I ako mislite da pod “najvažnijom osobom” ja podrazumevam vašeg momka/muža/devojku/kuče/mače ili neku drugu osobu za koju mislite da vam je najvažnija u životu, varate se. Pričam o jednoj osobi na koju svi često zaboravljamo i negde usput je zapostavimo. A trebalo bi da nam je svima jako važna.

Da li znate o kome govorim? O VAMA SAMIMA! (Ovde ne govorim o deci, ukoliko je imate, jer se podrazumeva da su ona uvek najvažnija. Sa druge strane, tek kada ste roditelj ne valja da sebe zapostavite, jer će to neizostavno negativno uticati i na vašu roditeljsku kompetentnost. Dakle, i u tom slučaju nastavite sa čitanjem!)

Koliko često su nam samo misli i akcije usmerene ka nečemu ili nekom, pa tako lako sebe zaboravimo – “Opet mi je prošao ceo dan. Sutra ću. Nemam sad vremena”. I onda nastavljamo u tom maniru, dok ne zaboravimo ko smo, čemu težimo i šta želimo. A tada smo često već u velikom problemu. A nekad se i suzdržavamo da budemo to što jesmo, ne bi li se uklopili ili kako bi sprečili da upadnemo u konflikte. Ima nas raznih. A kako bi bilo lepo da baš te različitosti svi pokažemo. Klonova je ionako previše, zar ne?

Lako nam je da savetujemo druge i da njih podržavamo da ne pokleknu, da budu neustrašivi i da veruju u sebe, a kada smo u pitanju mi sami tako lako postavimo previsoke zahteve pred sebe ili pak podrazumevamo da ćemo nešto uraditi ili u nečemu uspeti, pa to ni ne vrednujemo puno. A kako očekujemo da drugi cene ili pohvale naš trud i rezultate, ako ni mi sami za sebe to ne uradimo?

Reći sebi: “Odlično si to uradila, baš se ponosim tobom. Bravo” nije uopšte teško, a znači puno.

Sa druge strane, desi se da nekad previše i izbegavamo neke situacije i izazove, jer nemamo garancija da ćemo uspeti. Pa šta ako “padnemo”? Ustaćemo i nastaviti dalje. Nije li čar života upravo u bezbroju mogućnosti koje nam se pružaju. Naše je samo da ih isprobamo i zadržimo one koje nam odgovaraju. Utabane staze znaju biti dosadne. Uspavaju i postanu previše tvrde. One pune rupa i kojekakvih uzvišenja su izazovnije. One su često i neotkrivene, pa je veća mogućnost da vode i do zanimljivijih destinacija.

Ne mislimo na sebe ni kada trpimo negativne ljude oko sebe, tzv. emotivne vampire. Ljude koji stalno kukaju, koji očekuju da ste uvek tu za njih, koji ne slušaju, koji se ne interesuju za vas. Šta će vam to? Niste dužni to da trpite. Postavite granice, sačuvajte sebe. Oni sigurno neće žaliti za vama ako se psihički istrošite – previše su zauzeti svojim brigama, a vi im to i dopuštate.

Kao što negujemo i mazimo druge u svom životu, tako bi trebalo da se ophodimo i prema sebi.

Pohvalite sebe.

Pomazite sebe.

Častite sebe.

Dozvolite sebi grešku. Lenjost. Tugu.

Nemojte biti toliko blagonakloni prema negativnim ljudima oko sebe. Povući će vas u svoj ponor.

Budite tu za drage ljude, ali pre svega, budite tu za sebe.

Sami sebi smo često najveći (ne)prijatelji.

Niko vas ne poznaje kao vi sami. Niko vam ne bi trebao želeti bolje do vas samih.

Recite sebi “volim te” i ne štedite tu ljubav. I nemojte zaboraviti najvažnije: tek kada volimo sebe možemo voleti i druge!

Tekst prenosimo sa bloga Aleksandre Birte.

Neki, i to nemali broj njih, nikad ih ne preraste pa se i dalje “brane” i “hvale” istima. Boli gledati to iz perspektive osobe koja sam postala i one kojoj tek težim postati. Boli vidjeti da su se mnogi kadri naslađivati tuđoj tuzi, boli, tragediji, brojati nekome mane i nedostatke, lažno se prikazivati i onda još javno osuđivati tuđe, nama neobjašnjive, postupke.

Stara poslovica “Prvo pometi pred svojim pragom” kao da je izumrla u 21. stoljeću gdje smo svi najpametniji, najnačitaniji, naj-ovo i naj-ono, a zapravo smo samo jako dobro zapakirano govno premazano raznim filterima što u virtuali što u zbilji.

Prošli tjedan je objavljeno da je još jedna svjetski poznata osoba počinila samoubojstvo. Ne, ovo nije tekst u kojem ću spominjati kako je tako umro dio mog djetinjstva, prisjećati se svih trenutaka kad sam vrtila njegove pjesme dok mi se od njih nije povraćalo i kako današnji svijet glazbe ne valja samo da bih dobila šačicu lajkova, promovirala sebe, svoj blog ili pisanje.

Obzirom da zbog posla svakodnevno puno sati provodim na društvenim mrežama bilo je neizbježno naletjeti na komentare na spomenutu tužnu vijest. Uz uobičajene, meni osobno neukusne, RIP/”Počivaj u miru” statuse i linkove pojavio se, i nije to danas izdvojeni slučaj, velik broj onih koji se sprdaju nečijom smrću ili osuđuju čin samoubojstva.

Kao i uvijek, najlakše je biti junak, da ne kažem “heroj”, poslije bitke, pogotovo ako bitku pratiš iz udobnosti vlastitog naslonjača i iz perspektive svog prividno lagodnog života. Odavno su prošla vremena kada smo vjerovali da je život lak, da je nebo uvijek plavo, a da nakon svake kiše uvijek dolazi sunce. Ne, život nije lak ali ni ne mora biti. Život je borba, a na nama je kako ćemo se s istim boriti i kako ćemo ga izgurati što dalje možemo. Kako ćemo pasti 137 puta, i dići se 138. jer nam je od tuge ljepše imati osjećaj sreće i zadovoljstva. Samo, ljudima je teško prihvatiti da ima mnogih kojima se više ne da ustajati. Ljudi, i to oni koje sam “najavila” kao zlobne i licemjerne vide samo ono što je izvana. Zamisli, netko ima sve (materijalno) što ti nemaš, a želiš, i nije mu dosta?

Kako možemo znati što se uistinu nekome dogodilo u djetinjstvu, prošli tjedan ili 5 minuta prije nego je počinio suicid? Da, možemo znati neke činjenice, kronologiju, stanje na bankovnom računu ako je slavna osoba (jer i to će se iskopati), ali ne možemo nikad znati kako je sve to sjedalo u nečijoj glavi i srcu. Konstantno nas pumpaju da smo jedinstveni i posebni, da ne postoje dvije jednake ljudske jedinke na svijetu i da neće nikad postojati dva seta jednakih otisaka prstiju. Zašto onda ne možemo prihvatiti da ne postoje dvije osobe istog iskustva, istog razmišljanja i istog košmara u glavi?

Zašto tako lako nazivamo samoubojice “kukavicama” i “pičkama jer dižu ruku na sebe” (samo neki od komentara na koje sam naletjela)? Zar je kukavica netko tko se borio sa svojim demonima kako je najbolje znao i umio, tko zna koliko dugo, i onda jednostavno odlučio da si to ne želi više? Zar je pička netko tko diže ruku na sebe, ali nije pička ako digne ruku na nekog drugog?

Prije osude tuđih postupaka, ma koliko oni nama neobjašnjivi bili, sjedni i razmisli što se sve tebi dogodilo u životu i jesi li ikad poželio odustati. Jesi li ikad pomislio da ti je dosta? Da ne možeš više? Da nećeš? Vrlo vjerojatno jesi, makar samo jednom. Možda se danas, iz bolje pozicije nego u kojoj si se nalazio tada, smiješ tom trenutku, jer si pobijedio u toj bitci. Ili se prisjetiš svega što ti je dragocjeno i što te drži ovdje, na životu. Razlika je u tome što ti imaš nešto što te drži, što god to bilo, posao, ljubav, obitelj, prijatelji. Samoubojice to nemaju ili barem nisu toga svjesni jer ne razlučuju od košmara u glavi i srcu.

Zašto nije potražio pomoć? Pitaju se uvijek, a da ne znaju je li stvarno tome tako. Kako je to mogao napraviti svojim bližnjima? Možda sam gruba, ali živimo li za sebe ili za druge? Kakav je to život koji posvetiš drugima, a iznutra si odavno umro bez obzira na (stručnu) pomoć izvana?

Ne, ne nagovaram ljude da se ubiju kada se više ne može ili neće već optužujem komentare koji na taj način ne pomažu onima koji su ostali. Naravno da ćemo pokušati pomoći svima do kojih nam je stalo, ali moramo prihvatiti da naše razumijevanje ima granicu jer ne možemo nikad sve znati. Nikad. Nikad apsolutno sve. Ali možemo prihvatiti nečiju odluku i ne osuđivati je. Jer nikad ne znaš tko to čita, čuje ili vidi, a u glavi mu je kaos bez objašnjenja. Ne treba mu da ga još gurneš dublje u tamu nazivajući ga kukavicom i pičkom.

Do sljedećeg puta, čuvajte se najbolje što znate!

Zagrljaj,

A.

Svi vjerujemo da nas ljepota i seksipil mogu odvesti daleko u životu. Ako smatramo da pripadamo u kategoriju ,,nelijepih” – često ćemo pomisliti kako je svijet nepravedan, a naše samopouzdanje će ići silaznim putem.

Ovih sedam strategija može vam pomoći da se suočite s negativnim osjećajima u vezi svog izgleda.

Osvijestite teret društvenih očekivanja

Postoji čitava mašinerija šminkera, frizera, filtera koji stoje iza slika u medijima kojima smo bombardovani svakodnevno.

Slike selebritija, modela, Instagram influensera češće pripadaju domenu fikcije, a ne realnosti.

Lako je upoređivati sebe s ovim slikama. Međutim, ne zaboravite, ljudi koje svakodnevno gledamo na našim ekranima izgledaju savršeno, uz pomoć filtera ili čitavog tima ljudi posvećenog samo njima.

Razmislite šta za vas znači pojam ljepote

Često okrivljujemo naš izgled za sve u trenucima usamljenosti ili kada se osjećamo da ne pripadamo

Možda brinete da:

–           vaš fizički izgled utiče na vašu popularnost u školi i na poslu

–           ponašanje drugih ljudi zavisi od oblika i veličine vašeg tijela

–           niste dovoljno privlačni da biste pronašli romantičnog partnera ili zadržali interes trenutnog

Nažalost, istina je, mnogi ljudi donose prebrze zaključke na osnovu izgleda. Potpuno je normalno osjećati se povrijeđeno kad vas drugi ignorišu ili odbacuju. Ovo odbacivanje prouzrokuje bol i pokreće lavinu misli o vama i vašoj (bez)vrijednosti

Ako vidite sebe kao neprivlačnu osobu, može se desiti da ćete početi raditi  sve za ljepotu, samo da bi se osjećali socijalno prihvaćeno.

Prirodno je da želimo da smo privlačni drugima i da se osjećamo prihvaćeno. I da, naravno, fizički izgled igra veliku ulogu u privlačnosti, ali nije sve samo do fizičkog izgleda.

Neće vam svi suditi na osnovu konvencionalnih standarda ljepote. Mnogi ljudi neće ni obratiti pažnju na vaš fizički izgled. Oni će više obratiti pažnju na vaše druge kvalitete.

Tjelesni dismorfni poremećaj?

Tjelsna dismorfija podrazumijeva preokupiranost s dijelovima tijela koje ne volimo. Ljudi s poremećajem provode mnogo vremena razmišljajući o svojim,,manama”, stresiraju se oko njih i rade sve da ih sakriju.

Simptomi poremećaja:

–           Nisko samopouzdanje

–           Frekventno gledanje u ogledalo

–           Socijalne anksioznosti

–           Dermatillomania

TDP je relativno učestao poremećaj. U Americi, TDP pogađa 1 od 50 ljudi. Ovaj poremećaj se najčešće razvija tokom adolescencije.

Obratite se drugima za pomoć

Određeni mentalni problemi mogu da utiču na vaše samopouzdanje i na način na koji vidite sebe:

–           Depresija: depresija podrazumijeva nisko samopouzdanje i osjećaje bezvrijednosti. Život sa depresijom može da oteža brigu o sebi, koja pak, može da utiče na to kako doživljavate sebe.

–           Poremećaji u ishrani: Loša slika o sebi je česta kod ljudi koji se bore s poremećajima u ishrani. Pored težine i visine, ljudi s ovim poremećajem, vjeruju da imaju i druge nedostatke.

Sa terapeutom možete otkriti dublje uzroke ovih poremećaja. Obratite se psihoterapeutu kad:

–           razmišljate samo o tome kako ste ružni

–           Kad ste fiksirani na određene dijelove tijela

–           kad se osjećate bezvrijedno ili neprivlačno

Efekat reflektora

Ljudi su nesavršena bića i svako od nas ima neke mane.

Zahvaljujući ,,efektu reflektora”, mi često mislimo da drugi ljudi primjećuju naše fizičke nesavršenosti, javne nezgode i socijalne nespretnosti, nego što je to zapravo slučaj.

Vaša lična iskustva i percepcije utiču na vaš svakodnevni život. Vi ste glavna uloga vaših života što znači da se najviše fokusirate na stvari koje vi smatrate važnima. To je u redu. Ali imajte na umu: Svi drugi na svijetu razmišljaju na isti način.

Zbog uvjerenja da smo pod reflektorima, mi često pomislimo da i svi drugi mogu vidjeti naše nedostatke kao i mi sami.

Nekad nam se desi da nam čitav dan propadne zbog loše frizure ili loše radne uniforme.

Istina je da mnogi ljudi koje sretnete, uopšte ne razmišljaju o vama. Oni više razmišljaju o sebi – čak i kada ste vi hipersvjesni svog fizičkog izgleda.

 Posijajte sjeme ljubavi prema sebi

Ako ne volite sebe, bićete sve više svjesniji svog izgleda – i ne nužno zato što ste ,,ružni’’.

Osjećaji mržnje otežavaju nam da pratimo rutine koje bi nam mogle biti od pomoći.

Ljudi će prije osjetiti vaš nedostatak samopouzdanja i nesreću, nego što će primijetiti vaše fizičke nedostatke.

Ali samopouzdanje ne može da se lažira, bez obzira kako izgledate. Jedini put je put prihvatanja sebe.

Ljubav prema sebi se gradi kroz:

–           Postavljanje granica i  ispunjavanja emocionalnih potreba

–           Razumijevanje i regulaciju vaših emocija

–           Nježnost koju pokazujete sebi i svojim prijateljima

–           Prepoznavanje sebe kao unikatne individue

–           Izbjegavanje poređenja

Promijenite perspektivu o svom tijelu

Ljubav prema sebi je nekim danima nedostižna.

Ne možete uvijek promijeniti svoje tijelo ili druge aspekte vašeg izgleda: oblik očiju, akne ili druge kožne bolesti.

Možda ove stvari ne spadaju u kategoriju privlačnosti, ali one ne treba da vas zaustave da koristite vaše tijelo za pokret, posao, igru ili jednostavno rečeno, život.

Neutralni odnos prema vašem tijelu može vam pomoći da cijenite više šta vaše tijelo može da uradi, a ne kako izgleda. Ne morate da volite vaše tijelo ili vaše fizičke karakteristike da biste pronašli zadovoljstvo i sreću.

Jednostavno možete da prihvatite svoj izgled i da nastavite dalje.

Razmislite o nekoliko specifičnih promjena

Nije alarmantno ako ne volite neke odlike svog izgleda. Možda biste voljeli da znate kako da unesete promjene u vaš ormar ili da promijenite vašu frizuru, ali ne znate odakle da počnete.

Nema ništa loše u tome što želite da transformišete način na koji izgledate. Internet je tu da vam pomogne. Google pretraživač nudi mnoge savjete za brigu o koži ili promjenu stila, a potpuno je besplatan!

Jednostavne promjene, koje su u skladu s vašim fizičkim karakteristikama, mogu da vas osnaže i da vam pomognu da posmatrate sebe iz druge perspektive.

Nekoliko savjeta:

–           Birajte odjeću u kojoj se osjećate dobro

–           Pronađite frizuru koja odgovara vašem licu i tipu kose

–           Eksperimentišite s proizvodima za njegu lica dok ne nađete one koji odgovaraju vašem tipu kože

Neki ljudi pronalaze svoju ekspresiju kroz pirsinge i tetovaže.

Nema ništa loše u želji za fizičkim transformacijama , ali uvijek to radite za sebe, a ne zbog ispunjavanja nametnutih očekivanja.

Zaključak

Sam koncept ,,ružnoće” podrazumijeva da naše tijelo postoji za druge ljude. U stvarnosti, način na koji izgledate vas ne definiše. Romantične veze podrazumijevaju mnogo više stvari od samo fizičkog izgleda.

Važno je da zapamtimo da ne moramo izgledati na određen način da bi zaslužili i iskusili ljubav, sreću i radost.

Prevela: Iris Janković

Skeptik sam i cinik, pomalo. Nisam čitala nikakve prosvećujuće knjige niti posećivala kakve radionice u kojima se uči kako biti srećan i zadovoljan, kao što je to danas moderno, već sam se bavila svojim duševnim i duhovnim stanjem na one staromodne načine, tražila pomoć tamo gde joj je mesto, nadugačko sa sobom vežbala da prevaziđem izvesne tegobe i stresove, borila se sa svakakvim demonima i avetima, ali jednu stvar nikako nisam uspevala da savladam, a to je oproštaj. Ni sebi ni drugima.

Proces praštanja, kome god,  najmukotrpniji je od svih koje sam u životu prošla a neoprost je teška, zloćudna bolest koja te jede iznutra i ne, nije tihi ubica, već galopirajuća neman koja razara sve pred sobom. Ako uspeš njome da ovladaš, da pobediš ego, ponos, sujetu, povređenost, ako uspeš da shvatiš da je oproštaj najvažnije što za svoju dušu i zdravlje možeš da učiniš – tada više neće biti bitno ko i šta ti je nažao učinio, jer ne praštaš njemu zbog njega, već sebe radi.

Svima koji prolaze kroz ovaj proces najteže je objasniti upravo ono što će ih tegobe osloboditi.

“OPROŠTAJ JE SUŠTINSKI VAŽAN ZA SOPSTVENU DUŠU I NJENU DOBROBIT”

Moja kuma je od malena bila jako pametan stvor. Kad bismo se šta svađale ili bi joj ko šta nažao učinio, nikada se time nije previše zamarala a daleko od toga da je ikada, pa čak i tako mlada, bila površna. Naprotiv. Sećam se da mi je sa nepunih 16 godina rekla: „Šta imam od toga što ću da zlopamtim,  kad će samo meni od toga da bude loše?“ Čitava mala životna filozofija stala je u ovu njenu rečenicu – praštam jer neću ja da se osećam loše.

“OPROŠTAJ NE ZNAČI DA SE NEKO „LAKO IZVUKAO“ I DA NIJE KRIV”

Oprašta se sebe radi, ne zbog onog ko vas je povredio, a to je najteže shvatiti. Jer oproštaj nekome u nama često zvoni kao konačno opravdanje i abolicija onome ko nam je zlo naneo. Međutim, opraštanje je čin stavljanja tačke na ono što nas boli, bez toga da smo se tim činom nismo oslobodili svakog pa i negativnog osećanja vezanog za onoga ko nas je ili šta nas je povredilo.

Sebi sam prečesto postavljala pitanje „Kako oprostiti nekome ko se ne kaje?“. Ali, opraštanje je proces u kome pre svega sazrevamo mi i izdižemo se iznad situacije koja nam je nanela bol. Zato je oproštaj blagoran po nas same.

Oproštaj ne znači da ćemo izbrisati prošlost, ili zaboraviti ono što se dogodilo. To čak ne znači da će druga osoba promeniti svoje ponašanje – to je nešto izvan naše moći i to ne možemo kontrolisati. To jedino znači da ćemo se oslobađajući se besa i bola, okrenuti nečem boljem. Nije uvek lako, naprotiv. Ali može se naučiti. Jer ako se držimo za bol, iznova preživljavamo određenu situaciju i time je stalno ponovo oživljavamo i čaprkamo tu možda tek srasku krastu, nema mesta za praštanje.

“OPRAŠTANJE JE STVAR LIČNE ODLUKE ZA USPEŠAN NASTAVAK ŽIVOTA”

Opraštanje drugima  je jedna od najboljih stvari koje možete za sebe učiniti, nije ovo dovoljno jednom naglasiti. Ponavljam nije nimalo lako, nekada će trebati puno vremena, ali će vam na kraju biti drago što ste uspeli. Dozvolite sebi sva osećanja koja imate jer ste na kraju samo čovek, imate pravo na bes i ljutnju, tugu i razočaranje, povređenost i bol, dajte sebi vremena da zacelite ali dozvolite sebi i šansu da se od svega oslobodite. Dug je put pred vama, ne treba vam dodatni kofer bespotrebnog tereta.

Nakon nebrojanih neprospavanih noći, iz najličnijeg iskustva na svetu ovom vam pišem. Poslušajte taj vapaj u sebi i dozvolite da mir uđe u vaš život. Na kraju, oprostite i shvatite da ste time omogućili sebi da budete srećni i krenete dalje. Pobedite sebe i budite jači od svega.

Postanite sami svoj uspeh.

Kad je konačno stigao taj dan, došla sam k'o naručena. Sve školski. Termin pogođen gotovo pa u sat, imala sam kila i centimetara kao iz udžbenika. Ali, nije bio sin. Nije Vinko, Goran, Ivan niti neko drugo ime nego Ana. Žensko. KĆI. Opet kći.

Mojoj mami sve na svijetu, a njemu repriza. I to ona repriza koju nije htio.

Napio se taj dan, s mojim djedom, kao da proslavi rođenje djeteta. Djed je slavio prvu unuku, a otac je utapao tugu u alkoholu. “Nije sin. Kad će sin? Sin je sve.”– kao da mu je bilo u pijanoj glavi.

Iako je godinu kasnije i zatim opet dvije godine iza toga dobio toliko željenog sina, ideja sina koju je gajio cijeli svoj život nije se obistinila. Obojica sinova, moja braća, nisu se pretjerano bavila sportom jer ih to jednostavno nije zanimalo. Ali mene je. Tako sam ja, kao reprizna kći, išla na Dinamove i Zagrebove utakmice, uplaćivala tikete u kladionicama u dobi od niti 13 godina, znala sve klubove švedske nogometne lige, znala gdje se sve na svijetu igra profesionalni hokej… A kći sam. Nisam sin kojeg je htio, a ponašam se baš onako kako je zamišljao da će barem jedan od njegovih sinova biti.

Ne samo zato što je sport u životu mog oca bio nešto poput religije nego i zato što me od malih nogu proglašavao debelom, bavim se ovim ili onim sportom otkako pamtim za sebe. Iako je on oduvijek bio pretio, ja sam za njega uvijek bila predebela. Imala ja 48 kila na visinu koju imam sada, ili 66 koliko sam imala najviše, debela sam. I kći sam, niti to ne valja.

Za mog oca, spominjala sam to već ranije, sve su žene kurve. Ma kako one izgledale i ma što one radile, kurve su. Čak i ako ti je neka od njih kći, kurva je. I vjerojatno debela. Nema veze što on u trenutku dok ti to izgovara ima oko 120 kila.

Ali išla sam na te utakmice, debela i žensko, i nije pomoglo. Moj otac me nikad nije prihvatio takvu kakva jesam. Moja oba X kromosoma. Moju sklonost vježbanju. Moju kreativnost i želju za izražavanjem pisanjem, crtanjem ili plesanjem. Kvragu, da sam se i nogometom bavila ne bih dostigla to što je u njegovoj glavi jer ipak imam crticu previše, odnosno X na mjestu Y.

Sreća u nesreći je da me moj otac nikad nije zazvao sa “Sine,…” jer mislim da se od toga ne bih nikad oporavila. Ne sjećam se kad sam prvi puta to čula, da se netko, bilo otac ili majka obraćaju svojoj kćeri sa “sine” ali znam da me smeta svaki put. Da, OK, možda je to samo obična imenica, riječ, ne znači ništa, ali… U (našem) jeziku postoje jasno odvojene riječi za muško i za žensko, KĆI i SIN. Te riječi postoje s razlogom i koriste se u svrhu razlikovanja jednog od drugog. Ako već ne želimo raditi razliku onda postoje neutralne riječi poput “dijete”, “beba”, “čedo” i sl. “Sin” je za muško dijete i točka.

Svaki put kad čujem da netko oslovljava Tanju, Vesnu ili Leu sa “Sine…” ja popizdim. Jer mi je to čudno i ne odgovara mi. Jer mi je ružno. Jer me vrati na stadion gdje sam trgala glasnice kad bi netko promašio sigurni gol ne bih li u glavi svog oca izbrisala XX kromosome koji kao da su mi istetovirani na čelu i ne bih li zaboravila da su sve žene kurve.

Kći sam, pobogu, nisam muško i neću to nikada biti. Volim nogomet, ali volim i druge stvari. I imam celulit i strije. Ali imaju ga i sinovi ako su tome skloni. Nemam onu stvar među nogama i krvarim barem jednom mjesečno. Nemam problem ni sa čime od navedenog, volim što je sve tako kako jest, volim kupovati uloške i tampone jednako kako bih voljela kupovati i brijaće aparate i aftershave.

Kao što ne biramo hoćemo li se roditi kao kći ili sin, tako ne biramo niti tko će nas i kako prihvatiti ili voljeti ali s vremenom, bez obzira na rodbinsku vezu moramo razviti, uz muda i/ili jajnike, i kičmu i izboriti se za sebe.

Prihvaćanjem sebe takvog kakva ili kakav jesi prihvatit će nas i drugi, a ako neće, njihov problem i široko im polje ma tko oni bili.

Netko će reći da ne poštujem vlastitog oca prekidanjem ikakvih odnosa s njim na temelju razmirica i nemogućnosti razumijevanja s obje strane, ali nije tome tako. Malo je reći da se ne trudimo, najčešće uzalud, da nas netko prihvati ali nakon nekog vremena bolje je odustati nego se nastaviti uništavati i mijenjati kako bismo se drugima svidjeli.

Bio ti sin ili kći, budi svoj, a ne tuđi.

Do idućeg puta, zagrljaj!

A.

I počnem da pišem. Da li je to bio tekst za Lolu, da li nekakav fejsbuk status, od siline misli koja me kao čekićem po čelu udarila, više ne mogu da se sjetim.

U tom pisaniju, u dugačkoj rečenici, koja je uporno težila tome da postane Andrićeva, poput prvog zimskog mraza pred mojim očima zabljesnu fraza „…i moja malenkost…“ Zastade mi knedla u grlu kao da je nisam ja napisala, već neka nevidljiva sila što izbija iz moje podsvijesti kad um ne gleda.

I rodi se pitanje: Zašto uporno sebe svijetu predstavljamo kao „malenkost“?

Potom mi pred oči iskrsne dugačka bijela rubina opasana crno-šarenom pregačom od oštre vune koja žari kožu dodirnete li je dlanom. Ovakvu je nosila moja baka kao djevojče. Ovakvu sam nosila ja, bakina ponosna nasljednica, na pozornicama koje su nastupima ukrašavale folklorne igre kulturno-umjetničkog društva čija članica sam bila deset godina.

Podsjetiše me na tradiciju. Na samo jednu prostoriju sa zemljanim podom obasjanu plamenom vatre koji pucketanjem podrhtava.  Oko ognjišta okupljena gladna čeljad, ćute čekajući da im roditelj da dozvolu da mogu da progovore i pridošlom gostu pokažu kako su PONIZNI, dobro odgojeni i blistavo pristojni. Jedno drugom do uha, svih osmero bi poslušno sjedili čekajući da i na njih dođe red da pojedu ostatke onoga što je nakon dobrog kumašina ostalo.

Ta djeca bi odrasla, ženila se, rađala novu generaciju okupljenu oko šporeta na drva i učila ih novoj PONIZNOSTI kao najvećoj vrlini. I ko zna do kad bi se ciklus nastavio da prvo Drugi svjetski rat, potom, razvoj industrijalizacije i, na kraju, lude 70-te sve nisu pokvarile.

Djeca su postala neposlušna, dječaci su počeli puštati kosu, a djevojčice kratiti suknje. Ljubav više nije iziskivala prisustvo odraslih, a ljubljenje je postalo uobičajeno na javnom mjestu.

Ipak, PONIZNOST I SKROMNOST su se podmuklo zadržale.

Naučili smo da se ne smijemo isuviše glasno, jer nekome bismo mogli zasmetati.

Naučili smo da ne pominjemo svoje kvalitete jer drugi bi mogli pomisliti da im se rugamo, da ih nastojimo uniziti čak, pa ćemo radije sami sebe poniziti prvi da tu katastrofu preduhitrimo.

Naučili smo i da ćutimo dok nam neki drugi „kumašin“ jede našu večeru. Jer, ko smo mi da podignemo glas? Ko smo mi da se borimo za sebe, kad smo ionako bezvrijedni?

I onda se pitamo što nam je tako loše u životu, porodici, društvu.

Da li ta poniznost ima ikakve koristi, osim da, kako i sama riječ kaže, nekoga ponizi?

Eto odakle „MOJA MALENKOST“.

No, zapitajmo se, šta je to u nama takva malenkost?

Je li malenkost to što sam sa osmijehom ustala poslije svakog pada koji sam doživjela, a bilo ih je za čitav jedan članak u Loli?

Je li malenkost to što sam nastavila glavom razbijati zidove da bih kreirala život kakav svakome želim?

Je li malenkost to što sam, dok sam još bila nezaposlena, odustala od slanja biografija, pokupila ih i kucala od vrata do vrata u namjeri da posao pronađem?

Je li malenkost to što sam neka od tih vrata i otvorila?

Je i malenkost to što sam se suočena sa diskriminacijom odlučila boriti za prava onih koji tu diskriminaciju doživljavaju daleko duže no što sam ja i za samu riječ čula?

Je li malenkost i to što sam se odlučila raditi posao kojim doprinosim nečemu višem od sebe same – što drugima nastojim pomoći da žive divne živote kakve zaslužuju i to u državi u kojoj se svaki preduzetnički poduhvat smatra hrabrošću?

Nije to malenkost, to je moje VELIČANSTVO!

Jesam li prepotentna što ovako mislim? Ma, ja samo iskreno volim sebe. Jednako volim druge ljude i ono veličanstvo koje čuči u njima. I samo vas želim podstaći da i vi ne zanemarite svoje veličanstvo zarad nekakve skromnosti i poniznosti kojima su nas učili. Makar ta skromnost bila i “lažna”, riječi koje govorimo i misli koje mislimo određuju naš život.

Zato volite sebe iskreno bez straha da to pokažete svima. Jer ako ne naučite voljeti sebe, ako ne naučite prihvatiti sebe sa svim vrlinama i manama baš kao što se hvalimo da volimo druge, ako ne naučite svoje potrebe stavljati na prvo mjesto jer ne čine nažao nikome drugom, niko to drugi za vas neće učiniti.

Znači li to da ćete vi biti oholi, gordi, prepotentni? Ako vam nije namjera da uistinu ponizite drugog, definitivno i nećete.

Samo osoba koja ne voli sebe, poniziće drugoga.

Vi sebe možete voljeti, na svoje padove, naučene lekcije i uspjehe biti ponosni, a da pri tome poštujete isto to i u drugom čovjeku.

Ako vam je koncept ljubavi prema sebi potpuno stran i ako osobu koju ujutru ugledate u ogledalu posmatrate s podozrenjem, u videu koji slijedi otkriću vam 5 koraka ljubavi prema sebi.

Da li ćete biti sebični ako stavite svoje potrebe u prvi plan? Nekima da. Da li je to negativno? Apsolutno ne. Samo se zapitajte ko je u stvari sebičan: vi ili ona osoba koja od vas traži da nju stavite na pijadestal ispred sebe?

Budite prema drugima LJUDI, ali svoje VELIČANSTVO nemojte zaboraviti. Prigrlite snažno skute satkane od grešaka, od padova i neuspjeha, od suza, samokritike i knedli krivice iz bolne utrobe i recite im VOLIM VAS! Volim vas jer da vas nije bilo, danas ne bih bila čovjek kakav jesam.

Prigrlite i sve svoje radosti koje ste sami stvorili, uspjehe za velika i mala djela.

Prigrlite osmijehe koje ste izazvali u drugima i kad im do toga nije bilo. Pomoć prijatelju i onome koga nikada niste upoznali. Nahranjeno mače pokupljeno na ulici.

Prigrlite godine provedene nad knjigom, završene škole i prikupljene diplome iako vam možda nikad neće trebati, obrisan znoj poslije ko zna kojeg po redu razgovora za posao, stisnute zube kad biste radije vrisnuli, pretrpljeni porođajni bol zarad rođenja novog života.

Prigrlite sve svoje svoje hrabrosti, svu svoju jačinu i slabosti, vrline i mane velike i male, sebe takve kakvi ste jer to čini VAŠE VELIČANSTVO. I ne uzimajte sebe zdravo za gotovo, pa to neće činiti ni drugi.

A kad zavolite sebe, neće vas žuljati uspjesi drugih, već ćete se pitati šta od njihovih dobrih šahovskih poteza i vi možete naučiti. Neće vas žuljati ni neuspjesi drugih, čak i kad vas podsjećaju na vaše vlastite, jer znaćete da svako ima svoj put. Tek kad zavolite sebe, iskrenu ljubav i poštovanje pružaćete i drugima kao da su vam bližnji.

Kad zavolite sebe, život će vam se promijeniti. Biraćete misli koje vas navode na dobro, društvo ljudi koji će vam život oplemeniti, a život… on će vam kao i vaše srce svakodnevno rasti.

Koža se nalazi između nas i svega što nas okružuje. Koža je između nas i ljudi, vetra, hladnoće, sunca, prašine.

Kad nam je koža čista, kažemo da smo čisti. Kad je koža prljava, prljavi smo. Kad nas peče koža, kažemo da nas peče. Kožu doživljavamo kao nas same. Kao okvir u kome živimo.

Miris kože je opevan. Miris kože nas uzbuđuje.

Koža budi emociju.

Koža se vidi. Kožu uređujemo. S kože sakrivamo ožiljke, fleke, bubuljice, strije. Uklanjamo dlake. Dajemo bogatstvo na sakrivanje svega – s kože. Menjamo joj boju, nijansu. Koža određuje tu čuvenu ‘rasu’. Neki delovi kože su u nekim delovima sveta smatrani viškom, pa se ti delovi kože režu.

Preko kože reagujemo. Na sve. Zimi su nam ruke hrapave, leti nam je vruće i znojimo se preko kože. Kod nervoze prisutno je također znojenje. Bombarduju nas pričama o nezi kože, pa nam uvaljuju baš taj i taj proizvod, jer samo taj i taj proizvod rešava taj i taj problem koji imamo. Od svega naprave problem – ako je suva, mešovita, masna, perutava. Na koži se zarađuje. Jer znaju koliko nam je važna. Ili se barem trude ukazati nam na njenu važnost.

Koža se naježi. Koža se zacrveni kad se uzbudimo. Koža vrlo lako može da nas oda.

Postoji čak i ona stara – osetiti na svojoj koži. Jer se koža doživljava kao nešto što trpi nešto izvana.

Koža kao iskustvo. Koža kao merilo starosti. Koža kao bebina. Smežurana. Porculanska.

Svakakvih koža ima. A evo kakva je moja.

33 godine živim. 33 godine živim sa dermatitisom. Ekcemom. Kako hoćete.

Celi život fleke, svrbi, crveni se, nestaje, vraća se. Celi život dermatolozi, travari, terapeuti raznih profila. Skoro celi život mazanja. Po rukama, pazuhu, stomaku, vratu, nogama.

Pojavljuje se kad sam pod stresom i kad nisam ili kad mislim da nisam. Isto tako se i povlači. Leka nema. Postoji samo maskiranje trenutnog stanja, a to neću. Puštam da prođe. Dugo ne mažem ničim.

Srodila sam se sa svojom kožom. Nikada je nisam skrivala. Pokrivala. Čak sam kao mala verovala da sam zbog toga nekako posebna. Obeležena. Jer, halo, nema to svako!

Kad pogledam unazad, sećam se da nikad nisam stvarala neku negativnu emociju oko stanja sopstvene kože. Nikad tugovala. Nikad žalila sebe ili se žalila nekom. I nikad me niko nije žalio zbog toga. Nikad me niko nije pitao šta mi je to. A bilo je i još uvek je vrlo vidljivo, na vidljivim mestima.

Ubeđena sam da je to zbog toga što ja na to nisam gledala kao na nešto zbog čega bih trebala da se sažaljevam. I to se oseti.

U jednom trenutku života, imala sam 14 godina, ekcem je doživeo svoj vrhunac. Ručne prste mi je ukočio krastama. Nisam mogla da se kupam. Mama me kupala. Mazala sam to nečim smeđim, ne sećam se čime. Prsti su mi bili kao iz horor filma. Ali čak ni tada ja to nisam skrivala. Sećam se da sam se slikala, pozirala i stavila šaku ispred lica, da bude u prvom planu. Nokte uredno lakiram i u periodu kad se on aktivira. Baš me briga. Život teče.

Živimo mi skupa. Ekcem i ja. Nije mi neprijatelj, ne doživljavam ga kao neprijatelja. Ne vlada mnome. Nije baš ni da ja njime vladam ili ne vladam. Samo sam ga prihvatila. Da je tu, da će malo da ode, pa malo da se vrati. Da mi kaže kako sam. Jer često ne znam kako sam. On me poseti i podseti. On mi daje priliku da se malo sagledam, da vidim kako mi je u datom trenutku. Ne vidim ga kao nešto što mi stvara probleme, kao nešto što me, eto, muči. Ne. Ima on svoj razlog zbog kojeg se pojavljuje baš na mojoj koži, baš na tom konkretnom mestu i baš u tom nekom trenutku. On zna zašto je tu, a na meni je da to tek otkrijem. Ili da samo otkrivam. Ko će ga znati.

Mazite se. Mazite se po koži. Rukama. Tuđim rukama. Koža to voli i vi to volite. Ne može ekcem da uništi taj osećaj. Vi uništavate ako tako želite. Prihvatite se zajedno s njim. Bez straha. I hrabro.

Na kraju svih krajeva, znajte da vi imate njega, ne on vas. On bez vas ne postoji, vi bez njega svakako da. I pre i posle njega.