Kako nema?

Kod kuće je bezbroj poslova, a nula izgovora. Od tebe se traži, od tebe se očekuje.

Moja baka je bila domaćica. Ja sam naivno uvijek mislila kako je bakin posao bio divan i lakši od majčinog. Ona kuva za one koje voli, brine o nama, pere, pegla, izmišlja i zabavlja.

Ona ekonomiše i nabavlja. Nema slobodan dan ili vikend jer radi svakog dana, a rijetko kada neko ima razumijevanja za nju, jer je naposlijetku samo domaćica. Kao da je to neki posao?

Mi žene koje radimo uvijek imamo neki izgovor kada nešto nismo stigle. Uvijek možeš kupiti ručak, napraviti sendvič ili otići u restoran. Za domaćicu izgovora nema, jer šta je drugo radila cijeli dan? Gledala turske serije, misli većina.

Nama će i zažmiriti na jedno oko kada vide prašinu i neoprane prozore, jer si jadna „umorna od posla“. Domaćici se ne oprašta. Mi ne moramo da peglamo, jer ko bi peglao nakon napornog dana?! Domaćica pegla i gaće, jer se to od nje očekuje.

Domaćica mora da stigne sve. Domaćica mora da zna sve. Domaćica rijetko kada ima pravo na PMS, migrenu ili nervozu. Pa zaboga ko se još umorio od kuće? Malo radiš, pa prilegneš, misle ove, koje domaćice nikada nisu bile. Ako je još porodica mnogobrojna, tu ni 24h nije dovoljno.

Domaćica ne kupuje kolače, jer ima sve vrijeme ovog svijeta, a kupovne kolače poslužuju samo zaposlene žene. Domaćica mijesi, peče i riba dok ne zablista. Uvijek nosi osmijeh i ljubav prema bližnjima. Ako nekad popizdi, gledaju je sa čuđenjem.

Sve one žene koje su vlastitim izborom ili nametnutim okolnostima domaćice, zaslužuju orden. One nikada nisu samo to. One su i pekarke, i slastičarke, i čistačice, i šnajderice, njegovateljice i drugarice. One su sve! Rijetko kada imaju vremena da budu svoje, jer ne mogu stići od tuđih potreba. I onaj jedan sekund koji uzmu da urade nešto samo za sebe, neko cvili i vapi: „Daj!“.

Domaćici ne treba mašina za suđe, jer šta je par tanjira. Na brzinu će.

Njoj ne treba sušilica jer treba preciznošću hirurga da prostre svoj veš, kako ne bi bio nabacan na štriku, jer šta će reći komšije. Šta drugo nego: „Ionako nema nekog posla!“.

Domaćica se često definiše kao ženica koja je cijelog života sanjala da pere i pegla krpe, štirka stolnjake i mijesi kiflice. Ona je pred emancipovanom ženom uvijek manje vrijedna jer se „ne bori za sebe“.

Da bi trebala malo više da se bori, trebala bi.

Da bi trebala nekada svima da vrisne: „Idite do đavola“, i to bi trebala.

Da bi mogla nekada da kupi ručak – mogla bi.

Da bi mogla nekada preskočiti peglanje i podići noge u vazduh – mogla bi.

Da bi trebali malo više da je poštuju – trebali bi.

Onaj ko domaćica nije bio, niti zna kakva je to odgovornost, ni kakva je žrtva. Onaj ko kuvao nije, ne zna koliko truda treba da svakog dana napraviš tri obroka, a ponekad i desert, jer kod kuće si i imaš vremena.

Domaćica je superheroj, jer otprilike toliko vještina mora i imati.

Kada muž dođe sa posla bilo bi poželjno da lijepo miriše i nosi čipku, kako je ne bi mijenjao za neku koja šporetu ni prišla nije. Džaba ona tvrdnja da ljubav ulazi na stomak, kada zamisli tebe u pamučnom vešu dok ti kosa miriše na zapršku, dok njegova koleginica miriše na Chanel, a kulinarski domet joj kuvano jaje.

Svim teretima i obavezama domaćice dodajmo i taj da ne smije izgledati kao „domaćica“. Ni slučajno!

Ja bih rekla – jebite se! I komšije, i porodice i okruženje! Pa neka ide kod ove koja mu miriše ljepše od tebe! Biće to mnogo manje razbacanih čarapa i košulja za peglanje.

Domaćica ne bi trebala biti žena koju sažaljevaš, jer ima više vještina i od tebe i mene. Trebala bi samo da nauči da ponekad kaže: „Ne mogu i neću!“.

Niko još nije umro od sendviča i malo prašine!

Međutim, gotovo osam godina kasnije radovi na uređenju ne samo da se nisu pokrenuli, nego su kuća i okućnica opuštošene, piše Blic.

Nekadašnji dom Esme i njeno 48 posvojene djece danas je ruševna kuća, okružena korovom.

– Lusteri su počupani sa stropa, nema prozora, nema vrata… Kuća se doslovno raspada. To je trebao biti muzej. Čak je i grobnica u lošem stanju – rekla je za emisiju “Blic dan” urednica portala Večer.mk.

– Nakon Esmine smrti, prije 7 godina, ostavila je dvije oporuke u kojima sve lijepo piše, da svu svoju imovinu daruje državi, Ministarstvu kulture i da to bude muzej gdje svi koji mogu vidjeti što je napravljeno okupit će se za sve ove godine. Autorska prava su namijenjena meni, a njezina rodbina, točnije unuci njezine sestre i brata, bune se i osporavaju te dvije oporuke. Ovim putem želim poručiti cjelokupnoj javnosti da se suzdrži od svih komentara u kojima nam kao djeci spočitavaju da nismo učinili ništa za Esmu, za njen grob…, izjavio je Simeon Atanasov, Esmin sin koji već već godinama živi i radi u inozemstvu.

Merkjuri je u ovoj kući živio posljednjih deset godina svog života, a ona se prodaje prvi put poslije blizu 50 godina, prenio je “Juronjuz”.

Frontmen “Kvina” ostavio je vilu sa osam spavaćih soba i svu svoju imovinu svojoj bliskoj prijateljici i bivšoj djevojci Meri Ostin.

Vilu “Garden lodž”, kuću od cigle u neogruzijskom stilu, smještenu u otmjenom kvartu Kensington, prodaje agencija “Najt Frenk”, a objekat nije na javnoj listi oglašenih nekretnina, prenosi Srna.

Merkjuri je kupio ovu kuću 1980. godine, a u svojoj biografiji je naveo da ju je platio gotovinom u današnjoj vrijednosti od 585.000 evra.

“Vidio sam kuću, zaljubio se u nju i za pola sata bila je moja”, hvalio se Merkjuri u knjizi.

Merkjuri je u velikoj mjeri renovirao objekat u napunio ga dragocjenim umjetničkim djelima, uključujući radove Pikasa, Dalija i Matisa.

Kuća je stavljena na prodaju krajem prošlog mjeseca.

Evo dobrih vesti. Vi ste u redu. I svet je u redu. Samo se nalazite na pogrešnom mestu.

Vi ste kao veverica u pustinji. Dozvolite da vam objasnim.

Čula sam da veverice neki zovu pacovima s drveća, ali ja ih obožavam. Moja velika stara kuća sagrađena je na jednoj padini i okružena je visokim drvećem.

Moja spavaća soba nalazi se na četvrtom spratu, i u suštini spavam okružena vevericama sa okolnog drveća. Svakog dana ih posmatram kako žive svoje veveričje živote, igraju se, jedu, sakakuću naokolo, skupljaju orahe, i ponekad, usred toplog letnjeg popodneva, ispruže se na grani i dremaju.

Mogu svakog dana da vidim kako se osećaju apsolutno kao kod kuće među svim tim drvećem. Ali zamislite da uzmemo jednu od njih i spustimo je usred pustinje. Ova divna životinja iznenada bi postala depresivna, uznemirena, zbunjena, sasvim izgubljena. Ima mnogo životinja kojima je pustinja dom, ali ne i veverici.

Ta veverica se u pustinji nije nimalo promenila. Ona je savršeno u redu. Ali samo kada je kod kuće, na mestu s mnogo drveća. U pustinji, ona je jedan nesrećan stvor.

Sada zamislite da učinimo nešto glupo: da odvedemo tu vevericu iz pustinje kod psihoterapeuta ne bi li joj pomogao da se oseća bolje. Da zna da govori i sama veverica bi verovatno rekla: ‘To je besmislica!’ Možete držati vevericu na terapiji koliko god hoćete – dok je u pustinji ona će se i dalje osećati jadno. Ali ako je samo odvedete u šumu, osećaće se kao kod kuće i biti srećna.

Ima toliko ljudi koji se osećaju jadno poput ove veverice u pustinji. Misle da nešto s njima nije u redu. Neprestano pokušavaju da dovedu sebe u red, ali ne uspevaju. Ipak i dalje pokušavaju, jer je teško suočiti se sa činjenicom da se nalazite na pogrešnom mestu.

Kako bi sve bilo jednostavno samo kada bi uvideli da nema ničeg lošeg u njihovoj pravoj prirodi, da je samo pogrešno mesto na kojem se nalaze.

A to što se u sopstvenom životu ne osećaju kao kod kuće, ima velikog uticaja na njihovo blagostanje.

A mogli bi da se osećaju mnogo bolje nego što su ikada verovali da je moguće. Samo treba da otkriju načine na koje im prethodno doživljena iskustva ukazuju na njihov istinski dom. Jer to je ono što im je potrebno, to je nešto što vasiona iz sve snage pokušava da im pruži.

~Dr Mira Kiršenbaum, psihoterapeut, iz knjige, “Sve se dešava s razlogom”

Da će jesen i sve izazove koje donosi, dočekati u vlastitoj i za život sigurnoj kući, jednoroditeljska porodica iz Banjaluke, majka Tamara Grbić i njeno malodobno dijete, početkom juna nisu mogli ni zamisliti.

Zbog obilnih padavina morali su da napuste svoj dom, ugrožen klizištem i, tada se činilo, nepovratno izgubljen.

“Plašili smo se da spavamo u kući, a novca za sanaciju tako velike šteta jednostavno nije bilo. Moja mjesečnih primanja su skromna i neredovna. Neki ljudi su tvrdili i to da je sanacija štete na takvom terenu nemoguća misija. Doslovno smo bili na ulici.” – prisjeća se Tamara.

Ona je samo još jedna isprana brojka u statistici samohranih majki. Nezvaničnoj statistici koja ne služi gotovo ničemu. Priča o naličju života jednoroditeljskih porodica u našem pomjerenom društvu više nije nikakva novost. Šta jeste?

“Novost je kad ti neko pomogne, a niti si ti očekivao, niti je on morao.” – kaže Tamara.

Njen problem riješio je Nebojša Drinić, narodni poslanik u Parlementu Republike Srpske, nakon što je sa delegacijom grada Banjaluka obišao stanovnike nevremenom pogođenog naselja Potok.

Prvo je osigurao privremeni smještaj za majku i dijete, a zatim je finansijski ispratio i izgradnju potpornog zida kuće. Radovi su uspješno dovedeni do kraja, iako je bilo i onih koji su sumnjali.

“Kao narodni poslanik trudim se da budem uz svoj narod, kad god je moguće. Svaki dan sam na terenu, osluškujem potrebe ljudi. Ako me pitate za konkretan slučaj u naselju Potok… mislim da bi svaki iole normalan čovjek na mom mjestu postupio isto.” – kaže Drinić, uz naglašenu ocjenu da problem jednoroditeljskih porodica mora da bude sistemski riješen. S pozicije narodnog poslanika aktivno se bavio i novim Porodičnim zakonom, koji na snagu stupa sutra, 1. septembra.

“Zalagao sam se za veći iznos alimentacije. Takođe, moja matična partija je davno, prva u parlamentarnu proceduru uputila inicijativu za osnivanje Alimentacionog fonda. To pitanje smatram izuzetno važnim.

Ne treba zaboraviti da upravo zbog finansijske zavisnosti, žene nerijetko ostaju pored nasilnika i postaju žrtve femicida o kojem se ovih dana opravdano glasno govori. Nasilje, posredno, trpe i djeca.” – komentariše Drinić.

Da svako dijete ima pravo na uslove za normalan život, a da su roditelji i zajednica dužni da mu to obezbijede, saglasna je Gordana Rajić, Ombudsman za djecu Republike Srpske.

“Adekvatan zakonski okvir i dosljedna primjena važećih propisa su ključ. Odnos prema generacijama koje rastu je ogledalo naše odgovornosti. U kakvom ambijentu nam žive djeca, takvi smo zaista. – zaključuje Ombudsman za djecu Republike Srpske.

Naime, ova majka je potpuno sama napravila kuću za svoju porodicu i to samo gladajući tutorijale na YouTube-u. Nakon dva propala braka u kojima je preživjela zlostavljanje i nakon što ju je pratio mentalno poremećeni muškarac ona je odlučila da uzme stvari u svoje ruke i u potpunosti promijeni  život za sebe i svoju djecu.

Ona je izjavila kako se našla na životnoj raskrnici, kako nije imala samopouzdanja i osjećala je stid zbog svojih neuspjeha za koje nije bila kriva i bio joj je potreban novi početak. Pošto nije mogla da priušti kupovinu nove kuće, Kara je odlučila da sagradi jednu i to sama, bez ikakvog iskustva i znanja kad je u pitanju građevinarstvo.

Ona je 2007. godine vidjela da se prodaje samo temelj kuće koju je odnio tornado i pomislila da bi na tim temeljima mogla napraviti kuću za svoju porodicu, a njenih četvoro djece su je u potpunosti podržali.

Nakon potrošenih 150 hiljada dolara na materijal, koje je posudila od banke, pomoći prijatelja i nebrojeno mnogo pogledanih tutorijala, Kara danas s ponosom može reći da je svojoj porodici obezbijedila krov nad glavom, sa svojih deset prstiju.

Sama je naučila kako se izlijevaju temelji, kako se podiže konstrukcija, šta je izolacija, kako se razvode struja, voda i grijanje…

Svoje iskustvo je opisala i u knjizi koju je objavila nakon što je sve bilo završeno, a knjiga se zove Rise.

A kako je izgledao proces izgradnje pogledajte ovdje.

Izvor: Kućica

Pre neko jutro u dvorištu je farbala stari krevetić koji su dobili od komšije na poklon. Tridesetisedam mu je leta. Malo su popustili spojevi, ali ona vešto zavrće šrafove i meša belu farbu da mu da nov sjaj. Izabrala je i boju za zid, ako bude hteo da je onako star i inatan primi. Kolica su im poklonili kumovi od svojih klinaca. Šije zavese. Šije mašne za zavese. Garnišnu je kupila na Najlon pijaci, polovna ali ko nova. Crta leptire iznad kreveta. On od drveta delje zvečke.

I mi to gledamo svaki dan, mi koji ih poznajemo. Sreću jednog para zbog prinove koja stiže, zanemarili smo probleme koji im iskaču, nevažni su sad. Srećni smo zbog njih, sa njima.

Onda jednog dana sednem u kafić da popijem kafu, uzmem štampu, na svim naslovnim stranama pročitam senzacionalističkim velikim slovima ispisano kako trudna folk pevačica sređuje sobu za bebu iz Grčke, da to košta 10.000 eura, da je angažovala arhitektu koji joj redovno šalje fotografije na odobrenje, dok ona uživa.

I popizdim, ne zbog toga što ona ima. Njen novac, njena stvar. Ne poludim ni zbog preseravanja sa arhitektom (iako mislim da nema boljeg arhitekte za dečiju sobu od majke). Ne poludim ja zbog Svetlane Seke. Meni svačija trudnoća mila. I najlepša vest. Ali popizdim na medije. Na feljtonsko obaveštavanje čitalaca, evo već nekoliko meseci, o toku njene trudnoće i kupovini stvari za bebu, navodeći besramno koliko hiljada evra troši na sobu, na enterijeristu, na igračke, na zvečke, na boje, na odmor sa mužem.

Pa majku mu božju, hoće li svanuti dan kada ćete feljtonski pisati zašto porodiljsko kasni do detetovog prvog rođendana, kako majke žive bez tih para, i zašto neke od njih, iako imaju zagarantovano porodiljsko, dobijaju poziv da se vrate na posao, uz ucenjivanje da će dobiti otkaz ili neko drugo lošije radno mesto, ako to ne urade.

Hajde pišite o nasumice odabranoj trudnici. Izađite na ulicu, nađite neku Jelenu ili Anu ili Mariju. Pitajte ih kako se spremaju za veliki dan,

plaše li se porođaja,

gde vode trudnoću,

čekaju li i koliko u redovima,

da li im je muka od toga,

koliko traje pregled,

jesu li ginekolozi ljubazni,

šta ih boli, šta im fali, treba li im pomoć, šta ih veseli, šta sanjaju,

kako zamišljaju bebu, kakvo ime će da joj daju,

kako su sredile sobu, da li povraćaju, o čemu razmišljaju,

čeka li ih posao posle 12 meseci, jesu li kupile prve benkice…

Hajde pišite kako da se sredi soba za bebu u kući od blata, sa vlagom. Dajte savete zabrinutim roditeljima preplašenim zbog mogućeg bronhitisa.

Pišite da je ljubav najvažnija i da skupe stvari i arhitekta ne garantuju ništa, osim zadovoljenja roditelja.

Pišite da umirite trudnice, a ne da ih hormonski disbalansirane još više „ljuljate“ ovakvim natpisima. Možda su nesigurne, svaka buduća majka je nesigurna, svaka za svoje dete želi najbolje, i zato ponekad zaboravi šta je istinski i jedino važno. Uplaši se da će njena beba u sobi sa njom i mužem, u starom prefarbanom krevetiću i kući od blata biti manje srećna od one u zasebnoj sobi u ganc novom krevetu ganc nove kuće. Napišite da je to glupost!!

Možda će Seka reći „Ja sam pošteno zaradila, radite i vi“. Jebi ga, Seko, ja pevati ne umem, a pošteno sa fakultetom radim za prosek. Jedino da se razapnem na milion strana pa da naguram tek dvadesetiosminu tvog mesečnog primanja. Volela bih ja da od jedne tezge zaradim pet ili deset hiljada evra, ovako od piskaranja mogu da sanjam samo.

Ali nisi ti Seko sporna, niti sam ja zajedljiva, daleko bilo, već pucam u medije koji godinama unazad stavljaju naslove tipa „Najlepši par Srbije rekao DA“, „Rodila se najlepša beba, poznati par presrećan!“, „Na proslavu potrošili 10000 evra!“, „Verio je na Bahamima!“ „Dali bebi efektno i prelepo ime!“, „Posle porođaja lepa mama zgodnija nego ikad!“.

E to je ono što iritira.

Prvo otkud vi, mediji, znate ko je najlepši par u Srbiji? Možda žive u Surdulici na nekom starom imanju, daleko od vas, peku papriku i ljube se svojim prelepim usnama na još lepšem licu. Otkud vi znate čija je beba najlepša? Svakom roditelju je njegovo dete najlepše, bilo po porođaju modro, oteklo, ćelavo ili čupavo. I šta vi znate koje je ime efektno? Svakom roditelju je ono koje je bebi dao najefektnije.

Što se tiče natpisa o tome kako je ova ili ona pevačica ili neka poznata ličnost verena od strane svog dečka „biznismena“ na Bahamima, kako je prsten koštao koliko prosečni radni vek Srbina i tome slično, gurate nesigurnim ženama prst u oko, posebno ako su u minus fazi. Vide svog „prdonju“ kako knjava na kauču, s novinama preko lica. Gledaju ga i pune se besom. Pitaju se šta su one od njega poslednji put dobile, kad je on njih negde odveo, jel to beše ono Igalo 1976., pa se još naljute na jadnička ni krivog ni dužnog, jer eto nije imao za Bahame. A on bio na poslu, pošteno odradio noćnu smenu, doneo svež vruć hleb iz pekare, uneo biciklo u kuću da ne kisne, otišao po prezle, dovezao decu iz vrtića, odvezao starije na trening, sklonio sudove za sobom…

Vi, mediji, i kada pišete o porodicama koje nemaju, to radite na senzacionalistički način, razvlačeći tuđu muku besramno, u epizodama. Ko lešinari.

Hajde probajte da menjate stvarnost, umesto što je šminkate i zamazujete. Menjate svest, umesto što doprinosite eroziji svega vrednog.

Hajde nađite još jednu Seku, tako vam Boga, i pitajte je kako ona uživa u trudnoći.

Bićemo vam zahvalni.

Pametne kuće ne samo da pružaju udobnost i luksuz, već vam daju i veću kontrolu nad vašom potrošnjom energije podešavanjem temperature, paljenjem i gašenjem svjetla, otvaranjem i zatvaranjem prozora, pa čak i regulacijom navodnjavanja vrta ovisno o vremenu. Što je zapravo pametni dom, je li stvarno pametan i što se u njemu može automatizirati? Pogledajmo što može biti u sustavu pametne kuće.

Pametna rasvjeta

Pametni rasvjetni sustavi su fleksibilni, učinkoviti i koriste LED-ice koje omogućuju malu potrošnju. Zaboravite na klasične prekidače, tu su apliakcije. Preko njih ne samo da se uključuje i isključuje rasvjeta, već se i kontrolira toplina, intenzitet i boja svetlosti.

Dok organizirate filmsko veče u svom kućnom kinu, svjetla možete prigušiti, a kad pravite tulum, disco svjetla mogu blještati i to sve pomoću glasovne naredbe.

Pametne žarulje se spajaju sa najbližom susjednom, a cijela ta mreža spaja se na router.

Pametni prozori i garažna vrata

Što još može obuhvatiti smart home sustav? Manje-više sve što možete zamisliti – preko aplikacije možete pokretati rolete i žaluzine, otvarati prozore i vrata, podesiti sigurnosni alarm na ulaznim vratima, te obezbjediti ukućanima privatnost i bezbednost.

Sigurno je ugodno da se vrata garaže otvaraju u vrijeme koje vi programirate ili da se rolete spuste točno u 19h a podignu baš u 7h ili primjerice, uz pomoć automatiziranog sustava možete kontrolirati količinu svjetlosti i zraka koji će ući u sobu tako što ćete na daljinu namještati žaluzine i kut pod kojim će se letvice zakretati.

Ponešto za svakoga – za djecu, kuce, mace i cvijeće

Hranilice koje će vašim mezimcima izbaciti granule u određeno vrijeme dok ste na putovanju, sustav koji zaljeva vaše sobno i vrtno cvijeće dok vaša obitelj i vi niste tu? Zvuči sjajno. S obzirom da nas poslovne obveze i moderno doba tjeraju da malo vrijemena provodimo kod kuće, naročito nemamo vrijemena misliti o perilicama za suđe i rublje.

Također, dok su vaša djeca sama kod kuće, vi možete iz ureda upravljati grijanjem ili rashlađivanjem kuće, posmatrati ih preko video nadzora i slično.

Umrežiti se mogu pametni kuhinjski aparati svih vrsta, uključujući čak i pametne aparate za kavu koji mogu automatski skuhati svježu šalicu u programirano vrijeme. Tu su i pametni hladnjaci koji prate kada namirnicama istječe rok trajanja, prave popise za kupnju ili čak kreiraju recepte na temelju sastojaka koji su vam trenutno pri ruci.

A u vrijeme kada vi poželite na kojoj god se lokaciji nalazili, vaša će perilica i sušilica početi da pere i suši vaše rublje. I ne samo to, pametna perilica rublja na osnovu fotke rublja bira idealan program, porukom obaveštava da je perilica završila pranje, rastresa i osvježava veš da ne bi bio ustajao dok ga ne izvadite…

Spriječavanje raznih katastrofa

Pametna kuća nije samo glazba koja će vas dočekati kad dolazite s posla, dizanje roleta iz kreveta ili svjetlo koje se pali čim se vlasnik sa svojim smartphoneom približi pragu svog doma.

Iako se smatra da je ovaj sustav namijenjen razmaženim ili lijenim ljudima koji žele da im je sve na dugme, dapače pametni sustavi imaju i ekološku i odgovornu komponentu, kao i spriječavanje raznih rizika.

Monitori kućanskih sustava mogu, na primjer, osjetiti stujni udar te pogasiti sve električne uređaje ili detektirati kvarove na vodovodu ili smrzavanje cijevi i isključiti vodu kako podrum ne bi poplavio. Za sve to je zaslužno strojno učenje (Machine Learning), razni senzori i AI (umjetna inteligencija).

Ako ste od onih koji se pitaju da li su dobro zatvorili vrata i prozore ili ostavili uključenu ringlu ili peglu, pametna kuća je tu da vas upozori!

Zvuči cool istodobno štedjeti novac i koristiti resurse racionalnije i odgovornije prema okolišu – umjesto da vam klima uređaj radi cijeli dan, može se uključiti i ugodno rashladiti prostorije taman prije nego što treba da se vratite doma.

Travnjak će biti zaliven samo po potrebi i voda se neće rasipati. I što je još dobro – nepovjerenje koje ljudi imaju prema tehnologiji bit će sve manje jer nove generacije odrastaju s njom, pa će i pametne kuće biti sve rasprostranjenije i dostupnije, te više neće biti stvar prestiža imati ovakav automatuziran sustav u svom domu.

Devedeset sedam. Devedeset osam.

U Tiršovoj je još gore, prozori gledaju na park. U kojem se igraju nečija zdrava djeca. Ponekad pogledaju gore prema nama.

Devedeset šest.

Jedino na Institutu za majku i dete, primjereno gledaocima, na ekranima uvijek musavih prozora, prikazuju nervozni sivi parking. Musavih i rasklimanih, pa nas ubi promaja, iako su uredno zapečaćeni debelim smeđim selotejpom, tako da se ne mogu otvoriti. Lijepo piše na papiru: „Zabranjuje se majkama da otvaraju prozore!“.

I ne gledam kroz prozor, osim kada rolam dekice i ušuškavam procjepe na simsu, a radim to svaki dan, dva puta dnevno, kad prođe vizita. Jer dok traje, moramo to skloniti, ne dopuštaju da pljesniva soba, koja je već ima svoju floru i faunu, bude tako neuredna. Smetaju im šareni šatori protiv promaje, peškiri natkriveni preko željezne ograde porđalih krevetića naših beba. Zato ja uvijek nosim bijele, jer ako ne stignem da ih sklonim, sestre manje galame na bijele.

Devedeset sedam. Devedeset osam.

Večeras niko nije galamio na mene. Ni ja nisam galamila. Jer on je konačno malo bolje, samo su mi rekli da broj na ekranu ne smije pasti ispod devedeset četiri. To je bilo juče.

Od tada, neprekidno zurim u ekran i nalazim utjehu u pedantnom monologu tih brojeva, svaki broj mi kaže: dobro je. Devedeset osam, dobro je, devedeset devet, dobro je, devedeset osam, dobro je, devedeset sedam, devedeset šest, devedeset sedam, devedeset devet, devedeset pet, devedeset šest, devedeset četiri, devedeset pet, devedeset sedam… dobro je. Bole me oči. U potpunom smo mraku. Jedino svjetlo su moji sagovornici, plavi brojevi, i u rupici između dva zastora neko veselo žmirkavo svjetlo s one strane prozora.

Prijalo bi mi da odmorim oči na svjetlima koja nemaju nikakav oblik i nikakvo značenje.

Devedeset sedam.

Ogromni su, tri ogromna prozora, preko cijelog zida, poput ekrana u maloj sali bioskopa. Sklanjam zastore, vučem ih polako da ga ne probudim. Prizor je očaravajući, poražavajući. Toliko svjetla koje ne znači ništa. Grad svjetluca žuto, crveno, bijelo, plavo… plavo kao moji brojevi. Njegovi brojevi.

Devedeset osam. Dobro je.

Palim malu lampu iznad svog kreveta koji stoji netaknut otkad smo došli. Koristim samo stolicu.

Kreveti za majke u bolesničkim sobama besmisleni su koliko i lijepi pogledi.

Devedest šest.

Sjedam na noćni ormarić, dižem noge na stolić i smiješim se svom delinkventskom potezu dok zamišljam šta bi rekla glavna sestra da me sad vidi. Ona što je juče galamila na mene jer nosim svoju posteljinu. A ja na nju jer ne pere ruke prije nego ga ubode iglom.

Devedeset devet.

Opet gledam i opet vidim uvijek isto, uvijek prvo svoju staru ulicu. Tu sam smjela trčati samo od Muzičke škole na početku ulice, do STOP-a na skretanju za staro naselje. Ne znam stoji li i dalje taj STOP na tom ćošku, i trče li djeca samo do njega ili mogu da idu i tamo gdje ih mame ne vide sa prozora?

Devedeset četiri. Devedeset pet. Devedeset šest.

Ne smijem o tome misliti. O djeci koja trče. I mamama koje ih gledaju kroz prozor. Ja njega nikada nisam vidjela kroz prozor.

Devedeset pet. Dobro je.

Dobro je, i moram misliti na nešto drugo. Gledam desno, desno je jako zeleno svjetlo Moj market i njegova crvena kvačica. Ispred žmirka mnogo žutih farova ljutitih muževa koji zuje ukrug jer nema mjesta za parking. Ženice, usplahirene, kao da su i nabavka i gužva njihova lična krivica, istrčavaju ispred ulaza i ostavljaju svoje šofere da se pridruže na trotoaru ostalim ljutitim šoferima.

Devedeset sedam.

A unutra je lijepo, znam, svijetlo i šareno, i toplo. Uvijek prvo skrenem desno. Čak i ako samo trebam nešto što je lijevo, moram proći cijeli krug. Desno je margarin za kolače.

– Zvijezdin žuti (tako mu diktiram da piše na spisak, kad ne idem ja, a često ne idem). Piši kremfix, ne želatin, kremfix! Štaub šećer, to je šećer u prahu.

-Znam šta je štaub šećer… prevrće očima.

– I Mascarpone, skup je, ako ima jefitiniji onaj neki Ela, to uzmi, ako nema, kupi taj. I višnje Ledove.

– Koliko će izaći taj tvoj kolač, bolje da kupim gotov.

– Onda kupi!

– Dobro, aj’ dalje.

– Plazma mljevena. I integralni keks.

– Oboje?

– Da, oboje.

– Svašta.

– Ružno je samo sa plazmom, k'o blato, integralni ima mrvica i ne melje se, po originalnom receptu samo se izlomi, i onda imaš one fine gromuljice kad jedeš ne daviš se nego hrska…

– DOBRO! Integralni, dalje!

– Čekaj sad, margarin, keks, sir,… šlaaaag! Hulala. To je ono u malom tetrapaku, piše vrhnje za šlag.

– Znam, to je ono plavo.

– Nije plavo već rozo, piši naziv, ne komplikuj.

– Fino kažem da kupimo gotovo.

Devedeset pet. Devedeset šest. Devedeset sedam.

Bolje da pokušam da gledam lijevo. Ali tamo je škola. Tu ljutiti šoferi preuzimaju teške gitare i harmonike od svoje djece, a nešto niže niz ulicu, ruksake.

Ni to nije dobro. Moram misliti na nešto drugo.

Lijevo od škole svijetli tržni centar. Danas je sniženje 25%, poslali su mi poruku. Na mailing listi sam svih trgovina u gradu, volim da dobijam te poruke, osjećam se kao da mi je neko poslao razglednicu poštom, jer sad su i sms poruke postale ekskluzivna vrsta pažnje. Njima čestitaju rođendane i oni sa kojima se besplatno dopisuješ svaki dan, ali za rođendan se maksuz potroše na sms čestitku.

Devedeset osam.

Ili kada šalju sms milostinju za učešće u nekoj predsmrtnoj lutriji, za dijete koje moramo spasiti porukama. Bila sam jednom sa takvom mamom. I njenim djetetom. Za čiji život glasamo na kratki broj.

Sjedile smo zajedno, sve svoje dane i noći, na Institutu. I iako su kreveti za majke u bolesničkim sobama besmisleni koliko i lijepi pogledi, iz nekih drugih razloga, a ne besmislenosti, tu kreveta za majke zaista i nema. Samo plastične stolice, ili fotelje na razvlačenje, ako si dovoljno srećan da te zapadnu. Nedavno mi rekoše da su dobili krevete, opet je neko slao poruke. Najduže sam tu sjedila sedam dana.

Njegova majka i on, čekajući svoje poruke, tu su već mjesecima. Oko 3 ujutro, kad i najupornije sestre odustanu od redarstvovanja, ona se popne u krevetac pored svoje bebe, leži u fetus položaju i čeka da je rodi neko bogat.

Devedeset devet. Devedeset osam.

I meni se spava. Ali ne ovdje. Već u mom krevetu. U mojoj sobi. Znam da mogu odavde da vidim prozor naše sobe. Kao što iz te sobe mogu da vidim ovu bolnicu.

Onih jutara, kad imamo sreće da se probudimo u toj sobi, dignem roletne i znam da neko sa bolničkih prozora gleda u prozore onih koji su se to jutro probudili u svojoj kući i nemaju pojma da ih neko gleda i da im zavidi na onome čega uopšte nisu svjesni.

Na roletnama, na zavjesama,

na krevetu, na jastuku, na jorganu, na papučama,

na kupatilu, na wc šolji, na peškiru, na sapunu, na toploj vodi,

na toploj kafi, na doručku, na stoljnjaku, na vazni, na cvijeću,

na televizoru, na daljinskom upravljaču,

na fotelji, na stoliću,

na lampi…

Na svjetlu koje nema nikakav oblik i nikakvo značenje.

Osamdeset dva.

Autor: Majka sa posebnim potrebama

Neile Cooper, umjetnica koja izrađuje nakit i predmete od stakla, upravo nju smatra svojim najambicioznijim djelom. Smještena u Nju Džerziju, ova oaza pokrivena je šarama lišća i krilima leptira, dajući vam utisak da se nalazite u bajci.

Većinom je napravljena od recikliranih materijala – grede su potekle od palog drveća, klade od komšijske oštećene terase, dok je u gradnju uloženo i mnogo  prozorskih okvira.