Ne vjerujem. Ne u to da je odbačeno OVO, već što je OVO kao ideja ikome palo na pamet, a posebno onima koji kroje/predlažu zakone.

Normalnom čovjeku dovoljno je reći silovanje, a ako tome dodamo i maloljetnike, bio bi u stanju da po kratkom postupku predloži svilen gajtan. Za nauk.

Da je, kojim slučajem, OVO postalo zakon, silovateljima djevojčica mlađih od 15 godina kazna bi bila odgođena. Na neodređeno. Sve dok se ne odluče na ženidbu sa žrtvom.

Bila bi ovo legalizacija maloljetničkih brakova u sred 21. vijeka. U državi koja se naziva modernom. Ali, istini za volju, i u državi u čijim su ruralnim dijelovima ovakvi brakovi svakodnevica, jer je protekle decenije 438.000 maloljetnica sklopilo brak, a 15.937 njih postale su majke. Mlađe od 15 godina.

Jer, OVIM su pokušali da riješe taj dugogodišnji problem. Ozakoni pa ženi. Mlado i netaknuto. Neuprljano gadostima i životinjskim porivima. Tako bi Turska izbrisala riječ žrtva, a one bi postale žene. Radne, vrijedne, majke od tek 15 godina. Naravno, patrijarhalna zemlja zna da cijeni mušku snagu i pamet pa bi djevojčica-žena do kraja života ostala podređena. Njemu, porodici, tradiciji i običajima.

Ako bi samo poželjela da se školuje ili, ne daj bože, igra poput vršnjaka u nekoj drugoj zemlji, dobila bi batine. Teške, muške, vaspitnopopravne.

Normalnom čovjeku dovoljno je reći silovanje, a ako tome dodamo i maloljetnike, bio bi u stanju da po kratkom postupku predloži svilen gajtan. Za nauk.

Jesu li oni koji predložiše OVO pomislili koliko je djevojčica zbog ovakvog prijedloga zaplakalo širom moderne Turske?

Iako je povukao prijedlog, a nakon žustrog odgovora aktivista, Jildirim je dijelom stao u odbranu OVOGA: “Mnogo je onih koji se žene prije punoljetstva. Ne poznaju zakon, imaju djecu. Očevi idu u zatvor, a djeca ostaju sama s majkama”.

Tako ispade da je modernog turskog premijera i poslušnika Redžepa Tajipa Erdoana, predsjednika 85 miliona Turaka, malo i zasvrbio zakon iz 2005. godine koji propisuje kaznu za sve one koji životinjske porive zadovoljavaju na ovakve načine.

Elif Šafak, turska književnica, u vrijeme dok je prijedlog OVOGA bio aktuelan, upitala je zabrinuto: „Govorimo o djeci. Ako silovatelj odluči da pregovara sa porodicom, ako im da novac ili zaprijeti, lako može da se dogodi da porodica žrtve odustane i kaže da se radilo o pristanku”.

Ali, zaboga, taman i da je djevojčica pristala, to ne može biti legalno i legitimno. Ona je tek dijete. Dijete koje ima svoja prava propisana stotinama akata i konvencija.

Jer, OVIM su pokušali da riješe taj dugogodišnji problem. Ozakoni, pa ženi. Mlado i netaknuto. Neuprljano gadostima i životinjskim porivima. Tako bi Turska izbrisala riječ žrtva, a one bi postale žene. Radne, vrijedne, majke od tek 15 godina.

Muška Turska možda ne bi ni popustila da se ulicama Ankare nije razlio glas žena, aktivistkinja, majki, sestara, djevojčica.

Ovoga puta nisu mogli da ih ućutkaju pa je i sam Erdoan pomirljivo rekao: “Vidim veliku prednost u rješavanju ovog problema u širokom konsenzusu, uzimajući u obzir kritike i preporuke iz različitih dijelova društva”.

Ali, ovdje nije kraj. OVO u OVOM obliku je odbačeno i poslano na razmatranje, a pobjeda djevojčica još nije izvojevana.

OVO ne zaslužuje razmatranje, već potpuno odbacivanje. Da se više nikada ne ponovi.

Da se Kemal Ataturk ne bi prevrtao u grobu!