Uz sve silne osude kojima smo okruženi, ima jedna koju bih htjela izdvojiti. Kad branim nekoga ili nešto u što vjerujem da je ispravno, u nedostatku boljih argumenata napada me se upitnom rečenicom od koje mi se ledi krv u žilama: “Jeste li Vi majka?”

Da sam barem jedina koju se to pita. Da sam barem jedina žena kojoj se broje godine, jajne stanice, partneri ili se pita za bračni status. Uloga majke je i dalje u ovom društvu nešto što, prema svemu sudeći, označava kvalitetu neke osobe. Bez obzira kakva majka netko zbilja jest.

Nisam još majka. Nemam još 30 godina. Jajnih stanica, nadam se, imam još dovoljno. Nisam udana. Ali sam čovjek. Vjerujem da su svi ljudi jednaki bez obzira na boju, spol, rod, dob, seksualnu i ine orijentacije. Ne gledam ljude kroz različitosti već kroz sličnosti.

Udišu zrak kao i ja. Spavaju i bude se kao i ja. Vole i plaču kao i ja. Rađaju se i umiru kao i svi mi. Sve ostalo su nijanse koje nas čine jedinstvenima i prekrasnima.

Obožavam djecu i jedva ih čekam imati, ali ne zato da bi me ista učinila boljom osobom. Ili drugačijom. Djecu ne rađaš zbog toga. Sve i da te zbilja promjene nabolje djeci to nije svrha, a ni djeca ne mogu od govana napraviti pitu. Ako si loš čovjek, bit ćeš to bez obzira imao ti djecu ili ne. Dapače, vjerojatno ćeš stvoriti iste takve poput sebe koji će, nažalost, osuđivati homoseksualce, depresivne, ljude s tjelesnim oštećenjem ili ljude s premalim brojem diploma. Svejedno na temelju čega će nekoga osuđivati, kakva si ti majka, takvu ćeš djecu stvoriti. Jer to majke rade. To roditelji rade. I nema tu ništa loše sve dok su roditelji dobre osobe koje imaju osjećaj za druge.

Suosjećanje i empatija emocije su koje bismo trebali svi imati bez obzira imamo li i želimo li uopće imati djecu.

“JESTE LI VI MAJKA?” – pita majka majku, prije par godina, preda mnom. Odgovara: “Jesam. Imam kćer.” – “Pa kakva ste Vi majka? Vi samo jedno dijete imate. Ja imam četvero.” – dio je razgovora koji mi ne izlazi iz glave već desetljeće. Majka napada majku na temelju broja djece. Da je barem to jedini takav razgovor koji sam čula. Da je barem to jedina majka koju se pitalo: “A kad će(š) drugo?”.

Aha, znači, ne samo da ne vrijediš ako nisi majka, već imaš i nižu vrijednost majke ako imaš samo jedno dijete. Nema veze što se ta majka možda bolje brine od neke koja ima više djece i stvorit će bolju i kvalitetniju osobu, bitna je kvantiteta. Više djece čini te boljom majkom i boljom osobom.

U glavi mi se roje pitanja koja bih postavila svaki put kad naletim na takve razgovore: “Što ako netko ne može imati više djece? Je li onda ona podbacila kao majka? Što ako ne može imati djecu uopće? Kako ta žena uopće može išta u životu? Kako može razumijeti nečiju tugu, komentirati nešto, suosjećati kad je netko nepravedno napadnut? Što ako ne želi djecu? Je li to uopće žena?“

Majkama koje se usuđuju napadati druge samo na temelju toga što su majke trebalo bi biti jasno da barem polovica kugle zemaljske nije niti će ikada postati majkom. I tako treba biti. Nije sve za svakoga, niti prirodom niti odabirom. Biti majkom divna je stvar, možda najdivnija na svijetu, ali nije za svakoga samo zato jer ima maternicu i jajnike. Nije niti za neke koje na kraju i rode. Ima tih majki, ima ih i previše, koje nisu sposobne čuvati plastičnu biljku pa ih ne gledam kao kvalitetne osobe samo jer su rodile.

Biti majkom znači osjećati druge, svoje dijete i sebe. Biti majkom znači ne osuđivati. Biti majkom znači razumijeti bol, nepravdu i tugu. Biti majkom znači osjećati ljubav. Osjećati ljubav ne samo prema svom djetetu nego i prema drugima. Biti majkom znači imati otvoreno srce i prije nego postaneš majka. Neke majke su majke i prije nego imaju djecu.

Možda nikad ne rodim. Možda posvojim. Možda se udam za nekoga tko već ima djecu. Možda niti to i umrem bez djece, s mačkama ili čak i bez toga, tko zna? Ja ne znam i ne zanima me. Zanimaju me ljudi ovdje i sada, imali oni djecu ili ne, bili bijeli ili crni, visoki ili niski… Zanimaju me ljudi sa srcem koje ne osuđuje.

Nisam majka, ali sam čovjek. I majka sam više nego neke koje imaju djecu.

Do idućeg puta, zagrljaj,

A.

Onog trenutka kada me ljekar rasjekao, izvukao je i okrenuo ka svjetlu, osjetila sam kostolomnu ljubav od koje me jeza podilazila; nisam je osjetila nikada ranije. Ruke su mi bile položene uz tijelo i nisam ih mogla pomijerati, ali njen obraz je bio prislonjen uz moj, osjetila sam je! Zajecala sam histerično. I ona je. Tako sam upoznala svoju kći.

Dobra sam mama. Danas, kada ima 15 mjeseci biti dobra znači čitati joj, hraniti je zdravo, dizati nebodere od kockica da bi ih ona mogla srušiti; voljeti je nemoljivošću u koju nikada – nikada neće posumnjati. To takođe znači da nikada ne pijem.

Alkohol mi je davao osjećaj da stajem u sopstvenu kožu. Rođena sa prevelikom, prebučnom i nezgrapnom ličnošću, amorfna masa koju je bog u kog ne vjerujem nagurao u neproporcionalno meso čovječijeg lika. Dvije ruke, dvije noge; svi dijelovi su bili tu, ali prosto pogrešno.

Popiti piće davalo mi je osjećaj da se lagano uvlačim u svoju kožu. Gorak ukus na jeziku, blago peckanje u grlu, topli osjećaj u stomaku… A onda opuštanje, kao puštanje tihog urlika, kao bušenje gume. Pila sam jer je tad svijet imao smisao, a ja tada smisla u njemu.

Dobra sam mama. Danas, kada ima 15 mjeseci biti dobra znači čitati joj, hraniti je zdravo, dizati nebodere od kockica da bi ih ona mogla srušiti; voljeti je nemoljivošću u koju nikada – nikada neće posumnjati. To takođe znači da nikada ne pijem.

Kao tinejdžerka spoznala sam da mi alkohol daje samopouzdanje da razgovaram sa dječacima. Neki od njih su me iskoristili na gnusne, ljigave načine. Naučila sam da ne mogu kontrolisati šta će se dešavati sa mojim tijelom kada se napijem. Jedini lijek za lošu stvar koja mi se dogodila bila je da pijem još, da pijem do zaborava.

Hiljade jutara sam se probudila i hiljadu puta obećala sebi da se neće ponoviti više nikada. Svaki od tih jutara izgledao je potpuno isto; brzo otvaram oči, shvatam da sam još živa, provjeravam gdje se nalazim i pokušavam da se sjetim kako sam dospjela tu. U glavi mi grmi, a u sebi ponavljam: „Ovo je posljednji put“. Kako dan odnosi mamurluk, tako nestaje i moja odlučnost. Do šest popodne u ruci mi je martini. Čisti džin. Dok otpijam prvi gutljaj oluja u meni počinje da se smiruje, a ne ostaje ništa sem blagih talasa koji zapljuskuju obalu.

Alkohol mi je davao osjećaj da stajem u sopstvenu kožu. Rođena sa prevelikom, prebučnom i nezgrapnom ličnošću, amorfna masa koju je bog u kog ne vjerujem nagurao u neproporcionalno meso čovječijeg lika. Dvije ruke, dvije noge; svi dijelovi su bili tu, ali prosto pogrešno.

Dok prvi martini gura moj mozak nazad u tijelo, drugi me vrtoglavo uzbuđuje. Ne samo da je sinoćnje vrzino kolo iščezlo, već primjećujem kako pametno zvučim kad pričam, kako su mi šale smiješne, kako mi  otečenost i crvenilo lica daju mladalački izgled.

Poslije dva pića vrijeme je za večeru. Ako budem čekala duže neću jesti uopšte. Večera se služi uz vino. Obično bijelo, obično pola flaše. Osjećam se dobro, sofisticirano, društveno uklopljeno. Pričam o tome iz koje regije dolazi vino, gdje je raslo povrće koje jedemo.

Poslije večere služi se grappa, irska kafa, skup liker. Teturam se na rubu svoje stolice dok pričam manje nego ranije, vrti mi se u glavi, ništa strašno. Poručujem kafu da dođem sebi, jer moram da nastavim da pijem. Postoji neutoljiva potreba upletena u moje korijene koja me nagovara da nastavim dalje. Brzo razmišljam koliko alkohola imam kod kuće. Pivo? Vino? Koliko flaša je ostalo? Šest piva za dvije osobe nije dovoljno, jer će osoba sa kojom budem bila možda popiti tri. Pokušavam da smislim razlog za navraćanje u lokalnu prodavnicu da bih nonšalantno predložila da kupimo još koje pivo, onako, „da se nađe“.

Kod kuće otvaram prvo pivo. Rano je, tek je deset. Palim televizor i namještam se za koju god seriju trenutno pratim. Prvo pivo je ledeno i osvježavajuće. Kada se prva epizoda završi, a ostane nedorečena prebacujem na sljedeću, a potom sljedeću. Tako mogu popiti još četiri ili pet piva prije nego što pođem u krevet.

Dok prvi martini gura moj mozak nazad u tijelo, drugi me vrtoglavo uzbuđuje. Ne samo da je sinoćnje vrzino kolo iščezlo, već primjećujem kako pametno zvučim kad pričam, kako su mi šale smiješne, kako mi  otečenost i crvenilo lica daju mladalački izgled.

To što pijem uvijek ima posljedice. Pijana sam autom udarila u banderu i povrijedila svoje prijatelje. Gubila sam se u spavaćim sobama groznih muškaraca. Prestala sam da pokušavam da idem naprijed sa svojim životom, jer dok mogu sebi da priuštim da pijem, ja sam OK. Kažu da funkcionalan alkoholičar ima posao, ali nema dušu. Ja sam uvijek imala posao.

Pitala sam se da li ću ikada biti u stanju da imam djecu, jer nisam mogla da zamislim sebe devet mjeseci bez alkohola. Da li bih morala da prestanem da pijem i onda kada bih samo pokušavala da zatrudnim? Ili bi to značilo čitavu godinu bez pića? Popiti „čašicu, dvije“ za mene nije bilo moguće; jedna je značila da neću stati dok ne budem potpuno uništena. Pila sam da ne bih morala da osjećam život koji živim.

Jedno jutro, nekoliko godina prije nego što je moja kćerka rođena, probudila sam se. Bilo je jutro kao i svako drugo. Trebao mi je minut da shvatim gdje sam (na svom kauču), kako sam tu dospjela (nemam pojma) i sa kim sam bila (sa svojom prijateljicom Sarom). Primijetila sam da su vrata stana širom otvorena, još jedan detalj koji ne mogu objasniti. Sara je otišla, a ja se odvukla u spavaću sobu gdje je budući otac moje djevojčice spavao. Pogledala sam ga i rekla: „Treba mi pomoć“.

Uz milost više sile koju nazivam „štagod“, izdržala sam taj dan i tu noć bez alkohola. Izdržala sam i idući dan. Dok sjedim i pišem ove rečenice izdržala sam 1,697 dana.

Svaki od tih dana sam morala da zaslužim, jedan po jedan. Morala sam da naučim kako da postojim u svojoj koži uz svu nelagodu i sramna sjećanja koja su mi se često prikradala ili dolazila u naletima. Morala sam da naučim kako da izađem na večeru, a da ne pijem. Kako da gledam televiziju, a da ne pijem, kako da budem tužna, da razgovaram i budem sa drugim ljudima, a da ne pijem. Opet sam se osjećala kao tinejdžerka primjećujući čudne osjećaje i misli koji odjednom nisu bili zavijeni u oblak svakodnevne alkoholne izmaglice.

Jedno jutro, nekoliko godina prije nego što je moja kćerka rođena, probudila sam se. Bilo je jutro kao i svako drugo. Trebao mi je minut da shvatim gdje sam (na svom kauču), kako sam tu dospjela (nemam pojma) i sa kim sam bila (sa svojom prijateljicom Sarom). Primijetila sam da su vrata stana širom otvorena, još jedan detalj koji ne mogu objasniti. Sara je otišla, a ja se odvukla u spavaću sobu gdje je budući otac moje djevojčice spavao. Pogledala sam ga i rekla: „Treba mi pomoć“.

U ranoj fazi trezvenosti naučila sam kako da budem osoba. Naoružana knjigom Anonimnih Alkoholičara, sjedila bih u kafićima sa drugim ženama i jecala dok im pričam stvari koje sam radila pijana. Te žene, pjesnikinje, profesorice, bivše narkomanke i kuvarice, sve su radile iste stvari. Pokazale su mi šta znači kada pružiš ruku, cijeli ud, osobi kojoj očajnički nedostaje ljubaznost. Naučile su me kako da se ispetljam iz kučine svoje prošlosti, oprostim sebi i pogledam naprijed. Pokazale su mi kako mogu da zaslužim sopstvenu ljubav.

Nakon što sam ostala trudna, sjedila bih na našim sastancima i plakala. Sve što sam željela je da budem dobra majka. Sve što sam željela je da ne pijem više nikada.

Mogu da zamislim kako bi moji dani sada izgledali kada ne bih bila trijezna. Ne bih ustajala u pola sedam svako jutro i sjekla bananu u savršene krugove, odbacujući djeliće koji su potamnili, a krugove stavljala u žutu plastičnu posudu. Ne bih joj čitala „Deset malih bubamara“ dok se tata ne probudi.

Ne bih je vozila u vrtić, jer ne bih vozila. Ne bih provodila dane pišući i ilustrujući svoju prvu knjigu, jer bih znala da nisam vrijedna sna poput tog. Ne bih spremala svojoj kćeri špagete za večeru – ili možda bih, ali ne bih sjedila uz nju bez čaše vina u ruci, uz svo strpljenje koje mogu da skupim da je naučim kako da koristi viljušku i da prestane da baca sir na psa.

Sada, život je dobar. Od kada više nisam vezana svojom opsesijom kako doći do sljedećeg pića, moj um je slobodan da misli o drugim stvarima. Sposobna sam da razmišljam o drugim ljudima i hiljadama sitnih načina na koje mogu da marim za njih i da ih volim svaki dan. Mogu da imam strpljenja. Mogu odvesti svoju kći u park i primijetiti ljutiće dok pupe u nepokošenoj travi.

Mogu da zamislim kako bi moji dani sada izgledali kada ne bih bila trijezna. Ne bih ustajala u pola sedam svako jutro i sjekla bananu u savršene krugove, odbacujući djeliće koji su potamnili, a krugove stavljala u žutu plastičnu posudu. Ne bih joj čitala „Deset malih bubamara“ dok se tata ne probudi.

Kada pijem, ništa nije važnije od toga kako naći način da nastavim da pijem. Ne zanima me ko sam, s kim sam, kako se ophode prema meni ili u kolikoj opasnosti se nalazim. Ne mislim ni na koga ili na bilo šta osim alkohola. Ne volim nikoga više od pića.

Danas neću piti i tako ću danas biti u stanju da volim svoju kći. Nadam se da ću ovako nanizati sve dane, svaki dan njenog života. Nadam se da nikada neće morati da osjeti žaoku mog odsustva, jer sam odlučila da nestanem. Sada sam tu gdje želim da budem.

Tekst prenesen sa BuzzFeeda.

Za Lolu tekst priredila: Bojana Ivandić

Nekoliko sati i paketića papirnatih maramica kasnije, napisah joj pismo:

“Draga moja djevojčice, prije nego stigneš ovdje ne želim ti reći kako stvari stoje niti kako su stajale, već kako želim da sve bude tvojim dolaskom.

Od tvog prvog dana želim da osjetiš roditeljsku ljubav i pažnju svaki dan, cijeli dan, čak i kad nismo fizički pored tebe. Želim ti da svaki tvoj novi trenutak dočekamo iskrenim osmijehom nestrpljivo iščekujući da nam opet trepneš, nasmiješiš se ili zagugućeš.

Želim da ti ne nedostaje pusa i zagrljaja, pusa koje će te natjerati da napraviš svoje prve korake i prije vremena i zagrljaja kojima ćeš sretno trčati u susret.

Želim da ne osjećaš da je tvoj plač neopravdan i da njime iskazuješ svoje osnovne potrebe, a ne da plačeš jer smo mi isfrustrirani i nervozni.

Ne želim da ikad vidiš ili osjetiš nasilje ispod krova pod kojim ćeš rasti. Želim da tvoj krevetić bude uvijek čitav, da se u njemu osjećaš ugodno skoro kao u mojem ili tatinom naručju. Ne želim da ikad osjetiš kako se krevetić slama pod tvojim svega 5 ili 6 kilograma teškim tijelom.

Bit će katkad problema u odnosu tvojih roditelja, ali želim da oduvijek znaš da nije niti će ikad biti na tebi da ih ti rješavaš, a još manje da budeš za njih kriva i odgovorna. Mi, tvoji roditelji, riješit ćemo sve svoje među sobom, ti samo budi svoja i živi svoj život neometano.

Budi dijete što dulje možeš. Da, budi dijete i onda kad poželiš biti odrasla. Budeš li imala brata ili sestru, želim da ti ni pod koju cijenu ne pokvarimo odnos s njom ili s njim jer braća su najljepši poklon koji ti roditelji mogu pokloniti.

Želiš li se popeti na drvo želim da tvoj otac bude taj koji će to, unatoč mom protivljenju, raditi s tobom. Kada ćeš htjeti naučiti voziti bicikl ne želim da to naučiš sama nego da smo tu s tobom i brišemo ti koljena okrvavljena od padova po asfaltu. Kvragu, kupili bismo ti i štitnike ali džabe sve kad ćeš koji tjedan kasnije pasti na plaži i opet raskrvariti koljena. Nema veze, neka ti to budu jedini ožiljci koje ćeš ikad imati i neka te podsjećaju na ljetovanja s roditeljima.

Ne želim da ikad plačeš zbog nas i da ne možeš spavati, da smo mi krivi što ti sanjaš ružno. Tata će te nositi kad si umorna, a ja ću ti čitati uspavanke. Neću ti pjevati, to će isto tata. Vjeruj, tako je najbolje.

Znaj da su suze najnormalnija stvar kao i smijeh, voda i zrak i da plakati smiješ ako ti se plače. Dapače, moraš. Nisi i ne trebaš biti uvijek najjača i nasmijana.

Nasmijana ili uplakana, želim da znaš da nisi sama i da meni, a vjerujem i tvom tati, nikad nećeš biti na zadnjem mjestu ali ni na drugom ili trećem. Uvijek na prvom. Prvo ti onda sve ostalo.

Želim da nikad ne saznaš kako je biti usamljena u prostoriji punoj ljudi ili da ne znaš koga nazvati kad ti je potrebna pomoć.

Kad malo porasteš želim ti da voliš. Cvijeće, šumu, nebo, životinje, ljude… Ne nužno tim redoslijedom. Voli koga god hoćeš, bio on ili ona, mi na to nemamo niti želimo imati utjecaj. Ali, voli za pravo, svim srcem i kad dođe trenutak, a statistički vjerojatno hoće odboluj tu ljubav kako treba. Mi smo tu bude li ti trebala utjeha ili samo društvo za u kino i na sladoled. Za besciljne šetnje po mraku, u tišini.

Ne juri. Nikud. Sve na svijetu može čekati. Nova veza, nova ljubav, novi posao… Baš sve. Niti ta krvava koljena nisu preko noći zacijelila tako neće ni ove druge, nevidljive rane, a vjeruj mi, bit će ih, ma koliko te mi čuvali. A čuvat ćemo te uvijek i stalno.

Želim da ti ne bude čudno čuti riječi “Volim te.” jer ćeš ih se naslušati od prvog dana. Naviknut ćeš se na njih pa će ti biti lakše čuti ih ponovno i od nekog drugog, ali zahvaljujući nama nećeš se za njih loviti kao za zrak.

Naučit ćemo te što je ljubav, ona iskrena i bezuvjetna od koje sve ostale ljubavi polaze. Voljet ćeš, izgovarat ćeš te riječi samo onda kad za to budeš spremna i kad osjetiš da je to, barem u tom trenutku, to.

Draga moja djevojčice, želim ti da budeš najsretnija na svijetu.

Volim najviše.

P.S. Nadam se da ćeš i ti voljeti plesati. I da nećeš nikad prestati jer plesni podij je čaroban. Što god odabereš da je tvoje čarobno mjesto, nadam se da ti ga nitko nikad neće oduzeti.”

Zamolio me da joj napišem pismo. Svojoj djevojčici.

Onoj istoj koju priželjkujem. Onoj koja je već bila.

Da napišem pismo sebi.