Maja Mihajlović je rođena 1987. godine u Banjaluci. Diplomirala je filozofiju i novinarstvo. Živjela je i radila u Banjaluci, Beogradu i Aleksandriji. Do sada je objavila zbirku poezije „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu objavljenu 2022. godine. „Nemoguće sunce Azije” njena je druga knjiga.

Pjesme ove zbirke raspoređene su u pet ciklusa – Nemoguće sunce Azije, Male pjesme, Zapaljeni grad, Zapisi iz središta srca i Još je mora ostalo u tebi. Čitaocima nude jedan nesvakidašnji poetski svijet osobene slikovitosti, ritmičnosti i osjećajnosti.

Pjesnički izražaj, u kojem se smjenjuju kratki poetski zapisi i naglašena narativnost, usmjeren je kako na ono duboko lično, tako i na ono prostorno i vremenski udaljeno, ali po osjećajnosti sve samo ne daleko. Maja Mihajlović, vodeći dijalog sa Vergilijem, Šekspirom, Ivanom V. Lalićem ili Vaskom Popom, gradi pjesnički svijet obilježen kako mačem i ognjem, tako i blagošću.

„Druga zbirka pjesnikinje Maje Mihajlović u pet poetski raznovrsnih ali izuzetno dinamičnih ciklusa prepliće lično i kolektivno, mitsko i intimno, tuđe i sopstveno, istorijsko i savremeno. Igrajući se ravnima intimnog i univerzalnog, pjesnikinja ranjivo i hrabro ispituje pojmove ideologije, religije, umjetnosti i istorije. U središtu toga borba je sa osjećajem sopstvene nedoraslosti i prijekom željom za pripadnošću i utjehama drugih”, navodi urednica knjige Marija Pejić.

U nastavku donosimo i nekoliko pjesama iz zbirke:

mala pjesma o definicijama

zjenica, latinski pupille: mala lutka

tako su je oni nešto drevniji od nas nazvali

jer se u oku tuđem ogledaš i vidiš sebe tamo

kao malu lutku

tako oni kažu

(govorili su)

((to ipak nije prošlo vrijeme

njihov govor odjekuje u ćoškovima soba

i didona uvijek hoda za mnom:

nečujna sjenka sunca i svake vatre

šapuće mi nerazumljive riječi

ali dok se okrenem – skrila se u vjetru))

a ipak ja ne vidim lutku

vidim malo nebo

i u njemu zvijezde koje se rađaju i umiru

samo da bi se rodile ponovo i ponovo

i rub vječnosti

s njega neko pušta zmajeve

o kometama i ratištima

kad god pokušam da se osvrnem

udarim u skupljenu pesnicu

nemilosrdnog krvnika sopstvene krvi

(moj rodoslov po očevoj strani)

koju proklinjem i nad kojom plačem uzaludno

one nisu plakale primale su sudbinu mirno

smjerno gotovo pobožno

jesu li time bile hrabrije od mene ne znam

sjećam se maminih suza dok se krije u kupatilu

(on nije udarao često

njegove su metode bile nešto finije)

(nije li apsurd pojam tananosti metoda mučenja)

dok je rat hučao nad nama

kad sam bila dijete i kad su ljudi bili leptiri

a ipak ja se rata nisam bojala

usred rata moj je neprijatelj bio pred vratima moje sobe

(moja odbrana staljingrada

pod snijegom pod hladnoćom u sebi izgubljena

glađu progonjena

ali nisam odustala

nisam odustala nisam odustala)

moj progonitelj živio je u mojoj kući

jeo za mojim stolom spavao sit našeg bola

pored toliko ratišta i zgarišta ti naizgled srećan

daleko od linija fronta

jutra dočekuješ na zgarištu sopstvene duše

dešava se jebiga nije se žaliti

plamtjela je zemlja ljudi gorjeli kao zvijezde u noći

ti nisi morala bježati kroz zapaljeni mrak

zapaljeni grad

gledati kako ti nestaje dom

sve što voliš i znaš kako nestaje

samo nismo imale ljubavi

nas tri – tri leptirice u svojoj nijemoj

u svojoj besmislenoj bespomoćnoj pobuni

(kako ti i pored strašne smrti zavidim

oh, kako ti zavidim na hrabrosti

nepokolebljivosti i veličini tvoje borbe

na umijeću biranja kako ti zavidim minerva mirabal)

samo razumijevanja i nježnosti nismo imale

ali ne može se sve imati

ali i dalje u meni nježnost prevagne

i probije se kroz sve zidove njeno milo lice

i vidim i sad: još zora nije stigla

ko sunce prije sunca mama nas nježno budi

i kreće s nama u malenu igru skrivanja

da nas odvede u podrum

koji nikog ni od čeg ne može zaštititi

i smije se lako nježno treperavo

(koliko je snage trebalo

koliko je njena duša puta umrla tad

dok joj povjerljivi smijeh sija)

dok avioni klize smrtni kroz noć

(kako je u tim trenucima lako dolazila nježnost

da sam željela da avioni nikad ne odu)

sjećam se potom nedjelje i stola postavljenog za ručak

i vijesti s radija i sječiva gorkog

dabogda im i djecu pobili

i drugog tihog jedva čujnog

ćuti ne govori takve stvari

i opet okrutnog poznatog u meso zarivajućeg

i oni će odrasti i biti isti takvi

tata, odrasla sam i nisam ni nalik tebi

i to je moja jedina pobjeda

artemizija prva vjesnica istine

ja, artemizija prva, kćerka ligdamisa

kraljica halikarnasa

vladarka kosa nisirusa i kalimnosa i okolnih mora

satrapije karije

jedina gospodarica smrtnih talasa

svojih noći svojih dana

svoje svjedočanstvo ostavljam u ovom kamenu

da buduća stoljeća čuju istinu

hoće li je prepoznati to je najstrašniji izazov

sve sem istine predmet je potrage

blaga i zadovoljstva i tuđe zemlje i tuđe žene dakle plijen

i bol njihovog prodornog plača i njihove tišine

koja reže noć

ja, artemizija prva, ostavljam u ovom kamenu nadu

da će biti bar neko

kog neće obmanuti zavodljive podrugljive prezrive

vješto isklesane vremenom nagomilane

preko djela naših preko tijela naših

lažne samodovoljne muške riječi

silnika riječi

ubica djece ubica ženskog duha ubica značenja časti riječi

neprijatelja nemoćnih preda mnom na mom bojnom polju

dakle moru

riječi njihove da neće prevagnuti na tasu istine i pravde

na sudu povijesti

što svojom nadmenošću ohološću

zaslađene slatkim otrovom

na nas ustremljuju

liju u pehare prolivaju niz vijekove svoj otrov bacaju

kao nas pod sebe

mene nisu mogli više nikada ja sam ovladala

sudbinom zvijezdama mapama i brodovima

pošla sam jedinim putem

koji bogovi što traže pravdu znaju

rekla sam kserksu da ne ulazi u bitku

treba igrati svoju igru

treba ples gladi otplesati do kraja jeseni

i uzećemo sve samo treba slušati talase

talase i vjetar i žito i sunce

slijediti njihovu muziku i gledati kako grci

kao maslačci u pustinji venu

umarširaćemo nepobjedivi ako me poslušaš

i još: ne zaboravi nepouzdanost egipćana

nedosljednost krićana

dakle saveznika dakle ljudi uopšte

s divljenjem me je gledao odavno

odgovorio dobro misliš

prva među mornarima ti mudro govoriš zaista

ipak me nije poslušao kako predvidivo

svi generali su rekli kreni sada

i on je krenuo nesrećan je svako ko vjeruje u mušku riječ

zaveden iluzijom nadmoći

ko može da me optuži za obmanu

kad sam grčku zastavu razapela na lađi

klin se klinom izbija

sve sam nadigrala

uzalud bi bilo i deset puta toliko brodova

i deset puta deset hiljada drahmi da me dovedu živu

nikad me ne bi uhvatili

ja sam znala ploviti znala igrati

vašu igru na vašim bojištima

vaših laži strujama uprkos ići sa suncem u očima

i u porazu sam ostala nepobjediva

zauvijek tuđim kopljem nedohvaćena nezarobljena

ponosna na čelu mornarice sa zefirima u kosi razigranim

puna čežnje i vjere u život more udisala

ponosna na pramcu ja sam stajala

neporažena od onih s kojima me zovu jednakom

pukim slučajem izuzetkom a ja sam uvijek bila pravilo

govorili su da je u meni muška hrabrost

kakva smiješna dječja podvala

moja je hrabrost bila sasvim jedino i u cijelosti ženska

čista ženska je bila moja hrabrost

baš kako je njihova bila čista muška

i hrabrost i okrutnost i pritvorna priča

za dokumente istorije

kakva je hrabrost do ženska

one koja se za svoje tijelo i svoj um

svoj život i svoju utrobu

njihovom lažnom hrabrošću rasparčanu bori

nije ista to hrabrost naša to je činjenica i nismo isti

hvala bogovima

činjenica je to kao i da ginu od ruku jedne žene

kakav poraz da na sebi okuse gorčinu sopstvenog lijeka

hrabrost je moja bila ista ona hrabrost svih onih

što se do kraja ne predaju

noktima grebu njihova strašno hrabra lica

na bojnom polju noć poslije bitke

kad kao zvijezde što svjetlošću progorijevaju tamu neba

njihovi krici probijaju zrak

ja neću biti ničiji ulov

ni u jednim rukama zadržana uhvaćena nikad više

rekla sam poslije smrti od grčkih ruku

svojom voljom kao persijka rođena

nikad više pobijeđena bit neću rekla sam sebi

i tako je i bilo

moja je hrabrost bila sasvim ženska

to nek ostane zapisano

kao njihova što je bila muška nemilost i laž

što je zatrla put istini

zato ostavljam ovaj spomenik u kamenu

da svjedoči kroz vijekove

ko sam bila pod ovim suncem pod ovim talasima ja

i od sidonjana hrabrija na morskim poljima

ja, artemizija prva,

kraljica halikarnasa ratnica mora zapovjednica talasa

jedina vladarka svoje sudbine