Moje ime je Mirjana Landika, po zanimanju sam doktor ekonomskih nauka, oblast interesovanja mi je prijemna matematike u oblastima društvenih nauka. Dvadeset godina radim kao univerzitetski profesor i do odlaska na porodiljini dopust obavljala sam dužnost dekana Fakulteta poslovne ekonomije na Panevropskom univerzitetu „Apeiron“ Banja Luka. Odrasla sam u porodici prosvjetnih radnika, koja nije uključivala samo moje roditelje, već i okruženje u kome sam odrasla. Od najranijeg djetinjstva usvojila sam ljubav prema sticanju novih znanja ali i u njegovom prenošenju na druge, počevši od mlađih članova porodice i školskih kolega, ka držanju instrukcija u studentskim danima, sve do uspješne akademske karijere.

U svome radu sa mladim ljudima (studentima), primjećujem značajnu razliku u nivou znanja, vještina i interesa za sticanjem znanja.

Na žalost, u eri tehnološkog prosperiteta, kada je sve nadohvat ruke ili klika na pametnom telefonu i računaru, učenje nije imperativ, ali primjećujem i druge probleme, a vjerujem da ih je većina roditelja, nastavnika, poslodavaca… itekako svjesna. Djeca učenje doživljavaju kao opterećenje, tešku i nemilu obavezu, dio neželjene svakodnevnice i usudila bih se reći da čak i ne shvataju potrebu, značaj i smisao sticanja znanja i vještine.

Kao dugogodišnji naučno – istraživački radnik i kao osoba koju krasi radoznalost i težnja za pronalaženjem logičke povezanosti u svijetu koji nas okružuje imala sam potrebu da u svome okruženju testiram alternativni pristup učenju kod djece i rezultati su bili izuzetni. Bilo da se radi o učenju kroz igru prvenstveno vještina i alternativnih znanja.

Djeci je zabavno da uče tablicu množenja kada im se npr. objasni da se množenje sa devet može vršiti pomoću deset prstiju. Tehnika se sastoji u tome da se savije prst čiji je redni broj jednak broju sa kojim množimo broj devet. Broj prstića ispred savijenog prsta označava cifru desetica, a broj prstića nakon savijenog prstića cifru jedinica, tako da je:

•  9*1 = 9 – savijamo prvi prst, ispred savijenog prstića, nema ni jednog prstića pa je cifra desetica nula, a iza savijenog prstića je devet, pa je cifra jedinica devet;

•  9*2 =18 – savijamo drugi prst, ispred savijenog prstića je jedan ispružen prstić, pa je cifra desetica jedan, a iza savijenog prstića je osam ispruženih prstića pa je cifra jedinica osam;

•  9*3 = 27 – savijamo treći prst, ispred njega su dva a iza njega sedam ispruženih prstića, pa je cifra desetica dva, a cifra jedinica sedam…

Zatim je interesantan primjer množenja dvocifrenog broja brojem 11, tehnika je da „razmaknemo“ cifre jedinica i desetica i između njih umetnemo zbir cifara jedinica i desetica.

Navešću još primjer lektire Ježeva kućica, predivne priče u stihu poznatog pisca Branka Ćopića. Jedan divni radoznali inteligentni učenik trebao je da prepriča Ježevu kućicu, koja mu je pročitana toliko puta, da ju je gotovo napamet naučio, a ništa od pročitanog nije razumio. Meni je to bila omiljena pjesmica ili priča ispričana u obliku pjesmice, zapitala sam se u čemu je problem. Problem je u značenju riječi i rečenica u pjesmi. Uzela sam Vojina u krilo na porodičnom druženju i zamolila ga da zajedno pročitamo Ježevu kućicu. Svaku riječ sam mu strpljivo objašnjavala„ guščinim perom divno li šara“ nekada nisu postojale olovke i ljudi su u pero od ptica sipali tintu i tako pisali, a šaranje je izraz koji se koristi da se kaže da neko nema lijep rukopis… aha, njegove pametne okice su bile širom otvorene i slušao je pažljivo svaku moju riječ, „i divlja svinja pade ko kruška“ – kruška raste na drvetu i kada sazrije olabavi joj se peteljka, odvoji se od grane i padne na zemlju i tada se razbije i više nije ukusna za jelo…

Sve što sam govorila Vojin je ponovio prvo svojoj starijoj sestri, a onda i učiteljici koja je bila oduševljena njegovim izlaganjem.

Naš obrazovni sistem od djece i mladih ljudi sa jedne strane i nastavnim kadrom sa druge strane, traži mnogo i time se stvara pritisak na djecu, nastavnike, učitelje, profesore i roditelje što značajno otežava savladavanje problema koncentracije, fokusiranja, lakog pamćenja, prvenstveno onoga čega sam pobornik a to je uživanje u učenju.

Učenje je sastavni dio života svih ljudi od najranijeg uzrasta, tokom čitavog života do odlaska sa ovog svijeta. Cijeli naš život je učenje… učimo da jedemo, hodamo, govorimo, pišemo, brojimo, računamo … neke stvari učimo svjesno, a druge nesvjesno, jer im se pristupa kroz igru, zabavu i dozvoljava nam da se saživimo sa njima. Od učenja se ne smije praviti „bauk“, učenje mora biti u najmanju ruku ugodno, jer život zahtijeva od svih nas da svakodnevno učimo. Ono u čemu uživamo stvara ugodnost i sa time se lako saživi.

Šta mi želimo za našu djecu? Odustajanje, tjeskobu, otpor, suze i negativan odnos prema školi i učenju ili lakoću i užitak uz podizanje kapaciteta na jedan viši nivo. Naravno, ovo drugo. Ali kako do toga?

Postoji, vjerujem, više mogućnosti, ali mi dozvolite da ovdje prestavim jedan, kojeg sam testirala na malenoj grupi djece različitog uzrasta, početnog nivoa znanja, afiniteta i kapaciteta. Pa upoznajte i Vi Superznalca. Ja ću Vam ispričati moju stranu priče.

Superznalca sam upoznala slučajno, putem reklame na društvenim mrežama i pomislila sam kako divna mogućnost, za mene i za sve one kojima je potrebno, a potrebno je svoj djeci ovoga svijeta.

Franšizu za program Superznalac predstavili su mi divni mladi ljudi Ana i Josip, prosvjetni radnici (Ana je profesor informatike, a Josip biologije) i u uvodnom dijelu izlaganja su rekli rečenicu koja me je ostavila bez riječi:

„U našoj kulturi većina ljudi zna sva slova kojih je ukupno 30, ali to ne znači da su pismeni (sa time se možemo svi složiti), a u Kini se pismenim smatra osoba koja zna 3.000 – 4.000 znakova (kinesko pismo ima oko 50.000 znakova)“.

Kako neko može da nauči toliko znakova, kako neko uopšte može da pamti toliko nepovezanih činjenica? Odzvanjalo mi je u glavi. Mentalna aritmetika bio je odgovor na moje pitanje.

Svakako je ovo mnogim ljudima apstraktan i nepoznat pojam. Pa da malo pričamo o tome. Mentalna aritmetika predstavlja proces „vježbanja“ mozga u određenoj fazi razvoja dijeteta, kada je moguće povezati određene neuronske veze (sinapse), što u nastavku života omogućava da se logički razmišlja, poboljša fokus, istovremeno koriste obje moždane hemisfere.

Abakus je pomagalo kojim se služe maleni superznalci, a za lakše izvođenje računskih operacija. Abakus je nastao u Aziji i tu se još uvijek koristi kao nastavno sredstvo u obrazovanju. Abakusom se mogu vršiti računske operacije sabiranja, oduzimanja, množenja, dijelenja, kvadriranja, korjenovanja, …

Kada uče sabiranje, djeca najčešće koriste svoje prstiće kao glavne pomoćnike prilikom rješavanja zadataka. Problem nastaje kada djeca prelaze na teže zadatke gdje prstići ne mogu pomoći.

Šta to zapravo znači? Kroz igru i zabavu, računanjem na abakusu djeci se olakšava i ubrzava proces savladavanja školskog gradiva, poboljšava se fokus i koncentracija, postiže se mogućnost fotografskog pamćenja, sposobnost vizuelizacije sadržaja, razvija se mašta, logika i kreativnost, te povećanje brzine razmišljanja i povećava samopouzdanje.

Zamislite da Vaše dijete, kumče, nećak(inja), unuče sa radošću i osmijehom savladava gradivo, uživa i raduje se učenju i da mu učenje postane lakoća. Moguće je ali samo u uzrastu od 4 – 14 godina.

Superznalac je dio globalne mreže Superclever, a sertifikovan program mentalne aritmetike uspješno se provodi u 17 zemalja a nastava se izvodi na osam svjetskih jezika. Pored mentalne aritmetike program superznalac obuhvata metode i mtehnike brzog pamćenja boja i brojeva, zatim brzog slaganja Rubikove kocke, sudoku ukrštenica i brojnih tehnika i metoda matematičko logičkih vještina kao fenomenalne pripreme za život.

U današnje vrijeme sve što vrijedi prolazi sud društvenih mreža, pri tome na društvenim mrežama profili lokalnih franšizera i službeni profil superclever_official bilježe značajnu popularnost, pri čemu službeni profil trenutno bilježi više od 415.000 pratilaca, dok službeni YouTube kanal ima više od 1.700.000 pretplatnika. Broj pratilaca i pretplatnika se povećava iz dana u dan.

Izvrsnost programa Superznalac zahtijeva redovno ažuriranje web aplikacije superclever.world koja predstavlja platformu virtuelne igraonice za male superznalce koja im pruža mogućnost da kroz igru i zabavu vježbaju gradivo naučeno na superznalcu.

Djeca takođe vole da provjere svoje stečeno znanje u sparingu sa drugim superznalcima i u tome smislu organizuju se takmičenja između naše i drugih škola mentalne aritmetike.

Šta su o Superznalcu rekli mali superznalci:

Mia (10 godina): Super nam je bilo učili smo o matematici i sada bolje znam matematiku.

Nela (10 godina): Super nam je bilo, učili smo o matematici i računanju i tako se može bolje naučiti matematika.

Nina (majka 10 – to godišnje Marije): Nakon jedne godine pohađanja Superznalca, Marija sa razumijevanjem uči gradivo iz Prirode i društva i mnogo brže uči pjesmice napamet.

Kako se provodi program?

Jednom sedmično po dva školska časa.

Ko provodi program?

Prosvjetni radnici sa dugogodišnjim radnim iskustvom i zvničnim prosvjetnim kvalifikacijama uz završenu edukaciju za izvođenje programa Superznalac.

Kako da bolje upoznamo program Superznalac?

Prijavom na Promo čas putem linka…  ili porukom na Facebook profil.

Kome je namjenjen program?

Djeci od 4 – 14 godina. Bez ograničenja. Omogućite djeci da uče sa lakoćom i uživaju u procesu sticanja znanja.

Ali ako vam kažemo da taj novac ostvaruje jedan san, da je taj novac potvrda da ste na pravom putu, da je taj novac samo sredstvo do ostvarivanja mnogo viših ciljeva, je li da da nije mnogo?

Lola je odlučila da pomogne Lazaru da ode na kurs za koji je, među 10 000 prijavljenih, izabran u 100 onih koji su dobili priliku da budu dio te priče. I od tih 100, on je u desetak srećnih koji su dobili priliku da im bar dio tog kursa bude plaćen.

Mi vas danas pozivamo da zajedno s nama budete dio njegovog uspijeha, učenja, napredovanja i to na način da zajedno skupimo novac kako bi Lazar otišao u London!

O kakvom se kursu radi: 2020 Essay Competition Scholarship Offer – 20_c 

Ako želite da pomognete Lazaru možete svoju uplatu izvršiti na: :1613000093745705 (Raiffeisen banka, Lazar Lukač)

Paypal: vanjozam@gmail.com

Kontakt Lazarove majke je 065 702 599.

A mi vam prenosimo dio Lazarove molbe:

Trenutno sam učenik prvog razreda prirodno-matematičkog smjera Gimnazije, a svoju osnovnu školu sam završio kao učenik generacije, sa dodjeljenom Vukovom diplomom i Svetosavskom nagradom.

Pored svega toga, bavim se robotikom, te sam delegat u Evopskom parlamentu mladih i BaLMUN simulaciji rada Ujedinjenih Nacija. Radujem se pomaganju drugim ljudima, pa sam tako volontirao na raznim humanitarnim događajima, kao i na događajima koji promovišu STEM discipline.

Došla je u Ameriku i diplomirala na Harvardu. Posebnu pažnju je posvetila izučavanju površina oblika i ispitivanju šta bi se moglo dogoditi ako se iskrive. Uspjela je pronaći ljepotu u matematičkom svijetu i fokusirala se na hiperbolične površine. Njen rad na polju razumijevanje simetrije zakrivljenih površina donosi posebna otkrića, jer prema mišljenju eksperata sa Stanforda, upravo ovo bi moglo doprinijeti razumijevanju nastanka svemira.

Provodila je dane računajući i postavljajući sebi nove izazove. Jedan od njenih ciljeva bio je i omogućavanje jednakih časova matematike za djevojčice i dječake, jer su dotad imali razdvojene i drugačije.

Međutim, postojao je i drugi nerješen problem u matematici. Ako se posmatra bilijarski sto i loptice na njemu, one će udarati u strane stola u okruženju bez trenja. To je navelo da preispita hoće li se zaustaviti loptica na mjestu sa kojeg je usmjerena, tačnije hoće li se vratiti ravnom linijom ka početku? Uzevši u obzir različite oblike stolova, Maryam je došla do ideje kako da provjeri tezu.

Postavila je veliko ogledalo iznad stola i proučavala linije kojima se kreću lopte sa jednog kraja stola na drugi. To je uveliko pomoglo shvatanju geometrije i fizike. Nagrađena je sa Fields Medal, najvećom nagradom u matematičkom svijetu 2014. godine. Riječ je o svojevrsnom Nobelu u ovoj oblasti. Utemeljena je 1936. godine, a dodjeljuje se svake četiri godine. Trenutno radi na Stanfordu, gdje i dalje ispituje granice u matematici.

Uprkos tome što nije znala kako će izgledati njena karijera, odlučila se slijediti svoje snove i postati jedna od rijetkih žena u svijetu matematike. Kao tajnu svog uspjeha ističe: “Morate uložiti mnogo truda i energije kako biste vidjeli ljepotu matematike”. Onima koji je još iz srednjoškolskih dana nisu uspjeli zavoljeti ovakva priča možda pokaže da postoji i ona druga, svijetla strana svijeta računanja, koji nudi bezbroj mogućnosti.

Nagrađena je sa Fields Medal, najvećom nagradom u matematičkom svijetu 2014. godine. Riječ je o svojevrsnom Nobelu u ovoj oblasti.

O pomračenju sunca i mjeseca znalo se veoma malo, a ljudi su ga opisivali kao misterioznu, prelijepu pojavu, ne znajući tačno o čemu se radi. Zato je odlučila da razvije svoje teorije na koji način dolazi do toga, a ubrzo je konstruisala svoj model pomračenja koristeći ogledalo, lampu i globus koji je zavezala na špagu iznad stola. Na taj način je objasnila kako mjesec blokira naš pogled prema suncu i kako zemlja blokira sunčevu svijetlost kada je pomračenje mjeseca.

Obrazovanje je bilo dostupno samo bogatima, dok se od žena očekivalo da kuvaju, šiju i “ne opterećuju” se učenjem i školovanjem.

To nije bio kraj, jer imala je još problema koje je željela riješiti. Proučavala je kineski kalendar i proučavanjem planeta pomoću teleskopa nastojala objasniti zemljinu rotaciju, ali i rotaciju drugih planeta. Osim toga, bila je posvećena matematici. Uprkos teškim zadacima, nije odustajala i konačno je sa 24 godine objavila matematički vodič za početnike, pod nazivom “Jednostavni principi računanja”. Umrla je samo pet godina kasnije, ostavljajući iza sebe vodič koji je kasnije dobio svoj predgovor od poznatog naučnika Qiana Yiji.

Proučavala je kineski kalendar i proučavanjem planeta pomoću teleskopa nastojala objasniti zemljinu rotaciju, ali i rotaciju drugih planeta.

Posthumno su objavljene njene brojne knjige poezije, astronomije, matematike, a njen rad je uticao na naučnike, matematičare, ali i pisce koji su naslijedili interes za slične stvari. Pisala je komentare na Pitagorinu teoremu, razvila svoje argumente gravitacije i nastojala objasniti kako žena ima svo pravo svijeta da se “zamara” čime god poželi na svijetu, uključujući i nauku. Vjerovala je da je suludo dijeliti stvari na muške i ženske, kao i pridavati veći značaj jednom polu naspram drugog. Naglašavala je kako i ćerke mogu biti heroine, jer su jednake muškarcima, a drugima poručivala da vjeruju u to. Kada je saznala da umire, dala je svoje zapise i djela najboljoj drugarici Madam Kuai koja je takođe bila naučnica.

Ćerke takođe mogu biti heroine, jer su jednake muškarcima. Vjerujte u to!

Bila je udata za Zhan Mei, sa kojim je i provela posljednje četiri godine svog života. Za vrijeme bračnog života postala je poznatija kao pjesnikinja, a svoja znanja je uspjela podijeliti i sa studentima književnosti. Uprkos tome što nije imala djecu, ostavila je trag u mnogim dječijim životima, kao inspirativna, hrabra i samouvjerena žena. Prekratko na Zemlji, ali sasvim dovoljno da ostavi trag u Svemiru.

Vjerovala je da je suludo dijeliti stvari na muške i ženske, kao i pridavati veći značaj jednom polu naspram drugog.

Ona je od 6 postavljenih zadataka, tokom 2 dana, potpuno riješila 4, i od ukupno 42 boda sakupila 32.

Bosni i Hercegovini srebro je donijela Adisa Bolić iz Bihaća (25 bodova), dok su počasne nagrade dobile Elma Nuhanović i Lejla Skelić.

Podsjetimo, Tijana je prethodne godine u Rumuniji bila srebrna, dok je njena sestra Milica na istom takmičenju osvojila bronzanu medalju.

U Švajcarskoj se takmičilo 168 matematičarki iz 44 države, a podijeljeno je 16 zlata (30 i više bodova), 27 srebrnih (19 i više bodova), te 43 bronzane medalje (11 i više bodova). U zvaničnoj konkurenciji, međutim, bilo je 127 takmičara (11 zlata, 22 srebra, 30 bronzi), jer su učenici iz vanevropskih zemalja rešavali zadatke van konkurencije.

Bosna i Hercegovina je u ukupnom plasmanu 12, odnosno deveta među evropskim zemljama.

Izvor: UNO radio

Rođena je 19. decembra 1875. godine u Titelu u Vojvodini, na teritoriji Austrougarske. Rođena je sa deformitetom zbog koga je hramala čitav život. Po okončanju vojne karijere podoficira, njen otac je službovao kao administrativni sudski činovnik u Rumi, pa u Zagrebu. Mileva je imala i sestru Zorku i brata Miloša.

U to vreme, obrazovanje je predstavljalo luksuz rezervisan za decu bogataša, a na školovanje ženske dece nije se gledalo blagonaklono. No, porodica je bila dobrostojeća, a Mileva talentovana. To joj je omogućilo da upiše Višu devojačku školu u Novom Sadu od 1886. godine. Sledeće godine prelazi na Kraljevsku realnu gimnaziju u Sremskoj Mitrovici. Pokazivala je poseban talenat u oblasti fizike, matematike, crtanja i muzike. 1890. godine postala je učenik Kraljevske srpske gimnazije u Šapcu. U Zagrebu su elitnu Kraljevsku višu gimnaziju pohađali samo dečaci, te je dobila specijalnu dozvolu da bi postala njihov učenik. U Cirihu polaže prijemni ispit i upisuje Državnu politehničku školu, studije matematike i fizike, te tako postaje jedna od prvih žena kojoj je to pošlo za rukom. Prve dve godine je uspešno studirala. Vodila je bogat društveni život zahvaljujući svojoj druželjubivoj prirodi i talentima poput sviranja klavira.

U to vreme, obrazovanje je predstavljalo luksuz rezervisan za decu bogataša, a na školovanje ženske dece nije se gledalo blagonaklono. No, porodica je bila dobrostojeća, a Mileva talentovana. To joj je omogućilo da upiše Višu devojačku školu u Novom Sadu od 1886. godine.

Romansu sa nekoliko godina mlađim Albertom Ajnštajnom započinje 1889. godine. Iako je već počela da se bavi istraživačkim radom kod profesora Vebera, uveliko pisala diplomski rad, nizom ishitrenih poteza, kao što je povlačenje projekta svoje disertacije, ona slabi svoj uspeh na fakultetu. Vanbračna trudnoća stavlja tačku na Milevino već posustalo školovanje. Najverovatnije u kući svojih roditelja, 1892. godine, rađa ćerku Lizerl. Težak porođaj je jedva preživela. Vraća se Albertu bez deteta, jer bi vanbračno dete ugrozilo njegovu karijeru i šansu za napredak. Ćerka je najverovatnije data na usvojanje, ali tačna sudbina deteta se ne zna.

Par se venčava u Bernu 6. januara 1903. godine. Rađaju se sin Hans i Eduard. Sin Eduard duševno oboleva. Albert mnogo radi. Mileva kod kuće igra ulogu privržene majke i domaćice, a Albertu je inspiracija, ali i konkretna podrška u pisanju naučnih radova. Odnos supružnika se vremenom menja. Albert postaje blizak sa svojom rođakom Elzom. Brak Mileve i Alberta postaje sve teži. On je zatražio razvod 1916. godine, a Mileva je pristala na razvod 1918. godine. Brak je zvanično okončan 1919. godine i te iste godine su se venčali Albert i Elza. Mileva doživljava potpuni fizički i psihički slom. U život je vraća majčinski osećaj brige prema deci.

Romansu sa nekoliko godina mlađim Albertom Ajnštajnom započinje 1889. godine. Iako je već počela da se bavi istraživačkim radom kod profesora Vebera, uveliko pisala diplomski rad, nizom ishitrenih poteza, kao što je povlačenje projekta svoje disertacije, ona slabi svoj uspeh na fakultetu.

Postoje pisma i svedočanstva koja govore u prilog tome da se u trenutku kada je shvatila da Albert nema namere da se kao odgovorni otac stara makar o deci, svoju veliku ljubav prema njemu ugušila. Mileva se kao lavica pravnim putem borila sa Albertom, da obezbedi finansiranje skupih eksperimentalnih metoda za lečenje Eduarda. U trenucima kada je ponestajalo novca, davala je i časove matematike i klavira. O mlađem sinu se sama predano brinula do kraja svog života, a na put je izvela starijeg sina, koji je postao priznat naučnik. Mileva umire 4. avgusta 1948. godine. Sahranjenja je na ciriškom groblju Nordhajm.

Mnoge kontroverze obavijaju Milevin život. Dosta se govori o tome da je zapravo ona tvorac dobrog dela naučnih radova koje potpisuje Ajnštajn. Takođe, priča se i o tome da je Ajnštajnov odnos prema supruzi Milevi bio krajnje nekorektan. Nesumnjivo je da bi, da je nastavila sa radom, tek pokazala svoj veliki naučni potencijal.

Tragičnost Milevinog života se ogleda u tome što je bila rastrzana između porodice i karijere. Njen talenat je najavljivao uspešnu karijeru, ali se odlučila za osnivanje porodice. Tu počinju njeni problemi, jer propušta šansu da završi fakultet, teško nalazi adekvatan posao. Svoju majčinsku ljubav prema kćerki stavlja u drugi plan, zarad ljubavi prema Albertu. Veća iskušenja za Milevu nastaju posle venčanja, kada idila porodičnog života biva narušena saznanjem da je sin ozbiljno bolestan. Mileva je ulogu naučnice zamenila ulogom majke. Ona je privržena supruga, koja se zbog ljubavi odrekla karijere. Ona je požrtvovana majka koja se odrekla bilo kakvog vida društvenog života da bi brinula o bolesnom sinu.

Odnos supružnika se vremenom menja. Albert postaje blizak sa svojom rođakom Elzom. Brak Mileve i Alberta postaje sve teži. On je zatražio razvod 1916. godine, a Mileva je pristala na razvod 1918. godine. Brak je zvanično okončan 1919. godine i te iste godine su se venčali Albert i Elza. Mileva doživljava potpuni fizički i psihički slom. U život je vraća majčinski osećaj brige prema deci.

Biografija Mileve Marić Ajnštajn kao da je biografija neke savremene žene, naše prijateljice, komšinice. Danas, žene žele da se ostvare na svim životnim planovima, a to od njih društvo i očekuje. No, žena u praksi nema garanciju da će je radno mesto čekati posle porodiljskog odsustva, pa se u strahu od otkaza teško odlučuje za majčinstvo. Ni muškarac ne nailazi na razumevanje okoline, ukoliko želi da se aktivnije posveti odgajanju dece. Ukoliko je dete bolesno, slobodni dani su mrtvo slovo na papiru. Još teža je situacija ako majka ili otac samostalno brinu o detetu. Roditelji se susreću sa komplikovanim procedurama, čije ispunjavanje, često poništi sve benefite porodičnog zakona.

Zakon je teoretski odlično koncipiran, postoji dobra volja da se zakon još više prilagodi potrebama porodice, no sprovođenje zakona u stvarnosti nekako ne funkcioniše. Danas, žena u ulozi roditelja, praktično ima isti položaj kao i Milleva pre više od 100 godina, što je poražavajuće.

Na svima nama je da pokažemo više razumevanja za porodične obaveze, nadajući se da će na taj način profunkcionisati i zakon. Zaboravljamo da je porodica osnovna ćelija društva od čijih izdanaka zavisi budućnost čovečanstva. Krajnje je vreme da suštinski teret i radost podizanja novih naraštaja podele ravnopravno društvo i porodica.

Tekst prenosimo sa iserbia.rs.

Nakon 54 muška dobitnika ove nagrade, konačno se pojavila ona, kako bi skrenula pažnju na sva dostignuća žena, kao što je to pošlo za rukom Mariji Kiri, koja je dobila Nobelovu nagradu iz fizike i hemije u prošlom vijeku.

Rođena je u Teheranu, doktorirala je na Harvardu, a u mladosti uopšte nije razmišljala da će se pronaći u matematičkim vodama. Naime, ona je željela biti književnica, ali su je problemi matematičkih zadataka naveli da počne istraživati i tražiti njihovo rješenje. Detektivski duh povezivanja elemenata i rješavanja teških zadataka bili su ono što je navelo da svoj život posveti upravo ovoj oblasti.

Njen rad na polju razumijevanje simetrije zakrivljenih površina donosi posebna otkrića, jer prema mišljenju eksperata sa Stanforda, upravo ovo bi moglo doprinijeti razumijevanju nastanka svemira. Međutim, njen uspjeh bi trebao napraviti velike promjene i kada je u pitanju sam život na Zemlji, s obzirom na to da se žene u nauci nisu dovoljno isticale ranije. Studija iz 2008. godine sa Yale univerziteta pokazuje da su profesori tokom ocjenjivanja aplikacija za pozicije laboratorijskih naučnika i menadžera davali veće ocjene na temelju toga ko aplicira. Čim bi vidjeli muško ime davali bi bolje ocjene i smatrali da će posao biti bolje obavljen.

Nakon 54 muška dobitnika ove nagrade, konačno se pojavila ona, kako bi skrenula pažnju na sva dostignuća žena, kao što je to pošlo za rukom Mariji Kiri, koja je dobila Nobelovu nagradu iz fizike i hemije u prošlom vijeku.

Ali tu nije kraj, studija takođe pokazuje kako 64% žena naučnica bude seksualno uznemiravano za vrijeme obavljanja posla. Upravo to predstavlja još jedan od problema na kojima se očigledno mora raditi, jer kroz istoriju su česti slučajevi pripisivanja zasluga muškarcima, uprkos tome što su žene bile te koje su radile i otkrivale mnogo toga. To objašnjava i postotak od 9 do 16 % žena na vodećim pozicijama u načnim oblastima na top 100 američkih univerziteta. Prema Američkom Matematičkom Društvu, postotak žena koje su doktorirale matematiku mijenjao se sa godinama.

Studija iz 2008. godine sa Yale univerziteta pokazuje da su profesori tokom ocjenjivanja aplikacija za pozicije laboratorijskih naučnika i menadžera davali veće ocjene na temelju toga ko aplicira. Čim bi vidjeli muško ime davali bi bolje ocjene i smatrali da će posao biti bolje obavljen.

S obzirom na to da se nagrada dodjeljuje svake četiri godine, a prema navodima u medijima njoj je dodjeljena 2014. godine, ostaje pitanje hoće li neka od naučnica naredne godine nastaviti uspjeh žena dokazujući da se uprkos svim preprekama, može uspjeti.

Živiš u divnom gradu kraj mora. Tvoj otac, Bogoljub, poznati je astronom i matematičar. Volio te je, pazio i svo svoje znanje prenio na tebe, jer je znao ko si i koliko možeš. Bila si gledana i tretirana kao da si sin, iako okolina to nije baš imala običaj raditi ili čak odobravati. Bila si vjerna svom ocu i njegovoj nauci. Svojoj nauci. Ona je tvoja jedina ljubav. Uvijek si bila okružena muškarcima, ali mogli su ti se samo diviti i klanjati tebi, tvom znanju, vrlini i plemenitosti.

Sada, sa četrdeset i pet godina i dalje imaš divnu, kovrdžavu kosu, skupljenu u rep, da ti ne smeta dok praviš zapise o Euklidovoj “Geometriji”, Ptolomejevom “Almagestu”, izučavaš astrolab, odgovaraš na pisma svom bivšem učeniku i budućem svešteniku ili držiš predavanja o Platonu, Aristotelu i Plotinu.

Celibat je bio tvoj izbor, ali tvoj život je bio život punim plućima. I umom. Znanjem, jednako kao i dobrotom.

Možda si se taj dan pitala kako si se našla u sred političkih previranja u svom rodnom gradu. Možda ti nije bilo jasno zašto, u gradu prepunom istorije, ljudi različitih kultura i vjerovanja, ima toliko sukoba. Možda si se pitala kako centar svijeta, što je tvoj grad trebalo da bude, može da se toliko zatvori i ne vidi dalje od prsta pred svojim očima.

Možda su pred tvojim očima prolazile slike nedavnih događaja. Možda ti je u ušima bio vrisak hrišćana koji su jedne noći, čuvši povike: “Gori crkva!” izletjeli u mračne ulice. Možda ti je pred očima, poput zvijezda koje si obožavala, svjetlucalo prstenje Jevreja, taj kobni znak raspoznavanja u kobnoj, osvetničkoj noći masakra.

Možda si pokušavala da razlučiš kako je do tog masakra došlo i zašto je bilo potrebno da se stavljaju proglasi, da se zabranjuju jevrejska okupljanja i zabave, da se tome ruga ili da se patrijarsi i politički namjesnici igraju moći?

Možda si se pitala da li si učinila dovoljno i da li si mogla to da spriječiš u svojim razgovorima sa namjesnikom, jer ipak je i on bio između nevjernika i vjernika, na pola puta. Primio je hrišćanstvo tek nedavno, mogao je da razumije i jedne i druge i treće.

Ali opet, možda si se pitala, zašto mu to nije pomoglo i zašto su monasi, njih pet stotina, naoružani, sišli sa brda, zarobili ga, mučili i umalo ubili kamenim blokom? I zašto i kako je moguće, u tom svijetu kom ne pripadaš, proglasiti svecem tog monaha, čovjeka koji drugome hoće da razbije kosti pa poslije primi svoju kaznu i umre jednako mučen?

Ko zna šta ti je sve tog popodneva prolazilo kroz glavu. Možda i ništa od ovoga, možda nisi stigla da pomisliš na bilo koju od tih stvari tog dana, zaokupljna algebrom ili geometrijom.

Izašla si napolje, ušla u kočiju. Presreli su te. Grupa bijesnih ljudi izvukla te je van, odvela u crkvu. Tamo ti je skinula haljine, mučila, školjkama skinula i kožu još prije nego te ubila. Nastavila je, sve dok ti nije potpuno oskrnavila tijelo, a potom ga zapalila.

Ti si bila mučenica. Oni su bili mučitelji.

Ti si bila čista vrlina. Oni ljudi uprljani krvlju.

Ti si živjela za vrlinu. Oni za Boga.

A taj Bog, da je postojao, znao bi da si ti njegova, a ne oni.

Tvoj poslednji udah bio je smrt antičkog doba, vatra koja je spalila tvoje tijelo, spalila je Univerzitet i Serpium, poslednje utočište knjiga iz već spaljene biblioteke i pretvorila u pepeo različitosti čuvane od Aleksandra Velikog, do tebe, 415. godine.

Vatra koja je spalila tebe, zapalila je baklju moći hrišćanstvu. Da je bar sijala hiljadu dugih godina srednjeg vijeka kao 45 godina tvoje oči pune svemira.

Tvoja je vrlina, ipak, bila svjetlija, tvoje znanje vrjednije i tvoj život svetiji.

Ime ti je bilo Najuzvišenija.

Ime ti je bilo Hipatija.

Njena “ljubavna afera” sa matematikom i programiranjem počela je kada je bila veoma mlada. Kada je prvi put vidjela različite mašine i uređaje, postala je opsjednuta i počela se detaljnije baviti izučavanjem tehnoloških dostignuća, koja bi joj omogućila inspirativne ideje za kreativni razvoj. Uzor joj je bio računarski pionir Čarls Baba, koji je izumio gigantski kalkulator sa zupčanicima. Uspjela ga je upoznati 1833. godine, a nastojala ga je uvjeriti da treba raditi sa njom.

Uprkos tome što je bila veoma uporna, tada sedamnaestogodišnja Ada nije uspjela da ga uvjeri da trebaju raditi zajedno. Bio je previše okupiran svojim novim dostignućima, ali ona nije imala namjeru odustati. Zato je nakon njegovog objavljenog članka u novinama na francuskom, iskoristila svoje poznavanje jezika da isti prevede na engleski, ali i da doda svoja zapažanja. Tekst je bio veoma zapažen, jer je bio trostruko duži, sadržajniji i informativniji, zato je uspjela skrenuti Čarlsovu pažnju na sebe, koji joj nakon toga i javio. Postao joj je mentor, a njihova saradnja se nastavila.

Ona je zamišljala svijet u kojem računari mogu uraditi mnogo više od samih kalkulacija, gdje bi se mogli baviti i pisanjem tekstova i muzike, a i imati dodatke koji bi ih činili humanijima. Takođe je kreirala program Analytical Engine, koristeći kartice sa postepenim slijedovima racionalnih brojeva, što je nazvano Bernoulijevim brojevima. To je ujedno prepoznato kao prvi računarski program ikad. Bila je istinski vizionar, nakon čega je jedan računarski program nazvan po njoj, a ona ostala simbol za uspjeh žena u polju nauke, tehnologije i programiranja. U svojoj tri puta dužoj publikaciji njegovog teksta, potpisala se samo inicijalima, želeći skrenuti pažnju na svoja djela, a ne na svoje ime.

Privatno je bila srećno udata za Vilijama Kinga, za kojeg se udala 1835. godine. Dijelili su  ljubav prema konjima. Imali troje djece, a on je bio njena velika podrška. Bili su prijatelji Čarlsa Dikensa i Majkla Faradeja. Međutim ona se razboljela nakon 1837. godine, imala je problema sa astmom i probavnim traktom. Doktori su joj davali jake lijekove, nakon čega se njena osobnost promijenila. Imala je nagle promjene ponašanja i halucinacije. Umrla je od raka materice u Londonu 27. novembra 1852. godine. Paradoksalno tome što ga nikada nije upoznala, sahranjena je pored svog oca u Engleskoj.

Maštovitost je ono što prodire u nevidljive svijetove oko nas, svijetove nauke”, govorila je.

Njen doprinos u polju tehnologije nije otkriven sve do 1950. godine. Pronađeni zapisi su predstavljeni svijetu kroz djelo Bovdena, koji ih je objavio u svojoj knjizi “Brže od misli: Simpozijum o mašinama i računarima” 1953. godine. Do tada je primila nekoliko posthumnih priznanja za svoj rad, a američki odjel obrane je nazvao novi razvijeni računarski program po njoj. Međutim, sva pažnja koju je dobila za vrijeme života, ne može se porediti sa onom koju je privukla posthumno. Zato je danas, kao i brojni velikani poznatija nego u vrijeme kada je trebala biti. Žena koja je ostala u sjeni svog oca, saradnika i radova, koje nije željela potpisati.

Rođena je 1933. godine u Birmingemu, Alabama. Karijeru je počela 1955. godine, a koja je trajala trideset i četiri godine. Za to vrijeme značajno je doprinijela razvoju programa, inspirisala mnoge ljude i srušila barijere o ženama u IT svijetu. Izazivala je strahopoštovanje, divljenje i pokazivala vještine na kojima su joj mogle i muške kolege zavidjeti. Uspješno se bavila matematikom, inženjerstvom i tehnologijom, kao žena koja ne priznaje polne razlike niti bilo koju podjelu koja bi je učinila nedovoljno dobrom za neki posao. Vjerovala je da biti najbolji u nečemu zahtijeva vještinu, a ne pol.

Eni je 1955. godine postala “žena kompjuter”, jer je radila analize problema i kalkulacije ručno, bez pomoći uređaja. Kada je zaposlena, bila je jedna od četvoro afroamerikanaca koji su radili u laboratoriji. U jednom intervjuu je izjavila kako nikad nije sebe smatrala pionirkom, ali je to bila. Isticala je kako je imala stav s kojim je nastojala maksimalno dobro uraditi posao i na to se fokusirala. Sve što bi došlo kao posljedica toga, bila bi nagrada za njeno zalaganje. Po pitanju diskriminacije i neravnopravne raspodjele poslova rekla je:

Moja glava nije u pijesku niti će ikada biti. Ako ne mogu raditi s tobom, radiću oko tebe. Neću se obeshrabriti i otići, jer to nikada nije rješenje.

Kada su ljudi zamijenjeni mašinama i razvojem tehnologije potisnuti, Eni se razvijala zajedno sa tehnologijom. Postala je programerka koja je, korištenjem različitih formulacija i jezika, pružala i dalje podršku Nasinim projektima. Razvila je i implementirala kod koji se koristio za istraživanje energije, konverzijske sisteme i analiziranje tehnološke moći, uključujući tehnologiju baterija, a koja je korištena kao hibrid za pokretanje raketa.

Iako je već radila i napredovala u karijeri, Eni se odučila vratiti školovanju, kako bi dobila diplomu iz oblasti matematike. Paralelno je završavala studije i radila, vodeći se maminim savjetom: “Možeš biti šta god poželiš, ali moraš da se potrudiš i radiš na tome.” Bila je veoma posvećena radu u NASI. Ne samo da je aktivno radila na pomenutim programima, već se angažovala i kao govornica. Predavala je studentima o svom radu i inspirisala, naročito žene, da se zauzmu za svoj položaj u društvu.

Kasnije se više posvetila angažmanu o rodno ravnopravnom angažovanju. Pomagala je vodećima da uvide probleme diskriminacije na osnovu pola, rase i godina, skrećući pažnju na talente ljudi, a ne njihove biološke odrednice. Naročito se zalagala za ženska prava, jer je vjerovala da one sve mogu, ali da se nedovoljno čuju i vide. Nastojala je skrenuti pažnju sa ženskog izgleda na stvarna zalaganja i poslovna rješenja i ideje koje imaju.

Aktivno je radila i u dječijim organizacijama, gdje je osnaživala djecu da od malena uče kako se odnositi prema drugima i kako raditi na sebi. Kao članica Poslovne Asocijacije Žena, uticala je na stvaranje boljeg položaja i davanja prilika ženama, kao i muškarcima. Nikada se, međutim, nije smatrala uzorom ili osobom koja treba i može da predvodi grupu. Mnogi koji su je poznavali izjavljivali su da je njena energija bila opipljiva, a da je tajna njenog uspjeha i uticaja u društvu upravo u tome što nije forsirala ništa. U svom transkriptu od trideset i pet stranica, Eni je opisala značaj timskog rada i naglasila koliko se divi ljudima sa kojima radi.

Bila je disciplinovana, posvećena, ali ljubazna i velikodušna. Otišla je u penziju 1989. godine, ali je nastavila aktivno voditi predavanja i učestvovati na panel diskusijama Asocijacije žena. Umrla je 2011. godine ostavivši iza sebe mnogobrojne uspjehe po kojima će biti zapamćena. Prvenstveno uspjeh u tome da omogući ženama svijest o tome da su granice samo u njihovim glavama i da zaista mogu sve. Što bi, u njenom slučaju, značilo lansiranje do zvijezda.