Stoga nas je s razlogom razveselila činjenica da je Sarajevo od juče postalo bogatije za još jedno #foodie mjesto.

Naime, od ove jeseni u rapsodiji okusa omiljenih poslastica iz slastičarnice TORTE i to možemo uživati na adresi Zagrebačka 4c, a kako je izgledao sami proces odabira lokacije, kao i uređenja te koje sve poslastice možete pronaći na novoj adresi otkrila nam je više vlasnica TORTE i to Caffee-a Sandra Jelin Kadrić u tekstu koji donosimo u nastavku.

Možete li nam otkriti kako je nastala TORTE i to priča?

TORTE i to Sarajevo je prva franšiza TORTE i to Zagreb. Dio su sarajevske fine mustre još od 2006-e godine. Od prvog dana smo ponudili proizvode visoke kvalitete, što su naši gosti prepoznali.

Njihovo povjerenje nikada ne bi iznevjerili. Možemo mijenjati mnogo toga, praviti određene kompromise, ali jedno će uvijek ostati konstanta, a to je da u sve naše torte i kolače idu samo visokokvalitetne namirnice.

Mi ne radimo industrijske torte, ne koristimo aditive, konzervanse, fondan, pojačivače ukusa i sl. Naša formula za odličan proizvod jesu vrhunske namirnice, vrijedne ruke i još najvažniji sastojak – kašika puna ljubavi.

Oni koji su prepoznali sve ove elemente su sigurno pravi sladokusci, vrijedni truda i poštovanja. Godine 2006-e otvorili smo TORTE i to proizvodnju koja je konstanta. Prvi TORTE i to Caffe otvoren je upravo na Grbavici. Neke od adresa na kojima smo se družili sve ove godine bile su: BBI centar, Baščaršija i Importanne centar.

Neke druge velike ljubavi preuzele su centar svijeta i interesa narednih godina, pa su Caffe opcije bile na čekanju. Sada, kada su škole stupile na scenu, majke su rekle „E pa hajde da ova vrata otvorimo ponovo”. Često su nas pitali zašto nema caffea, da nedostajemo, da nas se očekuje…

Želja i jaka volja morala se probuditi opet i kod nas. Kada jeste, zasukali smo rukave, prozračili i evo nas.

Dobro nam došli dragi prijatelji!

Koju lokaciju ste odabrali za nastavak TORTE i to priče, te kako je izgledao odabir mjesta?

Ispostavilo se da je za sarajevske TORTE i to prirodni habitat područje oko Grbavice. Ova lokacija je nekako izbor bez dvoumljenja. Veliki broj naših prijatelja pominjao bi da im baš tu nedostaje neki kutak poput našeg. Kada smo se odlučili ponovo otvoriti TORTE i to Caffe, nije bilo druge lokacije koja bi bolje odgovarala želji i ideji. Koordinatni sistem svih naših kretanja, druženja i traženja ima tu tačku gdje se uvijek lociramo i to je zona oko Grbavice.

Kako je izgledao proces uređenja ambijenta? Jeste li imali neku posebnu inspiraciju?

Izniman kvalitet naših proizvoda imperativ je od kojeg nikada nismo odustajali, ali jednako važan uvijek nam je bio i ambijent. Svi prostori u kojima su do sada naši prijatelji mogli uživati u slasticama, dobroj kafi i druženju bili su birani i uređivani sa mnogo ljubavi i truda.

Ideja vodilja uvijek je bila ugodan i miran ambijent gdje se možete bar na kratko sakriti od bučne svakodnevnice, stresa i pretrpanih dnevnih rasporeda.

Važno nam je da vam je kod nas ugodno i kada sami pijuckate kafu, čitate ili samo žmirkate na suncu. Važno nam je i da imate kutak da se ispričate sa prijateljima. Izbor svakog, pa i najmanjeg detalja nikada nije prepušten slučaju. Palete boja, rasvjeta, svaki komad namještaja, sve se bira baš kao za najmilije.

Sigurni smo da čitatelje najviše zanima koje slastice mogu probati na novoj lokaciji, stoga možete li nam otkriti nešto više o samoj ponudi?

Torta od sira je i dalje zvijezda naše ponude. To je naša prva torta, naš bestseller. Bez lažne skromnosti možemo reći da smo je servirali na tanjire sarajevskih sladokusaca i postavili standard šta očekujete kada naručite cheesecake.

U ostatku ponude tu su i dalje: čokoladna torta s višnjama, brownie torta, ledeni vjetrovi, slatka jutarnja torta, santa Maria, švedska torta, Belushi torta, … naše štrudle, međimurska gibanica, crumble, … suhi keksići, granola.

Novosti koje pripremamo za naše gosti jesu zobena kaša s jabukom, mama manufaktura knedle, čokolino za najmlađe (a može i za nas, malo starije). U ponudi od slanog imat ćemo naš quiche Lorraine i quiche sa špinatom, te croissant sendvič. Još neka od iznenađenja planiramo za kraj godine, ali shhh…

Slatkoljupci, jeste li već rezevirali dan za probavanje poslastica na ovom mjestu?

Preuzeto sa: bonjour.ba

Sastojci

Broj porcija

6

Biskvit

280 g glatkog brašna

150 g šećera

2 čvrsta jogurta

100 ml suncokretovog ulja

2 kašike kak

1 kašika sode bikarbone

Preljev

šećera

maslaca

tamne čokolade
100 ml mlijeka
2 kašike ruma

Priprema

Ispecite biskvit

Glatko brašno, jogurt, suncokretovo ulje, šećer, kakao i sodu bikarbonu dobro izmiješajte mikserom.

Prelijte u lim za pečenje kojeg ste obložili masnim papirom i pecite u rerni zagrijanoj na 190 stupnjeva oko 30 minuta.

Prelijte

Na pari rastopite šećer, mlijeko, maslac, čokoladu i rum i prelijte preko tek pečenog i vrućeg biskvita.

Možete ga probiti viljuškom na par mjesta da bolje upije.

Ohladite

Jako

Brza pita sa sirom

Kad vas uhvati želja za slatkim, pripremite ovaj jednostavan kolač od sira u samo nekoliko koraka.

„Kao mala djevojčica voljela da sam pravim kolače i različite poslastice, posmatrala sam starije članove porodice kako to rade, trudila se da pomažem… Ta ljubav me nikada nije napustila. Kada sam nakon srednje Medicinske škole u Banjaluci diplomirala na Ekonomskom fakultetu, ni sanjala nisam da će moj „hobi“ prerasti u sjajan biznis i osnovni izvor prihoda.“ priča sagovornica „Lole“.

Uz praznike, poput 8. marta, Natašina mala kućna fabrika kolača radi punom parom. Poslovni partneri su joj ugostiteljski objekti, frizerski saloni, političke partije, udruženja građana… Dobar glas je jedina reklama.

„Posebno mi je drago kada moji lijepo dekorisani proizvodi uvesele štićenike Doma za starija lica, članove Udruženja roditelja sa četvoro i više djece i td. A, ove godine sam, među ostalim,  pripremala poklone i za njih povodom 8. marta.“ – priča Nataša.

Natašin san i sljedeći razvojni korak je otvaranje prave fabrike kolača, u kojoj će, osim članova njene porodice, zapošljavati i ostale radnike. Kod dobre volje je najvažnije da je vlastita, kaže Nataša, uz ocjenu da rezltati ne mogu izostati.

Ova mlada Banjalučanka možda najbolje ilustruje činjenicu da nam je svima građa mozga ista, a da njegova upotreba ne zavisi od pola.

Priča o Arslanu i Aleksandru, dvije bebe sa tumorima na mozgu, je teška priča o našoj stvarnosti. Najradije bih je preskočila od bola, ali ignorisati surove simptome bolesti jednog društva neće pomoći u njenom liječenju.

Šestomjesečni Arslan Kulačić, koji ima tumor na mozgu uspješno je operisan u Turskoj, a njegovo trenutno stanje je stabilno. Arslanu je pri rođenju dijagnosticiran tumor na mozgu i operisan je na UKC-u Tuzla. Nažalost, tumor se vratio. Liječenje u Turskoj bi trajalo 18 mjeseci, a cijena terapije je 133.000 eura, plus troškovi za dodatne preglede, analize krvi ili druge intervencije te transport do Turske.

Jednogodišnji Aleksandar je u decembru 2017. godine primljen u bolnicu po hitnom postupku kako bi obavio sve kontrole jer je bio u veoma lošem stanju. Prema riječima njegove majke, Aleksandru je za liječenje potrebna 391.000 KM. Aleksandar je ranije operisan u Beogradu gdje mu je tumor otklonjen u potpunosti. Međutim, nakon operacije magnetna rezonanca u Njemačkoj pokazala je kako se Aleksandru vratio tumor.

Vijest o humantitarnoj akciji iz Srebrenika me obradovala kao pisak onog aparata što mjeri otkucaje srca na serijama o doktorima, pa nakon što nekoga doktori otpišu, ono srce zakuca i aparat ritmično zapišti i ona se svi sretni izgrle u operacionoj sali jer je pacijent ipak ostao živ. Naše društvo daje znake života još uvijek. Ne bi taj pisak bio toliko veseo i jak da nije riječ o činjenici da je jedan zvanični ogranak jedne vjerske zajednice do u fening, bratski prepolovio iznos na Aleksandra i Arslana i tako mi vratio tračak vjere u ovaj blentavi narod.

A, bila sam nas sahranila.

Umirali smo kao sporom i dugom bolešću. Oboljeli smo od nedostatka osnovne ljudskosti. Fali nam ljudskost kao željezo trudnici. Ovi koji nas kobajagi liječe su nam godinama prepisivali na recept veličanje sebe i svoga dva puta dnevno, mržnju prema drugome pola sata prije ručka i pred spavanje, na zglobove, kremu od paranoje da ćemo se poklati međusobno. A, od tih lijekova koji nas ubijaju, novac na račun liježe samo njima.

Na ovoj terapiji, prebrojavajući jedni drugima krvna zrnca, smo završili ovdje gdje jesmo. Završili smo u zemlji u kojoj se svaki bogovetni mjesec za nekoga skuplja novac za liječenje u nekoj normalnoj, razvijenoj zemlji jer ga naš zdravstveni sistem ne može liječiti. Skupljamo za avionske transporte tamo gdje se novac iz zajedničkih kasa ulaže u nauku, a ne u predizborne kampanje. Tamo gdje princeze voze djecu u vrtić na biciklu, gdje ministri nemaju službene vozače automobila koji koštaju kao jedan mamograf. Tamo negdje daleko od nas, tamo gdje nas uče gdje ljudi nemaju dušu kao mi i da su hladni kao led, ne skuplja se na ulici za operacije, ne umiru im djeca jer nemaju matičnog broja.

Tamo daleko, dok mi skupljamo kovanicu po kovanicu da spasimo dvije prinove, dva tako rijetka pupoljka u zemlji poharane bijelom kugom, raspravljajući kome je marka preča za dati, “svom” ili “tuđem” pupoljku, Elon Musk, južnoafrički multimilijarder, je poslao automobil u svemir. Ovaj događaj se računa kao historijska prekretnica ka razvijanju turističkih putovanja na Mars koristeći rakete koje su upotrebljive i nakon prvog lansiranja. Da, ljudi u paralelnom svijetu, daleko od onih koji se bave nečijom bojom kože, načinom oblačenja i rodnim listovima se bave turističkim turama po nebesima.

A, mi? Daleko smo mi od neba. I ovog fizičkog i onog metafizičkog. Ne radimo ništa da se približimo ni Bogu ni razvijenom narodu. Sami smo sebe otpisali prije konačne konstatacije smrti. Ulojili smo se u bolesničkoj postelji na kojoj kukamo i izdišemo stoljećima i mrcvarimo sve oko nas. Najbliži nebu su se ovog hladnog februara pokazali Srebreničani. Baš zato što su novac raspolovili i time nas sve podsjetili na suštinu našeg postojanja.

Da se vratim na nepodijeljenu vijest. Naše društvo ima daleko više problema nego znakova vitalnosti. Ali i dalje sam paranoična da ovaj otkucaj srca našeg društva iz Srebrenika nije odjeknuo kroz medije zato što nas ubjeđuju da nam nema spasa. Paranoišem da nam zataškavaju svaki znak ozdravljena da bismo sami vjerovali da smo umrli i odustali od oživljavanja.

Nismo mrtvi, samo smo u komi. Još uvijek dajemo znakove života. Ako nastavimo ovako, možda se uskoro probudimo i skinemo sa aparata i možda nam baš Arslan i Aleksandar za koje desetljeće sa neke lansirne rampe pored Srebrenika pošalju prvu domaću raketu za putovanje na Mars. Mars sa kojeg ćemo se vraćati poslije razgledanja, a ne bježati na Mars od ove zemlje.