Odmah iza Oskara u sezoni nagrada, BAFTA uvek okuplja najveće zvezde, a ni ova godina nije bila izuzetak. Sa filmovima One Battle After Another, Hamnet, Sinners, Sentimental Value i Marty Supreme, poznati iz sveta filma prošetali su crvenim tepihom i predstavili zanimljive stajlinge.

Do Oskara je manje od mesec dana, pa poznate ličnosti i njihovi stilisti najimpresivnija izdanja razumljivo čuvaju za tu priliku, ali BAFTA je i dalje jedan od najvažnijih događaja u kalendaru nagrada. A to što se održava u Londonu, i to paralelno sa Nedeljom mode, često podstiče kreativniji pristup odevnim kombinacijama, pa se biraju manje sigurne opcije.

Najbolja izdanja sa BAFTA 2026. crvenog tepiha

Ema Stoun – Louis Vuitton

Ema Stoun, ambasadorka kuće Louis Vuitton, zadržala je klasičan i jednostavan pristup na ovogodišnjoj BAFTA ceremoniji, birajući model po meri ove modne kuće – tamnu svilenu crêpe haljinu sa dubokim izrezom i blagim šlepom, uz sandale u istom tonu.

Odesa A’zion – Dior

Zvezda filma Marty Supreme nosila je crnu haljinu od čipke sa vezenim buketima, koju potpisuje Dior.

Rouz Birn – Miu Miu

Puter-žuta boja očigledno ne odlazi nigde, što je potvrdila Rouz Birn u custom haljini sa halter izrezom kuće Miu Miu.

Džilijan Anderson – Roksanda

Glumica Džilijan Anderson nosila je haljinu iz kolekcije za proleće/leto 2026. Roksande Ilinčić, srpske dizajnerke iz Londona. Njene kreacije inače vole da nose i Kejt Midlton, Kira Najtli, Šarliz Teron…

Tejana Tejlor – Burberry

U saradnji sa kreativnim direktorom Danijelom Lijem, Tejana Tejlor je reinterpretirala Burberry trench mantil kroz ovu dramatičnu bordo haljinu, uz odgovarajuće rukavice i Tiffany & Co nakit.

Kejt Midlton – Gucci

Princ i princeza od Velsa pojavili su se u usklađenim kombinacijama u bordo i nežno roze boji. Kejt je ovu Gucci haljinu prethodno nosila na gala večeri 2019. godine.

Kejt Hadson – Prada

Kejt Hadson prizvala je glamur crvenog tepiha u grimiznoj haljini kuće Prada, uz dijamante brenda Chaumet.

Keri Maligan – Prada

Keri Maligan se našla na listi najbolje obučenih zahvaljujući vanvremenskoj teget svilenoj haljini kuće Prada i Tiffany & Co nakitu.

Izvor: Zadovoljna.nova.rs

Najpre je nacrtao kozu, potom dva slona koji kao da komuniciraju surlama – čest prizor ovih gorostasa u prirodi, a onda tri majmuna koji izgledaju kao da se ljuljaju na mostu stanice metroa Brik Lejn u istočnom Londonu.

Benksijevi majmuni ne pokrivaju oči, uši i usta.

U utorak, 6. avgusta na zidu jedne od zgrada u delu grada Čelsi, osvanula je silueta koze sa kamenjem koje se obrušava ispod nje i kamerom za video nadzor usmerenom ka životinji.

Potom su se na fasadi druge zgrade, takođe u jugozapadnom delu Londona, pojavila dva slona.

Ulični umetnik iz Bristola objavio je fotografije murala na Instagram profilu, što je njegov uobičajeni način da dokaže da je delo njegovo.

Benski nije objavio nikakav komentar uz ove radove, ostavljajući obožavaocima da spekulišu o značenju umetničkih dela.

Džejms Pik, koji je na BBC-ju predstavio ‘Benksijevu priču’ rekao je da je moguće da je reč o ranoj fazi projekta u nastajanju.

Biće uzbudljivo ako se narednih dana u različitim delovima Londona pojave još neki njegovi radovi, dodao je.

Britanski ulični umetnik često slika životinje, poput pacova ili majmuna, a njegovo delo šimpanzi u britanskom parlamentu pre pet godina je prodato za oko 11,5 miliona evra.

U raspravi na mrežama, neki su procenili da slika koze nad provalijom predstavlja ljudsku rasu koja je trenutno „na ivici izumiranja”.

Drugi su tumačili da prikaz nadzorne kamere uprene u kozu da pokazuje da čak ni u najzabačenijim prostorima nema privatnosti.

Neki su se zapitali da li njegova dela uopšte imaju bilo kakvo značenje, a da je Banksi je zapravo samo „mislio da će koza tamo izgledati kul”.

Oni koji žive u komšiluku su oduševljeni.

Lokalni stanovnik Malkolm Tejlor nazvao je novo umetničko delo „fantastičnim”.

„Mislim da je neverovatno, nadamo se da će ostati ovde”, rekao je za BBC.

Merkjuri je u ovoj kući živio posljednjih deset godina svog života, a ona se prodaje prvi put poslije blizu 50 godina, prenio je “Juronjuz”.

Frontmen “Kvina” ostavio je vilu sa osam spavaćih soba i svu svoju imovinu svojoj bliskoj prijateljici i bivšoj djevojci Meri Ostin.

Vilu “Garden lodž”, kuću od cigle u neogruzijskom stilu, smještenu u otmjenom kvartu Kensington, prodaje agencija “Najt Frenk”, a objekat nije na javnoj listi oglašenih nekretnina, prenosi Srna.

Merkjuri je kupio ovu kuću 1980. godine, a u svojoj biografiji je naveo da ju je platio gotovinom u današnjoj vrijednosti od 585.000 evra.

“Vidio sam kuću, zaljubio se u nju i za pola sata bila je moja”, hvalio se Merkjuri u knjizi.

Merkjuri je u velikoj mjeri renovirao objekat u napunio ga dragocjenim umjetničkim djelima, uključujući radove Pikasa, Dalija i Matisa.

Kuća je stavljena na prodaju krajem prošlog mjeseca.

U izvještaju se navodi da je Banjaluka proglašena najboljim neistraženim gradom Evrope na osnovu broja posjetilaca koje je prikupio Evromonitor.

“Lijep mali grad proglašen je najboljim za posjetiti u Evropi, ali turisti teško da dolaze tamo. Banjaluka je drugi najveći grad u BiH sa 138.963 stanovnika i leži na rijeci Vrbasu. Taj grad je jedan od samo dva u Evropi koji su na listi, uz Liepaju u Letoniji”, navodi se u tekstu.

U priručniku je napisano da je Banjaluka “jedan od zgodnijih gradova Evrope”, sa bulevarima koji imaju drvorede i zelenim trgovima na kojima se nalaze elegantni kafići, piše Srna.

Prema pisanju “Ekspresa”, među stvarima koje treba posjetiti u Banjaluci su Hram Hrista Spasitelja, Umjetnička galerija Republike Srpske, džamija Ferhadija i Kastel, koji je “kameno srce grada”.

Među zanimljivim lokacijama, “Ekspres” ističe Slapove Krupe, Muzej Ljubačke doline i Rekreativnu zonu, koju opisuje kao “zelenu oazu sa stazama za vanjske aktivnosti”.

Slapovi Krupe opisani su kao “put u prošlost”, sa svim stazama kroz šumu, manastirom i ruševinama zamka.

Nekoliko momenata, svi različiti ali jednako upečatljivi, ne izlaze nam iz glave i ne traba ni za šta da ih propustite. Donosimo vam top 3.

TRUDNA MAGGIE MAURER U NENSI DOJAKA NUDE HALJINI

Mlada dizajnerka jedno je od trenutno najpopularnijih imena, a do tog statusa je stigla svojim neverovatno seksi providnim slojevitim komadima koji malo šta ostavljaju neskriveno ali izbegavaju vulgarnost.

Ovog puta, na reviji je u naj-seksi haljini ikada prošetala trudna Maggie Maurer kao ultimativni dokaz ženske lepote koja se ne meri samo iz jednom (konvencionalnog) ugla.

VIOLET CHACHKI U LATEKSU ZA RICHARD QUINN

Ejmi Vajnhaus je žena za koju su čuli gotovo svi i koju su čuli gotovo svi (a oni koji nisu, trebalo bi), ali kako se nekako često složi, oni najpoznatiji, najmanje su nam poznati. O Ejmi su, sem njenih pjesama, koje su padale s nekog neba nama u krilo, postajale hit do hita, do nas najčešće dolazile priče o njenom ponašanju i (zlo)upotrebi opojnih supstanci. A koliko toga i danas ne znamo?

Vjerovatno više nego što ćemo ikada moći saznati, ali možemo joj se bar probati približiti iz ove prostorno-vremenske daljine.

Evo nekoliko stvari koje možda želite, a možda i treba da znate o jednoj ženi i jednom životu.

Južnoj Kapiji u Sjevernom Londonu pripala je čast da četrnaestog septembra 1983. godine prvi čuje glas Ejmi Džejd Vajnhaus, bebe kestenjastih očiju koja će izrasti u metar i pedeset i devet centimentara snage, bunta, ekscentričnosti i posebnosti.

Kao da su je ta četiri centimetra više od Lejdi Gage i devet manje od Vitni Hjuston smjestili na pravo mjesto između suludog stila i klasike, mjesto između, ali nikako “zlatna sredina”, jer njen život, baš kao i umjetnost, bili su sve samo ne srednje, prosječno i umjereno.

Dovoljno je bilo pogledati je i shvatiti to. Ono što je definitivno privlačilo pažnju jesu njene tetovaže. Među petnaestak crteža nastalih tokom godina, započetih slikom Beti Bup na leđima i stvaranih najčešće u omiljenom studiju u Kejmden Taunu u Londonu, tu su bile žena u toplesu, pero američkih urođenika, ključ života sa anđeoskim krilima pa crtež zadnjeg džepa sa imenom njene životne ljubavi, Blejka.

Iako sve tetovaže imaju svoje značenje, one na rukama pričaju pravu priču: na lijevom ramenu potkovica i riječi: “Tatina djevojčica”, potom ime njene bake Sintije, a iznad desnog zgloba – munja – za koju je rekla: “Volim je. Munja je prirodna katastrofa.”

A kako je tekla životna istorija koja vodi od tatine djevojčice do katastrofe?

Počela je nekako uz zvuke džeza i Sinatre, u očevom taksiju na putu kući. A put kući je sa devet godina postao put od majke do oca, sa šest godina starijim bratom Aleksom pod rukom. Razdvajanje roditelja za devetogodišnje dijete je teško iskustvo, a Ejmi nije mnogo govorila o tome. O čemu jeste, bio je njen otac. Njegov glas i neprestano pjevanje, uz baku Sintiju, džez pjevačicu, pokrenuli su ono nešto u toj nekoj djevojčici tamo negdje u kišnom Londonu.

Ta djevojčica do svoje četrnaeste godine je iza sebe imala rep bend Sweet ‘n Sour i prve komponovane pjesme. Sa petnaest je već bila izbačena iz muzičke škole. Iz muzičke je uskočila pravo u životnu. Demo snimak mlade pjevačice izrasle pod uticajima Sare Von, Tine Mari, Bisti Bojsa, Kerol Kinga i Majkla Džeksona producentima je poslao njen najbolji drug.

Kakv utisak je taj glas ostavio na ljude s druge strane zvučnika, postaje jasno kad se čuje da je potpisala ugovor sa samo sedamnaest godina i da je bila čuvana u tajnosti do završetka prvog albuma.

I tako je počelo veliko putovanje djevojke sa Kleopatra šminkom i frizurom po uzoru na ženski soul trio, The Ronettes, putovanje puno uspona i padova, a nekako se desilo da onaj ljubavni prati onaj životni.

One kestenjaste oči pale su jednog dana na pet godina starijeg Blejk Filder-Civila. Od očiju do srca, od danas do sutra, raskidi, pomirenja, brak na Floridi maja 2007. godine, svađe, tuče pa opet priželjkivanje pomirenja. Razvod koji je uslijedio jula 2009. godine prošao je bez njene želje i pristanka. Zarobio je čovjek s kojim je razmjenjivala poljupce i udarce, s kojim je dijelila odbojnost prema životu, bol postojanja i iglu. On je zaslužan za mnoge njene pjesme i patnje. Kao i prvo ubrizgavanje heroina.

Žena koja u prezimenu nosi vino, ipak nije najradije uzimala slatki crveni ili bijeli alkoholni sok, već koktel rikstazi: mješavinu votke, likera od banane i čokoladnog likera Bejlis. Piće. Jedno, dva, ko zna koliko. A od pića do lijekova i heroina. Pa rehabilitacija. Pa opet piće. Do onog poslednjeg, kobnog, uzetog dvadeset i trećeg jula 2011. godine.

Da će se njena životna priča završiti tako nagovještavale su i njene priče u kojima je govorila o samopovređivanju, o dijagnostifikovanom manično-depresivnom poremećaju, odbijanju uzimanja lijekova i poremećaju u ishrani. Od toliko bitaka na toliko polja uspjesi na muzičkoj sceni su padali neviđenom brzinom.

Ko bi rekao da ona ista djevojka moćnog glasa, u toku intervjua, komadićem razbijenog ogledala na stomaku ureže ime svoje ljubavi i opsesije?

Borila se svom snagom za druge i u tom duhu se skinula 2008. godine za britanski časopis Easy Living. Podizanje svijesti o raku dojke samo je jedna mala stepenica u njenom izdašnom davanju humanitarnim organizacijama, donacijama siromašnim i pomaganju ljudima. Velikim i onim manjim, bar kad je o rastu riječ.

Iako ona nije govorila o svojim dobrim djelima, sreća pa ima ko jeste pa smo saznali za priču o konjima unajmljenim na mjesec dana za skupinu mališana, da uživaju u galopu koji sebi sami nikada ne bi mogli priuštiti.

Rekla je da će otac pokriti trošak.

Na dan naplate, sa tri hiljade dolara u džepu, bez predstave o visini troška, njenom ocu ispostavljen je račun pet puta viši. Da li zbog Ejmi ili djece ili uzvišenosti trenutka, petnaest hiljada vrijedilo je tri hiljade, a njena gesta baš koliko i dječiji osmijeh: neprocjenjivo.

Borila se za druge koliko je mogla, za sebe samo koliko je mogla sama: “Ja sam ‘stara škola’ i mislim da ako ne možeš sam da nađeš rješenje, niko drugi ne može da ti pomogne. Rehabilitacija je sjajna stvar za neke ljude, ali ne za sve.”

Ova izjava samo na malo drugačiji način govori isto što i Rehab, jedna od najboljih i najslušanijih Ejminih pjesama. Život u stihovima, baš kao i Back to Black.

A prelaz od Franc do Back to Black je, u stvari, prelaz od trave do heroina i na kraju alkohola, prelaz koji je Ejmi opisala na tako dobar način: “Stanje kad si pod travom je stanje odbrane, kao: ‘Jebi se, ne poznaješ me’, dok je svijest alkohola baš onako ‘Eeej, to sam ja, volim te i ima da legnem na cestu za tebe. Briga me i ako me nikad ne pogledaš, ja ću ipak uvijek da te volim.”

London je svojoj sireni, glasa koji druge liječi, a sebe uništava, posvetio izvajani bronzani kip. Statua lika Ejmi Vajnhaus otkrivena je u septembru 2014. godine.

Šest nominacija, pet Gremija, četiri miliona prodanih albuma, tri godine, dva albuma, jedan život.

Duži, snažniji, burniji nego nekih pet, deset, sto.

Jedan život. Kakav život.

Život u kom je kraj beskraj.

U botaničkom vrtu Kew Garden izloženo je 3600 orhideja, za šta je trebalo 1600 sati.

Ježurka Ježić povazdan luta.

Lovom se bavi, često ga vide,
sa trista kopalja na juriš ide.
I vuk, i medo, pa čak i ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.”

Postoji li neko da ne zna ove čuvene stihove legendarnog Branka Ćopića?

Pred njim, dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.

Odavno je maleni Ježurka Ježić poznat i omiljen lik svoj djeci i odraslima na području bivše Jugoslavije, a sada je njegova slava prešla i granice stvorene jezičkom barijerom i to zahvaljujući Susan Curtis – Kojaković, vlasnici izdavačke kuće „Istros Books“ koja je “Ježevu kućicu” prevela na engleski jezik, zadržavši pritom rime i čaroliju Ćopićevog pera. Kako? Odakle ideja za to? Samo za “Lolu” Susan Curtis – Kojaković je otkrila kako je saznala za “Ježevu kućicu”, koliko dugo joj je trebalo da je vjerno u stihovima prevede na engleski jezik, kako je britanska publika prihvatila Ježurku Ježića, te koje knjige sa prostora bivše Jugoslavije planira prevesti u budućnosti.

Kako je izgledao Vaš prvi susret sa “Ježevom kućicom”?

Moj muž, koji je iz Dubrovnika, je čitao originalnu “Ježevu kućicu” našoj kćerkici dok je bila mala. Zaista sam bila oduševljena tom pjesmom, dopao mi se ritam i pametan način na koji se priča razvijala. Znala sam da je to djelo velikog pisca – i prije toga sam čula za Branka Ćopića, ali nisam znala za njegove dječije knjige. Stvarno sam bila oduševljena time što sam saznala za “Ježevu kućicu” i za kratko vrijeme sam prve strofe zajedno sa našom kćerkom naučila napamet.

Šta Vas je inspirisalo na to da “Ježevu kućicu” prevedete na engleski jezik?

Naš komšija je preveo priču na italijanski i napravio dvojezičnu verziju. To me je inspirisalo i tog dana sam odlučila da bih je voljela prevesti na engleski jezik. Međutim, odlučila sam da priču moram da zadržim kao pjesmu i, ako je moguće, da zadržim ritam i rime. Kao što možete i da zamislite, to je veoma teško i tu odluku sam donijela mnogo godina prije nego što sam uspjela da pjesmu prevedem od početka do kraja. Prevod sam završila 2009. godine i posvetila sam ga svojoj dobroj prijateljici – pjesniku i antologičaru Naomi Lewis. Naomi me je inspirisala da prevedem “Ježevu kućicu” i zahvaljujući tome što me je ona vodila, uspjela sam da stvorim englesku verziju veoma vjernu originalu.

Koliko je za Vas bio izazov da zadržite priču o Ježurki Ježiću u stihovima?

Mene je najviše privukla činjenica da je ta priča ustvari pjesma od 12 stihova. Jezik je toliko lijep i šaljiv i djeca vole rime. Naravno, veoma je teško postići taj isti osjećaj na novom jeziku – ne možete bukvalno prevoditi već morate da se koncentrišete na ritam i da pokušate uhvatiti smisao priče, a ne da ste ograničeni značenjima riječi u rječniku. Na taj način, prevođenje pjesme je kreativni čin, baš kao što je i stvaranje originala. U razumijevanju i procjeni morate biti veoma blizu tekstu.

Koliko dugo ste prevodili “Ježevu kućicu”?

Kao što sam već rekla, ideja je u mojoj glavi stanovala nekoliko godina… možda četiri. Prepisala sam pjesmu u originalu na papir, provjerila neka značenja sa mužem i pustila da se sve to “krčka” u mojoj glavi. Ponekad bih otvorila dokument i pokušavala da radim na prevodu, ali se uvijek javljao problem kako da zadržim rime. I onda mi se jednog dana učinilo da je sve skuvano, spremno i da je vrijeme da ugasim šporet u svojoj glavi. Sjela sam, završila prevod za tri dana i bila sam presretna s tim što sam uradila. Naročito sam ponosna na to što sam uspjela da zadržim stil jezika, malčice staromodan, to mi je divno. Tu ćete naći neobične riječi koje će malenoj djeci biti izazov, ali mislim da će oni u tome uživati.

Da li se sjećate prvog puta kada ste engleskoj publici predstavili Ježurku, liju i ostalu ekipu?

Da. Premijera operske verzije “Ježeve kućice” je bila u istorijskom Conway Hallu u centru Londona. Sala je bila puna – bilo je oko 250 ljudi nestrpljivih da vide šou. Ovdje moram da spomenem da je kompozitor Emily Leather od samog početka zavoljela priču i zato je pristala da napiše muziku za nju. Svi pjevači i djeca koji su učestvovali su bili puni entuzijazma i strastveno su odigrali svoje uloge.

Nakon objavljivanja slikovnice “Hedgehog’s Home”, Ježurka je dobio i svoj mjuzikl. Možete li nam reći nešto više o tome? Ko je sve radio na mjuziklu i kako je prihvaćen od strane publike?

Muzička verzija je dobila dva obličja – kao opera za djecu sa tri profesionalna pjevača i razredom djece od sedam do 11 godina. To je šou koji smo 2012. godine izveli u Conway Hallu, te u Parizu. Godinu dana kasnije kreiran je mjuzikl koji je izveo Honey Bear Youth Theater koji vodi Filip Krenus. Sve detalje možete da vidite na WEB siteu.

Šou je bio veoma popularan kako među ljudima iz regiona, tako i među lokalnim stanovništvom. Imali smo divnu koreografiju i muziku koju je komponovala Emily Leather.

Kako su djeca i odrasli u Engleskoj reagovali na “Ježevu kućicu”?

Mislim da se publika u Engleskoj može lako povezati sa porukom “Ježeve kućice”. Englezi su poznati ljubitelji životinja, a posebno su im dragi ježići.

Međutim, dok je u Engleskoj jež predstavljen kao bojažljivo i slatko stvorenje, Ježurka / Hedgemond je odvažan i hrabar. On je ratnik. To je bilo nešto sasvim novo engleskoj publici – da tako misle o ježu i da od njega nauče lekciju; da vole i čuvaju svoj dom.

To je internacionalna poruka koja ne poznaje granice i vjerujem da bi ova priča bila popularna na bilo kojem jeziku, naravno, uz dobar prevod.

Kakve su reakcije ljudi sa prostora bivše Jugoslavije na Vaš prevod?

Dobila sam divne kritike za slikovnicu na jednom hrvatskom blogu, te u nekoliko magazina. Ljudi su uglavnom veoma sretni zbog toga što je njihova omiljena priča prevedena na novi jezik. Na primjer, na WEB siteu Goodreads možete naći mnogo pozitivnih komentara.

Budući da je “Hedgehog’s Home” dostupna da se kupi i preko Interneta, da li Vam je poznato iz kojih zemalja su ljudi naručivali slikovnicu, te kakve su reakcije?

Da, slikovnicu možete kupiti preko WEB sitea Istros Books na adresi www.istrosbooks.com, kao i preko Amazona. Mislim da su je uglavnom naručivali ljudi iz bivše Jugoslavije koji žive po cijelom svijetu. Ukoliko djeca ne govore njihov jezik onda je možda ovo najbolji način da se upoznaju sa pričom o Ježurki Ježiću.

Godine 2011. ste osnovali izdavačku kuću “Istros Books” u okviru koje objavljujete i promovišete prevedenu literature jugoistočne Evrope i Balkana. Kako ste se odlučili za to?

Ja sam neko vrijeme živjela u tom regionu, najviše u Sloveniji i Hrvatskoj, pratila sam književnu scenu i shvatila sam da je veoma malo toga došlo do publike koja govori engleski jezik. Takođe sam bila svjesna toga da je u tom regionu izmiješano nekoliko kultura sa bogatom istorijom i divnim, velikim pričama. Budući da sam i sama pisac, mislim da mogu da pronađem knjige koje će prijeći granice i značiti nešto i čitaocima ovdje. Veliko je zadovoljstvo raditi na dobroj knjizi i prvi put je predstaviti britanskoj publici.

Na koji način promovišete prevedena djela koje objavljuje Vaša izdavačka kuća? Da li organizujete književne večeri, posjete školama?

Kao i svi izdavači ovdje i ja imam uobičajene komercijalne mreže, mada u manjem obimu: distributere, komercijalne predstavnike i tako dalje. Radim preko uobičajenih komercijalnih kanala i to dopunjujem sa sopstvenim PR – om preko društvenih mreža (čitaoci, molim Vas da lajkujete Istros Books na Facebooku i Twitteru) i preko dešavanja. Ako objavim knjigu, trudim se da nađem sredstva da dovedem autore i organizujem prezentaciju. Ranije smo imali autorska dešavanja u najvećoj knjižari u Evropi Waterstones Piccadillyju, zatim u knjižari London Review, Britanskoj biblioteci i Evropskoj banci za obnovu i razvoj. Mnogo vremena provodim organizujući takva dešavanja, ali mislim da je veoma važno doprijeti do publike uživo i promovisati autentične glasove.

Da li su Vas sa područja bivše Jugoslavije zvali da i na ovim prostorima promovišete svoj rad, kako za “Ježevu kućicu”, tako i za ostala djela koja ste prevodili?

Da, zvali su me na sajam knjiga u Podgoricu i ovogodišnji Buybookov festival “Bookstan” u Sarajevu. Voljela bih da me zovu više, da pokažem svoje knjige i razgovaram o svom radu sa lokalnim izdavačima i autorima. Bilo bi sjajno kada bi se riječ o tome više proširila i kada bi se razvila saradnja.

Koje su knjige sa ovih prostora pokupile najviše simpatija kod engleske publike?

Trenutno su najpopularnije dvije knjige iz Bosne: “Sedam strahova” od Selvedina Avdića i “Knjiga o Uni” od Faruka Šehića. Mislim da se čitaocima najviše sviđa to što su sami autori iskusili rat i stvari o kojima pišu. Knjige djeluju veoma iskrene i svježe i zato ljudi na njih pozitivno reaguju.

Šta biste željeli prevesti u budućnosti? Da li će se među tim knjigama naći još neko djelo Branka Ćopića?

Ne vjerujem da ću više prevoditi dječije knjige pošto je to specijalizovana oblast. “Ježeva kućica / Hedgehog’s Home” je bila sretni izuzetak. Zajedno sa izdavačima Petera Owena ću u naredne dvije godine raditi na tri knjige iz Slovenije i Srbije. Među autorima će se naći Filip David, Mirjana Novaković i Dana Todorović.

Tekst napisala ona kojoj su Lole vječno zahvalne: Vesna Drakulić

Jednoga dana, vidjeli nismo

Ježić je, kažu, dobio pismo,

Medeno pismo, pričao meca,

Stiglo u torbi poštara zeca

Adresa kratka, slova k’o jaja:

“Za druga Ježa na kraju gaja.”

One sunny day, so the story is told

Hedgemond was given a letter so bold

Sweet words were delivered straight from the sack

Of postman rabbit, in uniform black

The address was short, the letters so neat

“For Hedgemond hunter at 3, Meadow street”.