Stručnjaci sa Medicinskog fakulteta u Marilendu rekli su da nedostatak sna ili loš san kod dece može da poveća rizik od problema poput anksioznosti, impulsivnog ponašanja i depresije.
Takođe, uočili su da kod dece koja ne dremaju tokom dana, postoji povezanost sa kognitivnim poteškoćama poput pamćenja, rešavanja problema i donošenjem odluka.

“Otkrili smo da su deca koja spavaju manje od devet sati tokom noći imala manje sive materije ili manji volumen u određenim područjima mozga odgovornima za kontrolu pažnje, pamćenja i inhibicije u poređenju sa onima koji imaju zdrave navike spavanja”, izjavio je autor studije dr Ce Vang.

On je dodao da su “ove razlike bile uočljive i nakon dve godine, što je zabrinjavajuće otkriće koje ukazuje na dugoročnu štetu za decu koja ne spavaju dovoljno”.

Studija je objavljena u časopisu “The Lancet Child & Adolescent Health”, a posmatrala je više od 8.300 dece uzrasta od devet do 10 godina.

Lekari su pregledali nalaze magnetne rezonance, medicinsku dokumentaciju i upitnike koje su dve godine ispunjavali roditelji.

“Potrebne su dodatne studije da bismo potvrdili naše nalaze i videli da li mogu bilo kakve intervencije da poboljšaju navike spavanja i preokrenu neurološke nedostatke”, istakao je dr Vang.

Kako bi pomogli svom detetu da spava, stručnjaci Američke akademije za pedijatriju kažu da bi roditelji trebalo da  podstiču dobre navike spavanja kod svoje dece.

To uključuje postavljanje prioriteta za celu porodicu i pridržavanje redovne rutine. Takođe navode da bi roditelji trebalo da ograniče veme koje dete provodi ispred ekrana i potpuno izbace sedenje ispred ekrana sat vremena pre spavanja.

Prema smernicama “Sleep.org” novorođene bebe do tri meseca trebalo bi da spavaju 14 do 17 sati, a odojčad do prve godine od 12 do 15 sati. Maloj deci je potrebno 11 do 14 sati sna, a predškolcima 10 do 13 sati. Deca do 13 godina trebalo bi da spavaju devet do 11 sati, a tinejdžeri osam do 10 sati, prenosi Index.hr.

Izvor: n1info.rs

Razlikovanje atipičnog madeža i melanoma može biti izazovno. Sljedeće sličnosti, objedinjene pod ABCDE pravilom, mogu pomoći pri prepoznavanju atipičnog madeža ili melanoma:

• asimetrija – jedna polovina ne odgovara drugoj, stvarajući nepravilan oblik
• rub – granice mogu biti neravne, nejasne, urezane ili zamagljene
• boja – oboje često imaju miješane boje, uključujući različite nijanse smeđe, žute ili ružičaste
• promjer – uopšteno su veći od običnih madeža, često veći od šest milimetara; međutim, melanom može biti manji od ovog kada se prvi put otkrije
• evolucija – izgled se mijenja tokom vremena; atipični madeži mogu se razvijati sporije od melanoma, koji mogu pokazati primjetne promjene tokom sedmica ili mjeseci.

Iako atipični madež i melanom mogu dijeliti nekoliko osobina, postoje ključne razlike. Primjerice, melanom često ima izraženiju asimetriju, nepravilne rubove i raznoliku boju nego atipični madeži.

Atipični madež ima sljedeće karakteristike:

• obično ne boli i ne svrbi
• nema brzih promjena veličine, oblika ili boje
• obično se nalazi u područjima izloženim suncu.

S druge strane, melanom ima sljedeće karakteristike:

• može svrbiti, boljeti ili krvariti
• brze promjene u izgledu
• može se pojaviti bilo gdje na tijelu.

Liječenje i prevencija

Atipični madeži, iako sami po sebi nisu kancerogeni, povećavaju rizik od razvoja melanoma. Međutim, ne napreduju svi atipični madeži do melanoma. Redovni pregledi kože i praćenje promjena ključni su za osobe s atipičnim madežima.

Mogućnosti liječenja melanoma kreću se od hirurškog uklanjanja u ranim stadijima do terapija usmjerenih na specifične gene ili proteine u stanicama raka. Odluka o uklanjanju atipičnih madeža ovisi o različitim čimbenicima, uključujući promjene na madežu, rezultate biopsije i ličnu ili porodičnu istoriju raka kože.

Neophodno je konsultovati se s ljekarom ako se pojave novi madeži ili promjene na postojećim, posebno ako su usklađeni s ABCDE pravilom ili svrbe, krvare ili se stvara krasta. Praćenje postojećih madeža pomaže u otkrivanju bilo kakvih promjena, osiguravajući pravovremenu intervenciju.

Svečana dodjela nagrada će se održati 7. marta u Ljubljani.

Međunarodna stručna komisija konkursa International Medis Awards for Medical Research je završila ocjenjivanje 242 naučnoistraživačka rada.

Sve visoke kriterjume za nominacije za nagradu ove godine je zadovoljilo 148 prijava. Međunarodna stručna komisija je izabrala 18 finalista,  među njima je i dr Gordana Bukara Radujković, ko je je šef Odjela dječje endokrinologije na Klinici za dječije bolesti Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske.

Konkurs već desetu godinu nagrađuje izvrsna naučnoistraživačka dostignuća ljekara i farmaceuta iz država srednje i jugoistočne Evrope. Svečana dodjela nagrada će se održati 7. marta 2024. u Ljubljani, kada će među finalistima biti proglašeni pobjednici po pojedinim područjima, piše Tuzlanski.ba.

Dr Gordana Bukara-Radujković uvrstila se među finaliste na području pedijatrije s prijavljenim člankom ” Evidence of increasing incidence of type 1 diabetes and ketoacidosis among children in the Republic of Srpska in period 2017–2022 with special focus on COVID-19 global pandemic years”.

Objavljen je u naučnom časopisu Frontiers in Public Health.

Za nagrade su se mogli prijaviti ljekari i farmaceuti koji su svoje naučnoistraživačke radove objavili u uglednim naučnim publikacijama s faktorom uticaja višim od 1.500.

Na konkurs su ove godine stigle 242 prijave iz Austrije, BiH, Bugarske, Crne Gore, Hrvatske, Mađarske, Sjeverne Makedonije, Slovenije i Srbije.

Konkurs je 2014. godine osnovala slovenačka farmaceutska kompanija Medis, koja je i danas glavni sponzor konkursa.

Jedna od njih je Milica Vasković Đorđević koja se 30. avgusta porodila u Beogradu u klinici “Narodni front”. Kako je rekla, slučaj iz Sremske Mitrovice ju je podstakao da ispriča svoju priču “od početka do kraja”.

Kao i mnoge druge žene, svoju traumu je iz porodilišta odnela u tišini i nikome od institucija je nije prijavila.

„Pacijentkinja primljena na Kliniku 30.08.2023. godine u 37. nedelji gestacije zbog bolova po tipu kontrakcija i prsnuća vodenjaka sa stanjem nakon frakture karlice, hroničnom hipertenzijom i bronhijalnom astmom… Operacija protekla uredno…

U daljem postoperativnom toku nakon primene antiobiotske terapije (Longacef) pacijentkinja razvila sistemsku alergijsku reakciju kada je ordinirana antihistaminska i antialergijska terapija na koju je pacijentkinja dobro odreagovala i stanje se stabilizovalo uz intenzivan nadzor ginekologa i interniste. Zbog izrazite anemije pacijentkinja primila transfuziju krvi… Otpušta se sa klinike oporavljena, dobrog opšteg stanja, urednog ginekološkog i ultrazvučnog nalaza…“

Ovo je deo iz otpusne liste Milice Vasković Đorđević, koju je redakciji N1 dostavila na uvid.

Reklo bi se da je manje-više sve bilo u redu. Žena se porodila carskim rezom, desila se alergijska reakcija na lek, osoblje pravovremeno odreagovalo. Ona se oporavila i zdrava otišla kući sa svojim zdravim detetom.

Ni reči o tome kako je do alergijske reakcije uopšte došlo, kako to da je primila Longacef iako je prijavila da je alergična na lekove, ni reč o tome sa kakvim je zdravstvenim tegobama iz Narodnog fronta otišla, od kojih se i dalje oporavlja i to o svom trošku u privatnim zdravstvenim ustanovama.

O tretmanu, vređanju, nepoverenju i uzimanju olako tegoba koje ima – posebno ni reč.

„Rano ujutro 30. avgusta 2023. godine u osam sati mi je pukao vodenjak, pa smo hitno otišli u Narodni front kako bi me pregledali i poslali na hitan carski rez, jer nisam smela prirodno da se porađam zbog visokog pritiska i prethodne povrede kuka. Pri dolasku u bolnicu u Savetovalištu nisu hteli da me prime odmah, iako mi je plodova voda vidno oticala“, počinje svoju priču Vasković Đorđević, što je bio i početak muka koje će pratiti porođaj i postporođajni period.

Nastavlja da je posle čekanja od 40 minuta u čekaonici, priključena na CTG. Sestre su dolazile i odlazile, gledale nalaz i govorile joj da nema konktrakcije i da „nema pojma kako izgleda kada pukne vodenjak“.

Bila je uporna i insistirala da je neko od lekara pregleda da bi posle više ubeđivanja završila na ginekološkom stolu.

„Primila me je starija doktorka, isto jako neprijatna, ali pregledom je uvidela da je meni stvarno pukao vodenjak“, kaže Vasković Đorđević i dodaje da je odatle poslata na porođajno odeljenje gde su odlučili da ide na hitan carski rez.

Navodi da ni dan danas ne zna kako se zvao dežurni lekar koji je izvršio porođaj, pošto je otpusnu listu pisala druga doktorka, a njega od tada više nije videla.

„U sali, na operacionom stolu vređao me je i ponižavao, govoreći kako sam debela krava sa 120 kila, iako nisam imala toliko. Kako me nije sramota da imam toliko razvijenih alergija, odakle meni astma i da ćutim i trpim kontrakcije. Molila sam Boga samo da moja beba i ja preživimo oboje i uskoro su me uspavali“, priseća se ona.

Iz anestezije se probudila u jakim bolovima, a kao da to nije dovoljno, sačekale su je neljubazne medicinske sestre. Kako kaže, jedna joj je pretila rečima „Nečeš da sarađuješ? Sad ću ti zovem doktora“, a druga na Odeljenju carskog reza „napravila je dramu jer zašto mora da mi diže krevet – uništiću joj kičmu“.

„Dva dana od carskog reza, 1. septembra, medicinska sestra Milica, ne znam joj prezime, dala mi je nekoliko injekcija zbog upale, među kojima je bila i Longacef injekcija. Ali tu injekciju je dala direktno u venu uprkos tome što sam joj rekla da mi nije dobro. Nastavila je da daje inekciju i to pod velikim ubrzanjem. Posle svega par sekundi počeli su da mi trnu zubi, osećala sam jaku mučninu, počela sam da se gubim, jezik mi je utrnuo, nisam mogla da pomerim ni ruku, ni nogu“, priča Vasković Đorđević.

U tom trenutku doživela je jaku alergijsku reakciju na lek, odnosno anafilaktički šok koji može da bude poguban po život. Medicinska sestra je odmah reagovala i oko porodilje se stvorio veliki broj lekara i sestara. Kako kaže, došli su da je spasavaju.

„Sećam se svega, ali znam da nisam mogla da pričam, niti da se pomeram. Jedna scena mi je obeležila život, odnosili su moju bebu da ne gleda. Nikad to neću zaboraviti“, kaže ova mlada majka.

Vasković Đorđević je trudnoću vodila u „Narodnom frontu“, ali ne od početka već posle prvog ležanja u toj ustanovi zbog visokog pritiska. Kaže da je navodila na šta je sve alergična i da je to upisivano u medicinsku dokumentaciju, ali da alergija na Longacef nigde nije zabeležena. Dodaje da nije zabeleženo ni to da ima oboljenja koja usled komplikacija mogu da dovedu do oštećenja vida, iako je lekarima, tvrdi, više puta to rekla.

Pošto su je lekari spasili teške alergijske reakcije opasne po život, sestra koja joj je ubrizgala lek uprkos upozorenju, rekla joj je: „Nije ti ništa, samo si se uplašila“, tvrdi ona.

Anafalaktički šok je doveo do toga da joj se pogorša anemija, zbog čega je primila dve jedinice krvi.

Nekoliko sati kasnije, kako priča, medicinska sestra koja je davala Longacef odvela ju je do toaleta i tamo je ostavila. Kako sama nije mogla da ustane i vrati se u sobu, dozivala je sestre sa odeljenja da joj pomognu.

Tu sestru koja mi je ubrizgala Longacef nisam videla više nijednom. Znali su da sam alergična, a dali su mi je. Nakon tog događaja došla je samo jednom doktorka koja je dežurala nedeljom da me pogleda. Lekar koji me je operisao nije došao, niti znam kako se zove i preziva“, ističe sagovornica.

Iako sve ovo zvuči dovoljno dramatično, ona napominje da njena borba počinje tek po izlasku iz porodilišta. Naime, još u porodilištu je počela da gubi vid, što je i prijavljivala, ali je odgovor bio da – po odlasku kući ode kod oftalmologa.

„Kada sam otišla kod oftalmologa saznala sam da su se od pritiska na krvne sudove od alergijske reakcije na očima stvorili cistoidni edemi zahvaljući kojima mi se navlači magla. Lečim se po privatnim bolnicama već skoro pet meseci. Vid mi se popravio, ali vidna oštrina je idalje nestabilna jer se edemi vraćaju. Imam oštećenje vida na oba oka od 10 do 15 posto. Moj ginekolog i oftalmolog su mi rekli da zbog mog zdravstvenog stanja neću više smeti da imam decu jer bih mogla u potpunosti da izgubim vid“, navodi Vasković Đorđević.

Njena medicinska dokumentacija, u koju je N1 imao uvid, pokazuje niz poseta privatnim zdravstvenim ustanovama desetak dana posle porođaja, kao i niz injekcija i drugih lekova koje je o svom trošku primala kako bi povratila vid.

Ono što je preživela nije prijavila ni zaštitniku prava pacijenata, ni upravi Klinike „Narodni front“, niti zdravstvenoj inspekciji. Kaže da je dugo skupljala hrabrost da sve ovo ispriča.

„Podršku, pomoć i razumevanje dobijam svakodnevno od svog muža, majke, prijatelja i kolega. Ali svaki put kad mi se vid pogorša ja se setim svega što se desilo 1. septembra i nakon toga i jednostavno osećam da izdajem sebe i svoje dete što ćutim i ne iznosim u javnost svoju priču.

Moje dete me je ostalo uskraćeno u prvim danima života dok sam išla po privatnim lekarima da rešavam mnoštvo zdravstvenih problema. Ovo pišem i zbog svih ostalih trudnica, porodilja, majki. Niko ne zaslužuje da se ophode loše lekari i sestre u porodilištu. Nama treba podrška, saosećanje, pomoć, sigurnost“, zaključila je Milica Vasković Đorđević.

Policija je Novostima potvrdila da je mlada specijalizantica hematologije iz Županijske bolnice Čakovec K.P. počinila u Zagrebu samoubistvo samo dan nakon što je na Facebooku grubo kritikovan njen rad.

Mlada specijalizantica hematologije iz Županijske bolnice Čakovec K.P. počinila je u Zagrebu samoubistvo samo dan nakon što je na Facebooku objavljena kritika na njen rad, koju je napisala članica porodice jednog pacijenta. Nakon te objave doktorica je na društvenoj mreži bila izvrgnuta cijelom nizu verbalnih napada.

Da se radi o samoubistvu, Novostima je potvrđeno iz Policijske uprave zagrebačke. “U vezi događaja iz Vašeg upita ističemo kako su policijski službenici poduzetim mjerama i radnjama utvrdili kako se radi o samoubistvu”, stoji u odgovoru, uz upozorenje da izvještavanje javnosti o ovakvim slučajevima dovodi do porasta broja samoubistava.

Prije potvrde da je njena smrt povezana s javnim sramoćenjem, sve ključne ljekarske udruge hitno su reagovale i uputile objavu u kojoj zajednički osuđuju internetsko nasilje nakon čega je organizovan i sastanak.

Status je prošli četvrtak objavljen u grupi Čakovčanke i Čakovčanci koju prati preko 30 hiljada korisnika Facebooka, a sadržavao je puno ime i prezime doktorice, kao i detaljan opis njenog navodnog grubog postupanja prema pacijentu na hitnom prijemu.

Na priču je reagovalo preko hiljadu članova grupe, od kojih su mnogi opisivali svoja bolnička iskustva, a sve je pratilo preko 20 hiljada članica i članova.

U čakovečkoj bolnici na temu kulminacije kontinuiranih napada na zdravstvene radnike u nedjelju je održan hitni izvanredni sastanak s predstavnicima najvažnijih udruga u zdravstvu.

S tog je sastanka u lokalne Međumirske novine poslana duža objava kojom se osuđuje “gruba povreda privatnosti objavama na društvenim medijima kao i pisanje pritužbi na za to neprimjerena mjesta”.

“Kao i do sada, Županijska bolnica Čakovec ulagat će maksimalne napore u osiguravanju kvalitete zdravstvene zaštite i sigurnosti naših pacijenata, ali i ulagati u sigurne i dostojanstvene uvjete rada za naše zaposlenike. Ogorčeni smo tim napadima temeljenima na neprovjerenim informacijama kojima smo svakodnevno izvrgnuti”, objavili su nakon sastanka.

Ovome su se pridružili i predstavnici Hrvatske liječničke komore (HLK), Hrvatskog liječničkog zbora (HLZ), Hrvatskog liječničkog sindikata (HLS), Hrvatske udruge bolničkih liječnika (HUBOL), Inicijativa mladih liječnika Hrvatske i Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KoHOM), koji su bili na sastanku i u ponedjeljak “najoštrije osudili praksu poimeničnog prozivanja liječnika i liječnica na društvenim mrežama”.

Na pitanje Novosti zašto je bolnica održala hitni sastanak prije nego što se zna uzrok smrti i time usmjerila pažnju javnosti prema tada još neprovjerenoj informaciji o kojoj su spekulirali mediji, ravnatelj dr. Igor Šegović za Novosti je izjavio da je bolnica u četvrtak primila žalbu na ponašanje liječnice, da bi onda doznali da je isti sadržaj pušten u FB grupi.

– Ovo je mali grad i sve se zna, pa su mi odmah dojavili da u grupi Čakovčanke i Čakovčani žalba stoji s punim imenom i prezimenom kolegice. Odmah sam pozvao udruge na sastanak u utorak kako bismo dogovorili kako rješavati takve situacije. Međutim, kolega koji je trebao dežurati s preminulom liječnicom u subotu je javio da nije došla na posao, a onda je stigla i tragična vijest. Stoga sam udruge pozvao da sastanak održimo hitno, no ne mogu si dopustiti da tvrdim da su ova dva događaja povezana – kaže ravnatelj.

Administrator grupe Daniel Hampamper potresen je događajem, a spornu je objavu uklonio još u subotu.

– Neopisivo mi je žao zbog svega. Činjenica je da grupa ima preko trideset tisuća pratitelja i da sam ja jedini administrator. Često me prozivaju da sam preoštar i da brišem i one objave koje bi nekome drugome prošle, no to ne znači da mogu na vrijeme pohvatati baš sve što ljudi tamo pišu. Na status sam upozoren dok sam bio na koncertu i u toj situaciji nisam uočio ništa zbog čega bih trebao hitno reagirati. Činilo mi se da se razvila rasprava u koju taj tren nisam mogao ulaziti. Svakako, nisam vidio govor mržnje – rekao je za Novosti.

Odlučili smo se za objavu ove vijesti zbog upozorenja na internetsko nasilje.

Neki od komentara na FB grupi koje smo dobili na uvid

Na našu sreću, doktori su upoznati s ovim. ,,Simptomi dolaze i odlaze i ne možemo očekivati da im naredimo da budu tu kad smo u ordinaciji kod doktora“, kaže Dr. Katie Deming, onkologinja i TEDx govornica.

Djecu je potrebno voditi na preglede vida čak i kada ne uočimo problem, jer se očna oboljenja mnogo uspješnije liječe ukoliko budu otkrivena u ranoj fazi. Zbog toga bi jako korisno bilo i donošenje zakona o obaveznom oftalmološkom pregledu nakon četvrte godine života, kakva je praksa u razvijenijim zemljama.

O ovoj temi razgovarali smo sa doktorom Milošem Milićevićem, specijalizantom oftalmologije u klinici Svjetlost u Banjaluci.

Već po rođenju, odmah u porodilištu, bi se trebao uraditi prvi pregled očiju djeteta. Kako on izgleda i zašto je bitan?

Prilikom prvog pregleda oka u porodilištu ljekari obraćaju pažnju na providnost optičkih medija djetetovog oka, te na reakciju oka na svjetlost. To je bitno jer svaka prepreka koja onemogućava da svjetlost uđe u oko ometa pravilan razvoj vida. Neke od najčešćih anomalija koje se na takav način ustanove su spuštenost gornjeg kapka, zamućenje rožnjače, urođena katarakta itd. Bijela zjenica kod djeteta definitivno treba da bude alarm da sa bebinim okom nešto nije u redu. Isto tako, vrlo česta oboljena oka koja se mogu detektovati u porodilištu su različite infekcije rubova kapaka i konjunktive, koja se liječe higijenskim režimom i ukapavanjem kapljica u oko.

Svako 4-5 dijete se rađa sa nekom anomalijom, bez obzira da li je u pitanju astigmatizam, dalekovidnost ili kratkovidnost. Koliko uspješno se njihov vid uspije popraviti prilikom odrastanja?

Ukoliko se dioptrija kod djeteta ustanovi na vrijeme, redovno nošenje naočala omogućava normalan razvoj vida kao i kod djece koja nemaju dioptriju. Izuzetak su djeca kod kojih se anomalija, i to najčešće visoka dioptrija, otkrije tek iza 7. godine života. Takva djeca vrlo često ostaju slabovidna. Isti slučaj je i kod djece koja imaju nejednaku dioptriju na desnom i lijevom oku. U tom slučaju, pored ordiniranja naočala za svakodnevno nošenje, djetetu se svakodnevno flasterom zatvara „zdravo“ oko kako bi se slabije oko „isforsiralo“ i na taj način podstaklo da se razvija.

Kako prepoznati da dijete ima problem?

Neki problemi poput suzenja i crvenila očiju, kao i bježanja očiju su lako uočljivi. Međutim, ponekad dijete ima problem sa vidom, a da to roditelji i ne primjećuju.  Evo šta sve može da posluži kao signal da dijete ne vidi dobro:  približavanje igračaka očima, približavanje televizoru, škiljenje i neprepoznavanje bližnjih na udaljenosti od nekoliko metara,  krivljenje glave prilikom posmatranja određenih predmeta ili osoba.

Kao jako važna godina za djetetov vid ističe se četvrta. Zašto?

Zbog toga jer je dijete od 4. godine dovoljno zrelo da aktivno sarađuje na oftalmološkom pregledu. Takvo dijete može prepoznati  sličice ili simbole koje mu se prezentuju na ekranu, te se na taj način sa sigurnošću određuje vidna oštrina djeteta i dobija puni uvid u stanje na očima. Svaki pregled u ranijoj dobi gdje dijete aktivno ne učestvuje nije kompletan, ali je izvodiv i može dovoljno toga da pokaže. Kvalitet i kvantitet vida kod takvog djeteta možemo samo grubo procjeniti na osnovu lokalnog nalaza na oku.

Razvoj vida traje do 7. godine. Šta ako roditelji do tada propuste uočiti neku smetnju kod svog djeteta, koliko to može biti opasno po njih?

Ukoliko se anomalija na oku uoči nakon 7. godine života, takva djeca vrlo često ostanu slabovidna i imaju male šanse za poboljšanje vida. Takve osobe će se kasnije u životu susretati sa nizom problema, kao što je izbor zanimanja ili polaganje vozačkog ispita. Izuzetak su kratkovidnosti koje se javljaju u školskoj dobi, tzv. školske miopije gdje se vid uspješno koriguje nošenjem naočala.

Šta ako dijete ne prihvata naočale, već ih skida kad god ima priliku za to? Kako im približiti ovo pomagalo?

Djeca obično jako dobro prihvataju naočale jer sa njima bolje vide. Ukoliko dijete odbija nošenje naočala, onda ga roditelji najčešće postepeno navikavaju.  Prvi dan se naočale nose jedan sat, drugi dan dva sata, treći dan četiri sata, sve dok se dijete u potpunosti ne navikne na cjelodnevno nošenje naočala. U svakodnevnoj praksi imamo i primjere gdje su roditelji odlučili da nose naočale bez dioptrije kako bi i dijete, po uzoru na njih, pristalo da nosi naočale cijeli dan.

U kom uzrast djeca smiju nositi sočiva?

Činjenica je da djeca u školskoj dobi  žele da zamijene svoje naočale kontaktnim sočivima jer su estetski prihvatljivija. Isto tako nošenje kontaktnih sočiva omogućuje aktivnije bavljenje sportskim aktivnostima djeci koja imaju dioptriju. Naočale sa visokom dioiptrijom često su teške, stvaraju osjećaj diskomfora i sužavaju vidno polje. Visoka dioptrija samo na jednom oku ili prevelika razlika u dioptriji desnog i lijevog oka takođe su indikacije za nošenje kontaktnih sočiva. Svako dijete u školskoj dobi koje je motivirano za takvu vrstu korekcije vida može da nosi sočiva, uz adekvatnu pripremu od strane roditelja i nadležnog oftalmologa. Prvenstveno se skreće pažnja na visok stepen higijene sočiva i ruku, kao i na ograničeno vrijeme nošenja.

Djeca su tri puta ugroženija od izloženosti suncu, a tu se ne radi samo o direktnoj izloženosti već i o refleksiji.  Kako da ih zaštitimo?

Bebine oči nisu u mogućnosti tako dobro blokirati sunčeve zrake kao oči odraslih. Izlaganje sunčevom zračenju bez adekvatne zaštite može da u vrlo kratkom vremenu  dovede do nastanka opekotina na rožnjači i do oštećenja žute pjege, što može trajno da kompromituje vidnu oštrinu. Stoga se dijete mlađe od 6 mjeseci ne bi se trebalo previše izlagati suncu. Starija djeca mogu da zaštite oči nošenjem sunčanih naočala sa UV zaštitom, kao i šešira sa širokim obodom.

Strabizam se ističe kao često oboljenje kod djece. Od čega djeca još često boluju?

Strabizam je stanje kod kojeg vidne osovine očiju nisu paralelne, nego se sijeku pod određenim uglom. To je poremećaj koji roditelji opisuju kao bježanje oko ka uhu ili ka nosu. Bježanje oka se može tolerisati do navršenih 12 mjeseci života, jer je to period kada centar za koordinaciju očnih pokreta nije u potpunosti razvijen, te stoga oči ne mogu da se „dogovore“  u kom će smjeru da gledaju. Svaki strabizam koji se ne ispravi do prvog rođendana zahtijeva liječenje. Neke forme strabizma se liječe nošenjem naočala i flastera, druge dobro reaguju na muskultrening odnosno vježbe očnih mišića koje se sprovode u specijalizovanim kabinetima, a pojedine zahtijevaju i hirurško liječenje. Strabizmi su uz refrakcione anomalije najčešći poremećaji vida u dječijoj dobi.

Koliko bi bilo korisno uspostaviti obavezne preglede u školama, koji bi se obavljali jednom godišnje?

To bi definitivno bilo jako korisno, ne samo u školama nego i u pretškolskim ustanovama, jer bi  se na taj način otkrilo znatno više oboljenja očiju kod djece. A očna oboljenja se, kako smo već rekli, puno lakše tretiraju ako se otkriju na vrijeme. Neke zemlje u regionu usvojile su zakon koji obavezuje roditelje da odvedu dijete na oftalmološki pregled nakon navršene 4. godine života. U iščekivanju takvog zakona kod nas, možemo samo apelovati na roditelje i staratelje da u dobi 3-4 godine odvedu dijete na opšti oftalmološki pregled i u slučajevima kad ne primjećuju ništa neobično u vezi djetetovog vida.

Naslovna fotografija: Morrowind / Shutterstock