Prvi put kada mi je netko rekao da bih trebala ići u Zagreb, zbilo se kada sam imala 11 godina i bila na pregledu kralježnice u ortopedskoj ordinaciji. Dijagnosticirana mi je skolioza, a izgleda dalje od toga se ne može, sve ostalo je na Zagrebu. Ta situacija savršeno karikira odnos provincije naspram Zagreba. Zagreb je poput viteza, koji će ukrotiti zmaja od moje kralježnice i osloboditi me.

Kada dolazite iz malog grada, gdje je pokladno jahanje događaj, naravno da postanete opsjednuti idejom velikog grada. Ići u Zagreb na kontrole je mučno, ali Zagreb nakon tih kontrola je senzacija, bijeg iz dosadnog u svemoguće. Ulice Zagreba su široke i nose imena velikana, najednom me grle i ja sam u njemu velika, svemoguća, jer sam daleko od ravnica i kada prijeđem Savu, opet sam u nekom drugom Zagrebu, a ne u Bosni.

Godine 2013. upisujem fakultet u Zagrebu. Ljeto koje sam te godina provela tamo, jedno je od najdepresivnijih u mom životu. Nisam upisala sve što sam htjela, ne poznajem nikoga u gradu izuzev jedne djevojke s bloga, loše pamtim ulice, orijentiram se prema izlozima, a tata kaže da je to loša stvar, jer se izlozi mijenjaju. Zagreb prestaje biti bajkovit. Kada progovorim, svi znaju da nisam odavde, da ovamo ne pripadam, da nisam njihova. Postoje ta pravila po kojima se zna pripadaš li ili ne pripadaš nekom gradu. Kada kupuješ u pekari i govoriš burek od jabuke, dio tebe umire.

Koliko sam u Županji idealizirala Zagreb, toliko sam u Zagrebu počela idealizirati Županju.

Matko Peić u monografiji o slikarici Slavi Raškaj piše kako joj je, kada je stigla iz Ozlja u Zagreb, bilo vrlo teško, prvenstveno jer je prirodu i krajolik svog slikarskog ishodišta zamijenila mjestom u kojemu nije mogla pronaći ono isto što je imala u rodnom mjestu. Stoga je započela redovito posjećivati Botanički vrt koji je u nekoj mjeri uspio nadomjestiti ono za čime je čeznula. Kada sam započela živjeti u Zagrebu, poput Slave, mučila me je čežnja za domom i imala sam spisateljsku blokadu. U jednom trenu sam mislila da više uopće neću moći pisati. Toga ljeta sam morala poput Slave pronaći zamjenu za ono što sam poznavala prije dolaska u Zagreb. Moje prvo utočište bile su klupe uokolo zgrade Državnog arhiva, potom Zrinjevac koji je postao moja mala oaza, gdje bih sabrala svoje misli. Isto kako je Slava s vremenom uspjela ispuniti svoja platna sa zagrebačkom pripitomljenom prirodom i ja sam se konačno latila papira. Shvatila sam da sada moram pisati o Zagrebu, jer mi je nudio štošta; katkad je zrcalio moje misli, a katkad smrskavao moje sanjarije. I tako se postupno razvila simbioza grada i dotepenke.

U Zagrebu me hvatalo i provincijsko ludilo da se trebam dokazati, pokazati, da u konačnici trebam uspjeti. U to sam vjerovala, mada ni sama nisam znala što to znači uspjeti. Osjećala sam se da sam bombardirana prilikama koje ne smijem propustiti. Osjećala sam da je sve sad ili nikad i da se ništa dobro neće tek tako ponoviti.

Počela sam sve više shvaćati rečenice iz romana Orhana Pamuka. Njegov Istanbul je postao moj Zagreb; i slast i pakao. Neobično je kako nas grad može usisati u sebe i kako lako možemo postati tek gradski trbuhozborci. Istanbul je uvijek glavni junak Pamukovih djela. I kada mi se ostvarila želja da posjetim Istanbul, tamo sam otišla s čvrstim uvjerenjem da ću upoznati živo biće, a ne tek grad.

Ljubav prema Zagrebu u meni je rasplinula ljubav prema drugim gradovima. Shvatila sam da treba biti turist u svakom gradu, jer samo turisti mogu biti dovoljno budalasti da se zapilje u stvar koju nitko drugi neće primijetiti. Turisti su pjesnici i obratno. Valja uočiti nove krhotine na starim fasadama, stara lica na novim mjestima. Da mi je netko rekao da ću bezveze otići na sastanak neke udruge i mjesec dana poslije toga ići besplatno u Istanbul… Ne znam što bih. Ali to se dogodilo. Moj san se ostvario zahvaljujući slučajnosti.

Na ljetnoj školi u Velikom Trnovu, u Bugarskoj, upoznala sam Petru, djevojku iz Slovenije, s kojom sam se automatski povezala i koja mi je predložila da dođem u Ljubljanu i sudjelujem na čitanju poezije. I eto, tako sam svoju poeziju prvi put čitala pred ljudima. Među dvije-tri pjesme koje sam pročitala našla se i jedna o Zagrebu. I sjećam se kako sam poslije čitanja razgovarala s Petrinim prijateljem kojemu se svidjela ta pjesma, pa smo nastavili nešto kratko o gradovima. To me je valjda inspiriralo. Shvatila sam da već predugo pišem o Zagrebu i o sebi u Zagrebu. Nekoliko mjeseci poslije, složila sam svoj rukopis i poslala ga na natječaj. Bilo je to razdoblje kada sam mislila da stvarno nema vajde od mog pisanja, da nisam talentirana i da bih trebala prestati. Upravo tada sam dobila mail u kojem je pisalo da je moj rukopis nagrađen, tj. da ću izdati zbirku.

Zagrebačka škola i tradicija je da uvijek prima mladice i kalemi ih na svoje stare grane. U Zagreb su uvijek dolazili pjesnici, neki su se odmah i nastanili, dok su se drugi kratko zadržali da bi nastavili drugdje. U Zagrebu su svi od nekud došli i njegova vreva je uvijek tako nestalna i komešava, da se i sam poželiš samo utopiti u njoj, prepustiti se njegovu ritmu i biti jedno sa svim tim hitrim koracima.

Priča o Zagrebu se dogodila i istinita je. Sadrži stvarne događaje i ljude.

Je li ovo dovoljno? Hoće li shvatiti? Hej, ma sve u redu! Rekla si svoje, to je najbitnije.

Tako ti ja, sjedi- smisli, šta ću, ku'ću, kad negdje kod zadnjeg srka iz findžana nadođe meni ona moja čista. I'šetam ja iz avlije, pa niz kaldrmu uputim se do svoga grada, kontam, ako mi tad nešto ne naumpadne, vala, neće nikad.

Uz čaršiju, niz čaršiju, obiđoh sve sokake, prođoh pored velikog Tešnjaka Tešnjali Muse i mislim, šta bi bilo da sada iz mezara ustaneš, pa da vidiš kakva te je slava popratila. Znam komšija moj, džaba ti je ona sada kad si k'o pas živio onomad. Bezbeli.

Dole niže, u čaršiji behar mi nadraži nosnice. Lijepa trešnja. Prvi put osjetih potrebu da se zahvalim Banu iz bijelih Gradininih dvora što zasadi trešnje, i što imade tako lijepu kćerku koja volješe trešnje… što postade Trešanj.

Put me skrenu do komšije Gazi Ferhat -bega, pa gledah ovu njegovu vječnu kuću, aman, ne imade čovjeka na svijetu više k'o što bijaše on. I taman se ja tako zamislio, ja kad zatutnji onaj sahat sa Kule, i mehanika iz Beča donesena, a u isti mah i efendija pusti avaz sa munare, srce mi na sekund zastade, pa kad pribrah snage i kad mi se mozak u tintaru vrati, a ja skrenuh, pa se uputi baš njoj, kuli Sahat, misleći o Stjepanu Tomaševiću i Radoju Krstiću…

iz te misli prenu me glasno dovikivanje – Safete! Safete!

Kad tamo iz prikrajka ahbab Salih, k'o samim Bogom poslan, zove mene na kahvu u Kahvu. Meni k'o da se sva ona nakupljena tuga istopi pa poteče niz noge, oslobodivši mi srce, jer znam nema mi pametnijeg čovjeka do općinara, riješit će me ovih dvadeset sedam muka što mi misli zaokupiše zadnju heftu.

– Selam alejk,

– Merhaba prijatelju, k'o da te nešto muči ovih dana, stisnut hodaš sokakom. Ja sve čekam ne bi l’ mi malo svratio, da promuhaberimo, osijedih iščekivajući te.
A meni se usne razvukoše u osmijeh, znajući da imam pravog prijatelja. Jedva dočekah da mu se ispovijedam, pa skupa pođosmo prebirati po glavi, ne bismo l’ se čega valjanog sjetili. Sjedismo mi tako do akšamskih sati, kad mi reče da uložimo pare u izgradnju Doma kulture. Nisam se protivio. Na sekundu mi kroz glavu prođoše svi oni što ih danas sretoh u mahali, i njihova učinjena dobra djela za ovaj grad, pa reko, možda mogu i ja dati malo od svoje duše ovoj čaršiji.
. . .

Osamdesetih i Dom ugleda svjetlo dana, a ja sam bio prvi, počasni gost. Stojim ispred i gledam veličanstvenu zgradu u najljepšem ruhu, bjelinom okupanu i divim se, ponosan što znam da sam učinio pravu stvar. Neko tamo dobacuje i zapitkuje kako mi se sviđa, jesam li zadovoljan, šta ću sada …

”Aferim” – kažem. Halal bilo od mene, neka služi svrsi dok je mene. Poslije mene, neka služi čemu treba.

Azelma Halvadžić

Ali, ma koliko da je tu razdvajanja, rastanaka, granica i raskrsnica, sve one su same po sebi tu i da bi spajale ljude, a i pored toga, tu su i mnogi mostovi koji ih spajaju, a koji su neprikosnoveni simboli grada. Jer, koliko god da granice razdvajaju ljude, toliko ih i spajaju, ako ne i više. Po tome je poseban moj grad, moj Bratunac. Kada ga jednom upoznate, i njega, i sve ono što ga čini jedinstvenim, pa i kada se rastanete od njega, kada prođete kroz neku od njegovih raskrsnica ili granica, ipak ćete ga zauvijek nositi u srcu.

A, zavisno od toga kada ga posjetite, u koje doba godine, uvijek će biti nešto što će vam se svidjeti, što će vam se urezati u sjećanje, i što ćete ponijeti u srcu. Ako, recimo, dođete s prvim danima proljeća, očaraće vas miris tek procvalih jorgovana i jasmina, koji krase mnoga dvorišta u samom srcu grada, a čiji aromatični miris se pruža i cijelom dušom ovog gradića, njegovim centrom i gradskim šetalištem, čiji će vas arhaični drvoredi javora, takođe ostaviti bez daha, a možda zapamtite i neka od imena, urezanih u njihovoj kori, kao svjedok neke, možda davno zaboravljene ljubavi, priče koju nikada ranije niste čuli, a koju, sigurno, nigdje drugo nećete ni naći.

Proljeće je idealno doba da posjetite i slavni gradski spomenik, čuveni, kameni svjedok jednog vremena, jednog naroda i jednog doba. Mjesto koje decenijama podsjeća na mnogobrojne, velike događaje i istorijska previranja koja su se ukrstila baš tu, u Bratuncu, gradu raskrsnica. Tada se u Bratuncu održavaju i čuveni „Đurđevdanski dani“, tradicionalna manifestacija koja tokom višednevnog održavanja nudi bogat kulturno – društveni arsotiman. Tih dana, kroz mnogobrojne javne nastupe, književne večeri, ali i proslave u mnogobrojnim gradskim institucijama, spoj ljubavi, narodnog duha, kulture, ali i tradicije, dolazi do najvećeg izražaja. Spoj mladosti, proljeća i prijateljstva, tada je najbolji, ali i najljepši, pa će i uspomene koje tada steknete biti iste takve.

Poželite li da posjetite Bratunac u zimu, koja tu zna da bude jaka, hladna i oštra, posjetite ga bez razmišljanja, jer uspomene koje tada steknete, a kojih ćete se prisjećati kada odete iz njega, biće one, nekako, najtoplije. Jer, samo u hladnim danima, naša srca najtoplije griju i upijaju najviše u sebe. A vi ćete tada u svoje srce upiti mnogobrojne slike, predivne zimske idile, koja u hladnim mjesecima ispuni ovaj grad. Oduševiće vas nestvarni pejzaž Čauša, najvišeg uzvišenja u ovom gradu, u čijoj dolini se i nalazi Bratunac, a koji zimi poprimi zanosni izgled prave planinske ljepotice, okovane igličastima nanosima i bijelinom snježnog pokrivača.

Dođete li u Bratunac u jesen, u to zlatno doba koje ostavlja posebnu draž na ovaj grad, takođe ćete imati štošta da vidite, a i da posjetite. Tada se slavi Dan opštine, koja je na pragu da proslavi svoj vijekovni jubilej, dok se po prvi put pominje još prije pola milenijuma, davne 1381. godine, koja je takođe, baš kao i istorija samog grada, ostala upamćena po mnogobrojnim istorijskim i društvenim zbivanjima. Tada je najbolji period da posjetite i neki od mnogobrojnih sakralnih objekata, koji takođe datiraju iz davnih godina, ali i da se u smiraj dana prošetate obalama Drine, i uvjerite se u izvanrednu sposobnost bratunačkih ribolovaca, ali i uživate u bojama jeseni, pomješanim na kristalno čistim odrazima slavne Drine.

Međutim, odlučite li se posjetiti Bratunac u ljeto, tek tada ćete upoznati svu raskoš i ljepotu ovog grada. Dođete li u ovaj prelijepi grad sa prvim danima ljeta, uživaćete u tradicionalnim promenadama bratunačkih maturanata, i iz Srednjih, i iz Osnovnih škola, koje su takođe neki od najvažnijih, monumentalih tekovina ovog grada. Prateći njihove siluete kako bezbrižno odlaze niz gradsko šetalište, pravo ka stazama života, ispratićete, možda, i mnoga od, već sutra na daleko znana imena poznatih doktora, sportista, pisaca, arhitekti i umjetnika, jer je takvih, veliki broj u Bratuncu, a još veći se, još odavno odšetao tom gradskom stazom, pravo ka životnom šetalištu, ali svoj Bratunac nikada nisu zaboravili. To svjedoče i mnoge knjige koje se kasnije napisali, u sjećanju na rodni grad, a koje ćete dobiti na poklon kada krenete iz Bratunca, da, pored ove vizuelne, sa sobom ponesete i neku pisanu uspomenu na grad, koji već decenijama svijetu daje velika imena, i velike ljude.

A, ako dođete u Bratunac, negdje pri samoj sredini ljeta, kada i prirodne ljepote dobiju svoj vrhunac, mnoga od tih poznatih imena možda sretnete i na čuvenoj regati, koja se već godinama održava u Bratuncu, kao jedan od turističkih simbola ovog grada. Spuštajući se splavom niz Drinu, spusti ćete se niz, možda, najljepše dijelove ove rijeke, a u sjećanje će vam se urezati mnogobrojna odmarališta i ljetovališta koja se nalaze uz njenu obalu, kao i sam grad, koji tada odiše i najljepšim mirisima maline, čiji beskrajni redovi krase zadivljujuća prostranstva ovog grada. Opiće se vas i miris, tek pokošenih, zlatnih klasova pšenice, ali i zanosna ljepota bratunačkih djevojaka, koja je takođe na daleko znana. Ponijećete u srcu sve što je lijepo, čarobno i magično, a što vam mogu ponuditi samo ljeto i Bratunac.

Miladin Trišić

Stranica autora

Podignu kotve i otplove,

Al’ svako mora jednom da nađe

Ponovo svoje stare snove.

Dunav se uliva u Tamiš

Iz svih mora, iz svih okeana,

Pančevo – to je kad se vratiš

U samog sebe jednog dana.

Nisam mogla da se ne složim sa stihovima velikog Mike Antića, kada sam se posle studija u prestonici vratila u svoj rodni grad. Tada sam se vratila u samu sebe.

Išla sam u osnovnu školu koja je izgrađena vek pre mog polaska i u gimnaziju u kojoj je Crnjanski predavao fizičko. Gledala u sunčani sat, da vidim da li opet kasnim na čas. Odrasla pored reke. Naučila da pecam. Neopisivno je lepo kada ploviš Tamišom, a svetionici te pozdravljaju na prelazu u Dunav. Još je lepše kada te dočekaju u povratku.

Obožavam da svoj grad pokazujem drugima. Tada i sama otvorim oči za njegove lepote i iznova se divim savršenstvima kojima obiluje. Prelepi detalji na brojnim crkvama, izrezbarena česma u parku, sakriveni mozaik svetionika. Uvek mi dolaze leti, pa se krijemo u debeloj hladovini koju stvara raznovrsno drveće u Narodnoj bašti.

Nije Pančevo samo karneval, iako u njegovim danima najužurbanije diše. Niti je jedan od najzagađenijih gradova – gotovo sve fabrike su odavno zatvorene. Dugo Vajfertov duh čeka dostojnog naslednika, koji će grad ponovo pretvoriti u industrijsku silu. Ova banatska varoš je vitraž čudesa koji se ne može svrstati u samo jednu kategoriju.

Ljudi su isti kao i ptice:

Lete do sunca i do zvezda

Al’ svako mora jednom da sleti

Ponovo natrag do starog gnezda.

Dunav se uliva u Tamiš

Iz svih mora, iz svih okeana,

Pančevo – to je kad se vratiš

U svoje srce jednog dana.

Nekada povoljna lokacija ovog grada, na samom rubu Austro-Ugarske monarhije, danas mu stvara probleme. Administrativno pripada AP Vojvodini, a nalazi se nadomak Beograda. Podseća na omatorelu rođaku koje se porodica stidi.

No, Pančevo je prava poezija od grada. Čak se i Zmajeva i Ružina ulica, prigodno, sreću kod jednog od gradskih grobalja. Zmajeva ulica čuva istoimenu, već pomenutu osnovnu školu. Neko u Ružinoj ulici gaji najcrvenije ruže na svetu.

Ovaj grad je i prepun nelogičnosti. U nekadašnji zatvor smešten je muzej, ponosan zbog posedovanja drugog originala slike Seoba Srba. Današnji zatvor nalazi se u Njegoševoj ulici, pandanu beogradskoj Knez Mihajlovoj, okružen kafićima i buticima. No, sva ta mimoilaženja sa očekivanim samo pojačavaju šarm ovog panonskog mornara.

Najlepši trenutak u povratku iz lutanja mi je prelazak preko mosta i gledanje svog grada, koji se preliva na obali zelene reke. Mahnem mu i kažem: Hvala što si me čekao. Mahne mi i odgovara: Tebe? Uvek.

A, kako se u Pančevu diše? Kao i svuda. Ako imaš mirnu savest, lako. Ako nemaš, ni najsvežiji vazduh ti neće olakšati.

Ljudi su isti kao i reke

Ušća im negde na kraju sveta

Ali se svaka reka seća

Večito svoga starog početka.

Dunav se uliva u Tamiš

Iz svih mora, iz svih okeana,

Pančevo – to je kad se vratiš

U svoju dušu jednog dana.

O autoru: Diplomirala sanjarenje, a uskoro će i ekonomiju. Voli razglednice, kuvanje i Mesec. O svojim malim svetovima piše na istoimenom blogu.

Tek kada se odmorih na panju, kuckanje u ušima i grlu izazvano dugim hodom  prestade i ja postadoh svjesna ljepote.

Između mene i prostora poče da se prepliće veza duše i uma sa igrom svjetlosti u krošnjama.

Ovo je jedno od rijetkih mjesta gdje je sve na svom mjestu. Uređeno jednim jedinim nepogrešivim pravilom – zakonom prirode.

Osjećam se kao uljez, ustvari. Kradem ovu divotu unutrašnjosti šume i pretvaram je u riječi koje, koliko god se trudila, neće moći tako lijepo opisati viđeno.

Zato sklapam oči, da još više upijem ono što reći ne umijem.

Pa ih otvaram, žmirkajući ka gore ili piljeći u raznoliki podest od suvog lišća, pucketavih grančica i novih, prkosnih zelenih izdanaka.

Kao da ovo do sada nije dovoljno da pustim osmijeh i suzu istovremeno da mi krase lice, svoj udio u građenju savršenstva počinje solista koga ne vidim. On vaja raznolike, čudesne oblike svojom muzikom, komponovanom od strane nedokučivog genija. Glasno, jasno.

Bršljan tada poče da pleše po meni i ja dozvolih njemu i mravima, paucima, gusjenicama, mušicama i komaricama da me vode.

Mirna. Tiha.

Više nemam tijelo.

Ovdje gospodare: svjetlost i tama, list i grana; muk ptice koja prestade sa pjesmom; pauk, gljiva i kiša što poče da pada.

Gravitacija je prestala da djeluje na ovom mjestu. I ona je kao i ja ovdje, suvišna.

Odjednom, gljive postadoše školjke sa najljepšim šarama, pričvršćene na oborenom stablu.

Na granama procvjetaše raznoliki korali neobičnih boja.

Ptica prolebdi bešumno tik pored mog uha.

Zašumješe talasi kiše.

Moje tijelo predade se tom čudesnom osjećaju i kao da poče da pliva zajedno sa svim životinjama i biljkama za koje više nisam bila sigurna kom staništu pripadaju: šumi ili vodi. Ugledah moj notes i olovku kako polako odlaze nekud, nošeni strujom.

To nije ni bilo važno sada, a i kako bi pored ove ogromne slobode koja mi je ovdje data.

Iako stranac, sa crvenom kovrdžavom kosom  ispod koje neumorni mehanizam pokušava saznati tajnu koja se ovdje krije, stopih se sa svim oko sebe.

I nikome nisam smetala mojom nezainteresovanošću za njih, niko me nije smarao onim što me ne zanima, niko nije otimao ili ubijao samo zbog zavisti ili zabave…

Konačno sam pronašla mjesto na kome mogu biti ja, obična i svoja. Mjesto gdje niko nikome ne smeta i koje sam kao mala često posjećivala, a da nisam ni znala…

Pravo je bogatstvo otkriti jedno ovakvo čarobno mjesto.

Zato te upoznajem sa njim i šaljem ti pozdrav!

Sigurno je hrabro staviti u isti tekst Andrićev Višegrad i moj zavičaj, jer stilski pokušati parirati najvećem našem piscu je nemoguće. Ali ono što je moguće, to je  prepoznati neizmjernu ljubav prema rodnom gradu, kakvu ja osjećam prema mome rodnom mjestu.

…Na prvi pogled, Jošavka se čini kao sasvim obično selo smješteno u dolini istoimene rijeke, koje su ljudi naselili, prije nekoliko vijekova, tražeći plodne oranice, bogate pašnjake i mjesto za miran i siguran život. Međutim, prvi pogled često zna da zavara a to mogu da potvrde oni ljudi koji su u Jošavci proveli duže od 24 časa, a naročito oni koji tu žive godinama.

Ja spadam u ovu drugu grupu ljudi, koga je, nakon 28 godina života u Jošavci, posao odvukao iz rodnog mjesta u gradsku kolotečinu savremenog života. Možda sam sada svjestan onoga što je moje selo bilo, jeste i biće.

Dvije crkve, škola, most, tri kafane, prodavnica, i dva spomenika palim borcima (jedan onima koji su živote dali u Drugom svjetskom ratu, a jedan borcima koji su stradali u zadnjem otadžbinskom), i ne zvuči kao nešto što bi čovjeka moglo oduševiti, sve do onog momenta dok se u cijelu priču ne uključe ljudi, odnosno mještani Jošavke.

Sklad između malog broja znamenitih građevina i sve manjeg broja ljudi koji ostaju da žive u Jošavci jeste istinska priča o ovom selu.

Selo domaćina, poštenih ljudi, ljudi spremnih priteći u pomoć u svakom momentu, selo šaljivdžija, prijatelja, drugova, kumova… Selo željno života.

Ako biste se slučajno zadesili (na primjer) u prodavnic, idući na obližnje izletište, a usput sreli nekog od mještana i sa njim prozborili tri-četiri rečenice, vaš razgovor će sigurno završiti u obližnjoj kafani, gdje bi počele priče o porijeklu, rodbini, poznanicima. Na kraju će se, obavezno, ispostaviti da ste, ako ništa drugo, onda bar neki dalji rođaci ili ste kumovi od davnina, samo što sada to saznajete. Priče obično počinju od vremena Kosovskog boja, a uloge njihovih direktnih predaka se obično vežu za viteške poduhvate, koje mještani po stoti put pričaju sa istim žarom kao da je prvi.

Obnovljeni most, nakon poplava 2014. godine, predstavlja sponu između dva dijela sela koja su u to vrijeme proživljavala najteže dane, kada su ljudi morali  da idu nekoliko kilometara da bi došli do osnovnih namirnica za život, dobijali otkaze u firmama jer nisu mogli da dođu na posao, i onaj sočniji dio-da bi  ispričali najnovije događaje koji su se desili u tom dijelu sela.

Dva spomenika, jedan sa petokrakom, a drugi sa krstom, koji stoje jedan do drugog, govore o otvorenosti i poštovanju mještana prema ljudima koji su dali svoje živote za otadžbinu i selo, bez obzira na režim i na politike tadašnjeg vremena.

Dvije crkve (jedna u dolini rijeke, a druga na najvišoj tački Jošavke), dvije  bogomolje Jošavke, najveće i najljepše građevine, koje su nekada bile centar svih seoskih zbivanja, ostaju ono na šta se Jošavka najviše ponosi. Ono što je Jošavci dalo identitet, ono što je Jošavku naučilo da voli svoje, da cijeni i poštuje tuđe, da se svi osjećaju dobrodošli, da svima pruži ruku i da nikoga ne gurne u sunovrat.

…Ono što je dalo dušu jednom mjestu smještenom u dolini istoimene rijeke…

…I tako, sjedim u četiri hladna zida nebodera, i pišem o mjestu koje niti jedno drugo mjesto neće moći zamijeniti, o dijelu mene, o mjestu koje će me čekati i kad se vratim ono će me uvijek rado primiti nazad. Pišem o mojoj Jošavci…

Mogu mirno da posmatram svu ljepotu grada jer znam da mi njegova sela čuvaju leđa ne gaseći ognjište. Kada preko ramena pogledam iza sebe, vidim divne i vrijedne ljude koji se bude prije prvih pijetlova, izlaze napolje i gase mrak. Sa osmijehom brinu o svojim životinjama i prostranim poljima koja svim svojim bojama privlače pažnju ljudima koji iz aviona posmatraju naša sela. Treba pomenuti da naljepši sir prave u Srpcu, da naša vina imaju poseban okus,kao i da je naš med najslađi, i naravno, neše meso naljepše miriše. Sve te vrijedne ruke svakog dana proizvode život , o čemu svjedoče ožiljci i gruboća koja se osjeća svakim dodoirom. No, da nije toga, dedina priča nikad ne bi bila fascinantna unuku koji korača dedinim stopama.

Ovdje se ljudi najljepše smiju, onako od srca jer su zaista srećni. Ne živimo za sutra nego za vječnost. Ne mrzimo nikoga jer niko ne mrzi nas. Ispunjeni smo jer uživamo u svakom trenutku, a to postižemo tako što ne radimo za novac, nego za sreću. Srećem mnogo ljudi, tako sam jednom prilikom upoznala ženu koja na ulici prodaje male bukete cvijeća ili kolačiće, tako zarađivajući novac da prehrani svoga sina. Ljubaznost ljudi koji me svakodnevno okružuju ne može da se opiše riječima. To mora da se osjeti,dušom.

Često dok šetam imam priliku da vidim roditelje koji dovode svoju djecu u park i posmatraju njihove korake,igru u pjesku,na klackalici,toboganu i želju za životom koja se krije u tako malim bićima i u tom trenutku osjetite ogromnu ljubav koja se bezgranično širi između cvijeća čiji miris unosi čudesnu toplinu u srcu. Pogledate u travu i vidite te male stope dječice koja su tu hodala i to vas ispuni srećom. Takođe, penzionere ili starije ljude kako u parku igraju šah,onda stanem i uživam u čarima njihove smirenosti i vještine.

Priča po priča i mjesec već polako preuzima smjenu na straži nad Srpcom. Zvjezdana prašina okupa Savu i tako se čuje harmonija prirode. Sve postaje mirno i tiho dok se svjetla gase. Uprkos tišini, ovaj gradić i noću živi, na klupama se može vidjeti po neki zaljubljeni par, na igralištu neki dječak željan tišine, na balkonu čovjek koji sumira dan gledajući kako stres odlazi u dimu cigarete u beskonačnost. A što se tiče tajne koju sam napočetku spomenula, zapravo, tajna je u svemu što sam ispričala, treba da čuvamo tajnu, da je ne govorimo nikome, a ko dođe i vidi ovaj grad, tajnu će imati u svom srcu. Zato psstttttt! Mirno spavaj moj grade.

Tamara Kuvalja

Pozivam za svjedoka oči i ono što očima vidite,

Pozivam za svjedoka razum i krčanje crijeva,

Pozivam pogled na beznađe i sramotu, siromaštvo i bijedu,

Pozivam hrabrost protiv tame i u tami otvorene gluposti koja cvili,

Pozivam protiv okota koji bolest nosi.

Prvo je bila ledina. Gola ledina. I preko ledine Litva. A onda su došle brigade i pjesma. Udarnici i udarnički rad. Željezna zvijer je povezala sjeveroistočnu Bosnu i počele su porođajne muke. Na crnom zlatu kako nazvaše ugalj na kome ledina je počivala podiže se grad kome ime Banovići nadjenuše. Grad to ime nije tražio, već mu ga dodijeliše i on ga ponosno prihvati i ponese kroz vrijeme.

Nekad davno u Tulov gradu živio je neki Božićko Banović. Ostao mu na ledini biljeg, od kamena u stećak rukama njegove braće, isklesan da svjedoči o njegovom postojanju.

Poslije su došli Turci. Grad se dobro držao sve do trenutka kad je žena iz sela obližnjeg Turcima pokazala izvore koji napajaju grad vodom. Više legenda nego li historijska činjenica, kaže da vodom Turci potrovaše i grad osvojiše.

Prošli su vijekovi, a grad prošlošću zameten nestade s ledine. A onda se desila revolucija. Iz svih krajeva Jugoslavije pohrlili ljudi na pustu ledinu temelje da novom gradu udare i rudarstvom da se bave. Prokolala krv željeznom venom koju udarnici položiše i novi grad sa susjedstvom povezaše. Rodiše se nove legende. Sad već više historijske činjenice nego li legende, ali goleme ko legende. I k tome još ponosno prkosne i istinite.

O Božićku se počelo pričati. Pisati. Grad odabra svijetlu historiju. Izabraše se novi, mada negdje drugdje već utrti puti koji povedoše grad u sazrijevanje. I grad odraste. U svojoj ponudi se grad i otvori. Sport zablista. Zagrebački Dinamo je u doba slave i uspona gostovao i gubio. Rukomet procvao. Industrija blistala, a turizam mamio posjetioce sa svih strana Juge. I kad grad u ponosu i slavi je uljuljkan postao desio se novi rat. Odabraše se tad puti crni i tamni, a oživješe pigmeji i tamna historija.

Selo žene izdajice iz turskih osvajanja postade tamna vodilja i zatamni grad i sudbine.

Dođite da odete. Pogledajte i pročitajte. Za drugačije ovdje mjesta nema. Jednom glavom 20.000 njih misli. Isto diše. Samo rijetki očajnici i oni koji nemaju gdje; ostaju. Ponosni na ono „nekad“. Posramljeni danas žive. Mole, a ne izmole. Traže, a ne nađu. Slijepo u očaju traju.

Ja pišem i s vjetrenjačama ljuti boj vodim.

Ja pozivam svjetlo i oči. Razum. Gore navedeno, a iz drugih knjiga pokupljeno i izokrenuto. Trajem. Pišem. I nemam šta da vam kažem. Samo želim pozvati vas na industrijske razvaline, skrenuti pažnju na ukaljanu čast i zatamnjenu sadašnjost i maglovito jezivu budućnost. Dođite! Pogledajte, dok grad nije nestao i ponovo pretvoren u ledinu. Postoje još uvijek rijetki Mohikanci koji vjeruju u ljude, dobrotu, srdačnost i gostoprimstvo. Biće vam lijepo. Kratko. A po odlasku ostat će vam gorak ukus u ustima kao od jake čokolade.

Za sjećanje dugo. Da ne zaboravite.

Ovdje o pomoći ne sanjamo. Trajemo otrovani.

Od temelja, preko razvalina i posljednje krečom ušminkane socijalističke zgrade do predivne prirode koja nestaje na odlasku ćete vidjeti ljude koji vole svoj grad i uljuljkani svojim genetskim kodom vjeruju u ispraznu priču želeći bolje na gorem radeći.

Ostao je čovjek go. I nakazna priča sa slovom na hartiji o jednom gradu u koji vas pozivam zarad posjete.

Ja bolje nemam.

Dođite.

Mirnes Modrić

Ime mi je Medina Jašarević, rođena sam u oktobru 1995-te u jednom malenom naselju na sjeveru Bosne, gdje sam odrasla i školovala se.Ovom prilikom želim da vas zamolim da mi dopustite da budem vaš domaćin povodom Lolinog natječala “Ljudi sa olovkama i odakle dolaze.” Dakle, dopustite da vas upoznam sa malim gradićem velikog srca, mojim zavičajem i rodnim gradom Zmaja od Bosne. Nalazimo se na sjeveroistoku naše lijepe države, pa nas često zovu Kapijom Bosne. Zaštitni znak grada je kula Husein- kapetana, nastala u vrijeme Osmanskog perioda, i tada je služila kao rezidencija gradačačkih kapetana od kojih je najpoznatiji upravo srednjovijekovni buntovnik, Husein- kapetan Gradašćević, Zmaj od Bosne. Danas je tamo restoran sa narodnom kuhinjom. Vodim vas tamo gore na čardak, na bosanski lonac i ćevape kakvih nema u ovom dijelu Bosne, a zatim ćemo se zasladiti hurmašicama i baklavom, zaštitnim gastronomskim specijalitetima ovog kraja.

Sa zidina kule vidimo sam centar grada, gradski park, okolna naselja i opštinu. Današnja omladina ne može bez selfija, bacimo jedan i spustimo se pokraj gradske biblioteke kroz karaulu ka džamiji Husejniji.

Gradska biblioteka je važan pokretač kulturnog života ovog gradića ali i okolnih zajednica. U suradnji sa gradskim odborom, svake godine organiziraju promocije mladih autora, književne večeri, natječaje za mlade, sve to pod nazivom “Kikićevi susreti”.Inače, u zgradi biblioteke se nalazi i gradski muzej i gradačačka radio stanica, koja svoje slušaoce informira o aktuelnim dešavanjima na području opštine. Tako ćete, ako budete slušali naš radio, moći redovito čuti od našeg dežurnog meterologa, da je vrijeme sutra slično današnjem. I tako iz dana u dan.Elem, idemo mi ka centru grada i Husejniji džamiji.

Od svih 40- tak džamija i crkvi, koliko ih Gradačac broji, ova je najpoznatija i dio je lokalne legende. Zašto?

Zato što je, kako legenda kaže, naš dragi buntovnik Husein- kapetan Gradašćević jednog dana sa bedema svoje kule gledao grad i ne mogavši se odlučiti gdje će izgraditi svoju buduću džamiju, bacio koplje i kazao da, gdje koplje padne, tu će džamija i nastati.I tako je i bilo.Danas je državni spomenik, i zaštićena je, a nedavno je prošla kroz završnu fazu restauracije.

Na sjeveru grada ništa posebno, par zanatskih radnji, trgovina, pokoja škola i džamija, pa vas vodim na jug.Idemo centru grada.Kroz  gradski park teče potočić, zapravo ne, to naši zovu rijekom, dakle teče rijeka Gradašnica.Odmah do parka je i Opštinski ured u stilu austrougarske monarhije.Centrom grada dominiraju kafići, koji su prepuni, pogotovo petkom, kada su džuma i pijaca.

Gradske ulice su rijetko pune, samo krajem avgusta za vrijeme Sajma šljive ili popularnijeg Šljivareva.Šljivarevo je zapravo međunarodni sajam prehrambenih proizvoda, sa naglaskom na voćne proizvode, i osim izložbi, tu su brojne zanimljive aktivnosti, toliko interesantne čak i samom državnom vrhu lijepe naše Bosne.Plava noć je omladini najdraža, ispred Gradskog kina gostuju kulturna društva iz čitave zemlje, lokalni bendovi, a tačno u ponoć je i vatromet.

Obiiluje Gradačac i poznatim osobama. Među omladinom danas, najpopularniji je Haris Berković, pobjednik Zvezda Granda.Stariji narod će vam spomenuti folklorno društvo ili  pisce, poput Ahmeda Muratbegovića ili Hasana Kikića, sportski znalci pričati o lokalnim klubovima poput kluba borilačkih vještina ili NK”Zvijezde” našeg nekadašnjeg prvoligaša.

I jedna od najpoznatijih bosanskih sevdalinki je nastala na ovim prostorima i pripovijeda o ljubavi između već spomenutog Husein- kapetana i jedne lokalne djevojke.Husein je bio jedan od rijetkih vlastodržaca koji su se pobunili protiv osmanske vladavine u Bosni, te je po sevdalinci i historijskim spisima i ratovao protiv njih.Iz rata se nikad nije vratio.Historijski izvori govore da je umro od kolere, zapisi njegovih ratnih drugova govore da je ubijen od strane osmanskih vladara. Ni vijekovima poslije niti počiva u voljenom gradu, niti se zna istina o njegovoj smrti.I djeva iz pjesme je, saznavši za smrt svog voljenog, na mjestu umrla, a ostatci Husein- kapetana i dalje leže u Istanbulu.Grad je par puta pokretao akciju da se bosanski heroj vrati gdje i pripada ali od toga zasad ništa.

Na slici  vam pokazujem  unutrašnjost gradačačke sportske dvorane.Trenutno njegov prostor dijele Odbojkaški klub “Kula” Gradačac i rukumetni klub “Speed”.Osim raznih kulturnih i sportskih manifestacija i obilježavanja mature, ova dvorana je starijima bila poznata još davne 1981. godine jer je tu svoje početke doživjeo i Dino Merlin.Dok mu se mlađi dive, stariji se sjećaju da njegov prvi nastup i nije prošao najbolje.Idemo dalje, sve do medalje.Vodim vas na jezera.

Najljepše a meni i najdraže mjesto u mom gradiću upravo je jezero Vidara.Dobilo je naziv po mjesnoj zajednici Vida a nastalo  građenjem brane davne 1981- da bi se grad zaštitio od poplava, pružalo je hvale vrijedan prizor svih svojim sugrađanima ali i turistima.Obilovalo je ribom i prirodnim ljepotama, ali baš poput jezera Hazne, zanemareno je i nebrigom lokalnih vlasti, uništeno.Bez obzira što i kvalitet vode nije dovoljan da bi se razvio kakav-takav turizam, i dalje mami šetače i slučajne prolaznike kroz ovaj naš lijepi gradić.

Nalazi se na samom jugu grada,vještačko jezero a slikano sad već davne 2000-te godine, i dalje živi na ostatcima stare slave.Popularno je među omladinom i parovima, a u sklopu jezera se nalazi i restoran sa ribljim specijalitetima, i domaćom bosanskom kuhinjom.Vodim vas na moj omiljeni tradicionalni specijalitet, tufahiju, kolač sa jabukama, čiji recept su naše majke učile od svojih majki.

Šta ti još mogu reći o svom gradiću? Imamo i Banju Ilidžu, lječilište sa prirodnom mineralnom vodom, u koje dolaze bolesnici iz cijele države.Tu je i hipodrom “Vuković”.Ne tako davno, bile su organizirane konjske trke, vrlo popularne među stranim turistima.

Hipodrom je popularan i među djecom koja dolaze na eskurzije, za njih imaju posebnu kuhinju, te bogat dječiji program.

Od obrazovnog sistema, imamo dvije srednje škole, Gimnaziju”Mustafa Novalić” i Mješovitu Srednju Školu “Hasan Kikić”. Obje su visokorangirane na kantonu i njihovi učenici redovito nižu uspjehe, ali školovanje nastavljaju u većim gradovima.

I industrijske grane su nam razvijene, prehrambena, tekstilna, gumarska i uglavnom su usmjerene na izvoz za evropsko tržište u zemlje poput Italije, Njemačke ili Francuske.

Ratovi nas nisu zaobišli, svako naselje ima spomenik svojim žrtvama, da se sjećamo i da  pazimo da se ne ponovi.Najpoznatiji ratni spomenik u Gradačcu svakako je Oklopni voz iz posljednjeg rata koji se nalazi u Donjim Ledenicama.Historija kaže da je voz srbijanske vojske je prevozio ratne potrepštine i padom Gradačca, pala bi i sjeverna Bosna.Gradačački vojnici, zajedno sa vojnicima iz ostalih kasarni su zaustavili voz i pobjeda je odjeknula širom Bosne.Jedan je od zaštićenih spomenika grada.

O narodu vam ne ispričah puno.Valjda smo mi Bosanci vazda isti, a najbolje nas je opisao najpoznatiji bosanskohercegovački pisac Meša Selimović: “Mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz.Najnesretniji na ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju.Sila nam je dosadila,i  od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa.”

U jeziku naših djedova i dalje se osjete i turcizmi i germanizmi, i svi su oni spremni pričati priče o ašikovanju, o boljem vremenu i Titinoj državi, poštujući i Bajrame i Božiće i Vaskrse, slaveći život i nevolje onako kako samo to Bosanci znaju.Omladina je svugdje ista, bez obzira na kulturne razlike.Nekada su ulice bile pune dječije graje, sada su nam djeca za telefonima, živeći ili životareći, pričajući o Njemačkoj, kao obećanoj zemlji, onako kako su nama naši preci pričali o slavnoj Titinoj Jugoslaviji.

Turiste ćemo dočekati kao i prijatelje, sa osmijehom i nekom pričom, da li o kulturnim običajima, ili mjesnim pričama, da li o vremenu u kojem živimo, jadikujući i hvaleći se u isto vrijeme, kritkujući Bosnu sa sunarodnjacima a braneći je pred drugima, jer kakva god da je, naša je.

Toliko od mene za ovaj put, uz jednu malu napomenu da svako ima svoju posebnu priču, koju samo vi možete osjetiti, a narod kao narod od jedne napraviti će stotinu drugih, različitih i jednako zanimljivih priča.Uz nadu da ćete posjetiti i naš maleni grad i zaljubiti se u njega, pozdravljam vas sa odanošću.

Medina Jašarević

Dolazim iz dva mesta udaljena stotinama kilometara jedno od drugog, razdvojena jednom granicom koja nije postojala kad sam rođena. Ne bih verovala da je tako nešto moguće da nisam doživela. Ne bih nikada  mogla da se opredelim za samo jedno od njih i ne želim to.

Mislila sam dugo da ja ustvari ne pripadam nigde. Jer ako nemaš jedno, svoje mesto odakle potičeš, onda i ne potičeš. A opet.. stvorio si se odnekud i to izistinski. Kao detetu,  izgledalo mi je komplikovano.

Nije važno gde sam rođena, a rođena sam na sasvim trećem mestu. Pa ništa. Mogla sam i na jabuci da se rodim.

Kad je moja baba iz Šumadije došla u posetu mojoj babi u Dalmaciju, bilo je vrelo leto a ja sam bila beba. Na slici njih dve stoje u plićaku, zagrljene i okružene beskrajnim plavetnilom.

Kad je moja baba iz Dalmacije došla u posetu mojoj babi u Šumadiju, bio je 1. Septembar i ja sam kretala u školu. Na slici zagrljene stoje u visokoj travi, okružene Lepim katama i još ponekim cvećem, a ja sa crvenom đačkom torbom na leđima poziram ispred njih.

Ljudi se rado grle. Znam po sebi. Obožavam da jako raširim ruke i kažem: Dođi.

I grlili bi svi ti ljudi iz Dalmacije i Šumadije jedni druge i dalje, i dolazili i odlazili bi tamo i ovamo često, da neke opake čike jednog dana nisu rešile da se moja dva mesta više ne mogu međusobno voleti, pa ni grliti.

Čekala sam da prođe.

Sačekala sam da prođe.

Gledala sam  letos buru kako prži solju smokve, grožđe, oleandere.. Danima su se pre toga s Velebita goropadno šepurili bajkoviti slojevi oblaka, a onda navalili po moru i kamenu i svima nama. I uništili svakome ponešto, a mnogima i sve posađeno. I gledam onda te ljude kako već sledećeg jutra pomirljivo sređuju svako svoj haos u dvorištu. Opsuju katkad sebi u bradu i opet sve nanovo. Novo sunce, novi pupoljci. Kamen stoji. Jebe mu se za jednu buru.

Iz obližnjeg dvorišta začujem: O, Marijana, slatka mala Marijana..

Kako volim da se tih jutara spustm vrelom ulicom do male pijace, pa preko trga do obale koja se još pomalo peni.

(Dalmacija, Ražanac, moje mesto)

Detinjstvo mi je jedno dvorište popločano kaldrmom i jedna ljuljaška ispod jabuke. Dve babe i dete. Kako im samo nije bilo dosadno da me ljuljaju po celi dan.

Ulica Maršala Tita kao glavna, spajala je centar grada i pijacu. Na tom putu – naša kuća. Malo oronula, malo žuta i prilično druželjubiva. Da smo samo hteli, mogli smo po celi dan da visimo na tarabi, jer svakoga ko prođe znamo, i svako nas zna. A žene u tom nizu kuća su se zvale Ruža Mišina, Vera Acina, Milka Markova, Milena Dobrivojeva.. Stvarno.

Danas obožavam kad se vraćam s nekog puta, a na ulazu u grad već kod pruge, ta moja glavna ulica pruža predivan pogled prema crkvi okruženoj drvoredom.

(Šumadija, Trstenik, moje mesto)

To sam samo htela da ti ispričam.

I još nešto o meni.  Grlim jako i ljubim kolko hoćeš. Ljutim se zbog svakakvih stvari.  Umišljam mnogo i mračim često. A volim ludo.

Nećeš posle ove priče znati kojim putem da dođeš do mene, ali ako to poželiš, na koju god stranu da kreneš ja te čekam.

Sandra Pecić