Savladavanje onoga što se zove životna prepreka ne ide uvek i svima od ruke. Često nam nije isti ugao posmatranja problema. Ono što nekog peče do srži, drugog i ne okrzne usput. Drugačiji smo i to nije ništa čudno.

Čudno je što se utrkujemo u kukumavčenju i “veličini problema”. Kao da nije svima već jasno da je ovo podneblje pogodno za muku i kukumavku.

Čudno je što se s podozrenjem posmatraju ovi nasmejani. “Lako je njemu”, kaže se. A iza tog “lako” neretko je neotplaćen kredit, briga za bolesne roditelje, pomalo zbunjenu i u školi nesnađenu decu, zazor od šefa sa 3 razreda srednje škole i gomila neopeglanog veša. Iza tog “lako” često je čir na želucu koji samo što ne proradi, kamen u bubregu spreman da se zakotrlja, svakodnevne tahikardije i povišen krvni pritisak.

Iza svega toga uglavnom stoji život. Naslonjen na čoveka celom svojom težinom. Nekad jednostavno nesavladiv. Nekad jednostavno lep.

Jer nije suština u traženju smisla i nalaženju besmisla. Nije suština u beskrajnom ponavljanju afirmativnih misli koje ne osećaš i u koje ne veruješ.

Zapravo, štos je više dečiji no mađioničarski. Ne treba ti: ni magična formula, ni čaroban šešir i napitak.

Treba ti da sa jednakom snagom prigrliš one lepe stvari u životu kao što se vezuješ za one mučne i opterećujuće. Treba ti da si svestan, da si zaista tu kad ti se dete nasmeje, a ne samo kad odbija da jede ili pokupi igračke. Treba da razumeš da je sa buđenjem zaista počeo novi dan. Da je nekome i taj jedan dan dovoljan da promeni svoj život. Da nekog zavoli. Da od nekog lošeg čoveka zauvek ode. Da se ponovo rodi u nečijem pogledu i osmehu. Da zaista diše i živi.

Nisu to obične fraze. To su jednostavne lekcije kojima nas može naučiti bilo koje dete. Radi ono što ti prija. Igraj se. Čak i kad izgleda da radiš nešto ozbiljno. Spavaj dovoljno. Jedi kad si gladan. Trči. Budi u skladu sa onim što jesi.

Ako ne znaš šta je to, ko je osoba koja ispod tvoje kože spava, ni to nije strašno. Samo si predaleko otišao u zanemarivanju sebe. Zastani. Osvrni se. Lepo je pokraj tebe i u tebi. Primeti ga!

Pročitali ste Askinu priču. Legenda kaže da postoje priče koje ne daju odgovore na vaša pitanja, ali čije reči možete da osetite. U takvim pričama vežbate životnu magiju. Takva je Askina priča.

U posljednje se vrijeme često gledam iz perspektive nekog drugog jer sam si postala čudna. Možda i zbog toga što u posljednjih godinu dana nisam baš ni obraćala pozornost na sebe u onoj mjeri u kojoj sam trebala. Iza mene je jedna šarena godina. Na ljeto sam se počela upoznavati – pravu sebe. Na ljeto sam odlučila da ću si prestati lagati i da ću prestati koristiti prečice kako bih izbjegla istinu i ostala u zoni komfora – u zoni tog lažnog dvorca s debelim utvrdama koje mi nisu dopuštale da budem istinski sretna. U posljednje se vrijeme gledam iz perspektive nekog drugog i pitam se.

Jesam li uopće svjesna da radim već godinu dana?

Mnogi od vas neće shvatiti zbog čega mi je to toliko čudno. Imam dovoljno godina da radim i već sam davnih dana trebala početi s takvim stvarima. No, mnogi od vas ne znaju tu drugu mene. Mnogi od vas ne znaju tu Ninu kojoj su prečice bili jedini putevi koje poznaje. Ova je godina za mene bila godina preokreta. Godina je to u kojoj sam naučila biti ozbiljna na neki novi način. Uvijek sam se bojala odrasti. Mislila sam da neću biti sposobna raditi stvari koje sada radim. Mnogo me ljudi predugo smatralo djetetom. Ovo sam se ljeto odlučila potpuno osamostaliti, no nisam ni pomišljala o tome da živim sama. Iako sam osoba koja obožava vrijeme provoditi u samoći, nikada nisam živjela sama. Uvijek bih se povlačila u svoju sobu – svoj svijet filmova, knjiga, riječi i slika. No, navečer bih uvijek kuhala i hranom spajala sve ljude s kojima sam živjela.

Krajem ljeta preselila sam se u kuću koju sam dijelila s još nekoliko ljudi. Tamo sam provela predivne dane koji su mi dali snage da se riješim svega bespotrebnog u životu. Nakon dva mjeseca života u toj kućici u prirodi, zaključila sam da je vrijeme za život bez cimera. Vrlo brzo pronašla sam maleni stan koji je bio useljiv od decembra. U njemu sam deset dana. Prvo smo imali upoznavanje – moj novi stan i ja. Djelovao mi je hladno tako prazan i nisam se mogla zamisliti kako u njemu proživljavam trenutke koje nikada neću zaboraviti. Odlučila sam to upoznavanje ostaviti za kasnije. Uslijedilo je ribanje, izbacivanje, spremanje i popunjavanje. Očistila sam svaku površinu u stanu i uz pomoć mojih najmilijih prenijela svoje stvari. Često mi je bilo čudno što naš život stane u nekoliko kutija, torbi i vreća. Kasnije sam shvatila da nisam ni stvari koje imam, ni cipele za koje sam mislila da mi neće stati u ovaj najmanji mali stan. Nisam ni knjige koje mi stoje na policama, nisam ni novo posuđe, ni najdraži pokrivač, ni gaćice koje još uvijek nisu one kakve nose žene. No, moje su stvari stan ipak učinile više mojim. Bilo mi je nekako toplije i ljepše.

Prvu sam se noć budila i nešto mi nije dalo mira. Već je druga noć bila sasvim drugog okusa. Svakim se danom sve više volimo – moj najmanji mali stan i ja. Divan je osjećaj imati nešto svoje, čekati račune, pozdravljati susjede, upoznavati se s njihovim psima i macama. Divno je biti sam i ne biti usamljen. Divno je po prvi puta ugostiti svoje najdraže ljude. Divno je (konačno) nešto nazivati domom.

U posljednje se vrijeme često gledam iz perspektive nekog drugog. Taj netko drugi stane u suprotan kraj prostorije – moje prostorije – i gleda mene (sebe?) dok obavljam najobičnije stvari. Moji su pokreti lakši nego prije. Više se smijem nego prošle godine u isto ovo vrijeme. Gledam se dok volim snijeg. Gledam se dok šetam sama u svojoj novoj ulici. Gledam se dok otvaram vrata majstoru. Gledam se dok spremam svoj najmanji mali stan. Gledam se i ponosna sam. Divno je biti sam i ne biti usamljen. Divno je biti miran i na mjestu. Divno je ovaj stan nazivati domom. Divno je imati mjesto kojem ćeš se uvijek rado vraćati – pa barem to bio i ovaj najmanji mali stan na svijetu.