1. „1984“, Džordž Orvel
2. „Rat i mir“, Lav Tolstoj
3. „Velika očekivanja“, Čarls Dikens
4. „Lovac u žitu“, Selindžer
5. „Put u Indiju“,  Forester
6. „Gospodar prstenova“, Tolkin
7. „Ubiti pticu rugalicu“, Harper Li
8. „Zločin i kazna“, Dostojevski
9. „Gordost i predrasude“, Džejn Ostin
10. „Džejn Ejr“, Šarlota Bronte
Često su to i „Biblija“, „Odiseja“ i „Orkanski visovi“.

Izvor: 6yka.com

Ove jednokratne situacije mogu biti dovoljno problematične, ali ćete se vjerovatno lako oporaviti od manjih neuspjeha koji ne uključuju previše štete.

Međutim, šta je sa mogućnošću da uočite hroničnog lažova, osobu koja vas uvlači u “dugu prevaru”? Šta bi vam moglo pomoći da izbjegnete zamke koje su vam oni postavili?

Možda na poslu imate osobu koja vas je ubjedljivo navela da vjerujete da su oni veoma imućni nezavisno od posla i da imaju posao samo zato što žele da imaju gdje da odu tokom dana. Svi signali koje ova osoba šalje su u skladu sa tom pričom, od naizgled visokog kvaliteta njihove odjeće do priča koje pričaju o skupim mjestima na koja idu radi zabave.

Ipak, sve češće se nalazite u situaciji da vas pitaju da pozajme novac za neke hitne situacije na koju naiđu tokom dana. Iznosi su dovoljno mali, ali se vremenom povećavaju, ali sada se osjećate škrto da tražite nazad. Da li ste pogriješili što ste vjerovali ovoj osobi?

Prema Melissi de Ross i Danielu Jonesu sa Univerziteta Nevada, hronični lažov je neko ko je, za razliku od povremenih lažova, spreman da uloži mnogo razmišljanja i truda da zna šta drugi ljudi očekuju od njega kako bi prilagodio svoje postupke da ispuni ta očekivanja.

Da biste lakše razumijeli, a zatim naučili da prepoznate jednog od tih lažova, oni predlažu da ih pratite duž četiri ključne komponente ili dimenzije. Znati gdje taj kolega pada u sklopu tih dimenzija može biti upravo ono što vam treba da izbjegnete da vas stalno prave budalom.

• Prva dimenzija je integracija u zajednicu. Hronični prevarant je spreman da odvoji koliko god je vremena potrebno da uspostavi svoj kredibilitet tako što će se potruditi da zadobije povjerenje ljudi u svom okruženju. Što su integrisaniji, veća je vjerovatnoća da nećete dovoditi u pitanje njihovo ponašanje. Možda će im trebati nedjelje ili mjeseci da razviju te naizgled duboke veze, ali, ako igraju svoju igru dovoljno dosljedno, drugi neće dovoditi u pitanje njihovu iskrenost.

• Složenost obmane čini drugu komponentu. Jednostavna laž može biti upravo to, bez previše objašnjavanja. Na primjer, “zaboravio sam” je takva laž. Ali, za hroničnog lažova laž mora biti veoma razrađena ako će se održati tokom vremena. Kolega sa posla ne može samo jednom da dođe u skupoj odjeći, već mora da sakupi dovoljno veliku kolekciju da bi stvorio utisak beskrajnih ormara vrhunske odjeće.

• Zatim, ako prva dva koraka uspiju, započinje faktor izvlačenja resursa koji opisuje dugotrajnu strategiju uzimanja samo malih količina onoga što lažov treba (novac ili eventualno objekt).

• Na kraju, četvrti faktor je možda najvažniji. Uočljivost se odnosi na mjere koje prevarant preduzima da izbjegne da bude uhvaćen. Opet, nije važno ako vas neko uhvati u laži, a vi možete da pobjegnete. Dugoročna obmana zahtjeva da lažov mora da sakrije svoje nepoštenje.

Imajući ovo na umu, istraživači sa Nevada Univerziteta su stvorili test koji sadrži 13 stavki, a svaku stavku ocjenjujete na skali od 1 (uopšte se ne slažem) do 5 (potpuno se slažem).

Svi smo pokušali u nekom trenutku da ubijedimo nekoga u nešto što možda nije sasvim tačno. Možda je to bilo za sebičnu korist, zbog očajničke potrebe ili za veće dobro.

Kao takvi, svi smo počinili prevaru u životu; to je dio ljudskog bića. Za sljedeća pitanja, sjetite se kada ste nekoga prevarili. Odgovorite kako ste se ponašali.

1. Polako sam pokušao da ubijedim osobu.
2. Pazio sam na svaki aspekt u pokušaju da je ubijedim.
3. Pobrinuo sam se da izgledam u skladu sa laži.
4. Pobrinuo sam se da budem prijateljski nastrojen/uslužan/povjerljiv.
5. Dobro sam upoznao osobu.
6. Upoznao sam porodicu i prijatelje te osobe.
7. Proveo sam dosta vremena sa osobom.
8. Uzimao sam stvari koje sam želio/trebao polako.
9. Uzimao sam tako malo odjednom da niko nije odmah primijetio.
10. Uzimao sam stvari pažljivo tako da ih nikada ne ponestane.
11. Održao sam odličnu reputaciju.
12. Osigurao sam da niko nikada ne posumnja u mene za bilo šta loše.
13. Nisam odmah doveo u sumnju svoje dobre namjere.

Ove specifične stavke pokazuju načine na koje možete sagledati ne samo svoje laži (iskreno, naravno!) već i kakva ponašanja mogu ukazivati na to da imate posla sa uspješnim i hroničnim lažovom.

Pitam se da li si me slagao kad si me prvi put nazvao “srećo”?
Pitam se da li je svaki tvoj osmijeh bio lažan?

Pitam se da li je tvoje priznanje da si zaljubljen bilo lažno?
Pitam se a odgovora nema…

Dok gledam u to ogledalo vidim odraz, sjenku one žene, sa već izraženim podočnjacima od plača koja je
voljela…

Koja je došla tebi
Koja ti je tolerirala nepoštovanje
Koja je uvjeravala okolinu da si dobar
Koja se ponosila što te zna
Koja je htjela da ti rodi sina kako si i želio
Gdje je ta žena?
Šta se sa njom desilo?
Umrla je?
Pita li neko za nju?
Reći ću ti prijatelju ona je umrla. Nema više njene ljepote kojoj si se tobože divio
Nema više snage
Nema više osmijeha
Nema više volje ni za sebe ni za tebe
A znaš i sam bila je spremna na sve
Da te voli, da ti kuha, da ti rađa djecu, da radi
A zahtijevala je od tebe samo parče ljubavi

Shvatila je prijatelju…

Sve je bila laž, nisi je nikad volio, ranio si je
Da si joj uništio vjeru u ljubav i u ljude
A gle čuda, ona se i dalje borila
Kako je bila uporna ta žena
Dok joj nisi rekao da je ne želiš nikako vise u životu
Dok je nisi izbrisao skroz
A znaš da te voli…i znaš da te niko kao ona neće zavoljeti
Bahato si govorio nisam ti nikakvu nepravdu napravio prijatelju a da te pitam
Slomiti nečije srce koje ti je bilo na dlanu nije nepravda?
Ali bit će ona dobro, ali ti neces. Imao si sve a dobio ništa.
Karma je k***va.
Ona živi za taj dan da je moliš kao cuko za oprost.
Ali ako ona u međuvremenu oživi prijatelju tebe nigdje neće biti u njenom životu.
Da li će ta žena oživjeti ne vjerujem.
Ali da će bolja verzija te žene biti hoće sigurno

I evo dok mi i druga, treća, deseta za redom suza pada na već natopljeno ogledalo ja se i dalje pitam da li
je sve bila laž?

Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke. 

Niko ne sluti zlo.

Monstrum Vladica Rajković (28) je vrebao. Djevojčica ga je znala od ranije. Voljela je da se igra s njim. Namamio je, odveo na lokalni put, silovao i ubio. Policija ga hapsi, a on priznaje još jedno ubistvo. Udavio je komšinicu Draganu S. To je cijela istina!

Međutim, mediji od te večeri ne prestaju da nižu stravične detalje. Oni koji imaju „jači želudac“, a i oni vječito gladni senzacije pod uticajem golotinje, rijalitija i koječega, iščitavaju stranice ispisane o jezivom događaju. Čitaju i oni kojima je to, nažalost, posao. Kažem nažalost, jer u cijeloj mašineriji dnevnog novinarstva mnogi nisu svjesni kolika su čudovišta postali.

Zašto?

Zbog tiraža?

Više klikova?

Svete se zbog male i neredovne plate?

Frustrirani su?

Monstrumi su i sami?

A onda, ni mjesec dana nakon tragedije, pred iste te medije izađe Rodoljub Šabić, povjerenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti i u lice im kaže – LAGALI STE! Ispovijedanja monstruma, psihijatrijska vještačenja – SVE STE IZMISLILI! Najdelikatniji navodi o načinu na koji je Rajković ubijao žrtve drastično se razlikuju od onih u zvaničnoj dokumentaciji! Informacije nisu curile iz policije i tužilaštva!

Gospodo, to je čitala i Anđelinina porodica. Sa svakom novom informacijom i njihova agonija postala je veća. Tako neumoljivi niste povećali tiraž, ali jeste postali manji ljudi. Kao novinar koji je u dnevnom novinarstvu prevalio čitavu deceniju, ne mirim se s tim. Novinari, jeste li roditelji prije svega? Možete li u vlastitoj kući da zamislite ovakvu agoniju? Šta su vas naučili na fakultetu, ako ste uopšte ikada kročili u amfiteatar?

Ukažite na laži političara, kreirajte društvene događaje, trudite se da promijenite ono loše.

To vam je posao! Kroz ovih deset godina vodi me nekoliko riječi… Onih sa prvog predavanja – ISTINITO, TAČNO, PROVJERENO! A provjereno je to da je pomračeni um ubio i silovao trogodišnje dijete. To je valjda dovoljno za jezu, nespavanje, razmišljanje. Ali, vi ste otišli korak dalje.

Prljavim riječima i poganim jezicima još više ste raskrvarili Anđelinine rane. I neka vam je na čast. Uspjeli ste da pljunete u lice uzvišenoj profesiji. Uspjeli ste da od nje napravite smeće, kao što su i vaše novine. Ovo je prvi put da ne branim profesiju, ne mogu. Gadi mi se. Ja sam, prije svega, majka, žena, domaćica, kćerka, sestra, tetka… Pa tek onda novinar. Ili mi poredak stvari u savremenom „novinarstvu“ nije najbolji? Dolazim kući i pogledam svoje dijete. Lijepa je kao Anđelina. Plače kada je gladna, kada je nešto boli, kada se plaši… Traži mene, grli me. To joj je jedina utjeha. Ljubim je kada se udari, kada ima temperaturu, kada jede, spava, gleda crtani film… Ne dam na nju! Odrašće, a ja ću život posvetiti tome da je zaštitim. Od monstruma… Od novinara! Kolegama zaista ne mogu da vas nazovem, jer vam djecu ne praštam.

Anđelina je mogla da bude i moja, a sigurna sam da me, kao nekoga ko je „vaš“, ne biste poštedjeli.

Rodoljub Šabić vam je rekao istinu.

Nadam se da ste se jutros mogli pogledati u ogledalo!

Obraz je najteže breme!

Dabogda crko, a vjerovatno i jeste, onaj ko je smislio da:

PAMETNIJI POPUŠTA.

To je najgluplja poslovica koju je neko mogao usvojiti i izvor je zla neviđenog. Prije svega, neprecizna je. Vjerovatno je neka lijena skraćenica od mudrosti ” Sa budalom se ne raspravlja”. Ta je dobra. Budalu ne možeš ubijediti ništa. Ne raspravljaš se nego radiš po svome. I to je ogromna razlika u odnosu na ovu prvu.

Znači, fora je budali ne popusti nego istrajati u namjeri, bez da imaš moralnu obligaciju da budali objašnjavaš zašto nešto radiš. Pametniji popušta je jedna notorna glupost koja prostom logikom stvari dovodi do toga da budale u jednom trenutku odlučuju o svemu, od kakve se cipele nose te godine do ko će ti vladati zemljom 20 godina, jer kad budale već glasaju, ja ću pametniji ostati kući, eto neka budale sprovode svoje…

Ugasim automobil, upalim Instagram i lagano se zavalim u sjedište odlučna da jednom istjeram neku pravdu na konac. A, onda je gospođa, za koju će se ispostaviti na kraju priče da ne zna vratiti unazad automobil, počela da obasipa poslovicama kojima su nas budale kolektivno ubile u pojam. Umjesto da nam odmah kaže da ne zna, što bi nam svima uštedilo živce i vrijeme pa bismo se solidarisali, prvi argument koji je gospođa potegla je bilo da ona nije u ušla u zabranu, jer ona je starija, a:

STARIJI JE UVIJEK UPRAVU.

Stoji onaj znak za zabranjeno skretanje i otužno je slušam dok me časti epitetima balavice. Onda istom analogijom gospođa zaključi da sam i nevaspitana i da se ja trebam vratiti jer sam mlađa. Rekoh joj da saobraćajni propisi ne rade po principu starijeg vozača. Naravno, gospođa se tu sjedi mojih učitelja, vjeroučitelja, roditelja i svih onih koji me nisu lijepo odgojili.

Eto, još jedna poslovica koja nas je dotukla. Odgajanjem djece preko pet godina potpuno neobjektivnom i nenormalnom poštapalicom da je neko pametniji i upravu samo zato što je stariji, slijepo vjerujući u tu, već u genetski nam kod ugraviranu poštapalicu smo se doveli do toga da nam mladi ljudi u zemlji sjede i mire se sa stvarnošću koju su nam ostavili oni stariji koji su prvi popustili pred budalama. Jer stariji znaju bolje, pa ćemo čekati da oni nešto naprave, da se šta može uraditi već bi to stari ljudi radili.

Koliko god zvučalo bezobrazno, legenda o starcima koji su uvijek u pravu je potpuna budalaština ničim osnovana osim željom da se nametne autoritet koji se ne preispituje. Sreća pa uvijek postoje bezobraznici koji se suoče sa stubom srama pa izmisle sijalicu iako im je deda koristio svijeće, izmisle penicilin iako se umiralo časno od upale grla… Međutim, insistiranje u odgoju da se nepropitivanje stavova starijih tretira kao pohvalna osobina dovelo nas je do tačke u kojoj sada jedna cijela generacija, skupa sa ovima iza njih, se vraćaju u rikverc jer su stariji uvijek u pravu pa i kada uđu u zabranu – vraćaj se nazad jer oni znaju šta rade.

I dok ja tako zavaljena u sjedište gledam gospođu kako grana rukama ispred auta i razmišljam o poslovicama, vidim da su se ljudi iza mene lagano počeli vraćati unazad duž cijele ulice. Izdajice. Popuštaju. A, možda samo žure. A, možda su ih naučili da:

AKO IH NE MOŽEŠ POBIJEDITI, PRIDRUŽI IM SE!

Ne znam da li je iko pokušao ovu idiotsku poslovicu prevesti na stvarnost. Ako ne možeš pobijediti fašiste – postani jedan od njih. Ako ne možeš pobijediti kriminalce, postani jedan od njih…

Ova je bezazlena ako se ne možeš dogovoriti sa prijateljicama gdje ćeš na sladoled, ali istina je da danas ova poslovica važi kao ideja vodilja kroz život na Balkanu, pa tako svako malo svjedočimo učlanjivanju pametnih ljudi u neke čudne političke opcije, jer su vođeni ovom poslovicom odlučili da ne pokušaju pobijediti kolonu koja nas vraća unazad, nego im se pridružiti nadajući se da će promjene praviti iznutra i bar diktirati kojom brzinom se kolona vraća u rikverc.

Ovim sloganom životnim su se poveli oni koji su kupili i orintološku poslovicu koja je od većine nas napravila neambiciozne oportuniste:

BOLJE VRABAC U RUCI, NEGO GOLUB NA GRANI.

Realno, najbolje je ne hvatati ptice nikako. Za njih je sloboda. Nije im mjesto u našim rukama. Ali, kad prevedemo ovu oportunističku, komfortzonašku poslovicu na svakodnevni jezik dobićemo onu “Samo neka ne puca!”. Samo neka se goropadnica ne dere.

To je ona u kojoj se zadovoljiš mrvicama, činjenicom da si živ i zdrav (u mom svjetonazoru Božijom voljom, a sigurno ne voljom ovog naroda). Bolje se vratiti unazad cijelom ulicom, cijelo jedno stoljeće vratiti zemlju unazad, nego se baviti bahatom ženom koja prijeti da će otkidati retrovizore. Bolje glasati za bahate goropadnike i goropadnice jer to smo naučili kao i na ovog kolibrića, a ne vrapca od države u ruci, nego sanjati goluba koji je član, recimo, EU.

Bolje među vladajuće, državnog posla se latiti nego sanjati svoje snove… Jer su nas ubijedili da golubovi ne postoje i da će kolibrić narasti ako ga budemo tovili. Ne diraj ništa, ne bavi se granama, šuti, sjedi, ne mijenjaj ništa, pobjeće ti i taj kolibrić od države, entiteta… Vjerujemo da je to istina jer smo samouvjereno ubijeđeni da je istina očita pošto su nas od kako smo progovorili učili da znamo otkriti laž, jer:

U LAŽI SU KRATKE NOGE!

To je laž. Sama poslovica je laž i stara je kao Grčka. Laž ima noge kao Lepa Brena. Trči bolje nego Amel Tuka. Trči graciozno, brža je od svjetlosti, ljepša je od svake istine. Laž opstaje generacijama, širi se kilometrima. Dočekana je svuda fanfarama.

Istinu o tome da nam je svake godine gore i gore je teško vidjeti, a još teže prihvatiti. Ovu je poslovicu smislila neka bezobrazna budala da bi uvjerila ljude da je laž lahko otkriti i poslala ih da spavaju mirno ubijeđeni da će prepoznati kratkonogu laž ako ih zadesi. Tako živimo generacijama vjerujući da nismo naivni i da nas niko ne laže.

I da se vratim na početak, ovi pametni, što znaju da to nije tako, odavno su popustili budalama.

Zato nisam htjela da se vratim bahatoj tranzicijskoj skorojevićki. Iz devetog pokušaja, nakon dvadeset minuta se vratila pet metara nazad, pustila mene, vratila se u zabranu i zaglavila neku novu žrtvu. To je bila mala pobjeda za lokalni saobraćaj, ali velika pobjeda za mene koja se od tog dana zaklela da ne popušta budalama.