Naviknemo se na poruke, pozive, zagrljaje i na to da je osoba koju volimo uvijek tu. Zbog toga ponekad prestanemo pokazivati pažnju kao prije. Mislite da će partner razumjeti, oprostiti i ostati bez obzira na sve.

Međutim, onda dođe trenutak kada se druga osoba umori. Prestane se javljati prva. Prestane objašnjavati šta joj smeta. Prestane tražiti pažnju i počne se povlačiti.

Tada partner odjednom primijeti promjenu. Počne se više javljati, pokazivati pažnju i govoriti da će biti drugačije. Tek kada shvati da bi mogao izgubiti osobu koju voli, postane svjestan koliko mu ona zapravo znači.

Ljudi često počnu više cijeniti partnera tek kada shvate da bi ga mogli izgubiti. Tek tada postanu svjesni koliko im ta osoba znači i koliko su možda ranije uzimali njenu ljubav zdravo za gotovo.

To se događa zato što strah od gubitka često pokrene ono što razgovori i upozorenja nisu uspjeli pokrenuti.

Partner se može promijeniti tek tada jer:

– Do tada nije osjećao stvarnu posljedicu svog ponašanja. Znao je da ćete, unatoč svađama i nezadovoljstvu, vjerojatno ostati.

– Vašu prisutnost je počeo uzimati zdravo za gotovo. Kad shvati da više niste “sigurna opcija”, postane svjestan vaše vrijednosti.

– Tek tada shvati da vaše granice nisu prazna prijetnja. Ako ste mnogo puta govorili što vam smeta, a ništa se nije promijenilo, tek konkretna mogućnost prekida može mu pokazati da je situacija ozbiljna.

– Gubitak izaziva emociju koju svakodnevna sigurnost ne izaziva. Strah, ljubomora, žaljenje ili panika mogu čovjeka natjerati na naglu reakciju.

– Možda vas nije želio izgubiti, ali se nije dovoljno trudio dok je vjerovao da vas ima. To je važna razlika.

Međutim, ljubav ne bi trebala funkcionisati tako. Ne bi trebalo da morate otići da bi vas neko počeo cijeniti. Ne bi trebalo da morate pokazati da možete živjeti bez nekoga da bi ta osoba shvatila koliko ste joj važni.

Klix

Žene su pretežno bile domaćice, dok je finansijsku brigu o porodici uvijek priređivao muškarac. No, nova istraživanja kako u svijetu, tako i u BiH sugeriraju da se institucija braka promijenila, odražavajući se na obrazovna postignuća žena, potencijal zarade i uključenost u radnu snagu.

Posvećenost žena poslovima i karijeri smanjila je ili uklonila ekonomske razlike između muškaraca i žena. Ovo je promijenilo primarnu funkciju braka tako da je sada brak pretežno sredstvo za pružanje dugoročnog stabilnog doma za djecu.

Nas je zanimalo mišljenje bh. žena pa smo ovo pitanje i postavili u jednoj ženskoj grupi, te smo dobili mnogo odgovora, gdje smo izdvojili najzanimljivija. Pišite nam u komentarima i vi, vaše mišljenje. 

– Zato što su žene odlučile da ih se ne tretira kao sluškinju, zato jer su odlučno rekle NE mnogim stvarima. Providna mi je ta priča da su se dosad više voljeli, poštovali, cijenili.. Žene su doslovno bile niža stepenica koja je dvorila užu i širu obitelj od gospodina muža..

Nermina

– Ta generacija se ne može pohvaliti dugim brakovima iz ljubavi. Taj vjenčani list je bio robovlasnički, kupoprodajni ugovor. Nisu imale kud nazad jer pobogu šta će selo reći!!! Toliki je bio taj strah od sramote da je mnogima bilo draže da im žensko dijete umre od batina nego da se vrati kući..

Almedina

– Dodijalo ženama tuđe sinove vaspitavati. Podrška ženama koje skinu taj teret s leđa. Prošla su vremena kad se s nevjestama mlatilo kao sa slamom. Može fino, može, ne može, ima kako može.

Indira

– Zato što sad znamo da poštovanje MORA biti uzajamno.

Marija

– Zato sto su žene prije bile robovi, naprijed nemaš kud, nazad nemaš kome, i sjedi gdje jesi. Danas je drugačije. I svim djevojkama i djevojčicama, kojih sigurno ima u grupi, savjetujem da se školuju ili ulažu na neki način u svoje osposobljavanje za život bez ovisnosti o nekome ili nečemu. Škola i lopata nikad nisu izdale. Ako neće na fakultet neka idu na kurseve i obuku noktiju, frizera, make-upa, to se uvijek traži. 

Lejla

– Sad kad se kreneš udavat odmah ti kaže nemoj ništa trpit, i ti odeš čim te krivo pogleda. Brak je obostrana žrtva. Problema mora da bude. Posvađamo se sa roditeljima, kamoli sa bračnim partnerima. Puno odricanja, razumijevanja i žrtve treba da bi brak uspio, a danas ništa nije sveto – pa ni porodica.

Merima

To je ljubav.

Nije trpljenje.
Nije niz kompromisa, zajebite me te obrnute psihologije kao kod onih narodnih umotvorina koje služe jedino utjesi.
Nije (samo) rutina.
Nije stalna dosada.
Nije prećutkivanje.
Nije stalno “proći će”.
Nije bježanje.
Nije (samo) navika.
Nije bol.
Nije izbjegavanje.
Nije, jebemu.

Ljubav je punoća.
Poljupca.
Razgovora.
Nježnosti.
Smijeha.
Razumjevanja.
Pružena ruka kad propadneš u onaj bolni mrak u sebi.
Učenje nježnosti kad te život ogrubi.
Punoća pogleda.
Motivacije.
Ponosa i vjere u ono nešto što titra.
Ono kad (pot)puno znaš.
Znam da znaš šta mislim da znaš.
Punoća lijepog i ružnog, urlanja i želje, nerviranja i obožavanja.
Punoća zagrljaja.
Nedostajanja kao kod djeteta ili psa.
Punoća kruga koji želiš da zatvorite zajedno.
Učenja jedno drugog i jedno o drugom.
Sav neizdrž i jedvačekanje pod bilo kojim uslovima.

Ne zaljubljenost. Ne leptiri ni gusjenice.
Već lavovi, tigrovi, neke veće mačke.

Koliko god da traje. Odakle god da dolazi. Makar svjetlila i samo malo, dovoljno da ti samo to vidiš – ljubav je ljubav.