Pre neko jutro u dvorištu je farbala stari krevetić koji su dobili od komšije na poklon. Tridesetisedam mu je leta. Malo su popustili spojevi, ali ona vešto zavrće šrafove i meša belu farbu da mu da nov sjaj. Izabrala je i boju za zid, ako bude hteo da je onako star i inatan primi. Kolica su im poklonili kumovi od svojih klinaca. Šije zavese. Šije mašne za zavese. Garnišnu je kupila na Najlon pijaci, polovna ali ko nova. Crta leptire iznad kreveta. On od drveta delje zvečke.

I mi to gledamo svaki dan, mi koji ih poznajemo. Sreću jednog para zbog prinove koja stiže, zanemarili smo probleme koji im iskaču, nevažni su sad. Srećni smo zbog njih, sa njima.

Onda jednog dana sednem u kafić da popijem kafu, uzmem štampu, na svim naslovnim stranama pročitam senzacionalističkim velikim slovima ispisano kako trudna folk pevačica sređuje sobu za bebu iz Grčke, da to košta 10.000 eura, da je angažovala arhitektu koji joj redovno šalje fotografije na odobrenje, dok ona uživa.

I popizdim, ne zbog toga što ona ima. Njen novac, njena stvar. Ne poludim ni zbog preseravanja sa arhitektom (iako mislim da nema boljeg arhitekte za dečiju sobu od majke). Ne poludim ja zbog Svetlane Seke. Meni svačija trudnoća mila. I najlepša vest. Ali popizdim na medije. Na feljtonsko obaveštavanje čitalaca, evo već nekoliko meseci, o toku njene trudnoće i kupovini stvari za bebu, navodeći besramno koliko hiljada evra troši na sobu, na enterijeristu, na igračke, na zvečke, na boje, na odmor sa mužem.

Pa majku mu božju, hoće li svanuti dan kada ćete feljtonski pisati zašto porodiljsko kasni do detetovog prvog rođendana, kako majke žive bez tih para, i zašto neke od njih, iako imaju zagarantovano porodiljsko, dobijaju poziv da se vrate na posao, uz ucenjivanje da će dobiti otkaz ili neko drugo lošije radno mesto, ako to ne urade.

Hajde pišite o nasumice odabranoj trudnici. Izađite na ulicu, nađite neku Jelenu ili Anu ili Mariju. Pitajte ih kako se spremaju za veliki dan,

plaše li se porođaja,

gde vode trudnoću,

čekaju li i koliko u redovima,

da li im je muka od toga,

koliko traje pregled,

jesu li ginekolozi ljubazni,

šta ih boli, šta im fali, treba li im pomoć, šta ih veseli, šta sanjaju,

kako zamišljaju bebu, kakvo ime će da joj daju,

kako su sredile sobu, da li povraćaju, o čemu razmišljaju,

čeka li ih posao posle 12 meseci, jesu li kupile prve benkice…

Hajde pišite kako da se sredi soba za bebu u kući od blata, sa vlagom. Dajte savete zabrinutim roditeljima preplašenim zbog mogućeg bronhitisa.

Pišite da je ljubav najvažnija i da skupe stvari i arhitekta ne garantuju ništa, osim zadovoljenja roditelja.

Pišite da umirite trudnice, a ne da ih hormonski disbalansirane još više „ljuljate“ ovakvim natpisima. Možda su nesigurne, svaka buduća majka je nesigurna, svaka za svoje dete želi najbolje, i zato ponekad zaboravi šta je istinski i jedino važno. Uplaši se da će njena beba u sobi sa njom i mužem, u starom prefarbanom krevetiću i kući od blata biti manje srećna od one u zasebnoj sobi u ganc novom krevetu ganc nove kuće. Napišite da je to glupost!!

Možda će Seka reći „Ja sam pošteno zaradila, radite i vi“. Jebi ga, Seko, ja pevati ne umem, a pošteno sa fakultetom radim za prosek. Jedino da se razapnem na milion strana pa da naguram tek dvadesetiosminu tvog mesečnog primanja. Volela bih ja da od jedne tezge zaradim pet ili deset hiljada evra, ovako od piskaranja mogu da sanjam samo.

Ali nisi ti Seko sporna, niti sam ja zajedljiva, daleko bilo, već pucam u medije koji godinama unazad stavljaju naslove tipa „Najlepši par Srbije rekao DA“, „Rodila se najlepša beba, poznati par presrećan!“, „Na proslavu potrošili 10000 evra!“, „Verio je na Bahamima!“ „Dali bebi efektno i prelepo ime!“, „Posle porođaja lepa mama zgodnija nego ikad!“.

E to je ono što iritira.

Prvo otkud vi, mediji, znate ko je najlepši par u Srbiji? Možda žive u Surdulici na nekom starom imanju, daleko od vas, peku papriku i ljube se svojim prelepim usnama na još lepšem licu. Otkud vi znate čija je beba najlepša? Svakom roditelju je njegovo dete najlepše, bilo po porođaju modro, oteklo, ćelavo ili čupavo. I šta vi znate koje je ime efektno? Svakom roditelju je ono koje je bebi dao najefektnije.

Što se tiče natpisa o tome kako je ova ili ona pevačica ili neka poznata ličnost verena od strane svog dečka „biznismena“ na Bahamima, kako je prsten koštao koliko prosečni radni vek Srbina i tome slično, gurate nesigurnim ženama prst u oko, posebno ako su u minus fazi. Vide svog „prdonju“ kako knjava na kauču, s novinama preko lica. Gledaju ga i pune se besom. Pitaju se šta su one od njega poslednji put dobile, kad je on njih negde odveo, jel to beše ono Igalo 1976., pa se još naljute na jadnička ni krivog ni dužnog, jer eto nije imao za Bahame. A on bio na poslu, pošteno odradio noćnu smenu, doneo svež vruć hleb iz pekare, uneo biciklo u kuću da ne kisne, otišao po prezle, dovezao decu iz vrtića, odvezao starije na trening, sklonio sudove za sobom…

Vi, mediji, i kada pišete o porodicama koje nemaju, to radite na senzacionalistički način, razvlačeći tuđu muku besramno, u epizodama. Ko lešinari.

Hajde probajte da menjate stvarnost, umesto što je šminkate i zamazujete. Menjate svest, umesto što doprinosite eroziji svega vrednog.

Hajde nađite još jednu Seku, tako vam Boga, i pitajte je kako ona uživa u trudnoći.

Bićemo vam zahvalni.

U prvom nastavku pisala sam vam o svom “stručnom stožeru” i drugim “metapedijatrima”. Ovoga puta poželjela sam doznati kada moj mališan zapravo smije sjediti i što učiniti kad se neće voziti u kolicima…

Kada beba smije sjediti

Ovo je bila jedna od točaka s kojom sam se u potpunosti složila s pedijatricom, provjerila je na internetu i vidjela da apsolutno svi stručnjaci tvrde isto – bebe se ne smije posjedati nasilu, već ih treba pustiti da sjednu kad one to same uspiju učiniti, što se obično događa tek oko devetog ili desetog mjeseca.

No, bake i djedovi su oko ovog pitanja izrugivanje doveli do maksimuma, od trećeg mjeseca su uporno pokušavali posjedati moje dijete i ismijavali me kad to nisam dopuštala, da bi do devetog mjeseca to sve već prešlo u otvoreni rat.

Oni se – natječu?!

Nitko od njih si nije dao truda pitati nekog stručnjaka, oni su se jednostavno htjeli “natjecati” s drugim bakama i djedovima čiji tek rođeni unuci svi već sjede po istom tom principu “pa kako će sjediti ako ga ne posjedneš?”.

Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan: beba smije sjediti tek onda kad se sama može posjesti i u tome se slažu baš svi stručnjaci.

Samostalno posjedanje ne znači zadržavanje sjedećeg položaja, već sposobnost bebe da se sama iz četveronožnog ili bočnog položaja, odgurujući se ručicama, dovede do sjedećeg položaja. Da bi joj to uspjelo, mora proći kroz neke faze motoričkog razvoja na trbuhu, boku i leđima, dobro savladati oslonac na ruke i koljena te ojačati mišiće trbuha i leđa – kaže Natalija Baotić, bacc. fizioterapije te Bobath i Vojta terapeut, dodajući da je, nažalost, u našem društvu duboko ukorijenjen stav da beba treba sjediti već sa šest mjeseci te da je tome treba učiti.

– Opće su poznati savjeti: posjedni dijete, podupri ga jastucima, vježbaj sjedenje, a u novije vrijeme na tržištu su se pojavila i kojekakva pomagala u kojima bebe prerano sjede. Sve su to greške koje roditelji, bake i djedovi čine u najboljoj namjeri, no treba imati na umu da prilikom preranog pasivnog posjedanja beba dolazi do prevelikog opterećenja na donji dio kralježnice, što može imati štetne posljedice. Osim toga, pasivnim posjedanjem bebu smo doveli u “slijepu ulicu”. Ona ne zna kako je tamo došla niti kako će otamo otići, a to je kod mnogih i izvor nesigurnosti i nezadovoljstva – objašnjava fizioterapeutica Baotić napominjući da će beba, kada dovoljno ojača da se može osloniti na ručice i koljena te podići trbuščić, iz tog položaja uvježbavati bočno posjedanje.

Ne prije 9. mjeseca

A kod zdravih beba sve se to odvija potpuno spontano i u ovisnosti je o zrelosti središnjeg živčanog i lokomotornog sustava, samo trebaju imati priliku i samostalno provesti dovoljno vremena na ravnoj podlozi, odnosno podu. Isto je potvrdio i dr. sc. Davor Bojić, specijalist ortoped i pročelnik Zavoda za dječju ortopediju u Klinici za dječje bolesti u Zagrebu.

– Dijete će sve motoričke radnje naučiti potpuno samostalno i zato ga nije potrebno “učiti” da sjedi, stoji, hvata ili hoda. Djeca zauzimaju četveronožni položaj u dobi od 10 mjeseci, naizmjenično opterećujući ruke i koljena tako da se klate naprijed natrag. Na taj način uvježbavaju ravnotežu za puzanje, što će im omogućiti koordinirano puzanje, a tek nakon toga slijedi posjedanje djeteta iz četveronožnog položaja. Kada se posjedne iz tog položaja, dijete sjedi s ekstenzijom kralježnice, potpuno je stabilno i može dobro koristiti ruke za hvatanje predmeta te se može potpuno samostalno vratiti u četveronožni položaj i iz njega opet lako prijeći u sjedeći – kaže ovaj ortoped.

Takvo samostalno prelaženje iz četveronožnog položaja u sjedeći i ponovno u četveronožni većina djece može izvesti između 9. i 11. mjeseca.

– U svakom slučaju, dok dijete ne usvoji oslonac “šaka – koljeno”, neće se moći samo posjesti – objašnjava dr. Bojić upozoravajući da pasivnim postavljanjem djeteta u sjedeći stav dolazi do nepoželjnog sabijanja lumbalnog segmenta, što može biti i štetno.

Neće u kolica pa ga nosim

Moje se dijete ne voli voziti u kolicima pa sam ga, kad je imao samo mjesec ili dva, nosila u rukama i spuštala u kolica tek kad bi zaspao. I sad kad ima 11 mjeseci, vozi se budan u kolicima, ali samo petnaestak minuta i onda više ne želi, nego traži da ga nosim jer mu je tako zanimljivije. I ja ga, naravno, nosim unatoč kritikama da mu ne smijem u svemu udovoljavati.

I srećem mnoge druge roditelje koji djecu nose u rukama i pritom guraju kolica pa se pitam jesmo li svi zastranili i odgajamo buduću razmaženu deriščad.

Srećom, psihologinja Sunčana Rokvić me umirila rekavši da ima djece koja se ne vole voziti u kolicima i da je to sasvim u redu.

– Kad bismo se mi spustili u razinu kolica i vidjeli što dijete vidi i koje podražaje dobiva iz te pozicije, možda se ni mi ne bismo voljeli voziti u kolicima. S druge strane, neka djeca uživaju u kolicima, spavaju i zadovoljna su pa je važno svoj “stil odgoja” prilagoditi djetetu – kaže Rokvić dodajući da ipak postoje neke situacije kad je važno da dijete bude naučeno na nešto što mu nije ugodno, kao što je recimo autosjedalica.

S tim nema kompromisa. Prof. Buljan Flander kaže da male bebe imaju potrebu za dodirom i fizičkim kontaktom i da to treba dati djetetu, no ne treba ga naviknuti da se nosi kad već hoda, jer je to pretjerivanje.

Nina Čiča

Izvor: Živim.hr

– Izvol’, momak – reče Đuro, treća generacija državnih činovnika, grlat čovjek okrugloga lica i okruglog stomaka, sada malo zadihan od spuštanja niz stepenice zgrade gradske uprave.

– Dobar dan. Trebalo bi da ovjerim neke dokumente, ali vaš prostor nije prilagođen i arhitektonske barijere nisu uklonjene, pa nisam u mogućnosti da uđem, kao što vidite – izdeklamova student Dimitrije, mamin Mita, i pomalo suvišno kažiprstom podsjeti na postojanje četiri točkića ispod svoje zadnjice.

– Sa'ćemo mi to riješ'ti. Vojo. Vojkane! Zov’ Zoru, rec’ joj d'imamo jednog invalida ovdje! Sa'će Zorica.

– Izvinite, molim Vas da ne koristite taj termin, jer on zaista nije adekvatan u 21. vijeku.

– Izvin’, momak. Ovaj, imamo, znači, jednog momka s posebnim potrebama, nek požuri Zora!

– Izvinite, ali ni taj izraz nije pogodan. Znate, mi nismo više osobe s posebnim potrebama. Mislim, nismo nikad ni bili, jer, vidite, potrebe su iste, samo je način njih…

– A ko ste sad?

– Molim?

– Veljo’, ko ste sad?

– A s-sad… sad smo osobe sa invaliditetom!

– Vojo, ipak je u pitanju jedan sa invaliditetom! Napomeni Zori, da ih ne pomiješa! Sa'će Zorica – reče Đuro i zaputi se nazad ka započetom tiketu za kladionicu.

– Hvala – pobjedonosno se osmijehnu Mita, invalid sa potrebama i invaliditetom, zadovoljan svojim malim doprinosom velikom cilju, i ostade tako ponosno nasmijan na svježem vazduhu još 15-ak minuta, čekajući Zoru, koja je taman bila pristavila džezvu.

Ovaj razgovor se, istini za volju, nije odigrao ni u jednom gradu u BiH. Ili jeste, u skoro svakom od njih.

Naime, u svakom kutku ove nadasve zabavne države postoji po nekoliko Mita, Đura i Zora, kojima mnogo šta nije zajedničko, sem jedne, vrlo važne stvari – potpunog odsustva kontakta sa realnošću.

Da je Mita, kojim slučajem, u Americi, ili barem Austriji, gdje je skoro sve već prilagođeno i obezbijeđeno ljudima poput njega, bilo bi sasvim smisleno da se na ulicama bori za političku korektnost i poželjnu lingvistiku. U Bosni, gdje se na ulici nalazi zato što ne može da uđe nigdje, može bit’ da postoje bitnije teme.

Da su, pak, Đuro i Zora tamo, oni bi sigurno bili na ulici, jer bi im sa postojećim stepenom razumijevanja sopstvenog posla i penisobolje ka učenjem istog možda povjerili metlu za čišćenje, ali i to uz nečiji nadzor.

No, srećom po veselu družinu, svi su oni ušuškani u kotline brdovitog Balkana, a one trpe svašta.

Recimo, to da se informacija o uvođenju prevoza prilagođenog invalidskim kolicima u periodima od 7 do 11 i od 15 do 17 časova radnim danima smatra hvale vrijednom viješću. Jerbo svak zna da invalid sa potrebama i invaliditetom samo ide kod doktora i u školu (najdalje srednju), a ovih zaposlenih ima taman toliko da se svo troje mogu razvesti od tri do pet. I što bi onda neko plaćao vozača u dvije smjene, k’o da će ti, takvi putnici ići na, recimo, neki poslovni sastanak, večernji festival ili, ne daj ti bože, u kakav izlazak, u gužvu?!

A i bolje išta nego ništa, kažu ljudi. Ono, jest’, imala je Banjaluka prije tri godine savremen prilagođeni prevoz, koji je šljakao u dvije smjene (bez vikenda, naravno, nećemo pretjerivati). Ono, jest’ i da jedan Zagreb ima 10 takvih kombija, dostupnih 18 časova dnevno, plus vikendima. Al’ bolje opet išta nego nekad svašta, pa onda ništa. Kažu ljudi.

Ustavna sloboda kretanja se ionako može ostvarivati u intervalima, kao što se može praktikovati i samo na pojedinim linijama gradskog prevoza, gdje su autobusi koji mogu da „čučnu“ i spuste se do trotoara, kako bi se kolicima ušlo u njih. Ove ostale ulice, to svakako i nisu neki zanimljivi dijelovi grada, ne valja se svugdje ni zavlačiti, jelte.

Destinacije su svakako unaprijed filtrirane, jer je sužen i izbor fakulteta koji se mogu funkcionalno studirati, pa samim tim i poslova kojima se invalidi sa potrebama i invaliditetom mogu poslije baviti, odnosno radnih mjesta na koja mogu putovati. Što je takođe smisleno, jerbo svak zna da se oni i zapošljavaju samo u organizacijama i državnim organima koji se bave njihovim pitanjima. Nećete sigurno vidjeti nekoga od njih da je, šta ti znam, PR u marketinškoj agenciji.

Stoga je OK da ni danas nije riješeno pitanje ulaska u, recimo, Elektrotehnički fakultet. Jer, realno, šta će invalidi sa potrebama i invaliditetom na fakultetu koji im omogućava da se lako zaposle, skinu s grbače države, dobiju profesiju koja ne zahtijeva fizičku agilnost i znanje s kojim mogu zarađivati od kuće?

Isto tako nemaju šta da traže ni u Banskom dvoru ili jedinom gradskom bioskopu, jer, hajmo iskreno, kulturom se kod nas ne zanimaju ni ovi što hodaju na dvije noge. U zgradu gradske uprave su dobrodošli samo najtvrdoglaviji, koji ne odustanu ni kad vide da je platforma za kolica stavljena iza štoka, tako da joj se ne može ni prići osim tehnikom kosog hica, a takvih je dimenzija da je mogu koristiti samo oni čija su kolica držala dijetu prethodnih mjeseci. Takvi se možda zalete i na biblioteku, gdje postoji još zabavnije rješenje, sa elementima alpinizma, pa se uz obrazovanje pobuđuje i sportski duh.

Ovako inspirativnom okruženju doprinose i njegovi glavni akteri, ti invalidi sa tim potrebama i tim invaliditetima. Organizovani po principu trojki, što bi rekao pokojni Bata Stojković, rascjepkali su se u 44,2 udruženja po kvadratnom kilometru, pa galame jedni na druge preko ulice (jer s trotoara ne mogu da siđu) i svojski se trude da se ni oko čega ne usaglase, ne bi li opšta zabava potrajala još duže.

Sad, pošteno govoreći, Banjaluka zaslužuje i pohvale. Pohvale za činjenicu da su na skoro svim trotoarima u širem centru grada postavljene pristojne rampe za kolica, čime se drugi veći gradovi u BiH ne mogu pohvaliti. Za činjenicu da postoje uređeni prilazi i dvorani „Obilićevo“ i dvorani „Borik“, ali i Muzeju savremene umjetnosti, Domu omladine, Dječijem pozorištu i Gradskom pozorištu „Jazavac“. Za to što se može do velike scene Narodnog pozorišta i velike većine Muzeja Republike Srpske. Do mnogo više fakulteta danas nego prije šest-sedam godina.

Isto tako, pohvale zaslužuju i neke organizacije i pojedinci, koji se, umjesto mlaćenjem prazne slame i omlećivanje motki, bave ozbiljnim zaletanjem na vjetrenjače i, bogami, prosječnom brzinom kolica od 6 km/h ponekad dođu do korisnih i vrijednih rješenja od šireg značaja.

Međutim, išta i ništa, u 21. vijeku, u ovim pitanjima, zaista više nisu opcije o kojima treba diskutovati. Niti „princip Mite, Đure i Zore“ može da se smatra korektnim stavom. Jer za većinu pomenutih stvari, a i mnogo njih koje nisu stale u ove redove, treba samo malo više mućkanja glavom i malo manje penisobolje.

Ko tvrdi suprotno, podsjetio bih samo da je, pri pretvaranju kasarne „Vrbas“ u Univerzitetski grad, jedina zgrada u tom kompleksu sa već postojećim prilazom za invalidska kolica dodijeljena – Fakultetu fizičkog vaspitanja i sporta.

Eto, to se desi kad Zori daju dokumente prije nego što popije kafu.