Ko je Adriana Basara? Jako je teško svesti te samo na jednu, čak i samo tri uloge. Kako bi sama sebe odredila?

Ufff…najteže je odmaći se malo i posmatrati sebe. Onda nađem hiljadu svojih grešaka. Adriana je osoba koja pokušava da svu svoju energiju usmjerava na ono što čini srećnom ljude oko nje, a samim tim i nju samu. Kao prvo i najvažnije, mama tri djevojčice i jednog dječaka. Ćerka izvanredne žene, koja je jedan od mojih najvećih oslonaca. Sestra mladog čovjeka koji ne zna šta je nemoguće. Tetka. Najbolja drugarica mješancu Maxu, kojeg smo zimus udomili, a koji nas je osvojio najljepšim očima na svijetu.

S druge strane, tu je i uloga novinara, voditelja i urednika na RTRS. Danas je rijetkost, bar u BiH raditi ono što voliš. Ja imam nevjerovatnu sreću da na posao idem sa velikim zadovoljstvom. Takođe, imam sreću da vodim tim najboljih volontera humanitarne organizacije koja ruši sve barijere i koja vjeruje u dobro u svakom čovjeku. Takođe, aktivni sam član Udruženja porodica sa četvoro i više djece grada Banja Luke i istog, republičkog udruženja. PR i član Ultratrail sekcije Ski tima Olimpik, Banja Luka… Vjerovatno sam nešto i zaboravila. (smijeh)

Jesi li nekad zažalila što si se okrenula novinarstvu, a ne svojoj struci?

Nikad. Mislim da nikad ne bih mogla da izgradim autoritet, niti odnos profesor-učenik. Ili bih bila previše blaga, ili previše stroga. Moja mama i brat su prosvjetni radnici i znam s čim se susreću svakodnevno, tako da sam ja presretna što sam novinar.

Kad se brineš za sebe, a ne za djecu, emisije ili udruženja?

Nađe se par sati sedmično za kafu s prijateljima, ali većinu stvari, koje bih nazvala brigom o sebi, obavljam usput. Nekad, iako baš, baš rijetko se desi da imam cijeli dan za sebe. Tad samoj sebi budem dosadna, jednostavno nisam takav tip. To mi je gubljenje vremena.

Ranije si za magazin Lola govorila kako uvijek imaš nekoliko honorarnih poslova, uglavnom radiš noću i malo spavaš. Odražava li ti se to na zdravlje?

Moj organizam je navikao da spavam dnevno u prosjeku 2-4 sata. Tako da, osim hronične anemije koju imam od rođenja, nemam drugih problema sa zdravljem. Čak i sa anemijom odlično funkcionišem, jer čim mi je krvna slika bolja, ja se ne osjećam dobro.

Ranije sam imala velikih problema zbog visoke dioptrije. Najčešće sam nosila sočiva, koja nikad ne mogu biti sterilna. Bar jednom mjesečno sam imala neku infekciju očiju. To me je dosta usporavalo, otežavalo svakodnevno funkcionisanje, podizalo nervozu… Katastrofa. Od naočara me boljela glava i nisam mogla da nosim naočare za sunce. Onda sam čula da na klinici „Svjetlost“ rade lasersku korekciju dioptrije. Nijednog trenutka nisam razmišljala o bilo kakvom negativnom ishodu, jer sam poznavala ljekare koji tamo rade. Moja dioptrija je bila -6,75, što znači da bez sočiva ili naočara vidim samo obrise. Sjećam se, ulazim u ordinaciju i vidim samo konture, napipavam gdje treba da sjednem, prema glasovima raspoznajem ko je ko od osoblja. I nakon 10 minuta, dr. Gabrić i dr. Kozomara mi kažu: „Pogledaj na zidni sat i reci nam koliko je sati.“ Nisam mogla da vjerujem da vidim sat na zidu, a kamoli kazaljke i sekundaricu! Nema tih riječi kojima se može opisati to olakšanje i sreća.

Svi imamo samo 24 sata tokom dana, ali nam se čini kao da ih ti imaš 72. Kako izgleda tvoj raspored?

Vrlo jednostavno. Ustajem u pola 7, pomažem starijim ćerkama da se spreme u školu, ako su prva smjena. Kad one odu, budim blizance i zajedno se spremamo, oni za vrtić, ja za posao. Moram napomenuti da nastojim da što ranije osamostalim djecu, tako da i njima i sebi olakšam dnevne rutine. Na poslu sam do 15-16h, nekad i duže. Ako završim do 16h onda mogu po blizance i kući, ako ne, onda to čini njihovi tata, baka ili ujak. Ja sam nekako uspjela da povežem i posao i volontiranje u humanitarnoj organizaciji, pa često kad idem na snimanje radim i taj volonterski dio. Većinu stvari u svim drugim segmentima u kojim djelujem obavljam putem telefona, tako da mi je čak i na slikama telefon u ruci i nerijetko gledam u njega. Kada smo na sastancima, gledam da to zakažem vikendom ili predveče, mada se moji drugari nikada ne bune kada povedem i djecu na sastanak. Svakako za ozbiljnije sastanke, imamo i tetu koja djecu pričuva.

Ručak u našoj kući je oko 17:30h (faktički večera), s tim da pokušavamo da se dogovorimo da ručak bude po ukusu svima, jer svo četvoro djece ima različit ukus. To su neki zajednički momenti kada pričamo i kako je ko proveo dan (znamo da se za stolom ne priča, ali mi volimo), pa mi je žao da jedu nešto što im se ne sviđa. Uvijek nađemo kompromis.

Poslije ručka, često se desi da neko od mojih saradnika dođe kod nas kako bismo završili sva goruća pitanja,ili mi prošetamo do kancelarije nekih od udruženja u kojima aktivno djelujem. Volim da i u takvim trenucima, moja djeca budu uz mene iako bih dosta toga brže obavila da sam sama. Posebno kada su humanitarne akcije u pitanju, onda nastojim da ih uputim u važnost akcije, volontiranja, pomaganja drugima i da osjete kako im se puni duša kada dobiju osmijeh ili pogled zahvalnosti.

Već oko 22h su svi u krevetu. Pa imamo čitanje priča, prepričavanje, izmišljanje i koješta. Od 23h nastupa drugi dio mog radnog dana. Tada obično prevodim, šaljem mailove, razrađujem projekte, najčešće do 3-4h ujutro.

Paralelno obavljam i pet stvari. Evo recimo, dok odgovaram na ova pitanja, šaljem zahtjeve za predračune za izvođenje građevinskih radova jednoj socijalno-ugroženoj porodici, dogovaram izgled majice za naše volontere, ultramaratonce koji trče humanitarnu trku od 65 kilometara na Bjelašnici, odgovaram na pristigle zahtjeve za pomoć bolesnoj djeci i još ponešto.

Kao razvedena majka četvoro djece si uočila dosta propusta u našem sistemu, najbanalniji je onaj koji se odnosi na neisplaćivanje dječijeg dodatka ako si zaposlena. Šta je sve potrebno mijenjati i na koji način?

Razvedeni roditelji nemaju nikakvih beneficija. Roditelji četvoro i više djece da bi imali dječiji dodatak, moraju da imaju primanja manja od 90 KM po članu domaćinstva. Što znači da taj isti dodatak primaju samo nezaposleni roditelji. Mi smo predali peticiju u decembru 2015. godine, gdje smo tražili da svako dijete u RS, ali baš svako dijete ima dodatak. Tražili smo 100 KM po djetetu. Iz Ministarstva su rekli da je to nemoguće. Dobro… Napravite održiv plan za manje novca, ali neka postoji. No, ta inicijativa se navodno još razrađuje. Mnoge stvari je potrebno promijeniti. Od cijene vrtića, popusta za članarinu u sportskim klubovima, školarinu i slično. Mi smo u Udruženju 4+ u Banjoj Luci, zahvaljujući administrativnoj službi Grada Banja Luka, nedavno potpisali ugovor sa skoro 30 sportskih klubova, umjetničkih i kulturnih udruženja, gdje će naša djeca biti oslobođena plaćanja članarine. To je ogromna stavka za roditelje iz našeg udruženja. Zamislite, imate šestoro djece, svi talentovani za neke sportove, a vi ne možete da im plaćate članarinu, jer bi mjesečno iznosila 240 KM.

Isticala si značaj roditeljskih grupa po Facebooku i koliko jedna drugoj pomažete savjetima. Znači da žena ženi ipak nije vuk?

Uvijek se nađe neka „pametnica“, ali generalno meni su mame iz tri regionalne grupe za blizance, trojke i četvorke zaista pomogle. Pogotovo kada je riječ o najranijim danima života mojih blizanaca koji su prijevremeno rođeni. Iako su mi oni treće i četvrto dijete, nije jednostavno brinuti se o dvije „žabice“ od jedva 40 cm i koji su prvih mjesec dana spavali uz termofor. Dvije starije ćerke između koji je razlika šest godina, sam  navikla na sve ono što sam morala da uskratim blizancima. Starije sam nosala po cijelu noć, uspavljivala na rukama i slično. I nije mi bilo teško. Uživala sam u tome. Međutim, kada su naš mali svijet upotpunili blizanci, od takvih navika sam jednostavno morala odustati. Opet nisam željela da blizanci plaču ili ne osjete prisnost. Zato su savjeti mama iz tih grupa zlata vrijedni i ja ih rado proslijeđujem dalje.

Šta smatraš svojim najvećim uspjehom?

Pitaj me za 10 godina. (smijeh) Trenutno, u privatnom životu, činjenica da sam odgojila samostalnu djevojčicu od 15  godina, koja na jesen kreće u Srednju likovnu školu na Cetinju.

U poslovnom/društvenom smislu, da vodim organizaciju „Budimo ljudi“ koja je za manje od dva mjeseca akcije „Srcem za Sofiju“ skupila milion maraka. Iako je 80% novca na računu kojim raspolažu roditelji pokojne Sofije Mićević, vjerujem da ćemo i mi i oni, s obzirom da naša lavica nije dočekala da ode u Baltimor, taj novac podijeliti djeci kojoj je neophodan za dalje liječenje.

Ukoliko prelomna moć i veličina oka nisu usklađeni pa je oko sa nešto većim prednje-zadnjim prečnikom dolazi do kratkovidosti, a ukoliko je manji dolazi do dalekovidosti. Zbog toga se kod djece koja imaju minus dioptriju sa rastom oka ista povećava dok se plus dioptrija sa rastom smanjuje. Razvoj oka završava oko 18. godine života jer dok raste tijelo tako raste i oko.

Vid se potpuno razvija u uzrastu od osme do desete godine, zato je važno da dijete u toj dobi nosi odgovarajuću dioptriju na svojim naočalama ili kontaktnim sočivima da bi se vid pravilno razvio.

Da bi pacijent bio kandidat za lasersko skidanje dioptrije, potrebno je da ima više od 18 godina i da je dioptrija stabilna najmanje godinu dana. Princip laserskog skidanja dioptrije je da hladni laserski snop remodelira površinu rožnjače, tako da nakon dejstva lasera oko prelama svjetlo kao da nema dioptriju. S obzirom na rast i razvoj tijela i oka, dioptrije kod djece nisu stabilne, te se ne preporučuje lasersko skidanje u dječijoj dobi.

Dakle, ukoliko dijete u dobi u 5 godina ima dioptriju npr. -3, ima dužinu oka oko 25 mm, za očekivati je da će tijelo rasti, a sa rastom tijela rasti će i oko, te će mu se dioptrija sa godinama povećavati. Isto vrijedi i za plus dioptrije, samo će se u tom slučaju blago smanjivati. Zato je nepotrebno podvrgavati dijete laserskom skidanju dioptrije.

Osim toga, ožiljavanje tkiva poslije povreda ili operativnih zahvata mnogo je izraženije kod djece nego kod odraslih, tako da postoji velika opasnost od nastanka ožiljaka na rožnjači oka kod djece, ukoliko se u ovoj dobi izvodi operacija laserske korekcije dioptrije. Ožiljci rožnjače, inače providnog dijela oka, u potpunosti mogu oštetiti ne samo vid, nego i oko.

S obzirom na rast i razvoj tijela i oka, dioptrije kod djece nisu stabilne te se ne preporučuje lasersko skidanje u dječijoj dobi.

Oftalmolozi dodaju i kako je najvažnije kod djeteta sa dioptrijom barem dva puta godišnje, a po potrebi i češće, dolaziti na kontrole kod svog oftalmologa da bi mu se pratilo mijenjanje dioptrije i propisala odgovarajuća, kako bi se vidna oštrina mogla razviti u potpunosti.

Danas kada postoji veliki izbor kontaktnih sočiva i tankih stakala za naočale kako biste korigovali refraktivne greške kod djeteta, jako je važno da dijete stalno nosi korekciju dok se vid razvija da ne bi došlo do slabovidosti. Nešto teži zadatak je da se roditelji pobrinu da dijete nosi naočale ili kontaktno sočivo uprkos čestom odbijanju i negodovanju.

“Uprkos tome, postoje ustanove koje rade lasersko skidanje dioptrije kod djece pod izgovorom da neka djeca ne mogu nositi naočale ili kontaktna sočiva. Međutim, istina je da ovaj operativni zahvat nije odobren od strane niti jedne regulatorne agencije najrazvijenijih zemalja svijeta, uključujući i američki FDA (Food and Drug Administration – Agencija za hranu i lijekove). Nadalje, ovaj zahvat je u većini zemalja i zabranjen”, naglašavaju oftalmolozi.

Dodaju kako djeca dobro mogu podnijeti sve vrste dioptrije, uključujući i visoku cilindričnu dioptriju i kad je u pitanju velika razlika u dioptriji između dva oka, ali potrebna je navika veliko zalaganje roditelja.

Savjet roditeljima je da pažljivo prate razvoj djeteta i njegovog vida, te da ako primijete bježanje oka u stranu, bijelu zjenicu, naginjanje glave, škiljenje, da se dijete primiče televizoru ili bilo kakve druge promjene, dovedu dijete na pregled oftalmologu. Jako je važno da se uradi detaljan oftalmološki pregled koji podrazumjeva i širenje zjenica, a za prvi pregled idealno vrijeme je treća godina života djeteta.

Kontrolišite vid na vrijeme, kako biste preventivno djelovali u pogledu razvoja i rasta svog djeteta. Jedino tako spriječićete eventualne probleme u njegovom zdravlju.

Stoga sam odlučio da ovim tekstom budem dio vas, pacijenata, a ne doktor i hirurg. I da podijelim sa svima vama moje iskustvo kada je u pitanju ova operacija i moj život prije i nakon nje.

Dioptriju sam dobio još kao dijete. Sjećam se da sam već od malih nogu često bio u oftalmološkim ordinacijama gdje su se doktori snebivali činjenicom da moja dioptrija raste više nego što su očekivali i što su se nadali. U to vrijeme, naočale su bile jedina opcija za korekciju dioptrije kod djece i mladih, dok sočiva još nisu bila dostupna našem tržištu. Posto sam odbijao nošenje naočala i izbjegavao ih kada god sam mogao, moj pokojni otac, ugledni banjalučki oftalmolog, odlučio je da mi po svaku cijenu nabavi kontaktna sočiva i pokuša spriječiti daljnji rast dioptrije.

Prva kontaktna sočiva sam dobio u sedmom razredu osnovne škole, ali mi je tada dioptrija na desnom oku već bila -7, a na lijevom -4. Ipak, ostao sam disciplinovan i vijeran ovim optičkim pomagalima više od 15 godina. Sa njima sam se uspješno profesionalno bavio plivanjem, završio srednju školu i Medicinski fakultet, upoznao svoju sadašnju suprugu… Ali već početkom 2009. godine shvatio sam da su moje oči prezasićenje nošenja sočiva i da bez obzira na njihov kvalitet i starost, oči vrlo brzo postaju umorne, otečene, upaljene, dok se bistrina vida brzo gubi. Dioptrija je već bila -9 na desnom i -5 na lijevom oku. Još 2008. godine, zahvaljujući prof. Nikici Gabriću i njegovom timu sjajnih mladih stručnjaka, urađena je prva operacija laserskog skidanja dioptrije u Bosni i Hercegovini, i to upravo u našoj klinici u Banjaluci. Pošto sam znao prof. Gabrića još od 2004. godine i redovno kod njega bio na edukaciji za vrijeme specijalističkog staža, predložio mi je da razmislim da se operišem i trajno korigujem dioptriju. Moj otac, oftalmolog starog kova, nije htio ni da čuje! Smatrao je da je tehnologija i dalje “u povojima”, da treba sačekati još i icrpiti sve mogućnosti koje nude naočale ili sočiva.

Sjećam se da sam se jednom prilikom vraćao sa edukacije u Zagrebu. Poslije cjelovnevnog rada u operacionoj sali sa prof. Gabrićem, osjetio sam da me sočiva strašno žuljaju i da neću moći izdžati do kuće sa njima. Stao sam na prvi parking pored puta, skinuo ih sa očiju i bacio! To je bio moj posljednji susret sa kontaktnim sočivima. Nekako sam se, uz naočale manje dioptrije koje sam imao kod sebe, dovezao do Banjaluke i odlučio da je moj prvi naredni korak lasersko skidanje dioptrije.

Uspješno sam operisan 01.04.2009. godine. Slobodno mogu reći da mi je taj dan i drugi rođendan. Olakšanje koje sam osjetio i oštrinu vida koju sam dobio već dan nakon operacije su nešto što se ne zaboravlja. Prvi postoperativni dan pregledao me je lično prof. Gabrić. Kada se uvjerio da je sve u redu i da sam uspješno operisan, a mu se pohvalio kako odlično vidim i kako nisam imao nikakvih problema, rekao mi je: “tolike godine si se mučio sa sočivima i sada znaš šta znači dobro vidjeli. Ali ovim si svojim budućim pacijentima dao bezgranično povjerenje u ovu operaciju, jer će znati da ih sutra neće operisati neko ko ima dioptriju i ne vjeruje u to što radi jer ne želi da se i sam operiše.”

Nadam se da vam je ova moja kratka životna priča pomogla i uvjerila vas da je laserska korekcija dioptrije potpuno sigurna za vid i za oko i da ćete poslije ove operacije biti jedna od osoba koja će u budućnosti slaviti dva rođendana!

Klinika-svjetlost.ba: dr Bojan Kozomara

Lasersko skidanje dioptrije se radi samo jednom

Jednostavno, to je operacija za cijeli život. Kada jednom uklonite dioptriju postoji vrlo mala mogućnost da se ona u nekom trenutku vrati. Čak i da se to desi, nova operacija se može uraditi bez bilo kakvih posljedica po pacijenta.

Zahvat je bezbolan

Kada kažemo „operacija“ i „zahvat“, pomislite na skalpel i sječenje kože, zar ne? U ovom slučaju te asocijacije su potpuno pogrešne jer nema nikakvih rezova, a samim tim ni bolova.

Traje desetak minuta

U prosjeku je potrebno 5 minuta da se ukloni dioptrija sa jednog oka, što je vrijeme koje svakako možete odvojiti za sebe i svoje zdravlje.

Cijelim procesom upravlja računar

Primjenom softvera, greška tokom operacije svedena je na minimum, a računar u potpunosti kontroliše zahvat. Čak ne morate da se plašite da ćete pomjeriti oko tokom operacije, računar će i to korigovati.

„Sistemi za praćenje oka tokom operacije omogućavaju preciznu dostavu laserskih zraka na tačno zadano mjesto, bez obzira na voljne i nevoljne pokrete oka. Zbog savršeno preciznih i brzih softverskih sistema, svi današnji zahvati su preko 95% sigurni“, kažu nam u klinici „Svjetlost“ u Banjaluci, koja je do sada obavila oko 5.000 ovakvih zahvata.

Ekonomičnost

Ok, znamo da ćete na ovo odmah prevrnuti očima, ali hajde da se pozabavimo matematikom. Da biste skinuli dioptriju potrebno vam je oko 2.000 KM. I to je to, do kraja života ne morate više ništa plaćati. Ako nosite sočiva, recimo meka, mjesečno trebate izdvojiti oko 20 KM na njih, plus 15-30 KM svaki drugi mjesec na tečnost za njihovo održavanje. Kontrole kod ljekara nećemo ni računati, kao ni nesrećne slučajeve zbog kojih izgubite sočiva prije nego što im istekne rok upotrebe. Ako nosite posebna sočiva, čija cijena doseže i do 500 KM za jedan par, te imaju specijalne, odvojene tečnosti za čišćenje i čuvanje… Nije nam jasno zašto vam još uvijek objašnjavamo koliko je jeftinije otići na operaciju i jednostavno završiti sa tim.

Ne možete oslijepiti

Znamo da su oči jedan od najosjetljivih organa na tijelu i da ne biste voljeli da im se nešto dogodi, ali ljekari iz klinike „Svjetlost“ nas uvjeravaju da opasnost uopšte ne postoji.

„Ono što je najvažnije za sve potencijalne pacijente jeste da je ova operacija potpuno sigurna i za vid i za oko, te da ne postoji mogućnost nastanka bilo kakvog oštećenja na oku, ili gubitka vida“, kažu oni.

Oporavak jako brz i jednostavan

Nakon brzog zahvata slijedi i brz oporavak. Svega 2-3 dana potrebno je da se vratite svojim svakodnevnim aktivnostima, a nakon operacije nije potrebno da boravite u bolnici, već odmah idete svojoj kući. Potrebno je samo da se pridržavate savjeta ljekara, koji kažu da se nekoliko dana ne izlažete dimu, vjetru i kiši, izbjegavate teži fizički rad i slično.

Imamo za vas još 23 razloga zašto bi bilo dobro da skinete dioptriju. Znamo da vas naočare i sočiva nerviraju jer:

• Zimi često zamagle
• Imate naviku da ih stalno skidate, čim rastežete očni živac
• Umaste se dok kuvate
• Smetaju vam dok se ljubite
• Zaboravite ih kad idete u market pa potrošite više novca od planiranog
• Često zaboravljate gdje ste ih ostavili ili sjednete na njih
• Ne sviđa vam se kako izgledate sa njima pa ih ne nosite van kuće. Zbog toga prolazite pored ljudi bez pozdrava i gradite imidž arogantne osobe.
• Namjestili ste sve za uživanje u filmu, donijeli hranu u krevet i zagrlili voljenu osobu. I onda morate ustati po naočare.
• Ne volite ih nositi pa škiljite jer ništa ne vidite, a svi misle da se mrštite. A to stvara bore.
• Grubi ste prema sočivima pa se brzo pocijepaju.
• Greškom stavite sočivo pored kutijice tokom noći pa se osuši.
• Malo ste smotani pa vam sočivo često sklizne u lavabo. Nekad i u wc šolju.
• Odlasci na bazen su vam komplikacija, jer ih ne možete nositi a bez njih ste ćoravi. A bazen pun zgodnih ljudi koje biste gledali.
• Oči vam se suše zbog sočiva, crvene su i izgledate kao da ste plakali. Ili nedajbože pili.
• Želite se baviti poslom za koji je dobar vid jedan od uslova.
• Ne možete roniti. Mislim, možete ali ništa nećete vidjeti.
• Često zaspite sa sočivima pa ujutru ne možete da otvorite oči jer su mnogo suve.
• Skloni ste trljanju očiju, što pomjeri sočiva i ne možete da ih vratite na mjesto.
• Nervira vas detaljno pranje i sušenje ruku prije stavljanja sočiva.
• Sa naočarama se osjećate kao da imate amove, jer vam je vidno polje ograničeno.
• Često pogledate van stakala naočara, čime istežete očni živac.
• Naočare ne prate vaš pogled, pa morate okrenuti cijelu glavu da biste nešto vidjeli. A to nije diskretno.
• Dok pričate sa ljudima i nosite naočare osjećate da postoji prepreka između vas.

Povodom proslave druge decenije poslovanja, Lole su razgovarale sa Bojanom Kozomarom, direktorom klinike Svjetlost Banjaluka, koji nam je govorio o manjkavostima zdravstvenog sistema, priznanjima koja je dobijao za svoj rad, te neostvarenoj želji, koja više nije nemoguća.

Vaš otac je bio poznati oftalmolog, je li uopšte bilo dileme oko vašeg budućeg poziva?

Kada bih rekao da jeste, ne bih baš bio potpuno iskren. Kada smo mladi, svi mislimo da bismo nešto mogli bolje i drugačije od naših roditelja. Neki od nas i uspiju da postanu „drugačiji od drugih“, ali većina nas se ipak „zaljubi“ u poziv jednog od svojih roditelja i nastavi putem koji su oni krenuli. Takav je slučaj bio i sa mnom i nema sumnje da sam se od malih nogu, gledajući očeve oftalmološke knjige, zaljubio u ovu nauku.

Svakodnevno smo zatrpani informacijama o odlasku medicinara u inostranstvo, a Vi i Vaš tim ste odlučili da ostanete ovdje. Zašto bi ostali trebalo da slijede Vaš primjer?

Ja mislim da svako treba da slijedi svoj primjer ili put, a ne moj ili bilo čiji drugi. Ja sam jedno vrijeme svog života proveo u inostranstvu i znam iz ličnog iskustva da sve to baš i nije tako divno kako nam se predstavlja. Ipak, kod nas preovladavaju trendovi i navike, ali i jedan mentalitet koji probleme rješava – bježanjem. Mislim da svako treba da nađe svoj put i da odluči koje je to najbolje mjesto za život i rad. Ja i dalje duboko vjerujem u naše prostore i naše ljude i znam da i ovdje isto tako može da se živi dobro kao i u inostrastvu.

Član ste stručnih udruženja u RS, Hrvatskoj, EU i Americi, dobitnik nagrade za najbolji naučni rad 2011. godine mladih oftalmologa. Koliko članstva u udruženjima i priznanja znače u Vašoj profesiji?

Kao i u svakoj drugoj, priznanja su kruna vašeg rada i uspjeha koje ste postigli. Ali su i obaveza da morate nastaviti dalje i biti još bolji. Nagrade su, naravno, i satisfakcija za sve ono što ste mukotrpno i dugotrajno radili i u šta ste vjerovali. Ali nagrade su i slika timskog rada bez kojeg bi sigurno sva dostignuća bila mnogo teža, pa čak i nedostižna.

Kažu da je najteže raditi za sebe, jer onda radni dan zna da traje mnogo duže. Koliko je to tačno, iz Vašeg iskustva?

Ne gledam na sat i ne znam koliko provedem na radnom mjestu. To zna moja supruga. Kada radite ono što volite, onda vrijeme ne samo da brzo prolazi, nego i nije limitirajući faktor. Iskreno mislim da niti jedan moj radni dan nije kraći od 12 sati.

A kako je voditi kliniku u BiH, kako biste ocijenili stanje koje kod nas vlada u ovoj oblasti?

Kao i za svaki drugi privatni biznis, morate biti „mađioničar“. Naše tržište je jako malo, pacijenti su nažalost i dalje slabo edukovani o tome šta mogu da učine za sebe i svoj vid, a i kupovna moć nije dovoljno razvijena kada su u pitanju medicinske usluge. Mi od samog početka poslujemo na slobodnom tržištu, dakle nemamo ugovore za državnim Fondovima zdravstva, jer duboko vjerujemo u svoj kvalitet i uslugu koju pružamo. Takođe smo ubjeđeni u razvoj medicinskog turizma i mnogo radimo i na tom planu.

Koliko izazovi i stanje domaćeg tržišta ograničavaju razvoj i napredak klinika, ali i preduzetništva šire govoreći?

Poslovanje na svakom tržištu je teško, ograničavajuće i zahtjevno. Nedavno sam imao pacijenta koji je njemački osiguranik i koji mora prima posebne lijekove u vidu injekcija u oko zbog komplikacija šećerne bolesti. Ovaj pacijent ne može da primi onoliko doza koliko mu doktor propiše na osnovu stanja njegovog oka, nego onoliko koliko mu osiguranje odobri. Dakle, ovaj pacijent može da oslijepi zato što njegovo osiguranje neće da finansira recimo pet, nego samo dvije doze lijeka koje su mu presudne za očuvanje njegovog vida. Svako tržište ima svoje uspone i padove, ali i ograničavajuće okolnosti. Ne vjerujem da je to negdje bolje nego ovdje, niti da je ovdje mnogo gore nego drugdje.

Koliko je dodatno zahtjevno voditi jednu oftalmološku kliniku, s obzirom na to da često obnavljate svoju opremu, širite prostorne kapacitete i šaljete ljekare na edukacije u inostranstvo?

Da biste bili ukorak sa vremenom, morate pratiti najnovija dostignuća. Nažalost, kako smo malo tržište koje svi zaobilaze, to je kod nas nešto teže, ali ne i nedostižno. Kvalitet naših usluga i edukovanost našeg kadra ne zaostaju ni za čim u poređenju sa velikim klinikama Evrope i svijeta.

Uprkos svim izazovima, u tadašnjoj klinici Kozomara je obavljeno prvo lasersko skidanje dioptrije u BiH, a prije četiri godine je u klinici Svjetlost ugrađeno prvo ICL sočivo u oko. Čime se još Vaša ustanova može pohvaliti i šta smatrate najvećim uspjehom?

Upravo ovo što ste naveli, uvijek smo težili tome da budemo prvi koji će uvesti najsavremenije vidove liječenja u oftalmologiji. Osim operacija laserske korekcije dioptrije i implantacije fakičnim (ICL) intraokularnih sočiva, prvi smo uveli i operaciju implantacije tzv. multifokalnih sočiva sa kojima se pacijenti rješavaju potrebe za nošenjem naočala za čitanje, zatim najsavremenije operacije glaukoma implantacijom Ex-Press glaukomskog šanta kojom se pacijenti sa povećanim očnim pritiskom rješavaju ukapanja kapi. Tu su i najsavremenije estetske operacije kapaka, ali i operacije na zadnjem segmentu oka i operacije strabizma (razrokosti).

Lasersko skidanje dioptrije jedan je od najpopularnijih zahvata trenutno. Koliko puta je obavljen u Vašoj klinici? Čini se kao da predrasude o ovom zahvatu polako nestaju?

Od 2008. godine, kada je urađena prva operacije ove vrste u Bosni i Hercegovini, do danas je u našoj ustanovi u Banjaluci urađeno više od 5.000 ovih operacija. O gubljenju predrasuda dovoljno govori i podatak da sve četiri naše klinike (Zagreb, Split, Banja Luka i Sarajevo) godišnje urade oko 10.000 operacija laserske korekcije dioptrije.

Koliko ljudi kod nas brinu o svom vidu, reaguju li tek kada nastane problem?

Mogu reći da je prosvećenost ljudi sve bolja i veća, posebno kod mlađe populacije, što me i raduje. Danas su nam informacije sve dostupnije, tako da je i informisanost sve bolja.

Zbog dioptrije ste bili spriječeni da pilotirate, ali pošto ste je skinuli prije nekoliko godina, hoćete li ispuniti sebi ovu želju?

Već dugo razmišljam da zamolim svog kolegu, dr Nikolu Bojića, poznatog banjalučkog ortopeda i traumatologa, ali i strastvenog letača i sportskog pilota, koji mi je kao studentu pokazao prve korake u hirurgiji, sada pokaže i prve korake u letaštvu. Iako sam ubjeđen da mu to ne bi bio problem, nikako da nađem slobodnog vremena…

Ovu tvrdnju možete čuti na skoro svakom koraku, iako ona nema svoje utemeljenje u medicini. Ljekari kažu da skidanje dioptrije tokom trudnoće nije najbolja opcija, ali obavljanje zahvata prije ili nakon nje ne predstavlja problem. Ukoliko se radi o planiranoj trudnoći, zahvat bi trebalo obaviti najkasnije tri mjeseca prije trudnoće, ili nakon poroda, kada se reguliše menstrualni ciklus.

„Hormonalni status žene poslije poroda jako je važan faktor za stabilnost dioptrije. Naime, nivo hormona u krvi znatno utiče i na promjenu elastičnosti beonjače oka, što može dovesti i do promjene dioptrije. Stoga je stabilnost hormona nakon poroda jako važna za stabilnost dioptrije postoperativno“, rekla nam je specijalista oftalmologije, dr. med. Ernesta Potkonjak iz klinike „Svjetlost“ u Banjaluci, gdje se redovno obavlja lasersko skidanje dioptrije.

Strah da će trudnoća i sam čin poroda dovesti do vraćanja dioptrije je u potpunosti neosnovan,  i predstavlja samo jednu od predrasuda koje vladaju o ovoj operaciji, kažu nam u klinici „Svjetlost“. Oftalmolozi naglašavaju da lasersko skidanje dioptrije nipošto ne utiče na vrstu poroda, te da njihove pacijentkinje bez problema rađaju djecu prirodnim putem.

„Lasersko skidanje dioptrije nema nikakav uticaj na vrstu poroda. Iako među starijom generacijom oftalmologa i ginekologa postoji mišljenje da je poslije bilo koje operacije na oku moguć veći stepen oštećenja oka kod velikog napora, takva činjenica nikada i nigdje nije naučno dokazana, niti činjenicama potkrijepljena“, ističe doktorica Potkonjak.

Ljekari su saglasni u tome da su primjene na očima tokom trudnoće jako rijetke, a ukoliko dođe do promjene dioptrije, ona će nestati kada se hormoni vrate u normalu. Takođe, zbog ovog zahvata ne morate ići na carski rez, što je ustaljena i neutemeljena predrasuda. Tome svjedoči i iskustvo Brankice Raković, majke djevojčice od 16 mjeseci. Ona je je upravo u ovoj klinici regulisala svoj vid, a malenu Lolu je rodila prirodnim putem.

„Nikakve probleme nisam imala. Porodila sam se prirodnim putem iako su me prepadali da ću morati na carski. Vidim savršeno, idem redovno na kontrole, a naočale samo prokomentarišem u prolazu kraj izloga“, kaže ona.

Ukoliko biste voljele da se konačno riješite naočara i sočiva, ali još uvijek niste sigurne da li ste pogodna kandidatkinja za to ili su do vas stigle različite glasine, preporučujemo vam da porazgovarate sa stručnim osobljem i razriješite sve dileme.