Upravo se o potonjem razvila rasprava na hrvatskom Redditu. Na poslu mi danas kolegice krenule pričati kako bi mi bilo dobro da sad zatrudnim, čak me jedna i pitala ima li kakvih ‘novosti’. Mene je to šokiralo i doslovno sam ostala bez teksta jer nikad to nikog ne bih pitala, a najmanje kolege s posla. Tim više jer mi to apsolutno nije u planu, napisala je reditorka koja je pokrenula raspravu.

Takav tip pitanja može biti veoma neugodan čak i kada ih postavljate bliskoj osobi s kojom inače vodite slične razgovore, a kamoli nekome koga zapravo poznajete samo površno ili u prolazu.

Neke žene jednostavno ne žele s drugima dijeliti svoje privatne stvari, a trudnoća itekako spada u jedan od najintimnijih aspekata naših života. Ne samo trudnoća nego i razmišljanja o djeci.

Nikome niste dužni opravdavati se za svoje odluke i stavove, pogotovo kada je u pitanju potencijalno roditeljstvo i(li) trudnoća.

Osim što su neugodna, takva pitanja mogu biti i bolna ako razgovarate sa ženom koja se, primjerice, bori s problemima poput neplodnosti. Potvrdio je to i komentar druge reditorke: To je ništa što su meni radile pune dvije godine nakon što sam se udala (ženski stariji kolektiv). Ovo ima li kakvih novosti bilo je svakodnevno, uz to se komentirao moj izgled, jesam li se dobila malo u faci, bokovima, trbuhu, pa da sam nervozna, da sam sigurno trudna, pa se ne smijem živcirati.

Jednom sam slučajno sjela na stolac koji je već imao iskrivljenu nogu i pala na pod, pa je komentar bio da sam sigurno trudna jer sam bila preteška za stolac. Neke su išle toliko daleko da su me gladile po trbuhu i ispitivale ima li što unutra. Kada sam sjedila malo raširenijih nogu, jedna je kolegica rekla da si sigurno radim mjesta za bebicu…

Inače ni prije ni poslije svadbe nisam komentirala želim li djecu ili ne, to se za njih podrazumijevalo. A najgori dio svega je što sam ja tijekom te dvije godine imala dva spontana pobačaja i prolazila četiri postupka potpomognute oplodnje o kojima nikome nisam govorila.

Autor: A. Š/Zadovoljna.dnevnik.hr

Sve više vidimo savršene živote, a sve manje srećnih ljudi. Zašto je to tako?

Zato što iza sjajnih slika i nasmijanih lica često stoji stvarnost koja nije tako idealna. Ova iluzija savršenstva može imati ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje mladih ljudi, stvarajući osjećaje nezadovoljstva, anksioznosti i niskog samopouzdanja.

Koliko puta smo listali kroz Instagram i osjećali kako nas polako obuzima zavist i nezadovoljstvo? Svakodnevno smo bombardovani slikama savršeno oblikovanih tijela, luksuznih destinacija i stilova života koji djeluju kao da su van dometa običnog čovjeka. No, koliko tih slika zaista odražava stvarnost? U većini slučajeva, vrlo malo.

Stvaranje iluzije savršenstva

Instagram je dizajniran da bude vizuelno privlačan, a korisnici se često trude da predstave svoje živote u najboljem mogućem svjetlu. Koristeći filtere, aplikacije za uređivanje fotografija i pažljivo birane uglove, stvaraju slike koje izgledaju kao da su iz magazina.

Nažalost, ova idealizacija stvarnosti može dovesti do nerealnih očekivanja kod mladih ljudi. Instagram je prožet mišljenjem da sve mora biti savršeno i dovoljno uređeno kako bi prošlo do publike. Da li su ljudi svjesni koliko vremena i truda je potrebno za jednu “savršenu” Instagram sliku?

Influenceri provode sate postavljajući scenu, birajući odjeću, šminkajući se i uređujući fotografije kako bi postigli željeni izgled. Ta savršena jutarnja kafa s pogledom na more možda je rezultat dvadesetak pokušaja i mnogo izgubljenog strpljenja. Realnost iza kamere često je daleko od prikazane slike.

Mnogi mladi osjećaju pritisak da se uspoređuju sa slikama koje vide na Instagramu. Ove slike često predstavljaju samo najbolje trenutke, dok su stvarni problemi i svakodnevni izazovi skriveni. Savršen doručak možda je uslikan samo iz dobrog ugla, dok je druga strana potpuno zagorjela.

Sretna veza je samo na kameri, a čim se ugasi telefon, nastaju svađe i prepucavanja. Idealni ručkovi s prijateljima prikazani su samo kroz fotografiju, dok u stvarnosti niko od tih ljudi nije pravi prijatelj.

Kada mladi ljudi ne mogu postići iste rezultate kao oni koje prate, mogu se osjećati manje vrijednima i nesigurnima. Fenomen poznat kao “Instagram vs. stvarnost” doprinosi ovim osjećajima. Dok neki korisnici dijele i manje savršene trenutke, većina teži prikazivanju idealizovane verzije svog života. Ovaj nesklad između onoga što se prikazuje i stvarnosti može izazvati osjećaj neadekvatnosti i frustracije kod onih koji gledaju te sadržaje.

Trendovi prikazivanja uspješnih biznisa i poslova sa Zapada često ne prikazuju koliko vremena je provedeno u kancelariji, koliko je novca investirano ili koliko se noći ostalo budno. Taj momenat dovodi do toga da mladi ljudi počinju misliti da novac dolazi lako i brzo, a oni možda nemaju dovoljno vještina ili sposobnosti da ga zarade, što izuzetno utiče na njihovo samopouzdanje. TikTok “motivacioni govornici” i rukovodioci raznih firmi doveli su do toga da svaka mlada osoba pomisli da je nedovoljno kvalitetna jer nema toliko novca kao neki dvadesetogodišnjaci na TikToku.

Mentalno zdravlje i emocionalne posljedice

Svi poznajemo bar jednu osobu koja stalno objavljuje slike s putovanja, luksuznih večera i društvenih događaja. No, rijetko ta osoba dijeli trenutke usamljenosti, stresa ili neuspjeha. Mladi, posebno tinejdžeri, lako upadaju u zamku poređenja svog života s idealizovanim verzijama koje vide online. To poređenje je često nepravedno i ne vodi ničemu osim osjećaju neadekvatnosti.

Negativni uticaji Instagrama na mentalno zdravlje mladih postali su predmet brojnih istraživanja. Studije pokazuju da konstantno izlaganje idealizovanim slikama može dovesti do poremećaja u ishrani, depresije, anksioznosti i drugih problema s mentalnim zdravljem.

Osjećaj nezadovoljstva vlastitim tijelom posebno je izražen kod mladih djevojaka koje se uspoređuju s retuširanim i filtriranim slikama poznatih influensera i slavnih ličnosti.

Pored fizičkog izgleda, mladi također osjećaju pritisak da imaju uzbudljive i zanimljive živote, kao što su putovanja na egzotične destinacije, luksuzni izlasci i društveni događaji. Kada stvarni život ne ispunjava ova nerealna očekivanja, može doći do osjećaja izolacije i nesreće. Mnogi se osjećaju kao da su propustili nešto važno ili da njihov život nije dovoljno interesantan.

Pokušaj da se živi u skladu s ovim nerealnim standardima može biti iscrpljujući. Koliko puta smo vidjeli slike s putovanja koje izgledaju savršeno, a nismo svjesni da su možda iza tih osmijeha sakriveni dugovi, stres i problemi? Mladi ljudi se često osjećaju kao da moraju pratiti ovaj tempo, trošiti novac koji nemaju i biti prisutni na događajima koji ih ne interesuju samo da bi održali korak s onim što vide na Instagramu.

Dodatno, lažni sjaj Instagrama može potaknuti društvene anksioznosti. Mladi često osjećaju potrebu da dobiju što više lajkova i komentara, povezujući ove virtualne potvrde sa sopstvenom vrijednošću. Ovaj pritisak može dovesti do opsesivnog provjeravanja broja lajkova i komentara, što može dodatno pogoršati osjećaj nesigurnosti i niskog samopouzdanja. Lajkovi i komentari su postali nova valuta društvene prihvaćenosti.

Svaka nova objava postaje mini test samopouzdanja, a nedostatak reakcija može djelovati poražavajuće. Koliko puta smo osjetili taj mali ubod razočaranja kada naša slika nije dobila onoliko lajkova koliko smo očekivali?

Ova potreba za validacijom može biti štetna, posebno za mlade koji još uvijek formiraju svoj identitet i samopouzdanje. Da bi se smanjili negativni uticaji Instagrama na mlade, ključno je razvijati svijest o tome kako društvene mreže funkcionišu i kako predstavljaju stvarnost.

Roditelji, nastavnici i mentori trebaju edukovati mlade o tome da su slike koje vide na Instagramu često nerealne i retuširane. Također, važno je poticati kritičko razmišljanje i samopouzdanje, kako bi mladi mogli prepoznati i odbaciti nerealne standarde ljepote i uspjeha.

Kao društvo, trebamo se više fokusirati na autentičnost i realne vrijednosti. Promoviranje kritičkog razmišljanja kod mladih je ključno. Moramo ih naučiti da prepoznaju manipulaciju slikama i da cijene stvarne, nefiltrirane trenutke života. Roditelji i obrazovni radnici imaju veliku ulogu u tome, ali i influenceri mogu doprinijeti ako odluče koristiti svoje platforme odgovorno.

Uloga influensera također može biti pozitivna ako odluče koristiti svoju platformu za promoviranje autentičnosti i realističnog prikazivanja života. Već postoje neki influenseri koji dijele svoje nesavršenosti i stvarne životne izazove, što može pomoći u smanjenju pritiska savršenstva.

Mladi trebaju znati da nisu sami u svojim osjećajima i da je u redu tražiti pomoć.

Jedno od prvih negativnih sećanja na bezbroj etiketa koje sam dobila, bilo je u šestom razredu osnovne škole kada sam prvi put gostima skuvala kafu. Je l’ možete da pretpostavite koji sam komentar dobila? Tako je – Svaka čast, možeš da se udaš.

Svesna sam da neki od tih komentara nisu zlonamerni, ali ne moramo ćutati kada nam nešto ne prija, iako su nas učili drugačije. Jasno postavljanje i komuniciranje granica je sasvim u redu, nije u redu da se te granice ignorišu zato što pretpostavljamo da druga strana nije imala lošu nameru.

Postoje teme koje se često obrađuju, ali sam sigurna da u patrijarhalnom društvu nijedna tema koja se tiče ženskog oslobođenja nije previše puta ispričana. Tako smo o štetnosti rodnih stereotipa čuli više puta, ali i dalje svedočimo upotrebi istih u svakodnevnoj komunikaciji, u reklamama, na poslu, u školi, u raznim emisijama.

Stereotipi i seksizam su toliko normalizovani prilikom obraćanja ženama, da se često suočavam s tvrdnjama kako preterujem, nije sve protiv žena i da vidim problem i gde ne postoji. Međutim, tek kada zamolim drugu stranu da rečenice koje se često govore ženama, izgovore u muškom rodu, dolazimo do suštine problema. 

Zamislite kada bismo opšteprihvaćene narative koji se upućuju ženama, primenili na muškarce. Samo zamislite, ne mislim da se muškarcima tako zaista treba obraćati jer, logično, mislim da se nikome ne treba obraćati koristeći rodne stereotipe i seksizam. 

Stereotipi doprinose formiranju određenih obrazaca ponašanja koji nas dehumanizuju jer smo žene, koji nas umanjuju kako bismo zauvek ostale inferiorne u odnosu na muškarce.

Tradicionalni društveni okviri od žene očekuju da porodici da prioritet u odnosu na uspeh u karijeri. Ako smatrate da tu ništa nije pogrešno ili da feministkinje preteruju, probajte da izgovorite ovu rečenicu:

Što ne daš otkaz i posvetiš se deci, žena ti svakako dobro zarađuje.

Ili zamislite scenario u kome su muškarci izloženi komentarima koji naglašavaju njihov fizički izgled, a umanjuju njihov intelekt. To zvuči ovako nekako:

Ti samo ćuti i budi lep.

Stereotipi koje uglavnom prati mizoginija i seksizam, nisu samo duboko ukorenjeni, već su i opasni. Brojne izjave sugerišu da je izgled žene opravdanje za neprikladno i nasilno ponašanje muškaraca.

Često se seksualno uznemiravanje na ulici pravda izjavama poput: Pa, normalno je da ti dobacuju, šta si očekivala kad si obukla kratku suknju – čime se krivica sa nasilnika prebacuje na ženu.

A sada zamislite da muškarcu kažemo:

Taj sako ne priliči ocu dvoje maloletne dece. 

Obukao bermude, pa se čudi što mu dobacuju na ulici.

Sve čemu svedočimo su posledica naučenih obrazaca koji nam se nameću još u detinjstvu. 

Devojčice mami pomažu u kuhinji, dok dečak s tatom gleda utakmicu. Čak i kada u kući nemamo tako jasne podele, imamo ih u vrtiću ili školi. Jasno su nas učili da devojčice nisu glasne, one su lepe i nežne, dečaci su pametni i snažni. Ovde je važno pomenuti i problematiku iza izjava koje se tiču odnosa dama-džentlmen, poput: Vidi je, prava dama – jer je taj odnos rezultat patrijarhalnih stega i očekuje inferiornost od žene kako bi muškarac bio prikazan kao zaštitnik/neophodan, a žena plašljiva, krhka. Time se stvara neuravnoteženost moći gde se žena često opisuje kao slabija, dok se muškarcu dodeljuje uloga zaštitnika.

Ovakvi obrasci ponašanja dovode nas i do čuvenog “komplimenta”: Imaš dobar smisao za humor za jednu devojku.

Devojke drage, hajde da se dogovorimo – kada ovo čujete, trčite koliko vas noge nose. 

Razumem da je deo društva počeo da prepoznaje rodne stereotipe, ali feministički krugovi ne smeju biti zatvoreni i borba ne sme da stane, čak i kada nam se zbog neposrednog okruženja u kom se nalazimo, čini da problem ne postoji. Moramo biti dovoljno glasne kako bi nas čule sve žene u baš svakom mestu. Pogrešna uverenja koja nam godinama serviraju kao “normalna” su samo sredstva kojima se patrijarhalno društvo služi kako bi lakše upravljali ženama i kako bi nas utišali jer udruženi glasovi žena pomeraju planine.

Društvo neće pitati muškarca – Ko ti čuva decu dok si ti u izlasku?

Neće ga pitati – Je l’ ti pomaže žena oko dece?

Neće ga osuditi ako ne kuva jer je žena ta koja je lenja ako ne kuva i ne brine o kući.

Da je neplaćeni rad odraz dobrog muža i brižnog oca, kruna bi se nosila, na zlatu bi spavali.

I nikada ga niko na razgovoru za posao neće pitati – Da li uskoro planiraš porodicu, nama treba neko ko će dugo ostati u firmi, a ne posle par meseci da otvori trudničko, to nam je problem.

Dugo će još trajati mnoge feminističke borbe i baš zato mi je posebno drago što je sve više nas koje smo spremne da osluškujemo i reagujemo i vičemo dovoljno glasno sve dok svaka žena ne čuje da nije manje vredna zato što je žena.

U eseju za magazin dotakla se trenutka kada su doznali da Bruce boluje od afazije, a zatim i da je to samo obilježje frontotemporalne demencije, zbog koje sve manje prepoznaje ljude oko sebe i koja utiče na njegove kognitivne sposobnosti i ponašanje.

Trenutak koji ju je rasplakao

Tallulah je isprva njegovu bolest negirala, na što, kaže, sada nije ponosna, no nije se mogla nositi s time. U ljeto 2021. bila je na vjenčanju na kojem je mladenkin otac držao govor i tada je shvatila da ona to nikad neće doživjeti.

“Odjednom sam shvatila da nikada neću doživjeti ovaj trenutak. Da moj otac neće pričati o meni na mom vjenčanju – i bilo je to porazno. Ustala sam od stola, izašla i plakala”, ispričala je.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by tallulah (@buuski)

Svaki put kad posjećuje oca snimi što više fotografija, sve njegove glasovne poruke sprema na hard disk te želi stvoriti kolekciju svega vezanog za njega kao uspomenu.

“Srećom, demencija nije uticala na njegovo kretanje. Uvijek ga mogu pronaći u kuhinji, dnevnom boravku ili kancelariji. Nedavno sam u kancelariji pronašla komad papira na kojem je napisao: ‘Michael Jordan.’ Voljela bih da znam što misli. Za sada zna ko sam kada uđem u sobu i sav se ozari”, rekla je te dodala:

“Kada govorim o ocu, stalno iz sadašnjosti odlazim u prošlost, a to je zato što još uvijek gajim nade. Uvijek sam u sebi prepoznavala dijelove njegove ličnosti i znam da bismo se odlično slagali i bili nevjerojatno dobri prijatelji – samo da imamo više vremena.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by tallulah (@buuski)

Komentari o izgledu su je jako pogodili

Osim o ocu, Tallulah je govorila i o svom mentalnom zdravlju. Prisjetila se situacije koja je bitno uticala na nju, odnosno, kako je rekla, promijenila joj život naglavačke.

“Sjedila sam u gostinjskoj sobi penthousea koji su moji roditelji imali na Central Park Westu kada mi se svijet okrenuo naglavačke. Večer prije provela sam s mamom i njenim tadašnjim partnerom Ashtonom Kutcherom na jednom događaju u New Yorku. Za tu priliku nosila sam poseban ogrtač i osjećala sam se nevjerojatno odraslo, bila sam zadovoljna sobom.

Željela sam vidjeti je li se moj stajling svidio i drugima, pa sam otišla na jednu stranicu i ugledala sebe tako nespretnu kako stojim pored svoje prelijepe majke. Pronašla sam stotine komentara, a riječi su mi se urezale: ‘Izgleda deformisano. Pogledajte joj mušku čeljust, izgleda poput ružne verzije svog oca. Majka joj je sigurno razočarana.’

Još se sjećam tišine u sobi u tom trenutku. Provela sam dva sata čitajući komentare i godinama o tome nisam nikome govorila jer sam željela zaštititi sve oko sebe. Nastavila sam živjeti s teškim teretom svoje ružnoće”, rekla je Tallulah.

Borila se s anoreksijom

S 20 godina je potražila stručnu pomoć, no detalji njene borbe došli su do tabloida. Sve do sada nije javno govorila o tome jer, kako je rekla, nije znala ni smije li pričati o takvim stvarima.

“Odgojena sam da držim jezik za zubima. Odmalena su me učili da napravim sve kako bih spriječila i izbjegla potencijalne glasine o sebi”, rekla je. Tallulah je s 25 godina otišla na liječenje zbog depresije, a tada joj je dijagnosticiran i ADHD i borila se s anoreksijom.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by tallulah (@buuski)

U proljeće 2022. imala je manje od 40 kilograma i sve je češće završavala na infuziji. Dok je ležala u krevetu, razmišljala je o tome šta bi joj otac na sve to rekao i bilo joj je jasno da on to ne bi dopustio.

“Prije sam se jako bojala da me tuga ne uništi, a sada se osjećam kao da ponovno izranjam na površinu i da se mogu osloniti na sebe. Mogu uživati u sadašnjosti, držati oca za ruku i uživati u tim trenucima. Znam da me uskoro očekuje još iskušenja i ovo je vjerojatno tek početak tuge, no to da moraš naučiti voljeti sebe kako bi mogao voljeti i druge je istinito”, rekla je Tallulah.

Nemoj ga zauzimati previše, izgledaće da želiš šefovati.

Našminkaj se.

Zapravo, nemoj. Muškarci vole žene sa manje šminke.

Pokrij se ako ne želiš privući neželjenu pažnju.

Nemoj se pokriti, uvredljivo je i čudno.

Biti žena u 2017. godini teško je kao i godinama ranije, jer šta god radile, kako god izgledale, uvijek smo predmet rasprava, komentara i kritika. Od toga kako se oblačimo, nanosimo šminku, do toga kako se ponašamo na poslu, što se direktno reflektuje na majčinstvo. Sve je loše, ako žena to radi, rekli bismo, jer nikako udovoljiti svim potrebama svijeta.

Da stvari budu gore (ako uopšte mogu biti) ono što se očekuje od nas je totalno kontradiktorno. Žena je zatražena da skine burkini na plaži u Nici, ali samo mjesec dana prije toga voditeljka na televiziji je označena kao kurva jer je pokazala gola ramena. Tako su je okarakterisale i žene i muškarci, jer dobro znano je da ženska solidarnost nije na visokim granama.

Umjesto da se zapitkujemo šta društvo od nas želi, bilo bi bolje da odustanemo od potrebe da objasnimo svijetu ono što ga se jednostavno ne tiče. Upravo zato novinarka i modna ilustratorica Dejzi Bernard uzela je stvar u svoje ruke i iskoristila vještine koje ima, kako bi predstavila šta društvo misli i očekuje od žena, inspirisana crtežima francuskog umjetnika LaSauvageJane.

Konstantno imamo fraze tipa “našminkaj se, ali izgledaj prirodno” ili “ponašaj se kao dama, razmišljaj kao šef”, a u vezama naročito. Nemoj biti jeftina, ali nemoj biti ni frigidna. Ako nisi u štiklama, daj otkaz ili će ti ga dati, čak i ako ti krvare stopala. Ako si autoritet epiteti koji te prate su teška, nagla, impulsivna, jednom rječju kučka. Ako si muško, ništa onda, samo si šef, sa svim svojim osobinama.

U vezama izgledaj ženstveno, šminkaj se, lijepo oblači, obrij se, jer ako ne obriješ, pitaće te kao Adel nedavno, šta o tome misli tvoj momak? Ako izgledaš prirodno i ne radiš ništa od toga, pitaće se šta on radi s tobom takvom, običnom, neurednom i ružnom. Međutim, ako pretjeraš postaviće se pitanje šta je svrha toga. Da te drugi takvi gledaju? Ma neće moći. Ako si u vezi ljubomorna, onda si luda. A još si luđa ako nisi, jer ako imaš kombinaciju prirodnog izgleda i manjka sumnjičavosti, ode ti taj tvoj muškarac.

Dekolte jednako laka žena.

Nije tajna da je biti roditelj veoma izazovno. Iako dolazi sa milion predivnih trenutaka, ne treba osporavati i one teške momente.

Mame širom sveta svakodnevno dele svoja iskustva dobrih i loših situacija na društvenim mrežama i na taj način se povezuju sa ostalim roditeljima, koji imaju savete i empatiju za njih.

Međutim, jedna majka se sada bori sa ogromnim brojem komentara, nimalo empatičnim.

Na svom profilu @bvd.juju na “TikToku”, privukla je pažnju velikim natpisom jednog videa: “Mrzim što sam majka”, u kom je govorila kako ona nije stvorena za majčinstvo.

– Neće svi ovo otvoreno reći, ali mrzim da budem majka, ponekad… zapravo – često – započela je.

Dalje navodi kako želi da bude sebi na prvom mestu, želi da “bude sebična i stavi svoje mentalno zdrvlje na prvo mesto”.

Ali, pošto je ona roditelj detetu sa posebnim potrebama, skoro sve njeno vreme i pažnja odlazi na njegovo vaspitanje.

– Biću direktna – nisam stvorena da budem mama – govori ova majka.

Nastavila je da objašnjava da nije očekivala da će roditeljstvo biti toliki izazov. Navodi da zbog brige oko sina ne ostaje mnogo slobodnog vremena za njeno mentalno zdravlje.

Niko ti ne govori koliko treba da budeš strpljiv. Toliko mi je potrebno vremena da budem posvećena njem, da više ne mogu. Ovo sam ja kada ne mogu. Moj sin me je držao budnim juče do šest ujutro. Spavala sam četiri sata, ako čak i toliko, sa snažnom migrenom – požalila se.

@bvd.juju♬ original sound – BAD JUJU

Koliko god da se iskrenost nekad ceni, mnogi su ovo shvatili kao poziv da prokomentarišu njene muke. Govorili su joj da pod hitno obriše ovaj video i da se “ne bruka”.

Drugi komentari navodili su da je nezahvalna i da žale njeno dete.

– Mnogi ne mogu da imaju decu. Koliko žena samo umire u staračkim domovima, same, jer nemaju nikoga. Ovo je bilo vrlo nepromišljeno – piše jedan korisnik, prenosi “TheSun.co.uk“.

“Postoje neki bolesni ljudi na ovom svijetu. Moj anđeo je savršeno zdrav. I da, naravno da je bio kod ljekara, on samo ima velik mozak”, napisala je na TikToku.

Paris i suprug Carter Reum sina su dobili uz pomoć surogat-majke. Paris je ovo prvo dijete, dok njen suprug Carter Reum već ima kćerku (10) s reality zvijezdom Laurom Bellizzi. Dječak ima devet mjeseci i nedavno je s mamom prvi put posjetio New York.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Paris Hilton (@parishilton)

Ja lično voli da idem na Jutjub da čitam komentare, i to me neviđeno zabavlja. Recimo, bilo koji link sa nekim ex yu umetnikom, u roku od odmah se posvađaju Srbin, Hrvat i još neko pride sa njima. Meni bi lično najbolji rijaliti bio da stavimo Srbina i Hrvata u sobu i između njih Teslinu fotku, i da ih gledamo kako se biju do smrti svađajući se jer bio naš ili nji'ov.

Mada je meni najjači komentar na Knez -Mia Bella signorina, koji prenosimo u celosti – Knez je veliki um, meša pravoslavno i katoličko hrišćanstvo obale Balkana, sa istočnjačkim kultovima Mongola i taoističkim i šinto-budističkim elementima Kine i Japana. Knez je vrhunac muzike, jer inkorporira latino ritmove, fank i džez sa pop-rokom i bluzom. Kako otkrivaš nove pravce i žanrove, i slušaš sve više muzike, otvaraju ti se čakre, i kad se otvori svih 7 čakri, spoznaš Kneza.

PA MOLIM LEPO. Druže, znam da se zajebavaš, ali i ako si ozbiljan, a ovoliko si načitan i uspeo si Kneza da povežeš sa ovim, ja ti skidam kapu i klanjam se do imbecilnosti. Kunem vam se, otkad ovo pročitah Kneza više ne gledam istim očima.

Ili brat na nekoj od besmrtnih pesama pokojnog Ipčeta – IPČE KRALJ, IPČE BOGOTAC, IPČE IZGUBLJENI NEMANJIĆ! JAO IPČE ŠTO MI NE JEBA FAMILIJU DA IMAM BRAĆU KO TI, A NE OVU MOJU STOKU!

Voleo bih da nešto u životi volim kao ovaj gospodin Ipčeta, majke mi moje.

Nego, da se vratimo na početnu tezu. Iako ima stvari koje nas tu zabavljaju i nasmejavaju, nekad ne može a da se ne uhvati čovek za glavu, sa obe ruke, i da udara glavom o astal kad vidi šta je neko napisao i iskazao kao svoje mišljenje. I to javno. Na sajtu koji dnevno pročita dva miliona ljudi. I ostao živ.

Naučnici rade godinama, poslali čoveka na Mesec, izmislili sve i svašta, napravili kompjutere i mobilne telefone a kojima imaš prozor u ceo svet, i ti, u 2017. godini, uz svu dostupnosti informacija koja ti je bukvalno na pritisak palca napišeš – ZEMLJA JE RAVNA PLOČA. Pa jebem ti mater blesavu, baš. Trebalo bi doći, prvo te izudarati rastaturom po glavi dok ne shvatiš da je okrugla, aposle ti doživotno zabraniti pristup internetu.

Mislim, za kraj – super je ceo taj privid slobode govora i demokratije i to da kao sad svako može da kaže ono što misli, ali ljudi koji su doneli to načelo očigledno nisu tada uzeli u obzir internet portale i ljude koji na njima ostavljaju komentare. Ništa nije tako veliki pokazatelj kolektivne gluposti kao jedan komentar na temu porodičnog nasilja i rasprava koja se zapodene posle toga. Verujte mi.

Stoga, ako imate nešto da kažete pametno, vi recite, a ko mislite da imate da kažete nešto pametno – konsultujte se sa lekarom ili farmaceutom, pa tek onda za tastature.

Nakon što je Kajla objavila snimak majke u bolnici koja se priprema za porođaj ispod snimka su se nizali komentari u kojima je napadnuta jer je “matora” i da je dete “u problemu jer ga je rodila baba”.

Iako već ima dve ćerke ona je odlučila da želi još jedno i u dogovoru sa suprugom odlučili su se za vantelesnu oplodnju jer su bili spremni da veliku ljubav prema deci podele sa još jednim mališanom.

“Sebično”, “Ovo je pretužno”, “Jadna beba”, “Ovi iz vantelesne oplodnje uradiće sve za pare”, “Matora, šta se ložiš”, “51 godina je prekasno za trudnoću i vantelesnu oplodnju”, “Ko god je ovo dozvolio treba da izgubi licencu”, samo su neki do brojnih ružnih komentara.

@kaylafilecaldwell

he is finally going home!!! #nicu #ivf #ivfjourney #babiesoftiktok

♬ Forever – Labrinth

Bez obzira na neprikladne komentare Kajlina mama je rodila zdravog dečaka i porodica je presrećna.

Preuzeto sa: zena.blic.rs

Prije nekog vremena, zamolilo me uslugu na poslu, da prepravim neki tekst ili nešto i uz molbu dobila sam i popratni komentar: “ma to ti je minuta”. Na kraju je bilo više od pola sata, ali nema veze. Nekome možda zbilja treba minuta za to, meni treba više. Negdje ti da, negdje uzme, pa je na kraju rezultat izjednačen.

Nisam pretjerano razmišljala o tome “ma to ti je minuta posla” sve dok nisam, opet nedavno i opet na poslu dobila komentar u stilu “pa kako to može biti teško, to je samo posao fitness instruktorice…”. Niti jedan niti drugi komentar nisu bili zlonamjerni, ali bili su itekako nepromišljeni i tu nastaje problem.

Ne moram objašnjavati kako i zašto radim svoj posao za koji sam educirana i licencirana i brojim skoro 10 godina profesionalnog angažmana, ali ni na kraj pameti mi nije nekome iz struke reći “pa daj, to riješiš ovako ili onako” jer:

•  ne poznajem okolinu u kojoj radi
•  svatko radi drugačije jer je svatko drugačiji
• ne petljam se u tuđi posao osim ako ne moram

Nikad mi nije sinulo reći pekarici da mi umijesi krafnu ove sekunde jer “kaj joj je to, par minuta posla”. Ili govoriti ginekologu koliko vremena je proveo s pacijenticom prije mene kad prokleto ne znam, niti želim znati, što se dotičnoj događa ili kakva je ona.

Da, pravila u svakom poslu postoje, ali u poslu u kojem za klijente imaš ljude možeš odmah zaboraviti pola stvari iz svakog priručnika, ako taj priručnik uopće postoji.

Niti jedan moj posao ne uključuje neživa bića, poprilično je dinamičan i ovisi baš o tome kako se ta živa bića osjećaju, uključujući i mene koja sam i sama živo biće. Dapače, još sam i žensko, ali i većina ljudi s kojima dijelim poslovnu svakodnevicu je ženskog spola. Uz dužno poštovanje svima, to je katkad pravi pakao. S godinama sam navikla na prevrtljive, neobjašnjive i nepredvidive jedinke jer sam i sama jedna od njih i, bit ću skroz iskrena, obožavam svaki posao koji uključuje tu nepredvidivost.

Da, nosi sa sobom stres, paniku, nepoznanice, probijanje rokova, ali nisam jedna od onih koja bi mogla slagati kutije na police, iako ni o tome ništa ne znam. Lako moguće da je taj posao zahtjevniji od mog, i sigurno nekome treba više od “ma to ti je minuta posla”.

U životu nisam konobarila i nekako se, iz prikrajka, nadam da nikad neću morati jer smatram da ne bih uživala u tome, ali se uvijek trudim ne zagorčati konobarima život svojim prohtjevima i neljubaznošću. Jedna sam od onih koja na izlasku iz kafića primakne stolac stolu, pokupi za sobom eventualne papiriće, maramice, novine ili što već, i najčešće šalice i čaše odnese skroz na šank. Znam da im posao uključuje posluživanje i čišćenje stolova iza gostiju, ali ja se ne osjećam dobro ako iza sebe ostavim nered. Prolijem i ja čaj i vodu po stolu, ali ne čekam konobara nego čupam svoje ili tuđe maramice iz torbe i rješavam situaciju što prije mogu, jer jednostavno ne želim biti u nečijem poslu ono što su meni – “ma to ti je minuta posla” – “kako ne stižeš” – “ma daj to je lako” – klijenti i mušterije.

Nije lako s ljudima, a nije lako niti biti čovjek koji radi s ljudima. I ja imam loše dane, ne osjećam se dobro, šalje mi se sve u tri materine, ostavio me dečko, patim od nesanice, nemam love… Sve isto što i svima onima s kojima radim pa se, osim u nekim iznimnim situacijama, trudim poštediti i sebe i druge dodatnih komentara i diskusija.

Ima ona poslovica “Služba je služba, družba je družba” i ta stoji 100%. Ja se ne petljam u tvoje peglanje u kemijskoj čistionici ili u tvoje parnice na sudu jer realno o tome nemam blagog pojma kao što ti nemaš pojma zašto mi trening izgleda kako izgleda, zašto pišem blog i koliko sam vremena i truda uložila u nešto.

Minuta? Lako???

Pa da, nije ti to ništa, zašiti nekome ranu, popraviti auto, okrečiti stan, ispeći kolače za cijelu svadbu, pričuvati dijete… Kako, pobogu, ne stižeš?!

Jednostavno, ajde i ti napravi to sve, a onda reci drugima može li se, kako i u kojem vremenu. Tek onda ćeš moći barem izreći svoje mišljenje i iskustvo, a do tada pusti da ljudi rade svoj posao, samo im trebaju neki posprdni komentari i nepoštivanje.

Do idućeg puta, razmisli prije nego lupiš.

Zagrljaj,

A.