je sama definirala novi standard: sram više nije teret koje bi trebale nositi žrtve nasilja.

Unatoč svemu, Pelicot se ne smatra junakinjom.

„Teško mi je kad me nazivaju heroinom. Ja sam prije svega obična žena koja je donijela teške odluke. Da, bilo je hrabro, ali imala sam sreću biti okružena dobrim ljudima. Važno je ne ostati sȃm, ne zatvoriti se u vlastitu nesreću. Treba otvoriti srce i govoriti, jer govorom pokrećemo stvari, ne šutnjom. Kad bi svijet bio otvoreniji, svi bismo mogli biti sretniji. To je poruka nade za sve“, rekla je povodom izlaska knjige.

Nakon suđenja, kaže, pokušava ponovno živjeti normalno, okružena ljudima koje voli.

„Mirno gledam u budućnost. Želim u potpunosti uživati u životu, biti sretna i spokojna. Ono što želim da čitatelji ponesu iz ove knjige jest poruka nade – radost življenja i uvjerenje da svi možemo nadvladati kušnje. To je najvažnije. Uvijek treba davati nadu“, poručila je.

Izvor: Womaninadria

S tim u mislima, u toku priprema za odmor, osim kupaćih kostima i krema sa zaštitnim faktorom, u potrazi sam i za novim letnjim štivom. Na sreću, upravo u ovo doba godine izlazi mnogo novih romana regionalnih i međunarodnih autora, tako da je moj kofer već gotovo spakovan, ostaje mi još samo da bukiram hotel. U nastavku donosim listu novih romana koje jedva čekam da pročitam ovog leta – na plaži, u sobi pod klimom ili u omiljenom kafiću.

Sestrinstvo loših kćeri, Vanessa Montfort

Nagrađivana španska autorka Vanessa Montfort donosi roman pun zapetljanih međuljudskih odnosa, protkan humorom i surovo realnim scenama. Roman Sestrinstvo loših kćeri donosi priču o komplikovanim odnosima između majke i kćeri. Sestre Mónica, Ruth i Suselen nikada se nisu osećale kao dovoljno dobre za njihovu majku, koja je važila za primadonu. Sve tri (a i njihov brat Gabriel) posvetile su život pokušavajući da se izbore sa posledicama koje je disfunkcionalan odnos sa majkom imao na njih. Jedna od njih trenira policijske pse, ali ne može da se odupre utisku da je i ona proizvod majčine stroge dresure, druga je postala psihijatar kako bi razumela sopstvene traume, a treća je od porodice pobegla u inostranstvo. Međutim, kada je u kadi njihove majke pronađeno beživotno telo lokalnog šetača pasa Orlanda, njihov život se pretvara u uzbudljivu pozornicu, okupljajući odlutale likove i oživljavajući njihove davne i bolne tajne.Ovim romanom, spisateljica postavlja pitanje da li je moguće pobeći od tih toksičnih uzoraka i najzad doseći neku harmoniju koja odgovara celoj porodici.

Toni, Rumena Bužarovska

Stigao je prvi roman renomirane regionalne autorke Rumene Bužarovske – Toni. Roman donosi priču o muškarcima kakve svi poznajemo – onim koji nikad nisu odrasli, imaju mišljenje o svemu (pa čak i o nijansi vašeg karmina) i ne čuju nikoga osim sebe. Spisateljica poznata po svom britkom stilu koji uvek dolazi sa dozom humora, poznata je po radovima u kojima je pričala o životima žena koje sputavaju društvena očekivanja. Sada u fokus stavlja „neprijatnu vrstu mušakrca“, ponovo disecirajući društvo i kritikujući tradicionalne norme. Protagonista Toni možda će vam zvučati kao muškarac koga ste već (nažalost sreli) – bivši je roker, emocionalni parazit koji još uvek živi sa majkom, uprkos t0me što je odavno prešao tridesetu. sredovečni muškarac koji i dalje živi s majkom. Pratimo njegov život u toku pandemije i izolacije, kada niz gotovo trivijalnih događaja učini da se njegov svet sruši.

Dani u knjižari Morisaki, Satoshi Yagisawa

Savremena japanska književnost pravo je osveženje za sve koji su u potrazi za dirljivim pričama zbog kojih ćete se osećati emocionalno razoreno, ali i ušuškano, kao da je neko odmah priskočio da vas uteši. Na dobar način, verujte ne samo meni, već i milijardi drugih ljudi koji obožavaju japanske cozy romane. Dani u knjižari Morisaki prati dvadesetpetogodišnju Takako, kojoj dečko nonšalantno saopštava da se ženi drugom devojkom – ukoliko ste već čitali neki od poznatih novih japanskih romana, ovakav koncept vam neće delovati neobično. Očajna, Takako putuje u predgrađe Tokija, gde počinje da radi u maloj knjižari svoga ujaka. U ovoj šarmantnoj knjižari Takako otkriva ljubav prema književnosti i upoznaje nove prijatelje. Ukoliko volite radnje postavljene u malom gradu, ova će vas oduševiti, osećaćete se kao da biste mogli da se snađete u ovom malom mestu i zatvorenih očiju prošetate od knjižare do lokalnog kafića u kome protagonistkinja provodi slobodno vreme. Ovo je priča o gubitku, ljubavi, novim počecima, ali i isceljujućoj moći knjiga.

Cure, Hana Tintor

Kada bi serija Sex and The City bila ilustrovana i odvijala se u našoj regiji danas, bila bi knjiga Cure Hane Tintor. Tintor donosi niz stripovskih epizoda koje nas vode kroz svakodnevnicu devojaka u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima, čije muke su neodoljivo bliske našim. One razmišljaju o svojim ljubavnim odnosima, preispituju svoju sposobnost komunikacije, i pokušavaju da shvate koje su prave vrednosti u doba kada nam društvene mreže naizgled diriguju osećanja i postupke. Reč je o simpatičnoj knjizi punoj lepih i simpatičnih priča koje fokus stavljaju na žensko prijateljstvo, razumevanje i saosećajnost.

Lusi, Bojan Savić Ostojić

Ako ste se ikada zapitali kako bi manic pixie dream girl izgledala na ulicama Beograda, ne treba da tražite dalje od romana Lusi Bojana Savića Ostojića. Ostojić nas vraća u Beograd sa početka milenijuma, detaljno iscrtavajući mapu grada kroz uspomene na ljubav, odrastanje i sazrevanje. Studentski domovi i kafići su glavno mesto radnje gde se rađa Zoranova i Lusina nesvakidašnja ljubavna priča. Narator kroz nostalgiju i sećanja disecira svoj odnos sa neobičnom devojkom koju je nekada smatrao prijateljicom, pokušavajući da shvati gde je nestala i da odgovori na pitanje da li uopšte poznajemo one koje volimo. Ovo je roman o mladosti, prijateljstvu i ljubavi u poređenju sa kojom sve drugo deluje nevažno.

Never Flinch, Stephen King

Najnoviji roman Stephena Kinga Never Flinch stigao je i u regionalne knjižare. Iako Kingova dela možda nisu tipično letnje štivo, moj stav je da nikada nije pogrešno vreme za čitanje jednog od njegovih romana. Never Flinch donosi uzbudljivu priču o detektivki Izzy Jaynes, koja pokušava da odluči šta da radi po pitanju uznemirujućeg pisma koje je policijska uprava dobila. Reč je o pretnji da će anonimna osoba „ubiti trinaest nevinih i jednog krivca“ u „činu iskupljenja za besmislenu smrt nevinog čoveka“, a kako Izzy saznaje, autor je smrtno ozbiljan. S druge strane, roman prati i aktivistkinju Kate McKay koja započinje turneju kroz SAD, privlačeći pune dvorane obožavalaca i protivnika.  Neko ko žestoko osporava njenu poruku o osnaživanju žena počinje da je prati i ometa njene nastupe. U početku je to bezopasno, ali progonilac postaje sve smeliji. Ove dve žene spaja priajteljica Holly Gibney, a King donosi niz sjajnih novih i starih likova kroz dve paralelne priče koje se susreću u jezivom raspletu.

Imati sve, Marco Missiroli

Nakon hit romana Vernost, Marco Missiroli vraća se sa toplom pričom o ljubavi između oca i sina, koja bi mogla da bude savršeno letnje štivo. Sandro je u svojim tridesetim prokockao većinu imetka i time uništio dugogodišnju vezu, te odlučuje da se vrati u Rimini, grad u kome je odrastao. Međutim, povratak kući znači da će morati da se suoči s ocem Nandom, koji je teško bolestan. Svaki njihov razgovor deluje kao poslednji, a Sandro pokušava da se nosi s posledicama vlastitih izbora i očevim iščekivanjima. Ovo je topla priča o iskupljenju i o roditeljskoj ljubavi koja je tu čak i kada nije glasna. Missiroli otkriva kako je putem iskrenosti moguće vratiti poverenje bliskih osoba čak i nakon velikih životnih grešaka. Ovaj roman suočava nas sa pitanjem: Šta znači imati sve?, i vraća nadu čak i okorelim pesimistima.

Čudno cveće, Donal Ryan

Čudno cveće Donala Ryana je snažan, emotivno nijansiran roman o porodičnim vezama, gubitku i nadi, smešten u ruralnu Irsku 1970-ih godina. Kada dvadesetogodišnja Mol iznenada nestane iz porodičnog doma, njeni roditelji, tihi i odani ljudi iz sela, osećaju se poraženo i primorani su da se suoče sa životom ispunjenim tišinom i pitanjima bez odgovora. Pet godina kasnije, Mol se vraća, ali s njom dolazi i stranac koji zauvek menja dinamiku njihove porodice i zajednice. Roman istražuje teme otuđenja, prihvatanja i oproštaja, prikazujući kako ljubav, iako ranjena, ima moć da leči i povezuje.

Grande Casino, Lora Roglič Klinc

Dok ceo svet prati neverovatne uspehe Primoža Rogliča, Lora Roglič Klinc je ta koja ih uz svog partnera i proživljava. Grande Casino je brutalno iskrena, emotivna i duhovita autobiografska priča Lore Roglič Klinc, a donosi nam uvid u život partnerke vrhunskog sportiste. Kroz svakodnevne izazove porodičnog života i momente iz sveta profesionalnog biciklizma koji se dešavaju „iza kamere“, autorka razotkriva stvarnost u kojoj se svaki dan odvija nova drama, a svaki uspon  je nova borba. Roman je napisan dinamično, a pun je autentičnih dijaloga koji neguju na slovenačke dijalekte. Reč je o nežnoj, ali sirovoj introspekciji koja je osvojila publiku svojom hrabrošću i toplinom.

Amapola, Olja Runjić

Čak i ako niste ljubitelji poezije, dopustite da vam ovog leta Olja Runjić promeni mišljenje. Pesnikinja je nedavno objavila novu zbirku Amapola, koja donosi izuzetno čitljivu ali kompleksnu poeziju. Runjić oslikava dane provedene uz more, hrabre žene koje su na leđima nosile nezamisljive terete i decu koja traže svoje prostore slobode. Za čitaoca je zbirka Amapola uzbudljivo iskustvo koje nas vodi kroz različita mesta, prizore i vremena. Ako ste mislili da čitanje knjige na plaži ne može postati romantičnije, probajte da na sledeće kupanje ponesete zbirku poezije i osetite sve čari ove lirike.

Nisam znala šta nosim u sebi, Radmila Petrović

A ukoliko vam nije dosta poezije, nedavno je objavljena i zbirka Nisam znala šta nosim u sebi Radmile Petrović, koja spaja intimnu ispovest i društvenu kritiku, osvetljavajući žensko iskustvo u punom kapacitetu. Kroz stihove koji su istovremeno nežni i brutalno iskreni, Petrović govori o ljubavi između dve žene, klasnim razlikama, samoći, porodičnom poreklu i odrastanju u svetu koji retko ima razumevanja za ranjivost. Zbirka nas vodi od sela do grada, između zabranjenog i potisnutog, i otvara prostor za priče koje su često ignorisane – o telu, o boli, o prešutanim stvarima. Autorka nudi hroniku o životu žene u savremenoj Srbiji, bez ukrasa i bez iluzija, ali sa velikom emocionalnom snagom.

Izvor: vogueadria.com

Istinski originalna knjiga u svakom smislu te riječi, Rečnik čudnovatih tuga poetski definiše emocije koje svi osjećamo, ali za koje nismo imali riječi — sve do sada. Da li ste se ikada zapitali o životima ljudi koje svakodnevno srećete na ulici, shvatajući da je svako od njih glavni junak sopstvene priče, sa životom podjednako živopisnim i složenim kao vaš? Taj osećaj ima ime: sonder. Ili ste, možda, posmatrali oluju kako se približava i osjetili iskonsku žudnju za katastrofom, nadajući se da će prodrmati vaš život? To je lachesism. A možda ste gledali stare fotografije i osjetili nalet nostalgije za vremenom koje zapravo nikada niste doživjeli. To je anemoia. Džon Kenig nam, svojim neobičnim leksikonom, pruža ogledalo u unutrašnje svjetove, u kojima ćemo prepoznati vlastite misli, tugu, nostalgiju i čežnje, pretočene u pažljivo osmišljene pojmove koji ostaju urezani u svijesti dugo nakon čitanja.

Stvara predivne nove riječi koje su nam potrebne, a koje još nemamo.

— DŽON GRIN, AUTOR BESTSELERA „KRIVE SU ZVIJEZDE”

Nema sumnje da je uzbudljivo pronaći riječi za naša najčudnija osjećanja… Kenig baca svjetlo na usamljene zakutke ljudskog iskustva… Očaravajuća knjiga.

— The Washington Post

Knjiga koja djeluje gotovo nestvarno — kao da je izašla iz svijeta magije Dž. K. Rouling.

— Upworthy

Džon Kenig živi u Minesoti sa svojom ženom i ćerkom. Godine 2009. pokrenuo je Rečnik čudnovatih tuga, koji je započet kao blog na adresi dictionaryofobscuresorrows.com, nakon čega je pokrenut i Jutjub serijal. Njegov rad su pohvalili Džon Grin, magazin Njujork i momci iz Radiolaba.

„Ovo nije Majamiˮ, u izdanju Imprimatura i prevodu književnice i prevoditeljke Mihaele Šumić, zbirka je priča inspirisanih istinitim događajima u Verakruzu, gdje nestanci ljudi, nerasvijetljeni zločini i politička korupcija oblikuju svakodnevicu.

U vremenu nejasnih granica između istine i laži, haosa i reda, užasa i ravnodušnosti, organizovanog kriminala i države, pojavljuje se „Ovo nije Majamiˮ – knjiga koja ne donosi samo suve činjenice već i priče o ljudima. Smještajući radnju u Verakruz i njegovu okolinu, Fernanda Melčor donosi niz potresnih priča – zasnovanih na stvarnim događajima – koje meandriraju između reportaže i bogate, precizne autorkine imaginacije. Ove hronike, odnosno crónicas – žanr specifičan za latinoameričku književnost, koji spaja istraživačko novinarstvo, narativnu publicistiku i pripovijedanje – duboko zalaze u motive junaka, istražujući njihove želje i preispitujući okolnosti, te primoravajući nas da ih razumijemo – pa čak i da saosjećamo s njima – uprkos želji da ih odbacimo kao čudovišta. Fernanda Melčor još jednom kroz majstorsko pripovijedanje otkriva kako nasilje i šokantne vijesti koje pune naslovnice nisu ništa drugo do vrh ledenog brijega jednog društva na ivici haosa.

Fernanda Melčor ima moćan glas, a pod tim mislim nemilosrdan, razoran – glas nekoga ko piše s bijesom i ima vještinu da to iznese.

— SAMANTA ŠVEBLIN

Melčor priziva priče Flaneri O’Konor ili, iz nešto novijeg vremena, roman „Kratka povest sedam ubistavaˮ Marlona Džejmsa. Impresivno.

— DŽULIJAN LUKAS, THE NEW YORK TIMES

Pakleno snažna zbirka istinitih priča jednog od najuzbudljivijih novih meksičkih glasova.

— THE GUARDIAN

Fernanda Melčor rođena je 1982. u Verakruzu. Ova meksička autorka najpoznatija je po svom romanu „Sezona uraganaˮ, koji je časopis „The New York Timesˮ svrstao u 100 najboljih knjiga 21. vijeka i za koji je 2019. osvojila Međunarodnu književnu nagradu i nagradu „Ana Zegersˮ, te se našla i u užem izboru za Međunarodnu Buker nagradu 2020. i Međunarodnu književnu nagradu u Dablinu 2021. Njen roman „Paradajsˮ našao se u širem izboru za Međunarodnu Buker nagradu 2022. godine. Diplomirala je novinarstvo na Univerzitetu u Verakruzu. Pisala je tekstove za časopise kao što su „The Paris Reviewˮ, „Excélsiorˮ i „Le Monde Diplomatiqueˮ. Fernanda Melčor, čije se pisanje često upoređuje s Robertom Bolanjom, svrstava se u red najznačajnijih novih latinoameričkih književnih glasova.

Sa zadovoljstvom objavljujemo da je od ove godine, u izdanju Imprimatura, a u prevodu Ivane Mangov, dostupna knjiga „O pažljivosti i hrabrosti” Đanrika Karofilja.

Đanriko Karofiljo, pisac izuzetnog dara da o kompleksnim pojavama piše na jasan način, donosi praktičan vodič za kritičko mišljenje i razumijevanje moći riječi. Ova knjiga nije samo o politici ili moći – ona je o snazi pojedinca da djeluje. Kroz tri ključne teme – pažljivost, hrabrost i sposobnost sumnjanja – autor otkriva:

• kako prepoznati manipulisanje i suprotstaviti mu se,
• kako rješavati konflikte na nenasilan ali odlučan način,
• kako postavljanjem pravih pitanja oblikovati svijet i budućnost.

Karofiljo na inspirativan način povezuje drevna učenja sa savremenim političkim razmišljanjima, redefinišući pojmove poput pažljivosti i hrabrosti i pretvarajući ih u alate za lični i društveni napredak. „Sukob je strukturni deo našeg postojanja i ta činjenica nas primorava da prihvatimo ideju kako naš način viđenja stvari nije i jedini mogući. Biti pažljiv ne znači uzmicati pred sukobima. To, naprotiv, znači da sukobe treba da prihvatimo, dovedemo do pravila, učinimo ih sredstvom mogućeg napretka, a ne rušilačkim činom”, piše autor.

U vremenu kada riječi oblikuju stvarnost, važno je znati kako ih koristiti – i kako se odbraniti od njihovih zloupotreba. Ova knjiga nam, bez sumnje, može u tome pomoći.

Đanriko Karofiljo, jedan od najpopularnijih italijanskih pisaca, rođen je u Bariju 1961. Dugo je bio javni tužilac u odjelu za borbu protiv organizovanog kriminala. Godine 2007. imenovan je u Parlamentarnu komisiju za borbu protiv mafije, a od 2008. do 2013. bio je senator u Parlamentu Republike Italije. Književnu slavu, kako u Italiji tako i u inostranstvu, stiče svojim prvim romanom „Nesvjesni svjedokˮ, u kojem se kao glavni lik pojavljuje advokat Gvido Gverijeri. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, a knjige su mu prodate u preko 7 miliona primjeraka i prevođene na više od 20 jezika širom svijeta.

Oto Frank isprva nije mogao da se natera da pročita, a kamoli objavi dnevnik njegove ćerke, prvi put izdat pre 77 godina.

„I nadam se da ćeš mi biti velika podrška i uteha.”

Oto je pobegao sa porodicom u Amsterdam 1933. godine iz Frankfurta, gde je Ana rođena, nakon trijumfa nacističke stranke na nemačkim federalnim izborima i imenovanja Adolfa Hitlera za kancelara Rajha.

Ali bezbednost koju je holandska prestonica naizgled pružala od predstojeće nacističke pretnje pokazaće se samo privremenim oduškom za porodicu.

Godine 1940, nakon što je došao na vlast i proglasio se firerom, Hitler je izvršio invaziju na Holandiju.

Sa nemačkom okupacijom došle su i antisemitske mere.

Jevrejima je bilo zabranjeno da budu vlasnici firmi, bili su prisiljeni da nose identifikacione žute zvezde i pridržavaju se policijskog časa.

Oto, kao i mnogi Jevreji, pokušavao je od 1938. godine da emigrira u SAD, ali nedostatak politike azila i dugotrajni proces odobravanja vize, značili su da dokumentacija nije mogla da se kompletira pre nego što su nacisti zatvorili američke konzularne kancelarije na svim teritorijama pod nemačkom okupacijom u julu 1941. godine.

Mesec dana posle Aninog rođendana 1942. godine, Otova starija ćerka Margo je dobila poziv da se javi u nemački radni logor.

Da bi izbegla vlasti, čitava porodica se preselila u tajni aneks koji je Oto otkrio iznad svog poslovnog prostora u Amsterdamu.

Naredne dve godine, porodica Frank se skrivala u tom prostoru, zajedno sa još jednom porodicom i porodičnim prijateljem.

U zagušljivoj skučenosti aneksa, svi koji su tamo živeli bili su prisiljeni da tokom dana ćute, a nisu smeli da koriste toalet sve do noći, kad bi se kancelarija ispraznila, iz straha da će ih neko čuti.

Hranu i namirnice im je doturala mala grupa poverljivih pomagača.

Sve to vreme, Ana je u tajnosti uporno zapisivala svoje misli u dnevnik.

Zbog njene žudnje za društvom vršnjaka, izmišljala je fiktivne likove, kao što je Kiti, kojima bi pisala pisma.

Njene teskoba, težnje i dosada, zajedno sa rutinskim nezadovoljstvom skučenog života sa drugima, ogoljeni su na stranicama dnevnika.

Poslednji unos je 1. avgusta 1944. godine.

Ujutro 4. avgusta, Gestapo je upao u skrovište i uhapsio sve njegove stanovnike.

Razlog njihovog otkrivanja i dalje je sporan.

Frankovi su odvedeni u koncentracioni logor Aušvic-Birkenau, gde je Oto razdvojen od žene Edit i ćerki Margo i Ane.

Nikad ih više neće videti.

Sve tri će umreti u logorima.

Ana, koja je zajedno sa sestrom na kraju prebačena u koncentracioni logor Bergen-Belsen, umrla je od tifusa u martu 1945. godine, svega nekoliko nedelja pre nego što je logor oslobođen.

Izuzetna hrabrosti i ljudskost

Oto je bio jedini preživeli stanovnik aneksa.

Posle rata se vratio u Amsterdam da potraži porodicu. Bio je potpuno skrhan kad je saznao za njihovu sudbinu.

Anini dnevnici i pisma su spasile njegove prijateljice Mip Gis i Bep Foskujl, koje su uspele da mu ih predaju kad se vratio.

U svom očaju nije mogao da se natera da ih pogleda.

„Nemam snage da ih čitam”, napisao je majci u Švajcarskoj 22. avgusta 1945. godine.

Kad je Oto konačno uspeo da se natera da otvori te dnevnike, zapisi su za njega bili pravo otkrovenje.

Pružili su mu uvid u um njegove pametne, krhke i ekspresivne ćerke dok se borila protiv složenosti adolescencije u najstravičnijim mogućim okolnostima.

Neulepšanim tonovima, ona je detaljno opisivala sukobe sa majkom i neslaganje sa sestrom, brige o vlastitoj reputaciji i telu koje se menja.

Oni su takođe otkrivali koliko joj je teško padala skučenost i tišina aneksa i njenu osetnu iritaciju prema ljudima sa kojima je živela.

Pisala je o izolovanosti i stalnoj, zastrašujućoj pretnji da će biti otkriveni.

Kako se osećala kao „ptica pevačica kojoj su potkresana krila i koja se u potpunom mraku zaleće u rešetke svog kaveza”.

Ali Oto je dobio uvid i u njene male trenutke radosti: prirodu koju je uspela da spazi kroz prozorče i bujanje uzajamne ljubavi prema Piteru Van Danu, dečaku koji je takođe živeo u aneksu.

Pisala je kako sanja o klizanju u Švajcarskoj i ambicijama da bude spisateljica; o identitetu i odnosu sa prijateljima, i stvarnim i zamišljenim.

Počeo je bolje da razume Anin složeni i maštoviti um kako se ovaj menjao i sazrevao.

„Ne bih mogla ponovo da napišem takvo nešto”, napisala je ona za jednu raniju dnevničku zabelešku.

„Sada kada ponovo čitam dnevnik posle godinu i po dana, iznenađena sam vlastitom detinjom nevinošću. Duboko u sebi znam da nikad ponovo ne bih mogla da budem tako nevina, koliko god to želela.”

Najviše od svega, Otu se ukazala prilika da uživa u Aninom spisateljskom talentu i izuzetnoj hrabrosti i ljudskosti koje je pokazala suočena sa nepokolebljivim užasom okolnosti.

„Nakon što sam pročitao dnevnik, iskopirao sam ga i dao kopije našim prijateljima koji su nas sve poznavali”, rekao je on voditeljki BBC-a Lesli Džad 1976. godine.

„Jedan od njih je bio zaposlen u izdavačkoj kući i rekao mi je: ‘Nemaš prava da zadržiš dnevnik kao privatno vlasništvo, to je svedočanstvo i ti moraš da ga objaviš. I zato sam to i uradio.”

Dvadeset petog juna 1947. godine objavljeno je Tajno skrovište, knjiga sastavljena od Aninih tajnih dnevničkih beleški i tekstova.

Pored toga što je ispravio neke njene jezičke greške, Oto ga je donekle ublažio, izbacivši Anine kritičke impresije o njegovom braku, delove o seksualnosti, i njene ponekad brutalne opise ljudi koje je poznavala.

Knjiga je momentalno ostvarila veliki uspeh – jedna jedina devojčica dala je lik gotovo nepojmljivom užasu i veličini nacističkog genocida.

Godine 1952. objavljena je na engleskom pod nazivom Ana Frank: Dnevnik jedne devojčice.

Pretvorena je u pozorišni komad ovenčan Pulicerovom nagradom 1956. godine, kao i u film tri godine kasnije.

Anine reči su daleko nadživele njen kratki život; prevedene su na više od 70 jezika i nastavljaju da ostavljaju duboki utisak na čitaoce širom sveta.

Kada ga je voditeljka Plavog Petra Lesli Džad pitala da li žali što je pristao da obelodani ćerkine najličnije misli, Oto Frank je rekao: „Nisam zažalio zato što je u jednom od dnevnika Ana napisala: ‘Želim da nastavim da živim i posle smrti’, i na neki način, kroz svoj dnevnik, ona nastavlja da živi u mnogim srcima.”

„Izvlačenje dračeˮ donosi priče i sudbine prećutanih krajiških junaka, čija autentičnost izranja iz njihovih preskočenih i skrajnutih glasova koji su napokon dobili literarno uobličenje kakvo su zaslužili i kakvo smo željno iščekivali.

Prof. dr Saša Šmulja, jedan od recenzenata, navodi o knjizi sljedeće: Vođen umjetničkom idejom Josipa Pejakovića da riječ dâ ućutkanima i prećutanima, kao i velikom Andrićevom mudrošću da je najbolje pustiti čovjeka da priča slobodno, Goran Dakić u svojoj novoj knjizi pod naslovom „Izvlačenje drače” pomno sluša i umjetnički uobličava priče običnih ljudi, radnika i seljaka banjalučko-potkozarske regije. Knjiga je napisana kao „krajiški azbučnik”, to jest kao svojevrsni pojmovnik u kojem su, specifičnim jezikom, ispričane priče o životu ljudi iz ovih krajeva.

Govor junaka u „Izvlačenju dračeˮ neodoljivo je jednostavan i prijemčiv – to je svakodnevni razgovorni jezik zasićen brojnim poštapalicama, uzrečicama, sitnim i krupnim psovkama, neartikulisanim spojevima vokala koje bi bilo beskrajno teško prevesti u okvire bilo kog drugog diskursa – ono što Dakićevim likovima daje čar i autentičnost, između ostalog ostaje upravo u tim progutanim i preskočenim glasovima, slogovima, ponekad i cijelim riječima – mnogo je toga što se treba reći, a malo je vremena, ističe o ovoj knjizi dr Nina Govedar, koja ujedno potpisuje drugu recenziju.

Foto: Tajana Dedić-Starović Ostić

Marka Babića – arhitekta i stručnjaka za marketing –  javnost je po prvi puta upoznala prije nešto više od dvije godine kada je na svojim društvenim mrežama podijelio vijest o svojoj dijagnozi, Ewingovom sarkomu, rijetkom obliku raka kosti s kojim se susreo.

Prva Markova objava o dijagnozi

Od tada, svojim hrabrim i vedrim duhom, širokim osmjehom i zaraznom energijom, uveseljavao je živote svih nas koji smo imali prilike biti dio njega. Svoju bolest pretvorio je u putovanje na koje je pozvao sve nas, prvo kroz Instagram objave a zatim i kroz retke svoje knjige. “Putovanje zvano igra” na prvu je knjiga o raku, a zapravo se ispod korica skriva priča o optimizmu, nadi i radosti života koju svi trebamo pročitati, barem jednom.

Knjiga je pisana u formi dnevnika i sadrži pedesetak priča koje hronološki prate Markov život s bolešću, od njegova saznanja do prihvaćanja i življenja s njome. Iznoseći u dnevniku svoje misli, Marko je želio podijeliti najdublji dio sebe, ali i ostaviti neizbrisiv trag svojim najbližima.

“Nedavno mi je netko napisao da imam neobičan dar običnu priču ispričati na jako zanimljiv način. Taj kompliment već tjednima miluje moj ego. Izvlačim iz toga zaključak da je knjiga koju ćeš (nadam se) kupiti jedna obična priča jednog običnog lika o jednom običnom raku, ispričana na neobičan (ili, ako pitaš moj ego, jako zanimljv) način. Da, znam, pomalo zvuči kao uvod u otrcani američki film.

Lik ima rak i odlučuje napisati knjigu o tome. Ali iako je ovo knjiga o mom putovanju od trenutka dijagnoze, dao sam svaki atom sebe da to ne bude priča o raku. Neću ti lagati. Spominje se on pozamašan broj puta. Ali ja ga, kao, doduše, i sve ostalo u životu, gledam i doživljavam iz nekog svog kuta. Moguće je da ćeš koji put pustiti suzu, ali ja sam se trudio da to puno češće bude od smijeha nego od tuge” – Markove su riječi kojima opisuju knjigu.

Iako nas je fizički napustio prije osam mjeseci, zauvijek živi u svima onima koji su ga imali prilike susresti uživo ili kroz stranice knjige. Zahvaljujući njegovoj partnerici Tini, mi danas imamo priliku proživjeti s Markom svaki njegov trenutak, iznova.

Knjigu možete kupiti u svim većim knjižarama na području Bosne i Hercegovine, konkretno: Knjižara Kultura, Logovita, Naklada Alfa  – Mepas Mall, Buybook, myBook, Knjižara Andrić, Svjetlo riječi, a uskoro slijedi i drugi nastavak knjige.

Marko je pomogao mnogima koji su se susreli s istom ili sličnom dijagnozom, a ove je godine pokrenuta i kampanja Osjećam to u kostima. Cilj kampanje je podići svijest o sarkomu i pomoći svim budućim oboljelima da pronađu hrabrost i snagu za borbu.

I za kraj, ostavljamo samo jednu od brojnih Markovih misli koje je s nama podijelio u knjizi: “Negdje putem shvatio sam da je smrt samo još jedan trenutak. Trenutak koji nam, doduše, oduzima sve druge trenutke. Čini li ga to najvažnijim ili najmanje važnim, ne znam ni sam”.

Maja Mihajlović je rođena 1987. godine u Banjaluci. Diplomirala je filozofiju i novinarstvo. Živjela je i radila u Banjaluci, Beogradu i Aleksandriji. Do sada je objavila zbirku poezije „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu objavljenu 2022. godine. „Nemoguće sunce Azije” njena je druga knjiga.

Pjesme ove zbirke raspoređene su u pet ciklusa – Nemoguće sunce Azije, Male pjesme, Zapaljeni grad, Zapisi iz središta srca i Još je mora ostalo u tebi. Čitaocima nude jedan nesvakidašnji poetski svijet osobene slikovitosti, ritmičnosti i osjećajnosti.

Pjesnički izražaj, u kojem se smjenjuju kratki poetski zapisi i naglašena narativnost, usmjeren je kako na ono duboko lično, tako i na ono prostorno i vremenski udaljeno, ali po osjećajnosti sve samo ne daleko. Maja Mihajlović, vodeći dijalog sa Vergilijem, Šekspirom, Ivanom V. Lalićem ili Vaskom Popom, gradi pjesnički svijet obilježen kako mačem i ognjem, tako i blagošću.

„Druga zbirka pjesnikinje Maje Mihajlović u pet poetski raznovrsnih ali izuzetno dinamičnih ciklusa prepliće lično i kolektivno, mitsko i intimno, tuđe i sopstveno, istorijsko i savremeno. Igrajući se ravnima intimnog i univerzalnog, pjesnikinja ranjivo i hrabro ispituje pojmove ideologije, religije, umjetnosti i istorije. U središtu toga borba je sa osjećajem sopstvene nedoraslosti i prijekom željom za pripadnošću i utjehama drugih”, navodi urednica knjige Marija Pejić.

U nastavku donosimo i nekoliko pjesama iz zbirke:

mala pjesma o definicijama

zjenica, latinski pupille: mala lutka

tako su je oni nešto drevniji od nas nazvali

jer se u oku tuđem ogledaš i vidiš sebe tamo

kao malu lutku

tako oni kažu

(govorili su)

((to ipak nije prošlo vrijeme

njihov govor odjekuje u ćoškovima soba

i didona uvijek hoda za mnom:

nečujna sjenka sunca i svake vatre

šapuće mi nerazumljive riječi

ali dok se okrenem – skrila se u vjetru))

a ipak ja ne vidim lutku

vidim malo nebo

i u njemu zvijezde koje se rađaju i umiru

samo da bi se rodile ponovo i ponovo

i rub vječnosti

s njega neko pušta zmajeve

o kometama i ratištima

kad god pokušam da se osvrnem

udarim u skupljenu pesnicu

nemilosrdnog krvnika sopstvene krvi

(moj rodoslov po očevoj strani)

koju proklinjem i nad kojom plačem uzaludno

one nisu plakale primale su sudbinu mirno

smjerno gotovo pobožno

jesu li time bile hrabrije od mene ne znam

sjećam se maminih suza dok se krije u kupatilu

(on nije udarao često

njegove su metode bile nešto finije)

(nije li apsurd pojam tananosti metoda mučenja)

dok je rat hučao nad nama

kad sam bila dijete i kad su ljudi bili leptiri

a ipak ja se rata nisam bojala

usred rata moj je neprijatelj bio pred vratima moje sobe

(moja odbrana staljingrada

pod snijegom pod hladnoćom u sebi izgubljena

glađu progonjena

ali nisam odustala

nisam odustala nisam odustala)

moj progonitelj živio je u mojoj kući

jeo za mojim stolom spavao sit našeg bola

pored toliko ratišta i zgarišta ti naizgled srećan

daleko od linija fronta

jutra dočekuješ na zgarištu sopstvene duše

dešava se jebiga nije se žaliti

plamtjela je zemlja ljudi gorjeli kao zvijezde u noći

ti nisi morala bježati kroz zapaljeni mrak

zapaljeni grad

gledati kako ti nestaje dom

sve što voliš i znaš kako nestaje

samo nismo imale ljubavi

nas tri – tri leptirice u svojoj nijemoj

u svojoj besmislenoj bespomoćnoj pobuni

(kako ti i pored strašne smrti zavidim

oh, kako ti zavidim na hrabrosti

nepokolebljivosti i veličini tvoje borbe

na umijeću biranja kako ti zavidim minerva mirabal)

samo razumijevanja i nježnosti nismo imale

ali ne može se sve imati

ali i dalje u meni nježnost prevagne

i probije se kroz sve zidove njeno milo lice

i vidim i sad: još zora nije stigla

ko sunce prije sunca mama nas nježno budi

i kreće s nama u malenu igru skrivanja

da nas odvede u podrum

koji nikog ni od čeg ne može zaštititi

i smije se lako nježno treperavo

(koliko je snage trebalo

koliko je njena duša puta umrla tad

dok joj povjerljivi smijeh sija)

dok avioni klize smrtni kroz noć

(kako je u tim trenucima lako dolazila nježnost

da sam željela da avioni nikad ne odu)

sjećam se potom nedjelje i stola postavljenog za ručak

i vijesti s radija i sječiva gorkog

dabogda im i djecu pobili

i drugog tihog jedva čujnog

ćuti ne govori takve stvari

i opet okrutnog poznatog u meso zarivajućeg

i oni će odrasti i biti isti takvi

tata, odrasla sam i nisam ni nalik tebi

i to je moja jedina pobjeda

artemizija prva vjesnica istine

ja, artemizija prva, kćerka ligdamisa

kraljica halikarnasa

vladarka kosa nisirusa i kalimnosa i okolnih mora

satrapije karije

jedina gospodarica smrtnih talasa

svojih noći svojih dana

svoje svjedočanstvo ostavljam u ovom kamenu

da buduća stoljeća čuju istinu

hoće li je prepoznati to je najstrašniji izazov

sve sem istine predmet je potrage

blaga i zadovoljstva i tuđe zemlje i tuđe žene dakle plijen

i bol njihovog prodornog plača i njihove tišine

koja reže noć

ja, artemizija prva, ostavljam u ovom kamenu nadu

da će biti bar neko

kog neće obmanuti zavodljive podrugljive prezrive

vješto isklesane vremenom nagomilane

preko djela naših preko tijela naših

lažne samodovoljne muške riječi

silnika riječi

ubica djece ubica ženskog duha ubica značenja časti riječi

neprijatelja nemoćnih preda mnom na mom bojnom polju

dakle moru

riječi njihove da neće prevagnuti na tasu istine i pravde

na sudu povijesti

što svojom nadmenošću ohološću

zaslađene slatkim otrovom

na nas ustremljuju

liju u pehare prolivaju niz vijekove svoj otrov bacaju

kao nas pod sebe

mene nisu mogli više nikada ja sam ovladala

sudbinom zvijezdama mapama i brodovima

pošla sam jedinim putem

koji bogovi što traže pravdu znaju

rekla sam kserksu da ne ulazi u bitku

treba igrati svoju igru

treba ples gladi otplesati do kraja jeseni

i uzećemo sve samo treba slušati talase

talase i vjetar i žito i sunce

slijediti njihovu muziku i gledati kako grci

kao maslačci u pustinji venu

umarširaćemo nepobjedivi ako me poslušaš

i još: ne zaboravi nepouzdanost egipćana

nedosljednost krićana

dakle saveznika dakle ljudi uopšte

s divljenjem me je gledao odavno

odgovorio dobro misliš

prva među mornarima ti mudro govoriš zaista

ipak me nije poslušao kako predvidivo

svi generali su rekli kreni sada

i on je krenuo nesrećan je svako ko vjeruje u mušku riječ

zaveden iluzijom nadmoći

ko može da me optuži za obmanu

kad sam grčku zastavu razapela na lađi

klin se klinom izbija

sve sam nadigrala

uzalud bi bilo i deset puta toliko brodova

i deset puta deset hiljada drahmi da me dovedu živu

nikad me ne bi uhvatili

ja sam znala ploviti znala igrati

vašu igru na vašim bojištima

vaših laži strujama uprkos ići sa suncem u očima

i u porazu sam ostala nepobjediva

zauvijek tuđim kopljem nedohvaćena nezarobljena

ponosna na čelu mornarice sa zefirima u kosi razigranim

puna čežnje i vjere u život more udisala

ponosna na pramcu ja sam stajala

neporažena od onih s kojima me zovu jednakom

pukim slučajem izuzetkom a ja sam uvijek bila pravilo

govorili su da je u meni muška hrabrost

kakva smiješna dječja podvala

moja je hrabrost bila sasvim jedino i u cijelosti ženska

čista ženska je bila moja hrabrost

baš kako je njihova bila čista muška

i hrabrost i okrutnost i pritvorna priča

za dokumente istorije

kakva je hrabrost do ženska

one koja se za svoje tijelo i svoj um

svoj život i svoju utrobu

njihovom lažnom hrabrošću rasparčanu bori

nije ista to hrabrost naša to je činjenica i nismo isti

hvala bogovima

činjenica je to kao i da ginu od ruku jedne žene

kakav poraz da na sebi okuse gorčinu sopstvenog lijeka

hrabrost je moja bila ista ona hrabrost svih onih

što se do kraja ne predaju

noktima grebu njihova strašno hrabra lica

na bojnom polju noć poslije bitke

kad kao zvijezde što svjetlošću progorijevaju tamu neba

njihovi krici probijaju zrak

ja neću biti ničiji ulov

ni u jednim rukama zadržana uhvaćena nikad više

rekla sam poslije smrti od grčkih ruku

svojom voljom kao persijka rođena

nikad više pobijeđena bit neću rekla sam sebi

i tako je i bilo

moja je hrabrost bila sasvim ženska

to nek ostane zapisano

kao njihova što je bila muška nemilost i laž

što je zatrla put istini

zato ostavljam ovaj spomenik u kamenu

da svjedoči kroz vijekove

ko sam bila pod ovim suncem pod ovim talasima ja

i od sidonjana hrabrija na morskim poljima

ja, artemizija prva,

kraljica halikarnasa ratnica mora zapovjednica talasa

jedina vladarka svoje sudbine

Marko Babić, autor bestselera, arhitekt, stručnjak za marketing i osoba koja je u zadnje dvije godine pomogla mnogima koji su se susreli s dijagnozom sarkoma, preminuo je 25. srpnja. Iza njega su ostale partnerica Tina Biloglav i malene kćeri Tonka i Luce.

Tu su i tisuće i tisuće ljudi koje je duboko dotakao svojom životnom pričom. Marko je to učinio i preko društvenih mreža, ali posebno preko svoje knjige Putovanje zvano igra. “Na prvu knjiga o raku, a zapravo priča o optimizmu, nadi i radosti života koja nam je svima potrebna”, opisao je Marku svoju knjigu u kojoj je podijelio svoje životno iskustvo borbe sa strašnom dijagnozom.

Knjiga se službeno počela prodavati 1. prosinca lani. No za početak ove priče treba se vratiti u studeni 2021. godine. Marko je tada već naveliko radio na zapisima koji će godinu kasnije postati knjiga. Tada se Marku na Instagramu javila Jelena Kastaneti. Znao je za nju preko Instagrama kao mladu spisateljicu. Napisala mu je, između ostalog: “Od kad te pratim u glavi mi je misao ‘Ako ovaj čovjek ikad napiše knjigu, nadam se da će se meni javiti kad bude u potrazi za urednikom/izdavačem.’ Toliko od mene… Samo zagrljaj i ta misao”.

Marko joj je odgovorio da knjigu već piše, a da će ona biti urednica. I tako počinje priča o kojoj je za Index posvjedočila Markova partnerica, arhitektica Tina Biloglav. Knjiga se, kako smo rekli, počela prodavati na početku prosinca prošle godine. 32-godišnja Jelena Kastaneti ju je uredila i izdavala preko svoje nakladničke firme Alegria.

Markova partnerica slučajno otkrila da se u knjižarama prodaju knjige za koje obitelj nije imala pojma da su tiskane

Markova knjiga tiskana je dvaput po 6000 primjeraka. U prvom od ta dva izdanja 3000 knjiga prodavalo se preko Markovog webshopa, a 3000 u knjižarama i na webu Alegrije. Drugih 6000 primjeraka prodavalo se samo preko Markovog weba.

Prema podacima kojima raspolaže Markova partnerica, Jelena Kastaneti je kod sebe ukupno smjela imati 2600 knjiga za web Alegrije i knjižare.

No, nakon Markove smrti 25.7. njegova partnerica Tina Biloglav otkrila je slučajno da je tiskano još Markovih knjiga, a da obitelj za to nije imala pojma.

“Šestog kolovoza, dva tjedna nakon Markove smrti, u Supernovi u Zadru ušla sam u knjižaru Hoću knjigu, kada sam bila uvjerena da je knjiga rasprodana. Tamo sam pronašla 18 knjiga. Meni se taj broj 18 knjiga odmah učinio prevelikim, budući da se knjiga jako dobro prodavala još od sredine srpnja.

Zapitala sam se odakle toliko knjiga 6.8. u knjižari u Zadru. Taj dan mi je ovako bio grozan emotivno. No drugi dan sam došla k sebi i počela kontaktirati velike knjižare i prikupljati brojke. Školska knjiga, koja ima najveće kapacitete i uzima najveći broj primjeraka, odgovorila je da je do tada naručila 2788 knjiga. To je bio prvi mail koji mi je stigao i ostala sam u šoku, počele su mi se tresti ruke”, priča nam.

Konkretne brojke

Kastaneti je, prema procjeni, kod sebe trebala imati oko 2100 knjiga od ranije spomenutih 2600 jer ih je 500-tinjak prodala, no prema podacima koji su stigli od knjižara, samo Školskoj knjizi otišlo je znatno više od toga, 2788. Hoću knjigu je naručilo 1704 knjige Putovanje zvano igra, a Znanje 721. Ukupne narudžbe knjižara do 1.8. su iznosile oko 5000 knjiga.

Tina Biloglav sumnja na to da je Jelena Kastaneti na svoju ruku, bez znanja obitelji, u periodu oko njegove smrti tiskala još 6000 knjiga. Kaže da se knjige s logom Alegrije nisu trebale prodavati negdje od sredine srpnja do 1. rujna, a sumnja da je unatoč tome prodano više tisuća primjeraka i naglašava da obitelj nije vidjela ni lipe ili centa od tih knjiga za koje, uostalom, nije ni znala da se prodaju po knjižarama jer su bili uvjereni da novog izdanja niti nema.

Index je početkom devetog mjeseca objavio da je Markova knjiga u kolovozu bila najprodavanija, četiri puta prodavanija nego knjiga koja je na drugom mjestu, a Kastaneti je Markovoj partnerici, prema korespondenciji koju nam je Biloglav ustupila, 31.7. dala informaciju da više nema knjiga. Prema podacima koji su nam ustupljeni, samo u lancu knjižara Hoću Knjigu u kolovozu je prodano 657 knjiga u izdanju Alegrije.

Podignute tužbe

Zbog svega toga Markova partnerica odlučila je podići tužbu protiv Jelene Kastaneti zbog povrede autorskog prava, ali je i kazneno prijaviti za prevaru i nedozvoljenu uporabu autorskog dijela.

Obitelj je tražila i privremenu mjeru po kojoj Kastaneti mora povući sve knjige iz knjižara, no većinu knjiga Kastaneti je očito u međuvremenu ipak sama povukla. No čini se da je izbjegla primitak sudske pošte i onda promijenila prebivalište, što dodatno komplicira cijelu proceduru.

U prijedlogu kojim se traži privremena mjera stoji kako se procjenjuje da je povredom moralnih i imovinskih autorskih prava autora Marka Babića nanesena šteta od 33.000 do čak 55.000 eura.

Nemoguće ju je točno odrediti jer se ne zna koliko je točno prodano knjiga za koje nije znala obitelj. Markova obitelj ne može doći do dokumenata koje su tražili, poput računa od tiskare, ugovora od svih knjižara i slično.

Tužbe nisu jedno što je Markova partnerica poduzela kako bi se pobrinula da se Markovo životno djelo što prije vrati u prave ruke. Počela je izdavati knjigu i najnovije izdanje više nema veze s Jelenom Kastaneti.

Sada se, dakle, Putovanje zvano igra u knjižarama, i naravno na Markovom webshopu, može kupiti u izdanju njegove obitelji. Sreća za obitelj je u tome što je Marko odmah od izlaska prvog izdanja iz tiska svoju knjigu počeo prodavati i na vlastitom webu, zbog čega si obitelj sada može financijski priuštiti tužbu.

Ne zna se gdje se sve knjiga prodavala bez znanja obitelji

Obitelj ne zna ni gdje se sve knjiga prodavala u razdoblju kada su mislili da je nema u knjižarama.

“Kastaneti je tvrdila da se knjiga prodavala samo u velikim knjižarama, a ja sam nasumično nazvala malu knjižaru na zagrebačkoj Trešnjevci i pitala imaju li Putovanje zvano igra na što sam dobila odgovor da imaju još tri komada. Onda nam je netko na Instagramu poslao sliku, knjižara Verbum u Dubrovniku imala je plakat za Markovu knjigu. Mi nikad čuli da se knjiga tamo prodaje. Tako da mi zapravo nemamo pojma gdje se sve knjiga distribuirala”, kaže Tina Biloglav.

Gotovo sve Markove knjige koje je izdala Alegria Jelene Kastaneti sada su povučene iz knjižara.

Markova partnerica vjeruje da je Kastaneti odlučila bez znanja obitelji tiskati knjige nakon susreta s Markom pred njegovu smrt

Markova partnerica vjeruje da je Jelena Kastaneti odluku da samostalno tiska Markovu knjigu i prisvoji si svu zaradu od tih primjeraka donijela nakon razgovora s Markom nekoliko tjedana prije njegove smrti.

“Marko je njoj toliko vjerovao… Inzistirala je da ga vidi kada je bila u Hrvatskoj, tri tjedna prije nego što je umro. On je tada već bio u groznom stanju, ja nisam bila doma kada je ona došla u posjet. Marko joj je tada rekao da želi da ona bude urednica nove knjige. Rekao joj je da postoji šansa da on knjigu neće uspjeti dovršiti. Do kraja je bio pozitivan, ali shvaćao je da je rak posvuda”, prepričava nam Tina.

“Marko je pred smrt rekao Jeleni da želi što više ostaviti svojim curama. Odslušala je, slikala se, a onda je izreklamirala svoj webshop”

Vraća se na susret Jelene i Marka pred njegovu smrt. Posebno je boli jedan dio vezan uz taj događaj.

“Marko je Jeleni prilikom tog njenog posjeta rekao: ‘Ja želim što više ostaviti svojim curama. Želimo dalje samostalno, ali tebe ćemo platiti za uredništvo koliko želiš’. Ona je to odslušala, slikala se, stavila to na Instagram i na Facebook uz opis ‘U glavi ovog čovjeka stanuju snovi’ ili tako nešto i dodala: ‘Knjigu možete kupiti u knjižarama ili na Alegriji’. Nigdje nije spomenula njegov webshop, samo svoj.

Tada je dakle pozivala na kupnju tih knjiga za koje nismo ni znali da su tiskane i dobro je znala da ništa od toga neće ići njegovim curama. Zanimljivo je da je meni poslala na WhatsApp poruku da on želi ostaviti što više svojim curama, znači dobro je čula te njegove riječi, znala je dobro što radi i da to nije samo protiv njega, nego i protiv njegove dvije curice”, kazuje nam Markova partnerica.

Dodaje kako je par dana nakon što je došla u njihov dom, Marko Jeleni Kastaneti javio da definitivno u sljedeća izdanja idu samostalno, bez nje kao izdavačice.

“25. srpnja Marko umire. Kastaneti mi šalje saučešće, a pet sati kasnije mi šalje poruku: ‘Draga Tina, znam da nije vrijeme za ovu poruku. Ja ću se baviti tehnikalijama, ti ne moraš taj dio, ali iz tiskare pitaju koju količinu želiš’. Ja joj tu govorim da sad nije vrijeme za to… Moj dojam je da je ona tu, na dan kad je Marko umro, htjela mene uhvatiti nespremnu. Tu opet ja ne bi bila izdavač nego ona i da opet može raditi što hoće. Mislim da to sve govori, ako ćeš na dan kad tvoj prijatelj umre ići to raditi…”, pokazuje nam Tina poruku.

“Cijela obitelj je povrijeđena. Jako dobro je zaradila i prije, ovo joj stvarno nije trebalo”

A Marko je Jelenu Kastaneti i u objavama na društvenim mrežama nazivao prijateljicom. I ona njega. U određenim su se vremenskim razdobljima, priča nam Tina, čuli gotovo svakodnevno. S obitelji je bila u stalnom kontaktu, o Marku pisala vrlo emotivne poruke pa je ovo otkriće za obitelj bilo veliki šok.

“Svi smo jako povrijeđeni. Ona je jako dobro zaradila na Marku i prije i ovo joj stvarno nije trebalo, niti smo to zaslužili. Ne znam samo kako je mislila da neću otkriti o čemu se radi, vjerojatno me malo podcijenila”, govori za Index Tina Biloglav dodajući kako je izdavaštvo dosta neuređeno i da se ide na moral izdavača, što onda otvara mogućnost za ovakve stvari.

Kad je otkrila što se događa, Tina je prvo screenshotala sve razgovore, njene Instagram profile. Onda je shvatila da je Kastaneti počela masovno brisati objave na društvenim mrežama. Na Alegria Instagramu, recimo, nestalo je preko 700 objava, na njenom Instagramu gotovo sve objave s Markom. Izbrisala je sve naglaske, među kojima su dominirali upravo oni vezani uz Marka.

Kastaneti ugasila obrt i promijenila prebivalište iz adrese u Slatini u adresu u Stockholmu

Markova partnerica bila je spremna spor riješiti mirno i tražiti samo onaj iznos koji je od knjiga za koje obitelj nije imala pojma da su tiskane i da se prodaju išao Kastaneti i ništa povrh toga, tek nadoknadu sudskih troškova. No stvari s druge strane nisu išle u tom smjeru.

Prije nekoliko dana stigla je informacija da je Jelena Kastaneti promijenila prebivalište. Više službeno ne živi u Hrvatskoj nego u Švedskoj. Prije nekoliko dana je i na Instagram stavila da živi u Stockholmu. Prije je navodila da živi na relaciji Švedska – Hrvatska, no sada je službeno stavila prebivalište u Švedskoj.

Napomenimo ovdje da je Kastaneti i službeno u sudskom registru 22. rujna promijenila podatke svoje tvrtke Alegria tako što je svoju adresu u Slatini kod Virovitice zamijenila onom u predgrađu Stockholma. Inače njena firma ima jednu zaposlenu osobu i lani je imala bruto dobit od 12 i pol tisuća eura.

Imala je i obrt Alegria Knjige, no njega je ugasila prije deset dana. U ovim trenucima su, slučajno ili ne, sve knjige Jelene Kastaneti, osim jedne, na velikim popustima na webshopu Alegrije.

Bilo nekih znakova upozorenja kod Jelene Kastaneti koje tada nisu primijetili

U razgovoru koji smo s njom vodili o mučnoj temi Tina Biloglav rekla nam je i kako su, u retrospektivi, postojali određeni znakovi upozorenja kod Kastaneti koje tada nisu primjećivali. Kaže da im Jelena Kastaneti, primjerice, nikada nije željela reći konkretne brojke prodanih knjiga, a to je tek početak.

“Rekla je da je normalno da ne znamo neke stvari o prodaji knjige, da to i inače izdavači ne govore autorima i da bi Marko znao još manje da mu izdavačica nije prijateljica. Govorila je da knjižare uzimaju veću proviziju od one za koju sam ja saznala kada sam sama krenula izdavati Markovu knjigu. Nama je od svake knjige koja se u knjižari prodavala ostalo 12 posto. Mi smo na to pristali jer smo povjerovali u taj postotak provizije knjižara koji nam je rekla”, ispričala nam je.

“Ta knjiga je naš život. Pomogla je mnogima, a Marko je ljudima koji bi dobili dijagnozu pomagao i osobno”

Obitelji je Markova knjiga Putovanje zvano igra izuzetno važna, posve je jasno zašto.

“Ta knjiga je naš život. On ju je pisao jako iskreno. Nama su se ljudi javljali da su imali deset godina depresiju i da sada gledaju drugačije na stvari. Javljalo mu se puno onkoloških bolesnika.

Ono što javnost ne zna, ljudi bi vrlo lako došli do Markovog broja, kako ga je imao i na Instagramu. Javljali bi mu se ljudi koji su tek dobili dijagnozu. To su uglavnom bili mladi ljudi, Marko bi znao s njima po dva tri sata pričati preko telefona, ohrabrivati ih… Ima jedan dečko, dobio je dijagnozu na ljeto i Marko je s njim danima pričao. Ima ih puno”, govori Tina Biloglav za Index.

Nisu tražili humanitarnu pomoć, nego su pozvali ljude koji žele pomoći da kupe knjigu. “Mislim da ljudi zaslužuju znati gdje je novac otišao”

Treba napomenuti da su mnogi ljudi, kada su čuli da se Markovo stanje pogoršalo, sami počeli kupovati knjige kako bi tako financijski pomogli obitelji. U jednom trenutku na kupovinu knjige upravo u cilju pomoći Marku bila je apelirala i obitelj.

“Kako je Marko bio loše, mi smo se nadali da ćemo ga možda uspjeti prebaciti negdje u inozemstvo. Nismo htjeli tražiti humanitarnu pomoć. Znali smo koliko je loša situacija i nismo htjeli početi prikupljati novac, a da on umre.

Umjesto da uplaćuju novac, pozvali smo ljude da kupe knjigu. To smo radili jer je on zaista do kraja vjerovao”, kaže jedva zadržavajući suze i dodaje: “Mislim da ti ljudi koji su nam pokušavali pomoći zaslužuju znati gdje je novac otišao. Njihova dobrota se nimalo ne umanjuje zbog njenog čina, ali mislim da zaslužuju znati što se dogodilo.”

Umirao u nezamislivim bolovima. Za to vrijeme je Kastaneti tiskala knjige i stavljala ih u prodaju?

Marko i Tina već su gledali avionske karte, izračunali su da bi koštalo oko 30.000 eura da se Marka prebaci u Tursku, ali bilo je prekasno. Liječnici su im rekli da je rak u terminalnoj fazi gdje više nema povratka, što se pokazalo istinitom. Dani koji su uslijedili bili su pakao. Marko je, nakon što su ga pustili iz bolnice kao palijativnog pacijenta, bio u nezamislivim bolovima. Tako je proteklo osam ili devet dana i tek je posljednji dan života ponovno završio u bolnici.

Najviše Markovu partnericu boli upravo to što zbog svih informacija i podataka do kojih je došla, sumnja na to da se paralelno s Markovim odlaskom s ovog svijeta odvijala teška prevara – tiskanje i prodaja knjiga obitelji iza leđa.

Iza Marka ostale i njegove dvije curice, tužbe su i u njihovo ime

Tina je tužbe podigla i u ime svojih i Markovih djevojčica. Tonka ima četiri godine, a Luce koju su dobili nakon Markove dijagnoze dvije. Dobila je ime Luce jer je došla kao svjetlost u njihove živote. I naslovnica knjige ima simboliku – stijene na njoj predstavljaju Tinu, svjetionik je Luce, a Tonka je avion jer je bila najveća motivacija Marku u najtežim trenucima. Pitamo je kako su one.

“Cure su stvarno okej. Tonka je ista on karakterno, baš je puno njega u njoj. Mirno je prihvatila da se on neće vratiti. Ja sam jedan dan plakala pred njom i pitala me: ‘Mama zašto plačeš?’. Ja joj govorim: ‘Fali mi tata’, a ona na to kaže: ‘I meni, ali ne plačem’. Na to sam joj rekla da znam, ali da je nekad u redu i plakati. Odgovorila mi je: ‘Znam mama, ali znam da ćemo svi jednom umrijeti i opet ćemo svi biti skupa’. Ne znam tko joj je to rekao, ali ona je u tome našla mir. I mene je taj dan smirila”, prepričava Tina Biloglav.

“Nije fer da je Markovim curicama ukraden taj dio tate. Kastaneti je ignorirala Markove zadnje želje”

Putovanje zvano igra je bila Markova ostavština primarno upravo njegovim curicama i to je nešto što Tinu strašno pogađa.

“Nije fer da je Markovim curicama ukraden taj dio tate. Jelena Kastaneti ignorirala je Markove zadnje želje, da ostavi što više curama. I kad je mislio da je ozdravio rekao je da mu je lakše ako ima nešto ušteđevine za nas. On je bio jako svjestan svoje dijagnoze. Iskreno je gotovo skroz do kraja vjerovao u sebe, ali mu je bilo važno da, ako umre, ostavi nešto za nas. Bio je nevjerojatna osoba, čudo od osobe. On je i dalje s nama, u svakoj je odluci, a nekako je prisutan i kroz sve te ljude koji pružaju podršku”, rekla je na kraju Indexu Markova partnerica Tina Biloglav.

Index je o svemu poslao upit Jeleni Kastaneti, a o odgovoru ćemo obavijestiti čitatelje kad i ako pristigne.

Odvjetnica: Protiv Kastaneti smo podignuli kaznenu prijavu za nedozvoljenu uporabu autorskog djela i prevaru

Osim niza poruka Jelene Kastaneti, mailova nje i njene izdavačke kuće te objava na društvenim mrežama, imali smo uvid u dokumente na temelju kojih je zatražena privremena mjera za osiguranje nenovčane tražbine zaštite autorskih prava na knjizi Putovanje zvano igra. U prijedlogu se navodi da su ta prava povrijeđena neovlaštenim umnožavanjem i distribucijom knjige.

Razgovarali smo i s odvjetnicom Markove obitelji Jovanom Puhalo koja vodi zasebni, kazneni predmet protiv Jelene Kastaneti. Prije nekoliko dana podnijela je DORH-u kaznenu prijavu protiv Kastaneti.

“Podnijeli smo kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu zbog kaznenog djela nedozvoljene uporabe autorskog djela te kaznenog dijela prevare protiv Jelene Kastaneti. Kaznenu prijavu smo podnijeli u petak i očekujemo da će DORH žurno postupiti po toj prijavi i provesti dokazne radnje”, rekla je Indexu odvjetnica Jovana Puhalo.