“Organizirana i ozbiljna ručna proizvodnja velike produkcije nakita (pogotovo što se radi o jako puno malih serija proizvoda) je vrlo kompleksan posao koji iziskuje izuzetno puno strpljenja i vremena. Iz tog razloga, zbog nedostatka vremena naša ideja je dugo ostala na nivou ideje” ističe Jelena.

Međutim, život kako ona dodaje dobije sasvim drugačije ishode određenih situacija pa se snovi, planovi i težnje rasplinu u jednom trenutku. Bilo je to prošle godine, kada je njen suprug Josip Zubović-Zuc zbog teške bolesti preminuo.

“Za mene je to bio jako bolan i dvostruki gubitak. Izgubila sam čovjeka kojeg volim i partnera u zajedničkom poslu. Umjesto teške depresije izabrala sam drugi put: nekako sam skupila energiju i utrošila ju u otvaranje našeg MAEMI JEWELRY web shopa. Bili smo istinski zaljubljenici u ovaj posao, a sada sam to ja za nas oboje”.

Ovaj web shop je svojevrsna posveta njemu i zato joj je još više stalo da uspije. Nakit koji dizajnira sprečava žene da ga ostave u kutiji za “posebne prilike” jer su joj estetika i nosivost uvijek na prvom mjestu. Osim toga izuzetno joj je važan kvalitetan materijal, a nije pobornik modnih egzibicija, jer su trenutne, napadne i kratkotrajne.

“Probat ću to usporediti sa odjećom: svatko od nas je imao neku majicu koja „paše“ skoro uz sve. Koje god hlače, suknju, torbu nosili u njoj izgledate „sjajno“. Dobrog je kroja, ističe najbolje na vama i podiže ostale komade odjeće što god da ste odjenuli. A postoje i one majice koje pašu samo uz jednu suknju i samo određenu torbu”.

Upravo zato njena misao je dizajnirati i proizvoditi nakit koji neće ležati u kutiji čekajući na psoebnu priliku, koja možda nikada neće ni doći.

Šta po Vama predstavlja eleganciju i odraz dobrog stila, bilo da se radi o modnim dodacima ili o odjeći i cjelokupnom izgledu?

Elegancija je način na koji nosite ono što ste odjenuli.

Dobar stil je onaj jedinstveni način odijevanja koji se gradi godinama i koji mora pratiti naš način života. Po meni on mora imati dozu ležernosti, on nas čini živom, interesantnom i uopće ne podliježe modnim trendovima. Moramo znati da nije sve za nas, da nam ne može sve dobro stajati.

Cilj mi je izrađivati nakit s kojim će vam i običan dan biti poseban, koji je lako nosiv u svakoj kombinaciji. Odjeća je baza, a nakit i detalji su modni pečat po kojem je vaš osobni stil prepoznatljiv… To vam je kao izvrstan začin finom jelu. On čini čuda.

Žene koje nose njen nakit opisala bi kao tip žena koje vole život i to se uočava i na njihovom stilu. Dodaje i kako  nakit iako nije prenapadan ima dozu vedrine i onaj lagani pomak. Oduševljava je što se jako dobro uklapa u različite stilove odijevanja, a sama ponekad ostane zapanjena kada vidi kako se isti dizajn ogrlice ili narukvice izvrsno uklopi u minimalistički, ali i slojeviti boho stil odijevanja.

“To je ono na što sam jako ponosna, a što mi mnoge moje mušterije govore: kod kuće imam punu kutiju nakita koji uopće ne nosim, ali ono što kupim kod vas od tog se ne odvajam – uvijek je na meni”.

Tridesetogodišnja tradicija dokaz je uspjeha njenog posla u kojem iako radi od 10 do 12 sati i nema slobodne vikende, voli ono što radi, a to je više ispunjava nego umara. Njen nakit nije na brzinu napravljeni polu-proizvod, jer različiti dizajni zahtijevaju različitu količinu truda i strpljenja. No to joj ne oduzima vjeru i volju, jer je nešto komplikovano. Posao je to koji je zaokupljuje i relaksira.

“Prvi korak je priprema materijala kako bi se postigla dobra kvaliteta poizvoda. Dobra galvanizacija i patiniranje metalnih dijelova odnese dosta vremena. Ali tek tako možete dobiti dobar produkt, koji se neće s vremenom izlizati, promijeniti boju ili izazivati alergiju”.

U bogatom asortimanu mogu se pronaći različite kolekcije narukvica, ogrlica, chokera, privjesaka, naušnica i setova. U ponudi je i sekcija za muškarce, ali planira se proširiti asortiman kako ni oni ne bi oskudijevali. Svoju inspiraciju Jelena pronalazi u materijalu i prirodi, a pokreće je ljubav prema ljudima i modi.

“Moji kupci su mi neiscrpna inspiracija. U komunikaciji s njima svaki dan doživim toliko lijepih susreta. Svi koji me poznaju znaju da zaista volim ljude. I to oni osjete – to jednostavno ne možete glumiti na duge staze”.

Za sve one koji prepoznaju emociju unesenu u kreiranje i izradu ovog nakita sa dušom predlažemo da posjete stranicu na kojoj mogu pronaći i sve neophodne informacije o načinu nabavke ovog nakita.

Međutim, jeste li ikada pomislili vratiti se na selo i proizvoditi svoju hranu? Danas, kada nas je većina u gradu, sa nostalgijom prema selu, jedna majka je potaknuta upravo željom da svojoj djeci pruži najbolje, počela proizvodnju povrća. Riječ je o Lidiji Glavinić iz Novog Sada.

“Neretko možemo videti kako većina mladih ljudi iz sela stremi životu u gradu i urbanoj sredini. Kako sam ja gradsko dete mene je oduvek privlačio seoski život koji sam imala priliku da spoznam boraveći u detinjstvu kod dede u jednom malom seocetu. Još uvek pamtim miris poljskog cveća i sveže pokošene trave vrednim rukama mog dede”, priču počinje Lidija. Danas je odrasla osoba i kako ističe prije svega majka dva zlatna djeteta.

Majčinstvo je jedna od najlepših nagrada koje mi je život dodelio te tako je i moje okruženje kako privatno tako i virtuelno ispunjeno ljudima sličnim meni.

Živi na periferiji Novog Sada sa svojom porodicom i zaposlena je u jednoj privatnoj firmi. Članica je udruženja “Mame Novosađanke” i istoimene fejsbuk grupe koja broji preko 10.000 članica sa kojima se rado druži. Porodica njenog supruga se oduvijek bavila poljoprivredom, ali uglavnom manje zahtjevnim tradicionalnim kulturama poput kukuruza i soje. 

“Tako je i moj suprug nastavio sa uzgojem sličnih kultura,a ja sam sve svoje slobodno vreme posvećivala deci kojeg je nekako uvek bilo malo. U majčinstvu mi je oduvek bilo izuzetno važno čime hranim moju decu i posle nekoliko bezuspešnih kupovina povrća koje nije imalo ukus u supermarketima, odlučila sam da ću sama uzgajati povrće za moju porodicu. I ta odluka je bila jedina zdrava odluka u mom životu”, naglašava Lidija.

Ponovni susret sa seoskim načinom života joj je pomogao da shvati koliko su uspomene iz djetinjstva uticale na njeno odrastanje i koliko joj je to oduvijek nedostajalo. “Taj mir i spokoj koji mi donosi bliskost sa prirodom me potpuno ispunio. Put stvaralaštva kojim prolazim dok sejem, sadim i negujem uz potrebnu brigu neko povrće koje mi se na kraju tog puta zahvali svojim plodovima je neprocenjivo iskustvo. I kako to i obično biva kad radimo nešto sa ljubavlju tako je i meni prva godina uzgoja bila izuzetno uspešna, moje biljke su mi dale mnogo ukusnih plodova onog domaćeg ukusa”.

Prinos je premašio potrebe njene porodice pa je višak ponudila mamama u grupi čija je članica. “Potražnja na moju ponudu i zadovoljstvo majki mojim ukusnim povrćem mi je dalo ideju da ljubav pretvorim u posao. Te sam tako danas uspešan uzgajivač domaćeg povrća, a u mom asortimanu imam: boraniju, krompir, paradajz, španać, muskantnu tikvu, kupus i batat”, ističe s ponosom Lidija.

Povrće plasira preko interneta na tržište direktno kupcima. Tako i druge porodice u urbanim sredinama mogu na svojoj trpezi imati ukusno domaće povrće.

Moje je zadovoljstvo kad mi druga majka kaže da njena deca jedu paradajz sa moje bašte kao jabuku. Sebe smatram herojem današnjice jer sam uspela da spojim nespojivo.

Lidiju možete pronaći na fejsbuku, kako bi vam dala detaljnije informacije i kako biste možda upravo naručili povrće iz njene bašte.

Kada i kako je počeo mali svijet minijature? 

Prije nepunih sedam godina sam počela modelovati minijaturni nakit i minijature u mjerilu 1:12, a prije pet godina sam moj rad plasirala na društvene mreže. Na taj način prodajem i prezentiram moj rad.

Je li ovaj oblik stvaranja samo za strpljive i posvećene i koliko Vam u prosjeku treba treba vremena za jednu minijaturu?

Da bi radili ovu vrstu minijature definitivno trebate biti strpljivi, ali više od toga trebate biti posvećeni. Nisam uvijek strpljiva (desi se nekad da glina leti preko sobe :)) iako moj rad govori drugačije. Ja sam posvećena i ne odustajem lako kada naiđem na prepreku.

Tačno vrijeme za izradu minijature ne određujem. Uvijek zavisi od kompleksnosti motiva, načina rada, moje koncentracije i raspoloženja. Ponekad vrlo jednostavan komad radim duže od kompleksnog jer jednostavno ne ide. E, to je trenutak kada je strapljenje na izmaku, ali posvećenost i ne odusatajanje u punoj snazi.

Koji komad Vam je posebno važan i po čemu poseban? 

Najdraža kreacija minijaturnog nakita mi je jedan privjesak za lančić, replika kaktusa. Posvetila sam ga mojim roditeljima. Postoji mnogo vrsta kaktusa ali svi zajedno imaju jaku i lijepu osobinu, a to je izdržljivost. To je kreacija koju najčešće nosim i najviše volim.

Od minijatura u mjerilu 1:12 to su ćevapi i svježe sirovo pile.

S obzirom na nastavak mmm… i neke veoma primamljive minijature poput one sa porcijom ćevapa, kako je nastala veza između minijatura i hrane? 

Volim jesti. Volim hranu vizualno. Hrana je bitan aspekt našeg života u svakom smislu, emocionalnom, kulturalnom i ekološkom. Knjige, magazini i emisije o hrani imaju veliku ulogu u mom kreiranju minijaturne hrane. Inspiraciju je lako pronaći u svakodnevnom životu samo ako znate kako i gdje gledati. Hrana je inspiracija koje je uvijek ‘pod nosom’. To je jedna neraskidiva veza koja će zasigurno u budućnosti biti više razvijena, predstavljena na jedinstven način i pričat će priče…

Ko je Selma u maksi svijetu, odnosno u realnom životu i šta je motiviše i inspiriše da radi?

Ja sam u maksi svijetu zahvalna na privilegiji koja se zove život. Učim svaki dan ko sam i koje su moje mogućnosti kroz različite situacije koje nam život svakodnevno servira.  Osjetljiva sam na tuđu nevolju. Voljela bih da imam mogućnost poslati na mars svo zlo sa ove divne planete, pa da joj mi normalni ljudi doprinosimo svojim radom najbolje što možemo. Sad kad sam napisala ove retke shvatih sam da sam u realnom svijetu bjegunac u moj mali svijet.

Inaće, za sebe mogu reći i da sam vrlo energična, komunikativna, otvorena, radoznala i odana osoba. Smatram da je istina da svojim pozitivnim razmišljanjem i mislima možemo privući pozitivne stvari i da je stanje uma najbitnije u postizanju ciljeva koje smo sebi zadali.

Sebe motivišem upravo pozitivnim razmišljanjem i razgovorom sa bliskim prijateljima.

Inspiraciju sam spomenula u četvrtom pitanju ali bih dodala i ovo. Ja obračam pažnju na detalje i uvijek se pitam. Volim čitati. Dječiju literaturu nikad nisam prestala čitati i ona me inspiriše. Zato je moj minijaturni nakit u pojedinim segmentima ‘djetinjast’. Volim filmove stop animacije i uživam gledati procese nastajanja te vrste filmova.

Šta je bilo najzahtjevnije za napraviti? 

Svaka kreacija je zahtjevna s tim što neke uradim više puta pa postanu rutina, ali i dalje iziskuju isto vrijeme rada. Polimerna glina je za mene jedan od najljepših umjetničkih materijala ikad izumljen ali ona ima i svoje mane koje nas nekad vremenski unazade. Otvaranjem novog paketića gline nikad ne znate kakva Vas glina očekuje. Može biti idealna, pa radu pristupate odmah bez ikakvih smetnji. Može biti tvrda, pa Vam treba oko dva sata da cijeli paketić gline omekšate (u međuvremenu se desi da otvorite takvih pet boja gline), a nekad bude toliko mekana da je morate odložiti i korisiti određene tehnike da se riješite viška uljnih supstanci odlagajući je i čekajuću dva – tri sata dok ne postane podatna za rad.

Meni su Gingerbread kućice bile najzahtjevnije jer izrada tih kućica zahtjeva različit broj ukrasa. Svaki ukras je rađen vrlo zahtjevnom tehnikom rolata gdje i najjednostavniji motiv rolata može da ne uspije. Tu je i priprema tečne polimerne gline u boji, pa modelovanje različitih vrsta slatkiša i.t.d.

Gdje i kako se može kupiti nešto od Vaših minijatura i minijaturnog nakita? 

Za prodaju mojih kreacija koristim društvene mreže i Etsy prodavnicu. Upiti se mogu poslati direktno na njihovu opciju za poruke. Tu su

Fejsbuk stranica

Instagram profil

Tviter nalog

8. Možemo li očekivati neku radnju ili je sve na online prodaji? 

Sad za sad je sve na online prodaji.

9. Vaš savjet kreativcima  

Savjetovala bih da se ne boje kreiranja. Greške se dešavaju i dešavat će se. Znam da materijal nije jeftin i da strahujete da ćete ‘baciti’ materijal, međutim, bez maksimalne posvećenosti i eksperimentisanja u radu napretka neće biti. I ja sam tokom godina napravila dosta ‘otpadne’ gline ali sam naučila i da tu istu glinu iskoristim u različitim tehnikama. Treba naporno raditi i učiti da bi postali bolji, kvalitetniji i  jedinstveni, a ne biti još jedan u nizu kreativac, umjetnik/ca koji radi isto. Ako mislite živjeti od svog rada trebat će Vam vještina, kvalitet i originalne ideje.

10. Kakvi su planovi za budućnost brenda? 

Ovo pitanje sam postavila sebi još početkom ove godine. Hana (Cyber Bosanka) je dobila odgovor nekad u maju, pa ću slično odgovoriti i ovdje. Planova imam i na njima radim svakodnevno. Ne mogu otkriti o čemu se radi ali jedva čekam da realizujem sve što sam zacrtala. Ideje su na papiru još samo da se sprovedu. Trebat će vremena, neće biti baš uskoro.

“Svaki početak je težak, ali ja se ne žalim. Jednostavno nisam od ljudi koji očekuju uspjeh preko noći. Na prvom mjestu je zadovoljan mušterija, to je moja najveća sastisfakcija u poslu.  Radim polako, pokušavam biti i jesam originalna. Kad kažem originalna to su povratne informacije od mušterija. Mušterije hvale ukus mojih proizvoda ali i originalost. Sve što pravim prilagođavam recepte, kako sebi tako i mušterijama. Uvijek stavljam kvalitet na prvo mjesto. Mene svi znaju po mojoj kuhinji, bilo da je riječ o slanom ili slatkom. Prvo sam pravila za prijatelje, mnogobrojnu rodbinu. Nije bilo dešavanja da se nije jelo nešto iz moje kuhinje. Uz nagovor muževih sestara krenula sam u ozbiljniji posao i danas sam tu gdje jesam. Njima dugujem možda i najveću zahvalnost”, priču počinje Tanja.

U vašoj ponudi nalaze se razne vrste kolača, ali i slane kiflice. U čemu je tajna uspjeha i kako izgleda vaš radni dan?

Moj radni dan traje i po 10 sati, sve zavisi od sezone. Dešava se da u vrijeme slava i praznika imam po desetine kilograma kolača za napraviti. Pošto sam majka četiri kćerke školskog uzrasta, trudim se da kombinujem poslovne i porodične obaveze. Pored slanih kiflica, tu je i kompletna ponuda za ketering (kanapei, pite, hladne plate). Najtraženije su male torte, slatki stolovi i sitni kolači. Tu su naravno i mafini i gole torte.

Ono na šta sam posebno ponosna kada je riječ o slanom programu to su kanapei i posne torte i rolati. Inače, slane kiflice su totalni hit. Tako sam u toku prošle godine napravila preko 50 kilograma slanih kiflica koje su se našle na mnogim trpezama širom banjalučke regije.

Kada bi me pitali koliko sam kolača i torti do sada napravila, ne bih vam znala odgovoriti. Najviše je narudžbi u vrijeme slava. Za takve prilike moje mušterije najviše traže sitne kolače, slane torte, kiflice, torte…

Posebno sam ponosna kada govorim o slatikišima na profiterole, gole torte i male torte. One su nekako moj zaštitni znak.

Nedavno ste imali narudžbu torte od 16 kilograma za 18. rođendan. Koliko vremena i strpljenja je potrebno za takvu tortu i šta koristite od sastojaka?

Da, na tu sam tortu jako ponosna. Za takvu tortu treba nekoliko sati da bi u finalu izgledala savršeno, ali ne žalim ni sekunde jer su svi bili oduševljeni.

Bio je to rođendan od sina moje jako bliske prijateljice. Momak je htio nešto jednostavno, bez puno detalja. Jednostavno, htio je skromnu tortu, ali da bude lijepa. To je torta sa ’Ferero Rošeom’’ i ”Rafaelo kuglicama”.

Ko su najveći fanovi slatke tajne i vaša podrška?

Najveća podrška u svemu su moje četiri kćerke, koje su i velika pomoć u ovom poslu. Naravno, volim reći da su moja podrška i zadovoljne mušterije. Jer komplimenti koje dobijam za svoj rad, znače veoma mnogo.

Specifični ste i po pravljenju „golih torti“ koje podrazumijevaju prikazivanje svih slojeva kolača bez dodatnog sloja fondana. Koliko su ovakve torte popularne i kako ste došli na ideju da ih pravite?

Ove torte su odavno trend u svijetu. Pošto se trudim da pratim svjetske blogove i  stranice posvećene hrani, zaključila sam da nešto ovako treba doći i u Banjaluku. Pored malih torti, slanih kiflica, gole torte su jako tražene. Traže ih za rođendane, ali i za svadbe. Nedavno sam pravila jednu golu tortu za rođendan svom velikom prijatelju. Bilo je to prije 20 dana, a gosti sa tog rođendana mi se i danas evo javljaju i svi su oduševljeni.

Koliko je zahtjevan ovaj posao i gdje pronalazite inspiraciju?

Ovaj posao traži posvećenost, vrijeme i ljubav. A što se tiče inspiracije, ona je oko nas. Uz dogovor sa mušterijama nastaju najbolje delicije. Ne kaže se uzalud ’’dogovor kuću gradi’’. Naravno pratim i dešavanja na tržištu, pratim specijalizovane sajtove i portale, ali i blogove koji se bave ovom temom.

Vaš savjet svima koji žele pokrenuti svoj biznis?

Kada krećete u svoj biznis, ne očekujte uspjeh preko noći. Ukoliko imate kvalitet, vi ćete opstati na tržištu. Odličan kvalitet, mnogo ljubavi i strpljenja i rezultati neće izostati. Nemojte pasti pod uticaja kvaniteta, jer što je lijepo na oko nije najčešće ukusno. Nemojte koristiti previše fabrikata. Lijepo na oko,loše na ukus. To vam je najgora reklama. Zato kvalitet iznad svega. I naravno originalnost.

Šta je glavni sastojak svih vaših slatkih tajni i kako to da svoje recepte ne krijete od javnosti, već naprotiv sve dijelite sa drugima?

Glavni sastojak mojih proizvoda je ljubav i provjereni sastojci. Uvijek govorim ljudima da ono što ja ne bih pojela i ono što ne bih dala da jedu moja djeca, nikada neću staviti u svoje proizvode.

Sve recepte prilagođavam svom ukusu i ukusu mušterija i sve moje torte su zapravo kombinacija više recepata.  Kada je riječ o sastojcima dosta toga sama radim, naravno jedan dio se i nabavlja. Uvijek nabavljam od provjerenih dobavljača, trudim se da poštujem i parolu ’’Kupujmo domaće’’.

Tanjine poslastice možete pronaći i na Instagramu.

(*Lolitet/slobodni prevod: predstavlja simbiozu riječi specijalitet, kvalitet i raritet, a u svom prefiksu sve ono što označava the Lolu.)

Neko drugi bi to napisao pametnije.

Napisao bi da ju je upoznao i da nije mogao da vjeruje da ta tu neka mala plava od dvadeset godina, u stvari ima petnaest više, a da je prije dvanaest završila fakultet i skoro isto toliko provela na birou za nezaposlene, cijelim srcem i dušom nadajući se da će konačno naći kancelarijski posao i raditi ga do kraja života, i uredno plaćati doprinose k'o sav „normalan“ svijet. A da je onda, bijesna od čekanja, jednog lijepog dana odlučila sama sebi direktor da postane.

I direktor i marketing menadžer i pr i sekretarica i skladištar i vozač. Pisao bi još jednu narodno oslobodilačko junačku priču, o junacima iz naroda koji vjeruju u svoje snove, nikad ne odustaju, Bog im uredno šalje znakove odozgo ili odakle već, a oni samo po cijeli dan vjeruju i onda im se desi čudo.

Ali ja znam da ona nije imala pojma u šta se upušta, da je umirala od straha, da je niko nije podržavao i sasvim sigurno nije dobijala baš nikakve znakove. Ni ja nisam vjerovala, a ni ona sama, da će od te ludosti zaista nešto naposlijetku biti. Ona se jednostavno usudila, bez ikakvog plana, grlom u jagode. A stvorila je sebi carstvo – NIŽOL MOZAIK – iznimnog imena, po njenom iznimnom prezimenu. Znala sam, čim se udala i počela tako neobično prezivati, da će iza toga morati da stoji nešto posebno.

Neko bi drugi pisao o toj posebnosti, kako obično biva u člancima kojima je cilj da predstave nečiji rad i uspjeh, poslije uvoda nabrojao sve te posebne odlike umjetnosti kojom se ona bavi, istražio internet i saznao da je „mozaik stara umjetnička slikarska tehnika u kojoj se slažu jednobojni ili raznobojni komadići stakla, keramike, kamena i sličnih materijala, i da na taj način dobijamo umjetničke slike. Da se danas veoma često koristi u savremenoj arhitekturi prilikom dekorisanja modernih enterijera. Da mozaik u prostor unosi poseban ugođaj i nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.“

Ali ja bih napisala da ona stalno kuka da joj ruke više ne liče na ženske nego nekog šezdesetogodišnjeg zemljoradnika, jer reže staklo po cijeli dan, i brlja se sa fug masom i ljepilom, i da joj je krivo što nikako nokti da joj „dođu sebi“, i da ne pomaže ni onaj 8u1 lak što sam joj kupila da maže. I pomislim na to svaki dan kad ujutro pogledam u ogledalo koje je napravila meni, od OSAM STOTINA TRIDESET I SEDAM komadića stakla i kamenih pločica. Ja bih rekla da je to najljepše ogledalo na svijetu.

Neko bi drugi napisao da se ne može odlučiti koje je ljepše, kao što nisu mogli ni oni koji su imali zadovoljstvo da biraju koja će izložiti u svojim salonima namještaja, ali onda niko ne bi znao da je ona taj dan kad je, sa ponosom i strahom, vozila svoja ogledala na njihovo prvo prodajno mjesto, sama iz svog stana, sa petog sprata svoje zgrade bez lifta, utovarila ta tri ogledala koja su i veća i teža od one koja ih je pravila, da je, moleći Boga da se ne ozlijede na putu do svog odredišta, vozila 30 na sat, i da me (nakon što je konačno bezbjedno stigla) nazvala pet minuta kasnije da kaže da se na parkingu viljuškar zabio u njen auto.

I da smo se valjale od smijeha. I da nam je laknulo jer su u autu tada bila samo ogledala a ne njen najdragocjeniji teret, njeno dvoje djece koje vozi sa sobom i kod stolara po ramove, i kod staklara po ogledala, i u apoteku po kapi za inhalaciju i u prodavnicu po kruh i mlijeko. I da, kao i majčinstvo, njen posao nema radno vrijeme, nego traje 24 sata dnevno. I znam da bi ona to navela kao svoj najveći uspjeh.

Ali neko drugi bi mislio da je njen najveći uspjeh činjenica da su Nižol kreacije stigle i do Dubaija, Sidneja i Beča. A ne bi znao da ih je ona pravila u staroj šupici iza svoje kuće, gdje ju je onomad posjetila komisija Gradske uprave da provjeri da li to ona zaista zaslužuje subvenciju. I kad su joj oduševljeni dali pozitivan odgovor, ona zbunjeno upitala „Jel’ to neka greška?“.

Nije bila greška, bio je to početak jedne ljubavne priče.

O toj ljubavi i ona je nešto rekla, a ja vam to prenosim, da ovaj članak ne bi skroz naskroz prop'o.

„Kreativnost i ljubav prema umjetnosti usmjerila me je da napravim nešto jedinstveno. Prvenstveno su to bila mozaik ogledala, a kasnije i razni drugi predmeti u mozaik tehnici, vazne, svijećnjaci, lampe, kutije za nakit… Nakon što sam od ljudi iz svoje okoline dobila pozitivnu reakciju na moj rad, u meni se javila želja da se ozbiljnije posvetim dizajnu, izradi i formiranju brenda. Tako je nastao NIŽOL MOZAIK, kreativna umjetničko zanatska radionica, koja se bavi dizajniranjem i izradom unikatnih ručno rađenih predmeta u mozaiku.”

“Nižol mozaik nosi titulu starog zanata, i iz tog razloga sam se trudila da spojim tradicionalno i savremeno – tradicionalnu tehniku izrade mozaika i savremeni dizajn. Mogućnosti primjene mozaika u enterijeru su beskrajne, i svakom umjetniku koji je, poput mene, imao sreću da se odluči da svoju kreativnosti ispolji na ovaj način, izuzetnu satisfakciju pruža mogućnost da apsolutno svaki put stvori nešto novo i jedinstveno. ”

Predmeti koje izrađujem su estetski slični, moj stil izrade je prepoznatljiv, ali su svi izrađeni predmeti UNIKATNI!

Stvaranje takvih genijalnih i unikatnih umjetnina fantastičan je kreativni izazov, jer nijedna mašina na svijetu ne može napraviti ono što može kreirati ljudska mašta, srce i ruke. Osnovni motiv, koji je vodi kroz njene radne aktivnosti, je da sačuva spontanost i igru, jer uvijek joj je bilo najvažnije da je njen posao zabavlja, opušta i čini srećnom.

O tome koliko su njena djela posebna moći ćete se uvjeriti uskoro, jer je ona jedna od zasluženo privilegovanih učesnika emisije „Može i drugačije“ na RTRS-u, u kojoj će, od oktobra moći uživati svi ljubitelji umjetnosti, arhitekture i dizajna enterijera.

Do tada, uživajte u predivnim kreacijama moje drage Branke Nižol, žene koja mi je prijatelj već dvadeset i osam godina, i koja je sjedila sa mnom u školskoj klupi dvanaest godina, zbog čega ovaj pismeni zadatak nisam mogla prepustiti nikome drugom.

Bojana Mutić – Glutenska princeza

“Na početku bih trebala govoriti o početku, a ono najranije sjećanje seže u prve bojanke koje sam sama sebi izrađivala. Ustvari, oduvijek mi se činilo veoma zabavnim crtati, sjeckati, pisati, šiti…stvarati”, počinje Tanja Vidović, kreatorka ovog svijeta.

U duhu razigranosti i šarenila nastavlja: “I tako, tamo u neke dane, nastade Tarolina – vesela, zabavna, maštovita, kreativna…svoja, koja stvara kada se njoj stvara, koja ponekad i ispunjava želje, ali najviše uživa u sopstvenoj inspiraciji”.

Ističe kako je najzabavnije raditi za najmlađe. Materijali su veseli, kombinacije boja i dezena nemaju granice i kod njih se sve slaže i oni se sa svime slažu. Rajfići, trakice, krunice, šnalice, zabavne tortice od pelena, ukrasna slova, lutkice Taroline i sve to kako dodaje u svim mogućim i nemogućim kombinacijama, pravi su izvor zabave i predstavlja ju joj veliko zadovoljstvo u stvaranju.

Kako bi učinila svijet šarenila zabavnim i za mame i ćerke, Tarolina stvara za male i velike dame. Trenutno su joj ogrlice vrlo zanimljive i zabavne za izradu, a ranije su to bile naušnice i narukvice, ukrasi za kosu i ostalo. Najčešće je insprišu zanimljivi materijali ali i zanimljive osobe. “Za nekoga stvarate s lakoćom, kombinacije se slažu same i lako procjenjujete šta bi se toj osobi dopalo. Stvarati tako, pravo je uživanje i rado mu se posvjećujem. Ali postoji i oni trenuci, kada materijal neće u ruke. Poneke narudžbe moram i da odbijem ili odgodim, bilo da je to zbog nedostatka vremena, materijala pa i inspiracije”, dodaje Tanja.

Međutim, ponekad dolazi i do zasićenja, jer svi ti materijali za različite namjene, zauzimaju velike dimenzije njenog životnog prostora, a nerijetko je problem i u organizaciji istih.

Ipak najveći prostor zauzimaju moje tri djevojke – Tara, Jana i Ivana –  vesele, razigrane, komplikovane i zahtjevne djevojčice. Pored njih se puno ne može „uraditi“, a i besmisleno je ono malo kvalitetnog vremena s njima potrošiti na bilo šta drugo.

Ovaj svijet nije samo mnoštvo ukrasa, već je to prema riječima kreatorke i Tarolinina svakodnevnica. Radovi iz tarolinine učionice, pjesme i stihovi nastajali su za posebne prilike, kao što su rubrika „Uradi sama“ časopisa LJ&Z i stripomanije.

Ipak najveći prostor zauzimaju moje tri djevojke – Tara, Jana i Ivana –  vesele, razigrane, komplikovane i zahtjevne djevojčice.

Tanja vjeruje kako ima sreću da radi posao koji otvara vrata ostvarivanja većine njenih ideja. Učionica često može da bude prava kreativna stvaraonica. Čak i učenje „redovnih“ sadržaja može da bude veoma zanimljivo, a svo slobodno vrijeme usmjerava na stvaranje. Ponosna je na neke svoje pjeme koje su postale prepoznatljive, a jedna od njih je „Od kiše jači“, nastala kao vid podrške djeci s poplavljenih područja.

Jedan od njenih ostvarenih snova je rubrika u časopisu LjiZ gdje stvara, ali i podučava.  Mišljenja je da svako može, prateći jednostavne korake ili samostalno otkrivajući, napraviti nešto jedinstveno i unikatno. “Proces izrade, proučavanje materijala i njihovih mogućnosti, oblikovanje i preoblikovanje ili bilo koji korak u realizaciji nekog kreativnog projekta, za mene predstavlja veliko zadovoljstvo, a krajnji rezultat je kao šlag na tortu”, poručuje.

Ponosna je na neke svoje pjeme koje su postale prepoznatljive, a jedna od njih je „Od kiše jači“, nastala kao vid podrške djeci s poplavljenih područja.

Različita godišnja doba nose različite inspiracije. Tako je kod Taroline sada vrijeme za kreativce, jer poslije dugog i lijenog ljeta, sva čula se bude. Topli materijali i krpice prijaju rukama, uživam preoblikujući ih u neku zanimljivu ogrlicu, a i odjevne kombinacije „traže“ dopunu. Zimi se nastavlja sa zimskim motivima, a u proljeće poželi veselo i lepršavo. Ljeti svi njeni radovi, uglavnom, kako kaže mirišu na more.

“Najteže je kada me obuzme svakodnevnica, kada je dan prekratak da se ispune i sve redovne obaveze. Tad ne stižem biti Tarolina i tada krpice tužno vire iz kutija, čekaju da ih uzmem u ruke i s njima se poigram. (upravo me takvi dani stigoše )”

Tarolinin svijet je prpeun mašte, kreativnih ideja i ljubavi prema stvaranju. Ona bi nam vrlo rado pričala još mnogo toga, ali za kraj dodaje simpatičnu istoriju naziva svog svijeta:

“Tarolina – od imena Tara, pa dodate fina, od „mnogo fina“ dobijete Tarafina. Između uglavite „OL“, porijeklo nije poznato…vjerovatno znači nešto super”.

Mi smo uvjerene u to, zato vas pozivamo da i vi zavirite u ovaj svijet koji ne poznaje granice, koje su ionako samo u našim glavama.

Kada i kako je nastala ideja i otkrivena ljubav prema ovoj vrsti umjetnosti?

Oduvek sam volela da stvaram, ali za to godinama nisam nalazila vremena, bar ne u onolikoj meri koliko bih volela. Uvek sam volela da slikam, vajam, što je i logično s obzirom na moje formalno obrazovanje. Tokom godina, ova vrsta kreativnog izražavanja mi je sve više nedostajala.

S obzirom na to da radim kao grafički dizajner i da je to posao vezan isključivo za kompjuter, onda možete i da pretpostavite da tu ipak nemam dovoljno prostora da se umetnički izrazim.

U februaru 2012. godine mi je pod ruke došla knjiga “Rođena u vatri”, Nore Roberts. Spisateljica me je, čitajući njenu knjigu, podsetila na taj stvaralački osećaj koji sam ja negde, nažalost bila usput zagubila. Uz ovo delo, zajedno sam stvarala umetnička dela sa glavnom junakinjom, osećala “leptiriće u stomaku” i to je to. Posle nije bilo povratka.

Sad možete da pretpostavite da je glavna junakinja radila sa staklom. Tako sam krenula da istražujem i prosto se zaljubila u lampwork tehniku, pravljenja staklenih perli. Sada, posle četiri godine rada i učenja mogu da kažem da sam uspela da naučim puno o staklu i kako raditi sa njim. Mada imam još puno toga da naučim, jer postoji dosta tehnika u kreiranju staklenih perli.

Ko je zapravo Ksenija i šta je inspiriše, usrećuje i pokreće na rad?

Ksenija je majka dva predivna dečaka, supruga, grafički dizajner, a sada i lampworkerka.

Inspiriše me duh stavaraštva, sreća, boje, muzuka, učenje i napredak koji vidim svaki dan u mom radu. Takođe i podrška mojih najbližih i sada već dosta dama koje kupuju za sebe ili daruju svojim dragim osobama.

Šta konkretno ova tehnika podrazumijeva, koliko je zahtjevno raditi sa staklenim perlama?

Lampwork tehnika je tehnika pravljenja staklenih perli na otvorenom plamenu. Stakleni stapovi u boji se tope na breneru i formira se perla. Od stakla koristim najvise Effetre staklo, italijansko staklo, sa ostrva Murano. Zatim se perle stavljaju u peć za staklo i u peći provode nekoliko sati do potpunog hlađenja. Staklo je vrlo specifično za rad, topi se na 800 do 1000 stepeni i zato je potrebno biti veoma koncentrisan i pažljiv u toku rada.

U „svijetu staklenih perli“ šta predstavlja najveći izazov koji može „slomiti“ trud i zalaganje umjetnika?

Kada se savladaju sve prepreke oko nabavke materijala za lampwork tehniku, najveći izazov je naravno prodaja i odgovor na pitanje da li zapravo možemo živeti od umetnosti.

Jeste li zadovoljni reakcijom javnosti i gdje možemo pronaći i kupiti vaše unikate?

Prezadovoljna sam reakcijom javnosti, mada je našim ljudima potrebno objasniti šta zapravo radim i da to nisu tek kupljene perle, ali u inostranstvu je priča potpuno drugačija.

Trenutno se moje perle prodaju širom sveta, od Amerike, preko Evrope pa do Australije!

Nakit trenutno može da se poruči preko moje FB strane, a uskoro ću imati i online prodavnicu na Etsy-ju.

Koliko okvirno vremena treba za jednu ogrlicu i kako teče postupak?

Pravo pitanje koliko je potrebno vremena da se napravi jedna perla

Stvaranje ideje o izgledu  budućeg nakita ponekad traje danima. Odabir pravog stakla pa izrada staklenih perli, što je i najzahtevniji deo stvaranja mog nakita. Na primer za pet jednostavnijih perli od kojih bi mogla da se izradi ogrlica, potrebno je oko sat vremena, mada zavisno od složenosti izrade, za određene perle je potrebno i više od sat vremena po jednoj perli. Ponekad jedan par ruku nije dovoljan pa mora još jedna osoba da asistira u predgrevanju stakla. Zatim se u peći za staklo, tokom noći, perle postepeno hlade. Sutradan, kada se perle ohlade, dolazi na red čišćenje perli i na kraju pravljenje nakita za koje je potrebno oko trideset minuta.

Kako bi opisali ženu koja nosi „staklene perle“? Po čemu se ona, a ujedno i njen nakit razlikuju od ostalih?

Žena koja nosi staklene perle je hrabra, drugačija, jedinstvena, unikatna.

Kada je počela priča Libra Studio i kako je nastala ideja?

Libra Studio pod ovim imenom i konceptom, funkcioniše već neke četiri godine, a ideja ja nastala u trenutku kada sam shvatio da „ne znam nikog ko zna nekog“ da bi počeo raditi u nekoj od zvaničnih medicinskih institucija, a da porodica mora da se izdržava – konstantno.

Kakvi tipovi masaže postoje i koliko često je potrebno dolaziti kako bi se osjetili efekti?

U našem studiju najčeće klijenti žele terapeutske masaže, jer ljudi imaju raznih problema sa leđima, vratom, lumbalnim dijelom. Pored terapeutskih u ponudi su TPM (Trriger point massage – tretman trigger tačaka) relaksacione masaže, anti-celulit tretmani, ali i šijacu tretmani.

Pod pojmom masaža većina ljudi misli na relaksaciju i odmor. Međutim, kada je riječ o terapeutskim masažama, one znaju biti bolne, jer se usmjeravaju na bolne tačke. Možeš li predstaviti zapravo o čemu se radi i na koji način djeluju masaže?

Tačno je da se kod terapeutskih masaža može pojaviti bol u toku tremana. Taj bol može da se osjeti i dan nakon tretmana i najsličniji je bolu koji se javlja prilikom upale mišića. Klijenti često dolaze sa velikim mišićnim napetostima, mielogalozama i bolnim procesima. Da bi tretman bio uspješan, bol otklonjen, a klijent sretan nekada se mora ići sa dubljim i jačim hvatovima koji prodiru duboko u mišić, u samu srž problema. To često nije najprijatniji osjećaj za klijenta ali je zato krajnji rezulata odličan–oslobađanje od bola i napetosti te poboljšanja svakodnevnog kvaliteta života.

Za masažu je potrebna određena uvertira kao i prikladna atmosfera poslije masaže. Šta preporučuješ svima da urade prije i poslije?

Prije masaže poželjno je tuširanje te ne bi trebalo jesti bar sat vremena prije masaže. Ako je baš neko gladan – onda nešto laganije. Poslije masaže poželjno je “odležati” u miru bar petnaest minuta, da se utisci i emocije stalože. Nakon toga čaj je odlično osvježenje. Takođe, bilo bi idealno otići i naspavati se dobro. Nedostatak sna je izvor mnogih zdravstvenih tegoba.

Je li danas potreba za relaksacijom još veća u odnosu na ranije zbog velike količine stresa i jesi li nekada i psiholog osim što si maser?

Definitivno sve veći broj ljudi dolazi na masažu i uvode istu u svoje živote kao redovnu praksu. Stresa je mnogo. Sam čin života na Balkanu povećava u startu nivo stresa kod svakog od nas. Balkan je jedno veoma stresno područje i to se na leđima svakog od nas odražava. Što se tiče psihologije, klijenti se razlikuju, ali se pojedini zaista otvore, kažu šta ih muči, a bilo je i suza. Masaža pored tjelesnog pokreće i ono tanano, suptilno u nama, a ispod površine se krije mnogo toga.

Šta je ono što Libra studio čini oazom mira i izdvaja ga od drugih sličnih studija?

Libra Studio je definitivno oaza mira i zadovoljstva. Razlika je u konceptu masaže u koji sam utkao preko dvanaest godina masažne prakse, ali isto tako po pristupu–vrhunski preparati, odlična muzika, kvalitetni čajevi te istinska posvećenost svakom klijentu.

Koji su savjeti onima koji nisu nikada bili na masaži, ali i onima koji često mijenjanju masera. Koliko je važno dolaziti uvijek kod iste osobe?

Oni koji nikada nisu bili na masaži definitivno treba da je probaju, jer masaža je iskustvo koje treba da je blisko i poznato svakom od nas. Posebno mi je zadovoljstvo kada baš ja nekom budem izbor za prvu masažu. Ako znate nekoga da nikada nije bio na masaži, a da mu je rođendan uskoro, u ponudi imamo poklon bonove, kojima možete obradovati dragu osobu i uvesti je u svijet masaže.

Što se tiče mijenjanja masera, generalno je OK isprobati nove terapeute, posebno ako koriste neku drugu tehniku u odnosu na terepauta kod kojeg odlaze, ali isto tako, klijenti će najbolje znati čiji im dodir i pristup najviše odgovaraju. Svako od nas, masera, raduje se kada mu se klijenti vraćaju i kada masažu i studio preporuče dalje. To je jasna potvrda da se radi dobar posao i da vas ljudi cijene kao terapeuta.

Jesu li u tvom studiju češće žene i na koji način komentarišeš žensku posvećenost izgledu i tijelu u odnosu na muškarce?

U Libra Studiju žene su češći posjetioci, mada u zadnje vrijeme dolazi više muškaraca, a često dolaze i parovi. Kod mojih ženskih kolegica, recimo, ima više muških klijenta. To je neka suptilna fobija tipa–kako mene muškarca, da masira muška ruka. Opet se vraćam na termin–Balkan.

Što se tiče ženske posvećenosti, tako je bilo oduvijek i biće. Jednostavno, žene vole da budu lijepe i da se tako osjećaju i na tom ne štede ni vrijeme ni novac. Muškarci opet često dolaze kada je već neki proces u toku, kada boli “ko đavo”. To je jednostavno tako.

Za kraj vam dajemo toplu preporuku da posjetite studio i prenesete nam svoje utiske. Osim na pomenutim stranicama, možete ga kontaktirati i na broj telefona 065 696 367. Lola se raduje novoj masaži, a Đurica vam poručuje:

Volite svoje tijelo i brinite o njemu. Tijelo je hram naše duše. Hram treba da je uredan i lijep da bi se duša u njemu osjećala – veličanstveno. Ne dozvolite da za godinu dana više para uložite u auto nego u vlastito zdravlje.

Janka je fitnes trenerica i vlasnica fitnes kluba Sparta, a koju ste vjerovatno zapazili na društvenim mrežama. Svakodnevno se trudi pisati i pričati o zdravom životu i pravilnoj ishranu te motivisati sve vas da se pokrenete. Da li je to već uspjela ili će tek, to nam šapnite.

Koliko dugo Sparta postoji kao klub priča i šta sve stoji iza toga? Kako se rodila ideja, prvenstveno da se baviš poslom fitnes instruktora?

Fitness klub Sparta je prvi klub za grupne treninge koji je otvoren u Banjaluci, u martu 2012 godine. Odlučila sam se da samostalno gradim svoju priču iz želje da moj hobi, a koji me jako usrećuje, bude i moje primarno zanimanje. Potom je uslijedilo stručno usavršavanje. Počela sam sama, a vrlo brzo, kako je interesovanje za treninge u Sparti raslo, pridružile su mi se Milica Budimir, moja sestra i Stojana Božić, naša saradnica.

Otkud Sparta? Tako jako ime koje se kroz istoriju uvijek vezuje za muškarce, a da bude sada vezano za jednu ženu?

Sparta je za mene simbol duhovne snage, a upravo taj spartanski duh nastojim da probudim kod naših vježbača, te se vodimo motom NEĆU STATI, NEĆU ODUSTATI.

Iza tebe su godine rada i truda i sada si već prepoznatljivo ime na našim prostorima – kako je sve to išlo? Koliko je teško bilo uspjeti u svijetu fitnesa kao žena?

Suština onoga što radim i uopšte moja misija je da ljudima pokažem da ne treba mnogo za sreću i da je jako bitan taj odnos prema samom sebi. Tu trebate biti iskreni. Kad sam počela da radim ovaj posao, nisam imala pojma da će to sve ovako da izgleda kao danas. Nisam ni pravila neke dugoročne planove, samo mi je bilo bitno da radim ono što me usrećuje. Da kad dam nešto od sebe, a pri tom uživam u tom davanju, ne očekujem, a dobijem nazad mnogo. Pri tom ne mislim na novac, nego na energiju i na rezultate mojih vježbača. To je sreća! To je uspjeh!

Možda ne mogu da promijenim svijet, ali sam sigurna da svojim radom, pozitivno utičem na svijest ljudi oko mene. Od kad postoji Sparta, mi to uspješno radimo.

Ja sam vrlo profesionalna u svom poslu. Podržavam svakog ko se bavi istim i uvijek naglašavam da uspjeha ima dovoljno za sve i da je svako poseban na svoj način. Ne mješam se ni u čiji posao, pa valjda tako i drugi ne vode brigu o mom.

Ti i sestra izgledate kao savršen spoj – da li se jednako dobro slažete i na poslovnom planu kao i na privatnom budući da ste, sestre? Ima li nesuglasica ili apsolutno podržavate jedna drugu?

Moja sestra Milica i ja smo ujedno najbolje prijateljice i jako dobri poslovni partneri. Lijepo se družimo privatno, a i u poslu dijelimo istu energiju, što mnogi prepoznaju.

Šta te motiviše da svako jutro ustaneš i dijeliš sebe i svoj život na društvenim mrežama? Kakvi su ciljevi za budućnost, planiraš li možda opet nešto novo da pokreneš?

Moja motivacija i jeste to. Već sam spomenula tu energiju davanja. Jer, ako nesebično dajemo, sigurno dobijamo mnogo nazad. Ja uvijek kažem da su moji profili na društvenim mrežama mali prozor u moj život i da tu ljudi mogu da vide kako živim, kako se hranim, treniram, šta volim… Pored toga što je to jedan vid marketinga, za mene je veliki izvor motivacije. Imam jako dobar feedback od strane ljudi koji prate moj rad. Svakodnevno dobijam poruke podrške od njih da nastavim da radim na taj način jer sam ja njima izvor motivacije. Trenutno radim na dva nova projekta, ali o tome ne bih da govorim još neko vrijeme.

Lole se nadaju da će imati pravo na neku eksluzivu, a kada dođe vrijeme promocije Jankinih novih projekata, do tada, šta čekate, trk svi na Fitnes klub Sparta.

Cilj im je bio vratiti dječiji osmijeh na lice, u neposrednom kontaktu s djecom, kao i pomaganju u njihovoj međusobnoj interakciji. Sve je počelo u porodici, kada je pravila mini-zabavu za svoje dijete, a onda je ideja stasala u nešto što se može nazvati ljubav-hobi-posao. Koincidencija je da je sve profesionalno počelo prije tačno dvije godine na današnji dan. Sam naziv “Šareni zamak mašte” dovoljno govori i roditeljima i djeci šta od njih mogu očekivati.

Tatjana ističe kako je facepainting kod djece počeo izazivati intetesovanje pojavom filmova u kojima su se pojavljivali takvi likovi, kao sto je na primjer Džoker. “Sada smo u mogućnosti da dječici omogućimo da barem na jedno popodne postanu svoj omiljeni lik iz crtaća ili filma. A kad znamo koliko sreće kod odraslih izaziva jedan maskembal, možemo samo zamisliti kolika se količina serotonina izluči kod dječice u tih nekoliko bezbrižnih sati, dok su iscrtani i razigrani”, dodaje ona.

Pitali smo je kako izgleda njen radni dan, s obzirom da se radi o kreativnom poslu, netipičnog radnog vremena. Evo šta je odgovorila:

“Radni dan ponekad zna biti veoma naporan, i odužiti se na mnogo više vremena od jednog prosječnog kancelarijskog radnog dana, pogotovo kada se radi u drugim gradovima pa putovanje zna zna da potraje, ali postoji Ampicilin u vidu dječijeg osmijeha i sreće zbog ovoga šta radim. Svako dječije lice je kao novo slikarsko platno i nikad ništa nije isto. Kako ni crte lica i motivi na njemu, tako ni kontakt sa djetetom kojem se lice oslikava. Ima tu svega i škakljanja i smijanja i ozbiljnih malih ljudi, djece koja tačno znaju šta žele i kako treba da izgleda njihovo lice, pa do djece koja tu kreaciju prepuštaju meni”.

Najveća nagrada joj je osjećaj kada djetetu okrene ogledalo da se pogleda i kada se njegova usta razvuku u osmijeh, jer se to kako dodaje ne može se platiti nikakvim novcem. To je zapravo jedna od rijetkih prilika da neko u svom poslu svakodnevno dobija pogled zahvalnosti i iskren osmijeh. Posebna priča je zadovoljstvo rada sa djecom sa posebnim potrebama i uljepšavanja dijela njihovog djetinjstva, koje je pomalo.narušeno tegobama koje imaju.

Saradnju sa roditeljima opisuje kao odličnu, što je prema njenom mišljenju veliko čudo, s obzirom na gomilu nezadovoljstva i namrštenosti, kojom naše društvo obiluje. Oni prepoznaju umjetničku slobodu i potpuno učestvuju u zadovoljstvu svoje djece, jer osjećaju njihovu sreću. A što se djece tiče, to joj je jedini napitak vječnosti koji kako kaže zagarantovano produžava život.

O vremenu potrošenom na crtanje govori: “Nekada se jedno dječije lice oslika za svega pet minuta, ali postoje i zahtjevniji crteži, koji se crtaju mnogo duže. Sve naravno zavisi i od inspiracije i uzrasta djece. Radim isključivo sa neškodljivim, organskim bojama, sačinjenim od biljaka, tako da maske traju do prvog kontakta sa vodom. Moram dodati i da postoje boje koje su namjenjene odraslim osobama i profesionalnom crtanje koje se skidaju ostranjivačem boja. Dječije boje se skidaju običnim sapunom i vodom”.

Za sljedeću godinu u planu je i otvaranje prvog mjesta u gradu gdje će u potpuno ograđenom i bezbjednom prostoru moći dolaziti roditelji s djecom. Tatjana dodaje kako će to biti kafić za mama tate i djecu, potpuno prilagođen potrebama, od posebnog toaleta za djecu, mjesta za presvlačenje i dojilje, u suštini gdje će mama moći da u isto vrijeme sjedi u kafiću, uživa u kafici i soku, bez stresa da će dijete istrčati na cestu, dok se djeca bezbrižno igraju. A kada malac kaže da mora u toalet, neće razmisljati da li da ide u muški ili ženski, da li je čist i slično, već će ići u dječji toalet. Bitno je da će se sve odvijati na otvorenom, a ne u nekom podrumskom prostoru, čega smo često svjedoci. Ostali detalji sadržaja( klovn i ostali drugari, crtanje lica, kreativne igrice) neka ostanu iznenađenje za sada.

Za kraj dodaje kako je nje život mašta i umjetnost, a od djece je naučila koliko je malo potrebno da budete sretni i nasmiješeni. 

Život je mašta, život je igra. Ko god kaže suprotno, doći ću da mu nacrtam nekoliko suza na licu, pa da vidi kad ih obriše kolika je vrijednost osmijeha i optimizma.