Ali, prije toga je bila tek pjesmica od četiri strofe, koju je autor ove knjige Robert Munš (Robert Munsch) pjevušio u sebi nakon što je njegova supruga, po drugi put, na svijet donijela mrtvorođenče.

Autor je rekao da su stihovi bili isuviše bolni da bi ih pjevao naglas. Dugo ih čak nije mogao podijeliti ni sa ženom.

“Ta pjesma je bila moj plač.”

Doktor im je rekao da nikada neće moći imati djecu i ta je vijest skhrkala Roberta, koji je dugo radio u prihvatilištima za djecu te stekao visoko obrazovanje o zbrinjavanju djece, i koji je čitav svoj život posvetio pisanju knjiga za djecu.

“Znate onaj osjećaj kada vam neko priđe i zada udarac u stomak. E, takav je bio osjećaj.”

Par je onda usvojio troje djece, ali je Robert i dalje pjevušio tu pjesmicu, kao način togovanja za dvoje izgubljene djece. Pjevao bi je sebi kao tihu uspavanku, ali nikada naglas.

Onda, jednog dana, pala mu je na pamet i propratna priča.

“Moje priče su obično nadolazile tokom pripovjedanja. Ova je, pak, došla iznenada.”

Naime, često je izvodio svoje materijale pred publikom prije nego bi napisao zvaničnu verziju. I tako se sjetio pjesme tokom jedne izvedbe u teatru. Smislio je na mjestu propratnu priču toj pjesmici. I samo tako – “Love You Forever” je nastala na pozornici.

Za razliku od prethodnih djela, za koja su bile potrebne godine usavršavanja kroz javne nastupe, ovo je na datom mjestu nastalo u potpunosti.

Ispričao je tada priču o majki koja je svako veče svom sinu pjevala uspavanku, kroz sve faze njegovog života, i čak bi se ušunjala u njegovu sobu dok spava, kada je već bio odrastao čovjek.

To je bio prvi put i da je njegova supruga ovu pjesmu “osjetila”. Ali i svi prisutni.

Nekima su postupci lika majke u knjizi, pa čudni, dok je većini ipak jasan pokazatelj bezuslovne ljubavi. Bilo kako bilo, priča utiče i na roditelje i na djecu.

“Knjiga je poput ideala, onako kako mi želimo da se stvari odvijaju. I to je jedina moja knjiga koja nije samo za djecu.”

Robert je napisao više od 50 knjiga, a njegovo se troje djece pojavaljuje u njih pet. U penziju je otišao 2008. godine, kada je počeo da se poistovjećuje sa likom majke iz pomenute knjige, kada je ostarila i onemoćala (na kraju priče).

Na knjigu je, naravno, ponosan, ali više zbog toga što može da ponudi utjehu onima koji su prošli kroz isto što su i on i njegova supruga. I kako kaže, to je za one koji pronađu svoju priču u njoj, ne njegovu.