“Tisuću puta sam zamišljala trenutak, pisci imaju bujnu maštu, kako će to izgledati kad ti priđe liječnik, bez osmijeha u očima i kaže… Hoću li pasti u nesvijest? Izbezumiti se? Krenuti plakati? Pitati zašto ja?

Životni vijek se produžio, još sam mlada, ne, ne, ne, zašto ja? Jebote! Ništa od toga nisam doživjela. Uhvatio me smijeh kad sam vidjela zabrinute liječnike riječkog KBC-a, kako su se samo brzo okupili oko mene. Osjetila sam da mi nekako žele olakšati muku koju nisam osjećala…

U sedamdeset i petoj sam, mnogi moji vršnjaci nemaju rak, zdravi su, u punoj formi, a ja, a ja…

Što me oduševilo ovih dana, zašto sam sretna? Preko noći sam saznala koliko moj suprug i ja imamo prijatelja, pravih prijatelja, fenomenalnih ljudi.

Ne žalite me. Smrt ili blizina smrti je poseban doživljaj. Opušta. Govori ti što je bitno i poručuje da je život lijep. I jest lijep i kad ti smrt zakuca na vrata.

Neka kuca, još uvijek sam ovdje i uživam u životu kao nikad, napisala je, između ostalog Rudan.

Cijeli tekst pročitajteOVDJE

Ona je bila srpska najtiražnija književnica, publicistkinja i TV voditeljka. Važila je za skandal-majstora i jednu od najkontroverznijih ličnosti na Balkanu, a iznad svega je bila – veliki zaljubljenik u šešire.

Rođena u Sarajevu, gde je završila gimnaziju, Isidora Bjelica se preselila u Beograd gde je završila i magistrirala na Fakultetu dramskih umetnosti. Rasla je uz čuvenog oca, šahistu Dimitrija Bjelicu i Nevenku Đurović, a dar za pisanu reč očigledno je nasledila od dede po majci, od književnika Dušana Đurovića.

Mnogi su je smtarali humanistom jer je aktivno učestvovala u nebrojenim humanitarnim akcijama, a njena misija da pomaže drugom naročito je vidljiva u Bjeličinim poslednjim knjigama koje je pisala dok se borila sa ličnom bolešću, ne odstajući da svoj glas iskoristi sa ciljem da pomogne i drugima. Ulagala je celu sebe u to.

Sklopila je oči kao autorka više od 60 knjiga posvećenih različitim generacijama, od kojih su mnoge prevedena je na nekoliko svetskih jezika.

Pored romana, pisala je i pozorišne komade i radio-drame, a ujedno je režirala i film “Dorćol-Menhetn”. U pozorištu je režirala predstave potput “Sarajevo u Beogradu” i komediju svog supruga Nebojše Pajkića “Marhatana”. U braku sa Pajkićem imala je dvoje dece, Lava Grigorija i Vilu Evangelinu.

Oprobala se i u nekoliko TV projekata kao što su emsije “Klot-Frket”i “Isidorin ljubavni vodič”, a kao kolumnista pisala je za nekoliko triažnih novina u Srbiji.

Srpska književnica preminula je 5. avgusta 2020. godine od raka jajnika, nakon čega je sahranjena u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, a iza sebe je ostavila ceo jedan svet pisane reči koji je najbolje ilustrovan nekim od citata koji će večno da grme “Ovo je Isidora Bjelica!”.

“Hvala smrti što mi diše za vratom, naučila me je da cenim trenutak.”

“Zahvalnost ne podrazumeva samo blagodarnost za ono što prepoznajemo kao dobro u našem životu, nego naprotiv ona znači prepoznati blagodat koju nam je donelo sve ono što ljudi najčešće prepoznaju kao nesreću.”

“Hvala svima koji su me ismevali i ponižavali – oni su me izlečili svake taštine.”

“Svaki put kada ne poslušamo svoje srce, dete u nama ostari i izgubimo deo duše.”

“Ono što niko neće da vam kaže jeste da ne postoji prečica do tuđeg srca, put uvek vodi kroz naše sopstveno srce. Ni u jedno srce se ne može stići ako se prvo ne siđe u sopstveno. U suprotnom, čovek ostaje sam u sebi.”

“Učimo hemiju, matematiku, jezike, fiziku, ali niko nas ne uči kako da ne budemo robovi sopstvenih strahova, kritizerstva, loših pomisli i reči.”

“Hvala svim tugama – one su me naučile da cenim svaku radost.”

“Ljubav je bila svugde, samo što mi nismo mogli uvek da je vidimo jer smo slepi, jer smo puni predrasuda, jer verujemo da se skromni ljudi skromno oblače, jer verujemo da moralni ljudi ne psuju, jer smo sigurni da su ćutljivi pametni, jer nasedamo na prvu sliku pojavnosti.”

“Osećala sam neko spokojstvo koje pripada samo onima koji žive i ne muče sebe bespotrebnim pitanjima.”

“Malo-pomalo svi mi ućutkujemo svoje srce zarad racija i onda se čudimo kako smo sami, kako smo strašno sami, i tako se zatvori put i do drugih srca.”

“Hvala svima koji su mi zatvorili puteve i postavili prepreke – bez njih nikad ne bih saznala koliko sam hrabra i jaka.”

Djetinjstvo je provela na selu, a Osnovnu školu je pohađala u dvorcu barona Rauha, te u Varaždinu. Od 1883. godine je pohađala Višu djevojačku školu u zagrebačkom samostanu Sestara milosrdnica, gdje je 1885. kratko uređivala đački list “Samostanske novine”.

Sam baron Rauh je htio da finansira njeno dalje školovanje u Švajcarskoj, ali se tome usprotivila Marijina majka. Umjesto nastavka školovanja, u 17. godini života dočekao ju je brak. Majka ju je nagovorila da se uda za Andriju Matraja, mađarskog željezničkog činovnika kojeg Marija nije ni poznavala. Iako se njen otac protivio tom braku zbog prevelike razlike u godinama, nije joj zabranio da se uda.

Nažalost, Marija nije bila nimalo srećna u braku – često je bila gladna, muž je prema njoj bio grub i ona je na kraju pretpjela nervni slom. Nakon tri godine braka pobjegla je od supruga i svekrve, prvo kod ujaka u Sremsku Mitrovicu, a nakon toga u Zagreb. I upravo tu i tada počinje priča koja će je upisati u stranice istorije.

Marija je odlučila da se izdržava isključivo svojim pisanjem i zbog toga odbija roditeljsko skrbništvo i novac. Njen prvi novinarski tekst je bio “Egy percz” (“Jedan minut”) koji je u oktobru 1896. godine anonimno objavljen u zagrebačkom “Obzoru”. Zahvaljujući preporuci Josipa Juraja Štrosmajera (Josip Juraj Strossmayer) Marija je postala članica redakcije “Obzora”. U početku je radila kao korektorica, ali je uz Štrosmajerovu podršku napokon ostvarila svoju veliku želju i postala prva novinarka u ovom dijelu Evrope!

“Vi i ne slutite kako ste sretni što vam je danas prirodno da možete pisati istinu o svemu i svačemu što vas je volja. U moje vrijeme nije bilo tako”, izjavila je Zagorka u jednom od rijetkih intervjua.

Novinarstvo se u to vrijeme smatralo isključivo muškom profesijom. Vijeće direktora se protivilo samoj ideji da se ona bavi novinarstvom – govorili su da će ugled “Obzora” pasti ako publika sazna da “tamo radi neka žena”. No, Štrosmajer nije odustajao od toga da je uvede u svijet novinarstva i tako je Marija na kraju primljena na mjesto političke saradnice i referentice za mađarsko-hrvatsku politiku.

Mogla je da piše šta god je htjela, ali anonimno. Ta diskriminacija ju je jako ljutila, ali nije bila iznenađena takvim stavom. U redakciji “Obzora” je sjedila u posebnoj sobi, zapećku, kako je niko od posjetilaca ne bi vidio. Marija Jurić je u svom životu često pisala pod raznim pseudonimima (M. Jurica Zagorski, Iglica, Petrica Kerempuh, Jurić Vodvařka, Ružica Zagorska), ali je “Zagorka” na kraju postala sastavni dio njenog pravog imena.

Marija je za “Obzor” izvještavala o političkim dešavanjima, iz Parlamenta, bila je dopisnica iz Budimpešte i Beča, aktivna učesnica u političkim borbama, glasno i oštro se protivila mađarizaciji i germanizaciji, društvenoj diskriminaciji, te se zalagala za ženska prava. Ugledni francuski list “Figaro” je o njoj svojevremeno pisao da je “malo čudo talenta i upornosti”.

Kada su 1903. godine zatvoreni glavni urednik “Obzora” i njegov zamjenik, Marija je sama uređivala novine. Te iste godine organizovala je prve ženske demosntracije u Zagrebu koje je uspjela dovesti pred samu bansku palatu. Uzvik: “Dolje krvnik Hedervari!” nije čuo samo ban Hedervari (Héderváry), već ga je prenijela i svjetska štampa, a Zagorka je završila u zatvoru.

Godine 1917. Marija napušta “Obzor” i pokreće i uređuje ilustrovane sedmične novine “Zabavnik” te piše društvene i kriminalističke reportaže za “Jutarnji list”. Osam godina kasnije, pokreće i uređuje prve novine u Hrvatskoj namijenjene isključivo ženama pod nazivom “Ženski list”, a nakon toga osniva i “Hrvaticu”. Pored uredničkog posla, sama je pisala većinu članaka koji su imali i feminističke i domoljubne note.

“Ja ne znam za što bih drugo bila sposobna u životu osim za novinarstvo. Ponekad mi se čini da sam se udala za žurnalistiku. Danas mi je krivo što ne mogu više sudjelovati u novinarstvu kao nekad”, izjavila je jednom prilikom.

Štrosmajer je bio i ostao njena najveća podrška. Nije je ohrabrivao samo za novinarstvo, nego ju je podstaknuo da počne da se bavi i književnim radom. Upravo zahvaljujući njemu, 1899. godine je Zagorkin prvi roman “Roblje” izlazio u “Obzoru”. U svojim feljtonskim romanima, koji su uglavnom objavljivani kao dodatak “Obzora”, Zagorka je ljubavne priče isprepletala sa elementima nacionalne istorije. No, iako ju je publika obožavala, kritičari je nisu štedjeli.

“Svakako neka jednom za uvijek svi upamte, da sve ovo što ova autorica piše ili bi imala drskosti napisati, jest i ostaje ‘šundliteratura za kravarice'”, te uvredljive riječi joj je, kako se navodi na stranici Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, 1899. godine u “Agramer Zeitungu” uputio pozorišni kritičar Oto Kraus (Otto Krauss). Navodno joj je isto rekao i Ksavor Šandor Đalski (Ksaver Šandor Gjalski), uz preporuku da se umjesto pera primi motike i kuhače. Srećom, nije ga poslušala.

“Žao mi je kad me svrstavaju među bofl robu, ja to nisam. Ja sam pisala prema podacima i dokumentima koji postoje i koji se mogu provjeriti, čini mi se da sam ipak nešto poklonila svom voljenom gradu. Žurnalistika me naučila na pisanje u nastavcima, na etape od danas do sutra. Tako je radio i Dostojevski, pa nikome ne pada na pamet da ga osuđuje”, izjavila je Zagorka.

Čitaoci su željno iščekivali nastavke “Gričke vještice”, “Kćeri Lotrščaka”, “Gordane”, “Plamenih inkvizitora”, “Kneginje iz Petrinjske ulice” i drugih Zagorkinih romana, koji su je za sva vremena krupnim slovima upisali u stranice književnosti. Iako se za života često susretala sa kritikama i uvredama, Zagorka je danas jedna od omiljenijih književnica u ovom dijelu Evrope.

Razočarana i nezadovoljna zbog toga što je stalno kritikuju i govore da je autorica šunda, Zagorka je pred samu smrt napisala pismo “Što je moja krivnja?”. Njime je htjela objasniti da je posljednih godina, sticajem okolnosti, ostala “živa zakopana u grobu nerada” i da publici nije dala samo “Gričku vješticu”. To njeno pismo je danas pohranjeno u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Marija Jurić Zagorka je do kraja života živjela na Dolcu, u srcu Zagreba, gdje se danas nalazi njen memorijalni stan. Umrla je 30. novembra 1957, a sahranjena je na zagrebačkom groblju Mirogoj u arkadama zaslužnih građana.

U prethodnom tekstu o PRVIM LOLAMA, ženama koje su prokrčile put nama ostalima u nekoj od sfera, odnosno oblasti, bilo da je riječ o nauci, politici, umjetnosti, kulturi, sportu ili društvenom djelovanju, pisale smo o Alaski Pekard Dejvidson.

Marija Jurić svojim je književnim i novinarskim radom pomicala granice, a mnogi tvrde da je zbog svoje izražene ličnosti i talenta bila ispred svoga vremena. Rođena je 2. marta 1873. godine u selu Negovec kraj Vrbovca u imućnoj porodici kao jedno od četvero djece.

Uprkos ovozemaljskim dobrima, nije imala sretno djetinjstvo. Odrasla je na selu u Hrvatskom zagorju, a zbog svoje ljubavi prema tom dijelu Lijepe Naše dala je sebi nadimak Zagorka.

Još u ranijoj dobi istaknula se svojom inteligencijom i smislom za pisanje, a školovala se u Varaždinu i Zagrebu. Otac Ivan želio ju je poslati na studije u Švicarsku, no tome se protivila njena majka Josipa.

Na preporuku Josipa Jurja Strossmayera Marija Jurić dobija posao u časopisu ‘Obzor’. Dodijeljena joj je i posebna soba kako nitko ne bi znao da u redakciji radi žena.

Upravo će nesređeni obiteljski odnosi biti razlog zbog kojeg Marija neće završiti ni srednju školu, odnosno ispisat će se iz nje u 15. godini života.

(Ne)sretna u ljubavi

U njenoj biografiji stoji da je šest godina živjela u zagrebačkom Samostanu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, ali i da je 1891. godine pristala udati se za čovjeka kojeg nije poznavala.

Na brak s mađarskim željezničarskim činovnikom Andrijom Matrajom nagovorila ju je vlastita majka iako se otac protivio vezi s čovjekom koji je bio čak sedamnaest godina stariji od nje.

Marija Jurić Zagorka nije znala u što se upušta kada je Andriji izrekla sudbonosno da i preselila se s njim u mađarski Sambotel. Tek je kasnije shvatila da živi s nacionalistom koji je zagovarao mađarizaciju Hrvatske te koji joj je želio iskoristiti njen književni talent kako bi promicao svoje ideje.

Nakon tri godine neugodnog braka pobjegla je iz muževe kuće ujaku u Srijemsku Mitrovicu, a kasnije je stigla i do Zagreba, gdje joj otac pomogao da pokrene postupak za razvod, što je u ono vrijeme bila vrlo rijetka pojava.

Najveći uspjeh postigla je s romanom ‘Grička vještica’. Iako je Ksaver Šandor Gjalski njena je djela nazivao šund-literaturom, čitatelji su je obožavali.

Iznenađujuće, na sudu je njezina majka svjedočila protiv nje, što je dodatno poljuljalo njihove odnose, a Marijin muž bio je oslobođen plaćanja alimentacije.

Ljubavnu sreću Marija će 1900. godine potražiti u zagrljaju novinara Slavka Vodvarka, s kojim će biti u braku sve do početka Prvog svjetskog rata.

Prva hrvatska novinarka

Na preporuku Josipa Jurja Strossmayera Marija Jurić dobija posao u časopisu “Obzor” 1896. godine kao referentica za mađarsko-hrvatsku politiku. Dodijeljena joj je i posebna soba kako niko ne bi znao da u redakciji radi žena. Istovremeno su Mariji odriješene ruke da piše o čemu god želi dok god to čini anonimno.

Diskriminacija ju je vrijeđala iako je shvatala da je pionirka na području kojem dominiraju muškarci i da se ljudi oko nje ne znaju ponašati drugačije.

Novinarsku karijeru izgradila je izvještavajući o političkim zbivanjima te kao dopisnica iz Budimpešte i Beča. Bila je urednica prvog časopisa namijenjenog ženama – “Ženski list”, koji je izlazio od 1925. do 1938. godine, a kasnije i časopisa “Hrvatica”.

Paralelno je započela pisati i književna djela u kojima je izražavala svoj revolt prema društveno-političkim zbivanjima. Prvi roman – “Roblje” izašao je 1899. godine, a u plodonosnoj karijeri napisala je dvadesetak povijesnih romana i drama.

Najveći uspjeh postigla je romanom “Grička vještica”, koji je izlazio u dijelovima u “Malim novinama” od 1912. do 1914. godine. Iako nije uživala veliki ugled u književnim krugovima, a Ksaver Šandor Gjalski njena je djela nazivao šund-literaturom, čitatelji su je obožavali.

Valja cijeniti svaku i najsitniju žrtvu, svaku najmanju pobjedu i u neznatnim stvarima. Mnogo malih, sitnih pobjeda stvara jednu veliku kao što opeka stvara veliku zgradu, dio je iz Zagorkine “Gordane” kojim je hrvatska književnica možda najbolje opisala svoj strmoviti životni put.

Preuzeto sa: zadovoljna.dnevnik.hr