Od knjiga, umjetnosti, sportskih aktivnosti do ajpeda i televizije, mnogi roditelji će uraditi sve što je u njihovoj moći da bi zabavili djecu i popunili im slobodno vrijeme. Ali šta bi se dogodilo kada bi djeca bila ostavljena da se dosađuju ponekad? Mislite li da bi to uticalo na njihov razvoj? Teresa Belton, naučnica, počela je razmišljati o dosadi kod djece, kada je istraživala uticaj televizije na dječije prepričavanje. Iznenađena nedostatkom mašte u više stotina priča, gdje su djeca uzrasta od deset do dvanaest godina trebala da razvijaju svoju kreativnost, pomislila je da je riječ o uticaju tv programa. Istraživanja od ranije otkrila su da televizija zaista utiče na smanjenje sposobnosti imaginacije kod djece.

Na primjer, velika studija koja je sprovedena u Kanadi, 1980. godine poredila je djecu u tri zajednice. U prvoj su imali četiri tv kanala, u drugoj samo jedan, a u trećoj nijedan. Istraživači su istraživali ove zajednice u dvije situacije, prije tv programa, a onda ponovo nakon dvije godine. Djeca iz zajednica bez tv-a postigla su značajno bolje rezultate od ostalih, kada je u pitanju razvoj kreativnosti i mašte. To je trajalo sve do perioda kada su dobili tv aparate, kada su njihove vještine spale na nivo ostale djece.

S obzirom na to da je djeci neophodno razvijanje mašte, uticaj TV-a je zabrinjavajući, ne samo u ličnom iskustvu, nego i u razvoju empatije, kako bi razumjeli druge u svom okruženju. Značaj dosade kod djece, ali i kod odraslih takođe može da preusmjeri na sadržaje koji će ih poticati više od samih elektroničkih uređaja.

Nekoliko godina nakon istraživanja, počela je primjećivati određene promjene u pogledu uticaja na odrastanje i razvoj odraslih osoba. Intervjuisala je neke od njih, a jedna od njih je i spisateljica i glumica Mira Sijal. Ona je izjavila kako je dosada navela da gleda kroz prozor i uživa u ruralnim pejsažima, da nauči peći kolače sa bakom koja je živjela odmah do nje. Dosada je navela i da vodi svoj dnevnik, koji joj je značajno poslužio u njenoj karijeri. Bilo je to oslobađajuće, jer je bila kreativna bez ijednog drugog razloga, osim zato što je imala mnogo vremena koje je mogla ispuniti kako želi.

Slično njenom iskustvu je iskustvo neuronaučnice Susan Grinfild, koja je kao mala imala mnogo vremena koje je iskoristila crtajući i pišući priče. To je ujedno bila i preteča njenog daljeg rada, naučnih istraživanja ljudskog ponašanja.

Sport, muzika i druge organizovane aktivnosti definitivno mogu poboljšati razvoj i rast djeteta, kako u fizičkom, tako i u kognitivnom, kulturološkom i društvenom razvoju. Ali djeci treba vrijeme i za njih same, da se isključe od bombardovanja informacijama iz vanjskog svijeta, do sanjarenja, gdje će pratiti vlastiti tok misli i otkriti svoja lična interesovanja i talente.

Ne trebamo imati posebne kreativne talente ili intelektualne vještine da bi uvidjeli korist od dosađivanja. Jednostavno trebamo odmoriti i prepustiti se svojim mislima, koje će vremenom pokazati smjer našeg kretanja. Zato treba djeci objasniti kako da uživaju u vremenu koje im se ostavlja kao slobodno, a bez planirane aktivnosti. U protivnom će misliti da ih se treba konstantno zabavljati.

Roditelji često sebi stvaraju osjećaj grižnje savjesti, jer ne znaju kako da djetetu ne bude dosadno. A mnogo je bolje da dosadu vide kao priliku, a ne nedostatak. Oni imaju ulogu u dječijem životu, ali serviranjem gotovih rješenja ne pomažu dječijem razvoju. Naprotiv, bilo bi mnogo korisnije da ih potiču da dolaze sama do kreativnih rješenja. Trebaće im i neki materijali, nešto opipljivo što će ih navesti na razmišljanje. Ali pri tome se ne misli na skupocjene poklone, koji će biti gotovo proizvodi, nego na više različitih manjih stvari. Čaša, biljka, korpa, praktične stvari koje mogu navesti dijete da razmisli šta bi moglo raditi sa njima.

Međutim, ono što će im najviše poslužiti jesu njihovi alati u vještinama, a to su znatiželjnost, samouvjerenost, istrajnost, razigranost, koncentracija i zapažanje. To će im omogućiti da shvate da stvari nisu onakve kakvima se čine na prvi pogled, a da onda pokušaju ponovo. Poticanjem ovih osobina kod djece, roditelji će stvoriti pogodno tlo za dalju izgradnju i rad na sebi.

Ako djetetu ponestane ideja, dajte mu neki izazov koji će ga navesti da nastavi ispitivati granice svoje kreativnosti. Možete ga pitati da sazna kakvu hranu jede njegova igračka dinosaur, čime se može baviti neko vrijeme, pokušavajući smisliti ili saznati odgovor. Takođe možete mu dati fotoaparat i reći da želite priču o njegovim igračkama, o tome kako žive i gdje se nalaze, a njegova mašta može sve da usmjeri u željenom smjeru. Mnogi roditelji će se složiti u tome da žele nezavisnu, samouvjerenu i sposobnu djecu, ali teško da će ona postati takva, ako konstantno imaju određene načina provođenja vremena.

U suštini, ove lekcije nisu samo za djecu, već za sve nas. Prepuštajući se svojim mislima i propitivanju stvarnosti oko sebe, mi možemo shvatiti da dosađivanje uopšte nije loša stvar. A onda bismo mogli poželjeti takvo inspirativno stanje i mnogo češće.

Izvor: Weforum

Ovako priču za „Lolu“ započinje Banjalučanka Dragana Vučić, čiji su predmeti, ali i delikatesi izmamili osmijehe mnogih kupaca koji znaju da cijene jedinstvenost.

„Posle toga šila sam odjeću za barbike… Uglavnom, sve što bih vidjela da neko zna napraviti, a svidi mi se, i sama sam željela da stvorim ili bar pokušam. Moj tata je izrazito likovno i literalno nadaren, pa mislim da bi njemu trebalo da zahvalim za svoj dar, a od mame sam naslijedila blagost i osmijeh kojima lako stupam u kontakte sa ljudima, što mi olakšava širenje znanja, ali i razvijanje novih vještina“, priča Dragana.

Rođenje prve kćerke Anđele donijelo je nove momente u Draganin život, ali i novu inspiraciju. Poželjela je da joj ishekla pape, iako to nikada nije radila. Na internetu je našla klipove neke Španjolke, a iako španski nije razumjela, pratila je njene pokrete.

U školi sam imala problem, jer nastavnici nisu shvatali moje tehnike rada. To se vidjelo na času likovnog kada bih za bojenje temperama, umjesto kist, koristila prste jer su mi boje tako dobijale prirodnije tonove.

„I danas čuvam te pape. Kako je rasla moja mrvica, rasla je i volja za učenjem i kreativnim radom, pa sam joj za rođendan napravila tortu obloženu fondanom… Pa tu-tu suknjicu, mafine, medenjake… U jednom dnevnom centru pravila sam gipsane svijećnjake… Onda sam vidjela da se priprema sajam kreativaca ’Draganasgarden’ i tamo upoznala osobu koja je razumjela moju kreativnost, prihvatila je i bodrila me i kao prijatelj i kao mentor, a danas i kao šef, jer sam sada sekretar Udruženja kreativaca ’Draganasgarden’, a ona, Dragana Cvijetić Pranjić, osnivač tog Udruženja. Počela sam da izlažem na raznim sajmovima i izložbama, ali sam dobila mogućnost i da budem ono što u suštini jesam – razigrano i kreativno dijete. Zahvaljujući tome organizujem i kreativne radionice kako bih svoje znanje podijelila sa drugima. Najveća inspiracija su mi deca, kako moja tako i druga“, kaže Dragana.

Njena mašta je beskrajna. Pravi sve što njoj ili mušterijama padne na pamet, od gipsanih svijećnjaka, torti i kolača, heklanih predmeta, do tu-tu suknjica, broševa i trakica…

Rođenje prve kćerke Anđele donijelo je nove momente u Draganin život, ali i novu inspiraciju. Poželjela je da joj ishekla pape, iako to nikada nije radila. Na internetu je našla klipove neke Španjolke, a iako španski nije razumjela, pratila je njene pokrete.

„Sve što nekome padne na um, mislim da moje ruke mogu da stvore, samo ako me dovoljno zainteresuje i privuče, a ako sama nešto i ne znam napraviti, zahvaljujući mom Udruženju, znam ko zna. Uglavnom, ništa se ne radi mašinski, kalupno i serijski, svaki predmet je unikat i u sve je uneseno podjednako ljubavi, strpljenja, pažnje, a, bogami, i vremena. Istini za volju, često sve ovo nije dovoljno plaćeno, ali kada to neko radi zbog kreativne neobuzdanosti i lepršavosti, onda taj materijalni dio i nije presudan. Moji radovi i kreativnost nisu biznis niti smatram da ću moći od toga nekad da živim. To je ljubav i moj način oslobađanja sebe od svih društvenih lanaca i očekivanja“, otkriva.

Upravo tako se na njenoj trpezi našao i banjalučki kolač “Zmijanjski vez“, receptura stara tri decenije. A kada je sjela za šivaću mašinu, izrodila se suknja od tila za Mrazicu koja je prezentovana na prošlogodišnjem sajmu kreativaca, a onda i suknja za vilu koju je izložila ljetos na sajmu „Draganasgarden“. Ako ste propustili da vidite njena djela, 16, 17. i 18. decembra dođite na zimski sajam Udruženja “Pahulje mog djetinstva” .

Pravi sve što njoj ili mušterijama padne na pamet, od gipsanih svijećnjaka, torti i kolača, heklanih predmeta, do tu-tu suknjica, broševa i trakica…

Da bi zapravo bila ono što jeste i da bi njena kreativnost u potpounosti došla do izražaja, potrebna je i podrška. A Dragana ima supruga koji uvijek stoji iza nje, kćerke Anđelu i Mariju… Dan joj je upotpunjen ljudima, jer je socijalna radnica. Upravo zbog te sreće, na svoj hobi ne želi da gleda kao na posao, već kao na dio sopstvene duše.

„Mašta će nas često odvesti u svjetove koji nikada nisu postojali. Ali, bez njih ne idemo nikuda“, riječi su Karla Sagana, a tako oslikane u djelima Dragane Vučić.

Ženski trojac sa kormilarom, bratom Patrikom, držao se zajedno cijelo djetinjstvo, stvorivši svoj mali svijet u dolinama Havorta. Sve to se dešava nakon što su u jednoj godini izgubili sestre i majku, a otac, pastor Patrik, povukao se da živi neki svoj život.

U tom malom svijetu je bilo svega, od igara do pjesama i priča, ispisanih najsitnijim slovima u maleckim sveščicama, kako bi bile sačuvane na sigurnom od kratkovidog pogleda njihovog strogog oca.

Male sveske velike vrijednosti bile su samo uvod u priče koje će doći uskoro, a slavu steći i zadržati mnogo, mnogo kasnije.

Daleko, daleko doba bilo je svakako daleko drugačije pa je takav bio i cjelokupni obrazovni sistem. Ali i u tom sistemu, sestre su slijedile jedna drugu.

Mlada Šarlot, petnaestogodišnja, mi bismo rekli djevojčica, 1831. godine počela je da radi u školi u Mirfildu. A Emili, najosjetljivija i najprivrženija domu, ipak je uspjela da neko vrijeme zaposlena bude u Halifaksu.

Potom su Šarlot i En pokušale da prijeko potrebni novac za sebe, jer onaj porodični je uzaludno ulagan u najbolje škole za njihovog brata, zarađaju kao guvernante, ali to jednostavno nije išlo. Šarlot je kasnije ovaj posao opisala kao ropstvo, crnčenje od šest sati izjutra do jedanaest sati uveče. I tako joj je sinula ideja: otvoriti sopstvenu školu, čime bi porodica imala stabilan izvor prihoda, a sestre ostale zajedno, živjele i radile jedna kraj druge i to tu, kući, na najdražim predjelima.

Njihova tetka i druga majka bila je spremna dati im što je imala kako bi se taj san ostvario, a dvije sestre, Šarlot i Emili, krenule su put Belgije, kako bi naučile još jedan jezik i spremile se bolje za sve što ih čeka.

Ali život udesi stvari tako da ih čovjek, ma koliko se spremao, dočeka nespreman.

Tako, umjesto učenja jezika, Šarlot je u Belgiji, u školi bračnog para Eže, naučila šta znači ljubav i to neuzvraćena, zabranjena. Zaljubljena u svog oženjenog tutora, možda bi se i borila za svoje mjesto u toj igri bez pobjednika, da ih 1842. godine nije pronašla vijest o smrti njihove tetke, Elizabet Barnvel.

Žena koja je cijeli svoj život posvetila sestrinoj djeci, ostavila je toliko novca da dosjetljiva Šarlot uspije realizovati ideju koja je trebalo da spase porodicu sa ivice finansijske propasti u momentu u kojem se brat, osramoćen, vratio kući, a otac ozbiljno obolio od katarakte.

A ideja je bila – izdati knjigu pjesama. U daleko, daleko doba to se činilo unosnim poslom, a Šarlot je znala talenat svojih sestara. Potpisane imenima Kurera, Elisa i Ektona Bela, jer u daleko doba knjiga se sudila po koricama, muškim koricama, sestre su svoje pjesme objavile 1846. godine.

Prodale su dva primjerka. Ipak, za Šarlot nije bilo odustajanja. Skromna, povučena, na smrt preplašena pred velikim skupinama ljudi, ova djevojka u sebi je krila odlučnost i borbenost. Ni odbijanje prvog proznog djela “Profesor” nije je omelo u namjeri i želji da piše.

Inspirisana događajima iz internata, zastrašujućom nadstojnicom, potom svoje prve prekomorske ljubavi napisala je roman “Džejn Ejr”. Isto su učinile i druge svije sestre. Emili je ispisala senzacionalne stranice o ljubavi, besmrnosti i čudovišnosti, daleko ispred svog vremena u svojoj jedinoj knjizi pod nazivom “Orkanski visovi”, a En u svojoj “Agnes Grej” ostavila svoj utisak života.

Šarlotin bestseler iz 1847. godine pratila je “Širli”, izdata samo dvije godine kasnije. A ovaj uspjeh pratila je i nesreća. Tri smrti na početku života, tri smrti na njegovom izmaku. U istoj godini, devetogodišnja Šarlot je ispratila dvije sestre i majku. Za manje od godinu dana tridesetdvogodišnja Šarlot rekla je zbogom bratu i dvjema voljenim sestrama.

Septembar 1848. godine je odnio tridesetjednogodišnjeg Patrika, decembar tuberkulozom izmučenu tridesetogodišnju Emili i na kraju maj 1849. godine dvadeset i devet godina staru En.

Proteklo je šest godina i neznano koliko suza kada je Šarlot odlučila da se uda za Artura Bela Nikolsa, očevog pomoćnika. Samo devet mjeseci od vjenčanja, ostavila je nezavršen roman “Ema” i neiznesenu trudnoću i otišla za sestrama.

Roman bez kraja, život bez djece. Naslijeđe za vijekove.

Pastor Patrik život je proveo povučen, osjećajući prazninu zbog gubitka žene, potpuno osamljen nakon dva negativna odgovora na dve prosidbe, kojima je pokušao naći nadomjestak za majku svojoj djeci, svojoj preživjeloj djeci. Osamljen i donekle osramoćen ponašanjem svoje najveće nade, sina koji je trošio Bogu dane i svaki peni na alkohol, opijum i tuđu ženu.

Ali zato su one sijale. Tri sestre, tri priče u jednoj. Priče o svemu i svačemu, priče o mašti, hrabrosti, borbenosti i smjelosti. Priče o vremenu u kom su živjele, ispričane ispred njihovog vremena, priče mimo svakog vremena.

Sudbina i život vole da se igraju pa su i igre riječima u knjigama tri djevojke bile tako namještene da otkrivajući svjetove unutar ženskih umova i srca, prikazujući kroz maštu njihovu realnost, njiove želje, snove i seksualnost, budu čista suprotnost onome što se očekuje od smjernih pastorskih kćeri.

Sestre Bronte bile su možda samo kćerke budućnosti i djeca svijeta.

Djeca sestara Barnvel. Sestre Bronte.

“Na početku bih trebala govoriti o početku, a ono najranije sjećanje seže u prve bojanke koje sam sama sebi izrađivala. Ustvari, oduvijek mi se činilo veoma zabavnim crtati, sjeckati, pisati, šiti…stvarati”, počinje Tanja Vidović, kreatorka ovog svijeta.

U duhu razigranosti i šarenila nastavlja: “I tako, tamo u neke dane, nastade Tarolina – vesela, zabavna, maštovita, kreativna…svoja, koja stvara kada se njoj stvara, koja ponekad i ispunjava želje, ali najviše uživa u sopstvenoj inspiraciji”.

Ističe kako je najzabavnije raditi za najmlađe. Materijali su veseli, kombinacije boja i dezena nemaju granice i kod njih se sve slaže i oni se sa svime slažu. Rajfići, trakice, krunice, šnalice, zabavne tortice od pelena, ukrasna slova, lutkice Taroline i sve to kako dodaje u svim mogućim i nemogućim kombinacijama, pravi su izvor zabave i predstavlja ju joj veliko zadovoljstvo u stvaranju.

Kako bi učinila svijet šarenila zabavnim i za mame i ćerke, Tarolina stvara za male i velike dame. Trenutno su joj ogrlice vrlo zanimljive i zabavne za izradu, a ranije su to bile naušnice i narukvice, ukrasi za kosu i ostalo. Najčešće je insprišu zanimljivi materijali ali i zanimljive osobe. “Za nekoga stvarate s lakoćom, kombinacije se slažu same i lako procjenjujete šta bi se toj osobi dopalo. Stvarati tako, pravo je uživanje i rado mu se posvjećujem. Ali postoji i oni trenuci, kada materijal neće u ruke. Poneke narudžbe moram i da odbijem ili odgodim, bilo da je to zbog nedostatka vremena, materijala pa i inspiracije”, dodaje Tanja.

Međutim, ponekad dolazi i do zasićenja, jer svi ti materijali za različite namjene, zauzimaju velike dimenzije njenog životnog prostora, a nerijetko je problem i u organizaciji istih.

Ipak najveći prostor zauzimaju moje tri djevojke – Tara, Jana i Ivana –  vesele, razigrane, komplikovane i zahtjevne djevojčice. Pored njih se puno ne može „uraditi“, a i besmisleno je ono malo kvalitetnog vremena s njima potrošiti na bilo šta drugo.

Ovaj svijet nije samo mnoštvo ukrasa, već je to prema riječima kreatorke i Tarolinina svakodnevnica. Radovi iz tarolinine učionice, pjesme i stihovi nastajali su za posebne prilike, kao što su rubrika „Uradi sama“ časopisa LJ&Z i stripomanije.

Ipak najveći prostor zauzimaju moje tri djevojke – Tara, Jana i Ivana –  vesele, razigrane, komplikovane i zahtjevne djevojčice.

Tanja vjeruje kako ima sreću da radi posao koji otvara vrata ostvarivanja većine njenih ideja. Učionica često može da bude prava kreativna stvaraonica. Čak i učenje „redovnih“ sadržaja može da bude veoma zanimljivo, a svo slobodno vrijeme usmjerava na stvaranje. Ponosna je na neke svoje pjeme koje su postale prepoznatljive, a jedna od njih je „Od kiše jači“, nastala kao vid podrške djeci s poplavljenih područja.

Jedan od njenih ostvarenih snova je rubrika u časopisu LjiZ gdje stvara, ali i podučava.  Mišljenja je da svako može, prateći jednostavne korake ili samostalno otkrivajući, napraviti nešto jedinstveno i unikatno. “Proces izrade, proučavanje materijala i njihovih mogućnosti, oblikovanje i preoblikovanje ili bilo koji korak u realizaciji nekog kreativnog projekta, za mene predstavlja veliko zadovoljstvo, a krajnji rezultat je kao šlag na tortu”, poručuje.

Ponosna je na neke svoje pjeme koje su postale prepoznatljive, a jedna od njih je „Od kiše jači“, nastala kao vid podrške djeci s poplavljenih područja.

Različita godišnja doba nose različite inspiracije. Tako je kod Taroline sada vrijeme za kreativce, jer poslije dugog i lijenog ljeta, sva čula se bude. Topli materijali i krpice prijaju rukama, uživam preoblikujući ih u neku zanimljivu ogrlicu, a i odjevne kombinacije „traže“ dopunu. Zimi se nastavlja sa zimskim motivima, a u proljeće poželi veselo i lepršavo. Ljeti svi njeni radovi, uglavnom, kako kaže mirišu na more.

“Najteže je kada me obuzme svakodnevnica, kada je dan prekratak da se ispune i sve redovne obaveze. Tad ne stižem biti Tarolina i tada krpice tužno vire iz kutija, čekaju da ih uzmem u ruke i s njima se poigram. (upravo me takvi dani stigoše )”

Tarolinin svijet je prpeun mašte, kreativnih ideja i ljubavi prema stvaranju. Ona bi nam vrlo rado pričala još mnogo toga, ali za kraj dodaje simpatičnu istoriju naziva svog svijeta:

“Tarolina – od imena Tara, pa dodate fina, od „mnogo fina“ dobijete Tarafina. Između uglavite „OL“, porijeklo nije poznato…vjerovatno znači nešto super”.

Mi smo uvjerene u to, zato vas pozivamo da i vi zavirite u ovaj svijet koji ne poznaje granice, koje su ionako samo u našim glavama.

Jedine granice koje imate u životu, su one koje ste sami postavili. Mark Viktor Hansen

Kada smo bili djeca, vjerovali smo da je sve moguće. Naš svijet je bio veliko igralište, na kojem smo zajedno sa prijateljima ostvarivali sve svoje želje. Bili smo glavni likovi i centar zemljine ose, sve se vrtilo oko nas. Svaki dan smo mogli biti neko novi: superheroji, doktori, pronalazači. Mogli smo sve!

Ali, kako je vrijeme prolazilo, postajali smo stariji, usvajali norme i počeli raditi drugačije. Postalo je važnije uklopiti se u nečija očekivanja, bila ona roditeljska, prijateljska ili ona prosto nametnuta u društvu u kojem odrastate. Svaka nova ideja je dočekana na nož, jer vi ste ipak sada odrasli ljudi. Sva radost, entuzijazam i raspoloženje su, valjda, odraz djetinjastosti, sudeći prema tuđim mišljenjima. Sve češće ste čuli komentare: “Ponašaj se u skladu sa svojim godinama!”, “Budi realna, prestani sanjariti!”, ili kratko i jasno “Odrasti!”.

A vi ste odrastali sa djetetom u sebi. Sputavali ste ga, dok ga konačno niste zatvorili u najćutljiviji dio svoga bića i ostavili ključ sa strane. Za nekad, ko zna kad. Zašto ste to uradili? Svi koji su vam savjetovali da odrastete, nisu razumijeli važnost sanjarenja i spoznaje, da znajući tačno šta želimo može biti od ključnog značaja za našu sreću i uspjeh u budućnosti. Ono što ste radili, jeste bezuspješno pokušavanje da se uklopite u norme društva i da ostvarite snove drugih ljudi. Možda su njihovi snovi ostali zaključani negdje daleko u mladosti pa sada smatraju da biste i vi trebali svoje zaboraviti.

To se često dešava sa roditeljima. Bilo da se radi o vama kao roditelju ili su to vama radili vaši roditelji. Znate ono kada zacrtate sebi planove, a mama ili tata jednog dana samo kažu: “Ti ćeš ovako!” I vi poslušate. Ne samo za neku svakodnevnu odluku već i za važne stvari, kao što je odabir fakulteta, posla, partnera. U tom trenutku vi smatrate da oni znaju bolje, jer su iskusniji, stariji, pametniji. Ali to je vaš život. Greške su svakako neizbježne, ako želite proživjeti imalo smislen i zanimljiv život. Čak i da ne želite, greška će biti upravo to. Izbjegavanje življenja. Vi ste ono što trebate biti, apsolutni individualac. Roditelji trebaju znati kada je vrijeme da vas puste, da budete ponovo djeca.

Snovi nikada ne mogu biti uništeni. Mogu biti oštećeni, zanemareni, uspavani u nekom dijelu vaših misli, poput uspavane ljepotice. Ali, bajke kažu da je i nju neko probudio iz sna. Možete i vi svoje ostvariti, ako dopustite djetetu u sebi da preuzme kontrolu. Prisjetite se dana kada ništa nije bilo nemoguće. Kada ste bili centar oko kojeg se sve vrti i kada ste vjerovali da je samo nebo granica.

Pa, došlo je vrijeme da probudite dijete u sebi, da se prisjetite čarolije vaše mladosti. Vrijeme je da se prisjetite dana kada ništa nije bilo nemoguće. Vrijeme je da probudite svoje snove i počnete živjeti život kakav ste oduvijek htjeli.

Svako od vas se rodio bogat. Jedina prepreka koja postoji je ona koju ste vi stvorili u svojoj glavi. Vaš mozak ne poznaje nikakva barijere, vaše misli će biti uvjerene u sve u što ih uvjerite. Pa, zašto onda ne živite svoje snove? Šta vas sprečava? Većina ljudi ne živi svoje živote, jer konstantno misle da nisu uradili nešto dovoljno veliko, a time se sprečavaju da postignu bilo šta.

Ključ uspjeha leži u tome da razdvojite u glavi šta je moguće i fokusirate se na ono što stvarno želite. To je to! Jednom kada počnete vjerovati u mogućnosti i fokusirate se na tačno ono što želite da radite, šta želite da budete, vaše misli će biti usmjerene ka ostvarenju tog cilja.

Preoblikujte stvari koje želite da postignete. Razmišljajte veliko, djelujte veliko i uvjerite se da možete postići velike stvari. Dijete u vama je moglo sve, zašto mu ne dozvolite da preuzme kontrolu?

Lola za kraj ovog prenesenog teksta donosi i drugu stranu njege djeteta u sebi, jer je najvažnije ne pretjerati. Mudrost od 140 karaktera, da vas podsjeti da je i djeci potrebno malo discipline – lakše ćete ispuniti želje, vjerujte nam.

Zrna kukuruza biće kokoške, pasuljem će zameniti patke i guske, mladi kromir će stajati u oboru umesto svinja. Po koji grumen zemlje i kamenčići biće mačke i pas, to još nije odlučio.

Sve to mi je ispričao i onda nastavio mirno da se igra, tražeći kraj nogu neku plastičnu čašu od koje će napraviti bunar da životinje ne bi ostale žedne.

Tog podneva bili smo u ogromnoj prodavnici dečijih igračaka. Police su pune. Roditelji se tiskaju oko njih, tražeći najbolju igračku za uzrast svog deteta. I mi smo među njima. Na metar od nas plastični lonac priča i peva. Peva nekim lepim dopadljivim glasom. Taj lonac, od ranije mi poznat, košta oko 4 000 dinara. Veličine je prosečnog lonca u kom se može pripremiti ručak za dve osobe. Zamisao je da kroz određeni otvor dete ubaci određeni oblik. Kocku, loptu, trougao. Kada pogodi, lonac otpeva nešto. I tako dete uči kroz igru.

Stanem ispred njega. Poznajemo se sa jednog pregleda kad je uspeo da okupira Srninu pažnju. Htela sam da joj ga kupim. Zato što sam odnedavno postala roditelj, zato što mi je prvo dete, zato što sam kao i svaki drugi roditelj „bolećiva“ na ovakve stvari. Onda se setim dečaka iz bašte. I njegove farme. I životinja koje nema, na koje čeka, koje možda nikada i ne stignu. Setim se njegovog ushićenja dok je svojim dlanovima stvarao nešto. Setim se kako šeta zamišljen po bašti, tražeći odgovarajuće kamenčiće koji bi trebalo da laju ili mjauču. Setim se uprljanih stopala i blatnjavih ruku koje krune sa klipa zrna da budu kokoške. Setim se osmeha dok mi je pričao o svojim planovima. Bio je rešen da napravi najveću farmu ikada, bez obzira što mu mnogo toga nedostaje.

Zapravo ništa mu nije nedostajalo.

Sve što mu je trebalo u tom momentu jesu mašta i kreativnost. Sve ostalo našao je kraj svojih stopala i u velikoj bašti.

Pogledam lonac. Stvarno lepo peva. Kraj njega neka melodika koja dete treba da nauči brojeve. Slična cena. Ništa ispod nekoliko hiljada dinara. Ništa raspevano i pametno, a pristupačno za, na primer, roditelje dečaka iz bašte. Za njih postoji posebna polica, na samom dnu, sa nebrendiranim igračkama od jeftinije plastike, navodno sumnjivog kvaliteta.

Onda se setim sebe. Pre dvadeset i pet godina. Sedim na podu sobe. Mama i tata se u trepezariji natežu sa majstorom oko grejača koji je riknuo i toga kako sad da ga zamene, a da ne bude mnogo, jer je inflacija i nema se, a treba se kupati. Čujem sve to, ali se igram. Od kutije bombonjere, koju je mama dobila kao poklon od srećne porodilje (mama je babica), napravila sam kasu. Napravila sam i novčanice, raznih apoena, da ne bude „nemam sitno“. Iza mene, na raspalom trosedu, poslagani artikli. Sve što sam imala u sobi, premestila sam sebi iza leđa i polepila cene. Ja sam bila i kupac i nezadovoljni kupac i zahtevni kupac i prodavačica i ljubazna i nadrndana. Sve sam bila. I inspekcija.

Nisam imala kao dete raspevani lonac. Nije ga imao niko od nas. Imali smo lutke, auta, voziće. Jedine dve vrednije igračke dobila sam od tetke koja je radila kao poslovođa u robnoj kući Borovo. Bila je to plastična kuhinja sa dve šerpice i priborom i mala šivaća mašina. Nisu pevale, nisu pričale. Ne znam da li bih volela da sam imala igračke koje današnja deca mogu da imaju. Možda bih se silno radovala nekom raspevanom loncu ili melodici. To sada ne mogu da znam. Mi smo se igrali sa onim što smo sami stvarali. Ko nije imao popularni monopol sam ga je pokušavao napraviti. Naše igračke bile su pesak, grana drveta, kreda, papir, selotejp, masne boje, stolica, kanap. Pravili smo čuda od toga. Igrali smo se žmurke, kompanije, policajaca i lopova, fudbala, školice, lastiša.

Nismo jurili pokemone, jurili smo se među sobom.

Nismo imali tablete da nam roditelji njima zapuše usta niti mobilne telefone da nas nauče selfijima.

Mi smo se ogledali u barama posle toplog letnjeg pljuska. Hodali smo bosi. Ležali u travi. Penjali se na drvo. Na jabuku. Na plot. Jedini raspevani lonac koji smo imali je bio onaj koji mi raspevamo, kada granom udarimo u njega. Mi smo bili dečak iz bašte. Spokojan, srećan, zaigran, sa ukočenim osećajem za vreme. Bili smo zadovoljni.

Ne sećam se kako su nam roditelji „razvijali motoriku“ kada nije bilo raspevanih pametnih igračaka koje pričaju sa nama. Ali niko nije ostao duduk, jer toga bilo nije. Vreme jurca. Svuda svega na dohvat ruke. Proizvođači igračaka zarađuju na bolećivosti roditelja koji kupuju igračke namećući detetu često svoj izbor. Stanovi nam se pune jeftinom i skupom plastikom koju naša deca izgustiraju za jedno poslepodne. Odbace ih, grabeći rukicom za plastičnom flašom ili šnalom za kosu ili daljinskim.

Te večeri, još se nije smrklo, prošla sam kraj bašte u kojoj je bio dečak. Poslednje zrake sunca hvatala su zrna kukuruza i pasulja. Iz obora je virio mladi krompir. Listovi ubodeni u zemlju pravili su hlad. Farma i nije farma ako nema drveća. Mogla sam da čujem kamen koji laje. I grumen zemlje kako glumi mačku. Bila je to prava farma. Zato što je on tako zamislio i poželeo i napravio.

On sada spava. Verovatno je nestrpljiv da svane, da odjuri u baštu i nastavi da se igra baš tamo gde je juče stao, kao da ništa ne fali. Jer, ništa falilo i nije.

Kada i kako je nastao Lenka Keleman studio?

Fotografisanjem se bavim dosta dugo. Na Fakultetu za dizajn i reklamu, koji sam završila u Moskvi, imala sam predmete koji su se bavili fotografijom i fotografisanjem, tako da sam tada dobila prve ozbiljne informacije i saznanja i tada sam počela fotografisati. Okidač za ozbiljnije zanimanje i fotografisanje bilo je rođenje moje ćerkice Natalije. Uživala sam fotografišući je i čuvajući, na taj način, uspomene na važne momente u njenom odrastanju. Polako sam počela fotografisati i drugu djecu, djecu prijatelja i rodbine i shvatila sam da me to baš ispunjava pa sam napustila siguran i dobro plaćen posao koji sam tad radila i upustila se u avanturu zvanu dječiji fotograf koja je sada moj život. Sam studio postoji dvije godine od kada je to moj zvanični posao i osnovni izvor prihoda.

Šta su glavni motivi fotografija i je li najbolji rad upravo na dječijim fotografijama?

Pa, meni su djeca posebna inspiracija. Ona ne znaju pozirati, njih ne možete namjestiti tako da je u tome i posebna draž ovog posla. Jednostavno možete zamisliti šta god hoćete, ali nikada ne možete biti sigurni da ćete to i dobiti. Ja, jednostavno, hvatam momente i uvijek se iznova iznenadim ljepoti dječije spontanosti. Dječija fotografija zahtijeva dosta strpljenja, ljubavi, razumjevanja… Svako dijete je različito i svako od njih zahtijeva poseban pristup, da pokažu i da se oslobode pred nekom tamo nepoznatom tetom sa čudnom frizurom i velikim fotoaparatom. Morate biti i zabavljač i psiholog.

Svijet iz ugla jedne žene, tačnije kroz objektiv Lenke Keleman, kako on izgleda?

Moj svijet je opušten, šaren, veseo, bajkovit. Njime dominiraju djeca i njihova iskrenost i opuštenost. Ona ne glume i ne kriju emocije i to se kroz moj objektiv vidi. Ono što me posebno ispunjava su scene koje pravim u studiju kada fotografišem. One se se smjenjuju u zavisnosti od godišnjih doba, praznika i prilika. Upravo te bajkovite scene su ono po čemu sam ja prepoznatljiva i ono što moji klijenti vole, a i ja uživam u svakoj novoj priči, jer sam upravo kroz ovaj dio mog posla spojila svoje školovanje na Fakultetu za dizajn i reklamu u Moskvi sa onim šta danas radim i od čega živim.

Iz čega crpite inspiraciju, energiju i ko su Vam određeni uzori/primjeri dobrih fotografa ovdje i u svijetu?

Inspiracija su mi moji klijenti, a to su mladi bračni parovi, trudnice, djeca, porodice sa djecom. Ono što ja fotografišem su najljepši momenti u životu, puni pozitivne energije i ljubavi tako da me sam čin fotografisanja puni energijom. Posebno volim i momente kada klijenti prvi put pregledaju fotografije. Možda bi bilo zanimljivo fotografisati njihove emocije u tom momentu. Ali, najveći izvor inspiracije je moja ćerkica.

Što se tiče naših fotografa, ima ih jako veliki broj koje pratim, čiji rad mi se dopada. Ali što se tiče fotografa koji se bave isključivo dječijom fotografijom, onda su to uglavnom američki i australijski fotografi, gdje je ovaj vid fotografije najzastupljeniji i mogu sigurno da kažem must have. I kod naših sugrađana se polako budi svijest da je to, u stvari, investicija u budućnost.

Šta je dobrom fotografu potrebno osim dobrog fotoaparata naravno. Šta ga čini drugačijim, oštrijim, fokusiranijim?

Mislim da je ljubav prema onome što radite najvažnija, bez obzira na to kojim poslom se bavite. Neko može biti talentovan za muziku i imati dobar instrument, ali ako ne voli to i ako u tome ne uživa, neće biti prepozvatljiv. Tako je i sa fotografijom. Možete imati opremu, uložiti u studio i scenu, znati pravila dobrog kadra, ali ako to ne radite sa ljubavlju, nedostajaće magični momenat na fotografiji, faliće joj duše. To jako često čujem od mojih klijenata.

Može li se kroz fotografiju djelovati na društvo?

Svaki ozbiljan rad može djelovati na društvo pa makar mrvicu. Evo, kada je u pitanju fotografija, prije pet godina kada sam se ja počela baviti ovim poslom u našem gradu, takav fotograf nije ni postojao. Danas i drugi fotografski studiji nude slične usluge. Pored toga, bilo je gotovo nemoguće naći bebicu od petnaest dana za novorođenačku fotografiju, a danas se roditelji sve lakše odlučuju na ovo fotografisanje, koje je moguće uraditi do 15-20 dana života bebice, jer ona tada spava čvrstim snom i možete je namiještati u neodoljive bebeće poze. Isti slučaj je sa fotografisanjem trudnica.

Nikada nije slala fotografije na takmičenja. Jednostavno joj to nije palo na pamet. “Možda bih trebala pokušati mada, nisam sigurna, kada bih sad trebala izabrati neku svoju fotografiju za takmičenje za koju bih se odlučila”, kaže Lenka. Najveći uspjeh su joj njeni klijenti kojih je svakim danom sve više i koji joj se uvijek iznova vraćaju. Malo ko dođe samo jednom na fotografisanje i, ko jednom dobije njene fotografije, najčešće koristi svaku zgodnu priliku da se ponovo uslika.

Kod mene je majčinstvo promijenilo perspektivu i života i životnog poziva. Fotografisati ozbiljno sam počela po rođenju Natalije, tako da su ti dječiji detalji oduvijek na mojim fotografijama. Sada samo rastu zajedno sa mojom ćerkom.

“Napomenula bih naravno i rad na projektu sa udruženjem Svjetlice koji se odnosi na osobe sa Daun sindromom. Prije par godina je počela naša zajednička saradnja iz koje su se rodile dvije autorske izložbe posvećene prvenstveno djeci sa DS pod nazivom ‘Razlike?!’ i ‘Pruži mi ruku’. Cilj samog projekta je bio da razbijemo predrasude o DS i da djeca, dok su mala, ne prave razlike i ne vide ih. Da, društvo tokom našeg odrastanja nam nameće te predrasude. Svako dijete je u suštini identično, potrebna mu je ljubav i da bude prihvaćeno. Ja lično sam, čini mi se, postala malo drugačiji, bolji, iskreniji čovjek, poslije ovih druženja. Osobe s DS prije svega su ISKRENE! A toga je kod nas ‘normalnih'(kako se neki izražavaju) sve manje.”

Ako bismo sjeli u vremeplov i pokušali predstaviti razvojni put Lenka Keleman studija, kako bi to izgledalo?

Pa, na početku su to bili stidljivi pokušaji. I meni je trebalo vremena da se naviknem na činjenicu da je to moj posao. Vremenom sam ja bivala sve sigurnija i opuštenija, a time su se javljale i nove ideje za fotografije. Danas, pored rada u studiju na pripremljenim scenama gdje fotografišem djecu, trudnice, porodice, fotografišem i dječije rođendane, krštenja. A i dalje mi je novorođenačka fotografija najdraži vid. Uostalom na mojoj FB stranici i sajtu se taj razvojni put najbolje vidi

Želja joj je da za nekih 20-30 godina fotografiše neke Lenkine klince na vjenčanju, da ih prati od rođenja, bitnih rođendana, mature, do svadbe pa i do njihove djece. To bi bio, kako kaže, jedan savršen krug lijepih životnih momenata. “Prije par mjeseci je žena (Anne Geddes) koja je stvorila dječiju fotografiju kao poseban vid fotografije,  pokrenula projekat ‘Baby, look at you now!’ Tu objavljuje prve fotografije djece koje je ona fotografisala i koje su i dan danas prepoznatljive po njenom jedinstvenom stilu i fotografije sad već odrasle osobe sa malom pričom o njoj. Mislim da je to neprocjenjivo.”