Posebno se osvrnula na težak proces suočavanja s osjećajem nepripadanja i gubitka bliskih odnosa. Priznaje da se dugo trudila održati kontakte, inicirala druženja i pokušavala zadržati ljude u svom životu, ali bez uzvraćene inicijative.

– Uporno sam se držala za te neke ljude, zvala ih na kavu, pokušavala se vidjeti s njima, a onda sam shvatila – ti ljudi mene nikad ne zovu, iskreno govori Mikulić.

Dodaje kako su posebno bolni bili trenuci kada je primjećivala distancu i među djecom, poput situacija u kojima njeno dijete nije bilo pozivano na rođendane vršnjaka, što je dodatno produbljivalo osjećaj isključenosti.

Ipak, naglašava da je u jednom trenutku morala napraviti rez i pustiti odnose koji više nisu imali smisla.

– To je kao da odsiječeš nešto mrtvo. Treba vremena da zacijeli, ali onda dođu neki novi ljudi i novi momenti, objašnjava.

Kaže kako je upravo to puštanje starog bilo ključno da se otvori prostor za nove, kvalitetnije odnose.

– Ne možeš dobiti nešto novo što je spremno za tebe dok se čvrsto držiš starog koje nije za tebe. Jednostavno nema prostora za oboje, poručila je Mikulić.

Marijana se prisjetila i perioda kada je, pod pritiskom brojnih obaveza – od selidbe i renoviranja do brige o djeci i terapija – počela gledati na supruga kao na dodatni teret.

– U jednom trenutku sam mislila da mi je samo uteg i da bi mi bilo lakše bez njega, priznaje, dodajući kako je kasnije shvatila da se ljudi različito nose s krizama i stresom.

Naglašava da ključ opstanka odnosa leži u volji obje strane. Kako kaže, ljubav sama po sebi nije dovoljna ako ne postoji spremnost da se odnos gradi i održava.

– Kad nestane volje s jedne strane, uzalud je sve, ističe, navodeći primjere parova koji se razilaze upravo zbog nedostatka razumijevanja i vremena jedno za drugo.

Prekretnica u njenom odnosu dogodila se u trenutku kada su ona i suprug otvoreno razgovarali o problemima i odlučili pokušati ponovo. Počeli su svjesno izdvajati vrijeme za sebe, od zajedničkih izlazaka i koncerata do jednostavnih večera bez djece.

– Morate se naći i vidjeti jeste li još na istoj valnoj dužini, kaže Mikulić, naglašavajući koliko je važno povremeno stati i posvetiti se partneru mimo svakodnevnog haosa.

Dodaje kako je upravo to vrijeme provedeno nasamo doprinijelo kvalitetnijem i iskrenijem odnosu. Danas, kaže, njihov brak funkcioniše bolje jer više ne uzimaju jedno drugo zdravo za gotovo.

– Nije to samo jutarnja kava uz djecu i obaveze, treba sjesti, pogledati se u oči i biti zajedno makar na sat vremena, kazala je Marijana.

Dotakli smo se i perioda kada je, zbog obiteljskih okolnosti, bila primorana staviti karijeru u drugi plan, ali i o osjećaju gubitka vlastitog identiteta koji je tada uslijedio. Priznaje kako se u tom vremenu osjećala isključeno i skrajnuto, iako je izvana često izgledalo kao da joj kolege izlaze u susret.

– Kao, svi su super, izlaze mi u susret, ali zapravo mene nema nigdje. Ja trebam raditi, trebam izaći iz kuće, trebam nešto izvan terapija i svakodnevnih obaveza. Potpuno sam nestala, iskreno govori Marijana.

Dodaje da joj je posebno teško palo to što nije imala bliske prijatelje unutar glumačkog kruga, zbog čega je povratak bio još izazovniji. Prekretnica dolazi s njenom monodramom, koja joj je donijela ne samo profesionalni povratak, već i novo životno iskustvo. Ipak, reakcije kolega nisu bile onakve kakve je očekivala.

– Jako malo kolega i kolegica je došlo pogledati predstavu. Mnogi su podržavali riječima, ali nisu došli, kaže, ističući kako su je iznenadili upravo ljudi od kojih nije ništa očekivala.

Kako dodaje, publika i novi ljudi koji su dolazili na predstavu, često i više puta, postali su dio njenog života, a neka nova prijateljstva rodila su se spontano, upravo kroz te susrete nakon izvođenja.

– Opet se pokaže taj neki filter. Neki koje sam smatrala bližima nisu došli, a neki potpuno neočekivani ljudi jesu i ostali su, zaključila je ona.

Marijana svoju monodramu igra u Sarajevu, 9. aprila, uz poziv publici da dođu, ostanu i postanu dio jedne iskrene i emotivne priče koja spaja ljude.

Izvor: Oslobođenje

Ali kada vidim drugu djecu njegova uzrasta, a tek one godinu ili dvije mlađe, zazebe me oko srca. Malo, kratko”, iskreno je napisala Marijana u svojoj posljednjoj Instagram objavi.

“Brzo ja to otresem i idem dalje. Ali negdje je to uvijek u mislima, na srcu, i svuda ide sa mnom, i samo iskoči nenadano, ma kako sretna i zadovoljna bila u datom trenutku”, napisala je majka troje sinova.

“Svim majkama koje imaju pile nad kojim strepe, i za kojim svakog dana srce malo preskoči – šaljem ljubav, želim nadljudsku snagu, jer znam da vam treba a da je često ponestane. Ma svim mamama treba, i ne trebamo se sramiti to priznati da padnemo i da je nekad teško.

Samo trebamo bez srama tražiti podršku, da lakše otresemo strepnju i nastavimo punom parom naprijed! Jer druge nam ionako nema, zar ne?!” zaključila je glumica.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Marijana Mikulić (@maremikulic)

Podsjetimo, Marijana Mikulić je početkom godine u velikom intervjuu za Gloriju govorila o izazovima odgoja djeteta s poteškoćama. Tada je otkrila kako se obrasci ponašanja njenog Jakova razlikuju od onih starijih sinova Ivana i Andrije, što je primijetila kad je imao 18 mjeseci. Takođe je rekla da se osim neizvjesne budućnosti, užasava sistema. No, nije sistem jedini koji ju je zabrinuo.

“Od bližnjih nisam imala podršku, jer nitko nije shvaćao niti se trudio shvatiti što se događa. Moja mama je tek jesenas došla na duže vrijeme kod nas i shvatila s čime se borimo. Kako bih onda nekoj prolaznici koja vozi bicikl po Jarunu i dovikuje mi: ‘Pomaknite ga udesno‘ objasnila da moj Jakov to ne razumije?

Njoj vjerojatno nije ni u primisli da mu ne mogu objasniti u kojoj traci treba voziti romobil i da se osjećam kao da me netko zalio hladnom vodom. Ne smijem joj zamjeriti, ali ipak zamjeram, jako”, prepričala je glumica.

Preuzeto sa: gloria.hr