A onda, prije šezdeset i pet miliona godina, desilo se nešto što je učinilo da tri četvrtine živog svijeta nestane. Asteroid koji je pao na samu ivicu današnjeg Meksika, baš na teritoriju Jukatana, kasnijeg prebivališta jedne od najfascinantnijih i najsmrtonosnijih civilizacija, Maja, napravio je krater Čikhukub prečnika 180 kilometara i zario se tle tonuvši preko dvadeset kilometara duboko u zemlju.

I za samo nekoliko sati izmjenio Zemlju zauvijek.

Ni titanosaurusi, najveća zemaljska bića dužine dvadeset i visine četrdeset metara, teška koliko petnaest slonova ili između sedamdeset i stotinu tona, nisu bili dovoljno snažni da se odbrane.

Ni mikropakicefalosaurusi, mali debeli glavati gušteri u prevodu, najdužeg imena smišljenog za dinosaurusa, koji je u stvarnosti bio jedan od najmanjih, dugačak tek jedan metar, gušterčić u dinosaurskom svijetu nije imao gdje da se sakrije.

Možda se uspjelo sakriti Malo Stopalo, jedno od najdražih stvorenja “Zemlje prije vremena”, podvrsta biljojeda sauropoda, jedan od dinosaurusa kojima je život bio gutanje zeleniša i smještanje u velike dinosaurske stomake. Vjerovatno prekrivene perjem.

Vjerovatno je zabluda naše uvjerenje o dinosaurskoj zmijolikoj koži, kako je zamišljamo zahvaljujući filomovima i crtaćima. Većina dinosaurusa je imala tijelo prekriveno perjem. Zašto? Bog bi ga znao. Bar za sad. Ono što ljudi znaju jeste da im to perje nije služilo za letenje.

Sem Kveclkoatlusa. Taj dasa je letio uveliko. Sa krilima raspona dvanaest metara koja nose iznad oblaka tijelo teško preko dvije stotine kilograma, vjerovatno nije samo letio nego i stvarao oluje. Ali i njega je ona poslednja nadjačala.

Ona koja je krenula gigantskim treskom u “dvorištu” giganata alamasaurusa, poslednjih u nizu sauropoda, divova koji su trebali je oko tonu lišća dnevno, što znači da bi u roku nekoliko sati krdo ove raje potpuno opustošilo jedan mali eko sistem.

Ko zna da li bi ovi nomadi sa takvim prehrambenim potrebama poživjeli dugo da se pred njihovim očima nije desio udar jačine 100 000 000 megatona, udar jačine veće od sveg nuklearnog naoružanja do danas izgrađenog. Gotovo u sekundi, temperatura u prečniku 500 milja dostigla je preko 300 sepeni celzijusa.

A ta sekunda je čekala svoj trenutak gotovo 100 000 ooo godina. Toliko vremena je trebalo da se odmetne jedna stijena iz astroidnog pojasa Marsa i Jupitera i prevali svoj put ka Zemlji, koju ovaj put Mjesec, dobri stari Mjesec, primatelj udaraca, nije mogao spasiti jurišnika veličine Mont Everesta.

Vodonik, kiseonik i ugljenik smiješani u svemirskom kamenu donijeli su tri talasa uništenja u pet minuta. Udar je bio tako snažan da je prekrio zemlju dimom i vatrom, a potom je natopio kiselim kišama.

Vodonik, kiseonik i ugljenik, donosioci života, ovaj put su ga uzeli.

Triceratopsi, trorogi dinosaurusi, najrasprostranjeniji biljojedi na zapadnoj hemisferi, bili su rijetka vrsta sposobna da se suprotstavi tri i po metra visokom mesožderu Tiranosaurusu, poznatijem kao Ti reks. Ali niti jedan od njih ili bilo koji drugi pripadnik predljudskog svijeta nije mogao da se suprotstali sili s visine.

Sili koja je nastala kao proizvod ogromne mase i ubrzanja svemirske planine primljene ulaskom u Zemljinu atmosferu koje je vodilo brzini od 70 000 kilometara na sat.

Četiri jahača apokalipse bila su tu i prije Jevanđelja. Pješčane i vatrene oluje, zemljotresi i cunamiji u nekoliko nedelja izbrisali su gotovo svaki trag života, ugušenog ispod ogromnog obalaka, koji je sprečavao svjetlost i toplotu da prodru do oboda planete.

Ili sve to nije baš tako išlo?

Nova istraživanja Grete Keler s Prinstona i Tijeri Adet s lozanskog Univerziteta pokazuju da teorija postavljena otkrićem najveće rupe na Zemlji prije četrdeset i sedam godina – ima rupu.

Ili bar propust. A taj propust leži u činjenici da sedimentne naslage ispod naslaga nastalih od momenta udara kriju fosilizovane ostatke pedeset i dvije vrste živih bića – isti broj vrsta pronađen među fosilima iznad naslaga nataloženih kao posljedica i dokaz asteroidnog udara – a fosili koji svjedoče o masovnom izumiranju su redom smješteni u ovom gornjem sloju. Time se vremenski interval od pada asteroida do kraja dinosaurusa pomjera sa nekoliko nedelja do gotovo tri stotine hiljada godina.

Ali, postavlja se pitanje – ako asteroid i sve klimatske promjene i prirodne katastrofe epskih razmjera do kojih bi po proračunima doveo jedan takav vanzemaljski kameni napad nisu uništile dinosauruse – šta jeste?

Na ovo pitanje dvoje naučnika nemaju odgovor. A ostatak naučne zajednice, u skladu sa naučnom praksom, prosto će da zanemari nove podatke da bi očuvalo, do sad, najcjelovitiju, najlogičiniju i najsveobuhvatniju teoriju.

Ali, bio asteroid bolje objašnjenje događaja ili ne, dinosaurusima prije tih 65 000 000 godina ipak nije bio kraj.

Kako je krajem prošlog vijeka dokazano, ima preživjelih. Ptice. Ova krilata stvorenja svoje korijene vuku od dinosaurskih predaka i na neki način su dinosaurusi današnjice. To se može najprije uočiti posmatranjem embriona kokoške.

Način razvoja njenih kostiju i tkiva i dinosaurusa su nešto najsličnije: mnoge ptice imaju očuvane dinosaurske karakreistike poput ruku, repa, kandži i zuba koji su skriveni u njihovom genetskom kodu, iako ne bivaju razvijeni. Naučnici danas rade na reaktivaciji ovih gena pa ko zna. Možda pilesaurus uskoro bude omiljeni kućni ljubimac. Ili supa.

A period vladavine dinosaurusa od 186 miliona godina koji je završen istrebljenjem sedamdeset i pet posto svih zemaljskih vrsta počeo je sto šezdeset miliona godina ranije ili 252 miliona godina unazad još razornijim izumiranjem kad je 96% preddinosaurske Zemlje iščezlo.

Možda samo još jedan od dokaza u nizu da nema kraja ili da je jedan kraj samo novi početak. Baš kao što je Majanski kalendar označio kraj jednog i početak drugog životnog ciklusa.

Koliko Amerikanci prećutno prelaze preko načina na koji je njihova zemlja postala njihova, toliko naučnici i danas pokušavaju dati glas potpuno stranim kulturama, jezicima i pismima koji s našim nemaju nikakvih zajedničkih tačaka. Dešifrovanje koje traje gotovo vijek i po osjenčilo je razumijevanjem šarene slike majanskih hramova i asteških gradova.

Španski osvajači ili bolje reći otimači, došli su i uzeli tuđu zemlju, ugasili cijele kulture i sa plodovima bogatstvom nove zemlje odnijeli i toliko života. Ipak, kada bismo zamislili otkrivanje zemalja Maja, Inka i Asteka danas, morali bismo imati velike moralne nedoumice i pitanje: “Šta kog đavola?”

E pa evo nekih razloga za to pitanje.

Najstarija od tri civilizacije koje su zauzimale prostor današnjeg Meksika, Gvatemale, Salvadora, Nikaragve i Perua su Maje. Početak njihovog života na području Gvatemale, Belizea i poluostrva Jukatan upisan je u predhristovski kalendar, dvije hiljade i šest stotina ljeta prije nulte godine. Njihov uspon zabilježen je oko 300. godine, a početak opadanja desio se devetstotih, toliko prije dolaska stranih osvajača.

I iako je ovaj narod jedini na američkom kontinentu u prekolumbijskoj eri imao potpuno razvijen pisani jezik, sastavljen od 800 piktograma, koji su predstavljali slogove ili cijele riječi i koji ni do danas nije potpuno dešifrovan, razvijenu umjetnost, arhitekturu, matematiku i astronomiju, po nekim pitanjima i nisu bili baš civilizovana civilizacija.

Savršeno izrađen trojni kalendar: građanski Haab od 365 dana uklopljenih u osamnaest mjeseci od po dvadeset dana, vjerski Tzolkin od 260 dana i onaj dugoročni, slavni, s početnom tačkom u 3114. godini prije nove ere koji nam je zbunio misli 2012. godine zbog krivih tumačenja. Ali imale su Maje još koječime da nam ne samo zbune, već možda malkice i slede te iste tokove misli.

Možda činjenica da nisu vjerovali u sistem pakla i raja poput nas, već je za nih podzemni svijet Šibalba bio mjesto početka i korjenja drveta života, na čijim se vrhovima, trinaest nivoa iznad zemlje nalazilo mjesto maglovitog neba, Tamoančan, zvuči ohrabrujuće. Ali činjenica da se kretanje od dna ka vrhu moglo skratiti i otići direktno u najviše sfere smrću na porođaju ili samoubistvom već i nije toliko šarena. Samoubistvo je bilo visoko cijenjeno, baš kao i njegova boginja, Ištab. Baš kao i krv. I ljudska žrtva.

Prinošenje ljudskih žrtvi bilo je uobičajena i sveta praksa, a Maje su načešće uzimale sveštenike, dok se zarobljeni neprijateljski kralj smatrao najvišom i najvrijednijim darom bogovima. Sveta smrt stizala je odsijecanem glave ili vađenjem srca koje još kuca.

Iako narod Kičea i Jukataka nije netragom nestao povlačeći se u utvrđene gradove Ćićen Ice, Uksmala, Altun Haa i Bonampaka kao većina legendi pogrešno uči i iako šest miliona preostalih Maja i danas upražanjava drevne rituale, oni se danas svode samo na žrtvovanje kokošaka. Ne baš ritual po volji vegana, ali ipak.

Za razliku od Maja koje su živjele u gradskim zajednicama, nalik grčkim polisima, Asteci su imali izgrađeno carstvo na području današnje države Meksiko, koji narodu imena Meksika, ujedinjenom u carstvo 1427. godine, trideset i tri godine prije pada Bosne, duguje ime, dok narod Meksika današnju oznaku “Asteka” duguje osamnaestovijekovnom jezuiti i učitelju Francisku Havijeru i Aleksanderu fon Humboltu.

Predivni, savršeno uređeni grad, Tenočtiklan bio je Američka Venecija. Prepun kanala, srednjovjekova teritorija današnjeg Meksiko Sitija bila je čistija od bilo kog evropskog savremenika, sa sistemom dnevnog odvoza smeća. Iako nije sa sigurnošću utvrđeno kako je bez točkova, koje su Asteci stavljali na neke igračke, ali ih nikada nisu stavili u praktičnu upotrebu, izgrađen veličanstveni grad, pretpostavlja se da su kanali i čamci igrali glavnu ulogu u prenosu materijala.

Ali, kao i Maje, sem ljubavi prema zrnima kakaa, koje su u svojoj verziji spravljali u čokoladu, gorki napitak sa začinima, dijelili su ljubav prema sportu i krvi. U velikim količinama. I Maje i Asteci su imali svoju verziju nazovimo loptanja, koja je kod Asteka bila bukvalno borba na život i smrt. Dodavanje koljenima, laktovima, ramenima i glavom trrebalo je da završi ubacivanjem gumene lopte kroz mali otvor. Ali neki naučnici su se zapitali ko se tu za šta borio – da li su žrtvovanju pristupali pobjednici ili gubitnici utakmice.

U svakom slučaju, oni koji bi se živi vratili kući i sačekali svoj prirodno odbrojani poslednji dan, najčešće bi bili sahranjeni ispod doma, zajedno sa svojim psom čuvarom, koji bi bio ubijen kako bi pokojnog vlasnika čuvao i na njegovom putu u drugom svijetu.

Koliko je takvih srećnika bilo u kulturi poput asteške, ne zna se. Narod u kom je ubijanje bilo neprestano, krv je uzdgao toliko visoko, da nije samo vađenje dječijih, najvrijednijih nevinih srca bilo dovoljno. Rituali su često podrazumijevali i puštanje sopstvene krvi sječenjem i samopovrjeđivanjem, rituali koji su se nastavili sve do masovnog istrebljenja u kom je zahvaljujući Hernanu Kortezu stradalo preko četvrt miliona ljudi 1521. godine.

Na kraju tu su i malo čudne i malo manje bizarne Inke. Narod koji je brojao, prema procjenama, između četiri i četrdeset miliona stanovnika, nikada nije razvio pisani jezik pa jasno odakle i desetostruko različita tumačenja i proračuni.

Narod današnjeg Perua imao je običaj da bebama veže povoje oko glave, dok su kosti mekane i u razvoju, kako bi im se lobanja izdužila i dobila “propisani” izgled. Na teritoriji dužine preko 5 200 kilometara, koju su zauzimali, povezali su se isprepletenim stazama, kojima su išle poruke s kraja na kraj zemlje, ali u nedostatku pisma i točkova, što će reći prevoznih sredstava, na put su slali ljude s porukama upisanim samo u sjećanje.

I mada je SSSR najpoznatiji samoupravna ekonomija, moguće je da je narod poražen 1532. godine odstrane Španaca predvođenih Franciskom Pizarom imao centralno organizovanu ekonomiju prije svih evropskih komunističkih priča i bez dodira sa grčkom filozofijom proveo dio Platonove ideje odvajanja djece prema sposobnostima i usmjeravanja u trgovinu ili administrativni i vladarski sloj.

Narod bez točkova, bez slova izgradio je gradove bez maltera. I možda nikome nije sinula ideja pisma, ali zato jeste bušenja lobanja i njihovog korištenja umjesto čaša. A vrlo je moguše da bi orahonesima, kako su Španci prvobitni dali ime Inkma, u piće upadale uši: praksa bušenja i doslovnog razvlačenja ušiju, nekad i do ramena, bila je super popularna. A popularni su bili i morski prasići: kao poslastica.

Maje, Asteci, Inke. Ćićen Icu, Tenočtiklan, Maču Pikču. Vruća čokolada, loptanje i krv.

Žrtvovanja nekad. A šta da je to žrtvovanje danas?

Iako istrebljenje naroda i zauzimanje njihovih domov(in)a sigurno ne bi bilo prihvatljivo, jednako neprihvatljivo bi bilo prihvatanje načina života tih ljudi. Da li bismo mogli sjediti po strani, svjesni da se tamo, tu negdje zapravo, u susjedstvu, prinose djeca na žrtvu bogovima?

A ipak, da li sjedimo svaki dan sa znanjem da se tamo negdje, tu negdje, u susjedstvu, svuda, djeca ubijaju državi, vjeri, naciji na žrtvu?