Sezona godišnjih odmora je tu i mnogi maštaju o bijegu od svakodnevice. No, za neke, idilična slika ljetovanja dolazi s jednim “ali” – provest će ga s partnerovom obitelji. Pomisao na tjedan dana pod istim krovom sa svekrvom i svekrom, čak i kada su odnosi generalno dobri, može izazvati tihu paniku. Kako uskladiti različite navike i sačuvati privatnost? Srećom, preživljavanje nije jedina opcija; uz dobru pripremu, odmor (ipak) može postati lijepa uspomena.

Priprema je pola posla: postavljanje temelja za mir

Ključ uspješnog obiteljskog ljetovanja leži u onome što se događa prije spakiranih kofera. Najvažniji korak jest iskren razgovor s partnerom. Sjednite i definirajte što oboje želite od odmora. Budite spremni na kompromise, ali i zatražite ono što vam je važno. Je li to poslijepodne rezervirano samo za vas dvoje? Ili mogućnost da jutro započnete polako, bez striktnog rasporeda? Jednom kada usuglasite stavove, slijedi ključan korak: komunikacija s njegovom obitelji. Tu na scenu stupa zlatno pravilo – odgovornost za komunikaciju s vlastitim roditeljima leži na njihovom djetetu. Vaš partner je taj koji treba iskomunicirati vaše zajedničke želje i postaviti granice. Njegova je zadaća reći da ćete jednu večer preskočiti zajedničku večeru ili da ne želite sudjelovati u svakoj aktivnosti. Kada poruka dolazi od njega, manja je vjerojatnost da će biti shvaćena kao kritika s vaše strane. To je njegov zadatak da zaštiti vaš partnerski integritet.

Granice, fleksibilnost i malo prostora za disanje

Jednom kada stignete na odredište, vrijeme je za primjenu strategija koje će olakšati suživot. Korisna mentalna prilagodba jest da prestanete na taj aranžman gledati kao na “godišnji odmor” u klasičnom smislu. Nazovite ga putovanjem ili obiteljskim posjetom. Čim se oslobodite očekivanja da će to biti tjedan opuštanja, bit ćete slobodniji uočiti pozitivne strane usred frustracija. Konkretne granice su nužan alat za očuvanje zdravog razuma. To može značiti dogovor oko smještaja – ako je ikako moguće, birajte apartmane s odvojenim jedinicama. Znači i postavljanje granica oko vremena. Vaš partner može najaviti: “Planiramo jedan dan otići na izlet sami.” Kako savjetuju stručnjaci, ton je važan.

Mali trikovi za veliki mir

Čak i uz najbolje planiranje, osjećaj preplavljenosti je gotovo neizbježan. Zato je imperativ svjesno stvarati trenutke za sebe. Ponudite se da odete sami u nabavku. Izađite u kratku šetnju dok drugi odmaraju. Iskoristite priliku kada baka i djed preuzmu brigu oko djece da s partnerom pobjegnete na kavu. Tih pola sata može napuniti baterije i drastično smanjiti napetost. Vi najbolje poznajete svog partnera; ako primijetite da je na rubu snaga, preuzmite inicijativu i predložite pauzu.

Upravljanje teškim situacijama

Neizbježno će doći do trenutaka koji testiraju strpljenje. Možda je riječ o pasivno-agresivnom komentaru, nespretnom savjetu o odgoju ili raspravi o politici. Kako se nositi s pritiskom u takvim situacijama? Stručnjaci savjetuju da je najbolje rješenje često – ne učiniti ništa. Udahnite, nasmiješite se i promijenite temu. Obiteljski odmor nije mjesto za rješavanje dubokih konflikata. Postavite zato nevidljivi štit i ne dopustite da vam sitne provokacije unište raspoloženje. Ako je komunikacija s njegovim roditeljima posebno izazovna, primjerice ako su skloni govoriti u zagonetkama, najjednostavnija taktika je prihvatiti sve što kažu doslovno. Time izbjegavate čitanje između redaka i odgovornost za razumijevanje prebacujete na onoga tko govori. Otvorena konfrontacija vrlo rijetko uspijeva i može samo pogoršati stvari te pokvariti sjećanje na cijeli odmor.

Najvažnije je zapamtiti što je uistinu bitno: nijedna propuštena rezervacija, neslaganje oko plana puta ili iritantna navika nisu vrjedniji od vašeg odnosa s partnerom. Ako se fokusirate na zajedništvo i fleksibilnost, puno su veće šanse da vaš odmor ipak bude pravi odmor.

Žena.hr

Dugogodišnje veze imaju svoj ritam. Početni zanos i leptirići u trbuhu s vremenom se pretvaraju u mirnu luku, osjećaj sigurnosti i duboku povezanost. No, ponekad se ta mirna luka pretvori u zonu komfora iz koje se ne usuđujemo isploviti, a tanka linija između ljubavi i navike postane gotovo nevidljiva. Kako prepoznati je li odnos u kojem se nalazimo i dalje izvor rasta i sreće ili je postao samo dobro uhodana rutina?

Znakovi upozorenja

Prvi znak da je veza zapela u kolotečini često je tišina koja se uvuče u svakodnevicu. Razgovori se svode na logistiku – tko će u nabavku, što se dogodilo na poslu, koje račune treba platiti.

Duboki, intimni razgovori o snovima, strahovima i osjećajima postaju rijetkost. Zajedničko vrijeme često provodite jedno pored drugog, ali ne i jedno s drugim, svatko uronjen u svoj ekran. Spontanost nestaje, izlasci postaju stvar prošlosti, a seks se pretvara u rutinski zadatak prije spavanja, lišen strasti i bliskosti. Prema psiholozima, ovo su jasni pokazatelji da je veza postala previše udobna i da se partneri uzimaju zdravo za gotovo. Više se ne trudite impresionirati jedno drugo, komplimenti su iščezli, a male geste pažnje koje su nekoć održavale plamen sada su zaboravljene. Odnos funkcionira po inerciji, a umjesto osjećaja povezanosti, dominira osjećaj da ste cimeri koji dijele životni prostor i obaveze.

Ostajete li iz ljubavi ili iz navike?

Često korijen ostanka u nezadovoljavajućoj vezi nije ljubav, već strah. Strah od samoće, od promjene, od neizvjesne budućnosti. Mnogi se pitaju: “Što ako je ovo najbolje što mogu dobiti?” ili se osjećaju zarobljeno zbog uloženog vremena i truda. Taj fenomen, poznat kao “sunk cost effect” ili “zabluda o nepovratnim troškovima”, tjera nas da se fokusiramo na prošlost umjesto na buduću sreću. Ostajemo jer smo “već uložili deset godina” ili “kupili zajednički stan”, zanemarujući činjenicu da nas veza više ne ispunjava. Ponekad se iza toga krije i strah od društvene osude ili pritisak biološkog sata. Prema riječima stručnjaka, ključno je zapitati se jesu li naše odluke vođene ljubavlju ili strahom. Ako se neprestano brinete da ćete ostati sami, opravdavate loše ponašanje partnera (“imao je težak dan”) ili ste se prestali zauzimati za vlastite potrebe kako biste izbjegli sukob, vjerojatno je strah preuzeo kormilo. Gubitak vlastitog identiteta unutar veze, gdje se ne osjećate slobodno izraziti svoje mišljenje, još je jedan alarmantan znak.

Elementi koji čine pravu vezu

Za razliku od pasivne udobnosti navike, prava ljubav je aktivna i višedimenzionalna. Psiholog Robert Sternberg definirao ju je kroz svoj “trokut ljubavi” koji se sastoji od tri ključne komponente: intimnosti, strasti i predanosti. Intimnost je emocionalna bliskost, osjećaj povezanosti i povjerenja, spoznaja da partnera poznajete i da on poznaje vas. Strast nije samo fizička privlačnost, već i onaj osjećaj uzbuđenja, žudnje i fokusa na partnera. To je energija koja vas vuče jedno drugome. Naposljetku, predanost je svjesna odluka da ostanete zajedno, da na život gledate kao tim i da znate da si, bez obzira na sve, čuvate leđa. Ljubav zahtijeva trud i empatiju. To znači da aktivno brinete o emocionalnom stanju svog partnera, da vas zanima što ga čini sretnim, a što tjeskobnim, te da ga podržavate u njegovim ciljevima. Ne radi se o tome da pronađete “srodnu dušu”, već da zajedno stvarate odnos srodnih duša iz dana u dan, kroz male geste, razumijevanje i spremnost na oprost.

Sigurnost i poznatost su ugodni, no ne smiju postati izgovor za odustajanje od rasta, kako osobnog tako i zajedničkog. Funkcionalna veza nije nužno i sretna veza. Potrebno je hrabrosti za iskreno preispitivanje vlastitih osjećaja i motiva, ali i za otvoren razgovor s partnerom.

Žena.hr

Prije nekoliko sedmica, prijateljica me je nazvala u 1:40 poslije ponoći. Nije poslala poruku. Nazvala je. Na kratak trenutak, moje tijelo se pripremilo za loše vijesti. Odraslo doba je većinu nas uslovilo da vjerujemo kako kasni noćni pozivi donose samo katastrofu. Neko je u bolnici. Neko je ostao nasukan na putu. Neko je mrtav. Ali ništa se nije desilo.

Upravo je završila s poslom, vozila se kući gotovo praznim ulicama Londona, čula pjesmu uz koju smo oboje nekada zajedno uživali, i odjednom sam joj nedostajao. Zato je nazvala. Proveli smo trideset minuta pričajući o stvarima koje bi na papiru zvučale bolno obično. Umor od posla. Bolivudski tračevi. Kako uživa u svakom djeliću svog bračnog života. Poniženje bola u leđima čim zagaziš u tridesete. Profesor kojeg smo nekada mrzili, a koji nam sada nedostaje alarmantno često. Ništa dubokoumno.

Ipak, nakon što se poziv završio, dugo sam sjedio budan sa čudnim bolom jer sam se nakratko susreo sa ranijom verzijom sebe. Ne nužno mlađom. Samo… dostupnijom.

Nekada davno, prijateljstvo nije zahtijevalo detaljno planiranje. Pričali bismo satima bez provjeravanja kalendara. Cijele večeri bi nestajale na terasama hostela, štandovima s čajem i u dugim šetnjama na koje smo išli apsolutno bez ikakvog razloga. Prijateljstvo u mladosti bujalo je na višku vremena – slobodnom, nestrukturisanom i veličanstveno rasipničkom.

Međutim, negdje između „Vidimo se uskoro“ i „Izvini, život mi je haotičan“, prijateljstvo u odraslom dobu postalo je jedan od emocionalno najznačajnijih gubitaka modernog života o kojem se najmanje priča.

Nevidljiva sahrana

Romantično slomljeno srce ima razrađenu infrastrukturu. Postoje filmovi o tome. Pjesme o tome. Poezija, rituali, saosjećanje, kolumne sa savjetima, cijele industrije posvećene pomaganju ljudima da prebrode romantični gubitak.

Tuga za prijateljstvom, međutim, ostaje čudno nevidljiva. Niko vas ne uči koliko je bolno polako gubiti pristup nekome ko je nekada intimno poznavao vaš unutrašnji život. Nekome ko je razumio tišinu prije vaših rečenica. Nekome ko je mogao prepoznati vaše raspoloženje po načinu na koji ste rekli „okej“. Nekome ko je znao sve o vašim simpatijama i sitnim nesigurnostima.

I za razliku od romanse, prijateljstva se ne završavaju dramatično. Nema posljednjeg razgovora. Nema čistog prekida. Nema filmskog zaključka. Većina prijateljstava se rastapa kroz neprimjetno nagomilavanje – odgođene pozive, iscrpljujuće poslove, geografsku udaljenost, emocionalni umor, različite rasporede spavanja, različite prioritete i različite živote koji se odvijaju različitim brzinama. Jednog dana shvatite da osoba koja je nekada znala vaše misli sada zna samo ono što slučajno otkrijete na Instagram storijima.

A zato što se „ništa nije desilo“, često uskraćujemo sebi pravo da žalimo za tim.

Nikada nije ni trebalo da živimo ovako

Dio problema je strukturalan, a ne ličan. Prijateljstva u školi i na fakultetu preživljavala su jer su institucije obavljale većinu posla umjesto nas. Blizina je stvarala intimnost. Ponavljanje je stvaralo bliskost. Viđali smo se svakodnevno bez napora.

Sociolozi već dugo tvrde da se međuljudski odnosi manje održavaju intenzitetom, a više redovnošću. Puko susretanje istih ljudi iznova i iznova vremenom gradi bliskost. Mladost to nudi prirodno. Odraslo doba to potpuno razara. Naročito u urbanom životu.

Današnji mladi profesionalci žive unutar sistema koji tiho nagrizaju prijateljstvo, dok se pretvaraju da slave povezanost. Posao crpi emocionalni kapacitet. Gradovi surovo rastežu udaljenosti. Vikendi postaju periodi za oporavak umjesto društveni prostori. Ambicija pretvara svakoga u projekt menadžere sopstvenih života. Čak se i odmor sada čini uslovljenim time da moramo biti produktivni.

I tako prijateljstvo – jedini odnos izgrađen gotovo u potpunosti na dobrovoljnom prisustvu – počinje da propada kroz pukotine.

Tragedija je u tome što ova usamljenost često koegzistira sa stalnom digitalnom interakcijom. Možda smo prva generacija koja posjeduje neprekidan pristup jedni drugima, dok istovremeno postajemo emocionalno nedostupni. Održavamo ambijentalnu svijest o postojanju jedni drugih bez smislenog učestvovanja u tuđim životima. Znam šta moji prijatelji jedu. Koje kafiće posjećuju. Na šta se žale. Znam kada dobiju unapređenje jer me LinkedIn obavijesti prije njih. A opet, ponekad oklijevam prije nego što nazovem, jer više ne poznajem emocionalnu klimu njihovih života.

Uglancana verzija nas samih

Odraslo doba nagrađuje suzdržanost. Svi su umorni. Svi rade na sebi. Svi „prolaze kroz mnogo toga“.

Prije nekog vremena, sreo sam se sa jednim od svojih najbližih prijatelja nakon skoro dvije godine. Obojica smo se promijenili na načine koje je bilo teško odmah artikulisati.

Postao je efikasniji s jezikom, kao da mu je korporativni život izdresirao misli u teze (bullet points). Ja sam postao trajno umoran, na onaj specifičan način gdje se iscrpljenost više ne čini dovoljno privremenom da bih se na nju žalio. Prvih dvadeset minuta, razgovor se nezgrapno kretao kroz novosti iz života odraslih. Posao. Roditelji. Zdravlje. Zajednički poznanici koji se vjere zastrašujućom redovnošću. A onda se odjednom nasmijao – iskreno, glasno, zabačene glave, baš onako kako je to nekada radio – i vrijeme je na trenutak stalo. Evo ga, ponovo je tu.

Brat koji nikada nije dijelio troškove prevoza sa mnom. Brat koji je sjedio pored mene na predavanjima crtajući besmislice na marginama sveske. Brat koji je znao ko sam ja, prije nego što nas je odraslo doba sve pretvorilo u blago ispolirane verzije naših biografija.

Emocionalna ekonomija modernog života

Moderno odraslo doba ohrabruje optimizaciju u gotovo svakoj sferi. Budi produktivan. Budi efikasan. Izliječi sebe. Unovči svoje hobije. Pažljivo izgradi svoj identitet.

Negdje usput, i prijateljstva su počela da upijaju jezik menadžmenta. Sada raspravljamo o emocionalnom kapacitetu kao o internet paketima. Čak i naklonost ponekad djeluje kao da se procjenjuje kroz nevidljivu analizu troškova i koristi (cost-benefit): Ko prvi šalje poruku? Ko se više trudi? Ko je emocionalno dostupan? Ko crpi energiju?

Prijateljstvo je, međutim, uvijek zavisilo od određene iracionalne velikodušnosti. Spremnosti da veličanstveno traćimo vrijeme zajedno. Da po peti put slušamo o istoj anksioznosti. Da prosjedimo u tišini. Da ostanemo dostupni bez ikakvog skrivenog motiva.

I možda je upravo to razlog zašto prijateljstvo u odraslom dobu djeluje sve radikalnije. Ono pruža otpor transakcionoj logici koju moderni život nagrađuje na svakom drugom koraku. Jer pravi prijatelj nudi nešto duboko rijetko: neoptimizovano prisustvo. Porodica je strukturisana krvlju. Brak institucijom. Radni odnosi korišću. Prijateljstvo preživljava isključivo kroz obostrani izbor. Niko ne mora da ostane. Pa ipak, neki ljudi ostanu.

Uprkos nemogućim rasporedima i emocionalnom umoru, neki prijatelji nastavljaju da se vraćaju. Šalju mimove tokom sastanaka. Pamte tvoje važne datume. Zovu te iz čista mira. Ne zato što im je to zgodno i usput. Već zato što negdje, ispod sve te iscrpljenosti koju odraslo doba nameće, tvoj unutrašnji život i dalje smatraju važnim. Ponekad je to prosto tvrdoglava odluka da se nastaviš vraćati ljudima u inat svijetu koji te neprestano uči da prioritet daš svemu ostalom.

Buka

Tugovanje zbog neprihvatanja je stvarno, i prolaze ga obe strane, samo na različite načine. Osoba koja ne može da vidi drugu onakvom kakva jeste, često prolazi kroz sopstvene unutrašnje konflikte, nesvesna ograničenja ili emocionalne blokade. S druge strane, osoba koja nije viđena može osećati gubitak, tugu, pa čak i osećaj odbačenosti, jer biti neshvaćen često vodi ka osećanju izolacije.

Iako su procesi možda različiti, nijedan nije lak. Emocionalno zrela osoba može prepoznati ove emocije i prihvatiti ih kao deo ljudskog iskustva, bez potiskivanja, i pronaći način da procesira tugu, ali i da postavi granice koje štite njeno samopoštovanje i vrednost. To ne znači da je bol manje stvaran ili značajan, ali omogućava da na kraju prihvatimo da drugi ljudi imaju svoja ograničenja i da njihov neuspeh da nas vide nije odraz naše vrednosti.

Ovaj proces ne umanjuje vrednost osobe koja ne prihvata. Ona možda nije u stanju da sagleda sve ili da razume, ali to ne znači da je manje vredna ili manje sposobna kao osoba. I ona prolazi kroz svoje izazove, predrasude, i unutrašnje konflikte.

Na kraju, obe strane se suočavaju s izazovima – osoba koja nije viđena s tugom neprihvatanja, a osoba koja ne može da vidi s ograničenjima koja ne dopuštaju stvarnu povezanost. Dakle, obema stranama ovaj proces može biti težak, ali on ne umanjuje ničiju vrednost. Radi se o različitim fazama u kojima se nalazimo, i ponekad je jedino što možemo da prihvatimo stvarnost, prođemo kroz osećaj tuge, i odlučimo kako ćemo dalje.

U svakoj organizaciji možemo se sresti sa prilično teškim ljudima. No šta činiti kada smo svakodnevno usmereni jedni na druge i prinuđeni da komuniciramo? Može biti zaista izazovno ostati pribran i smiren kada nas postupci i stavovi kolege uznemiravaju i ometaju.

Međutim, dobra vest je da se komunikacija (čak i sa teškim) ljudima može naučiti. Kako da ovladate veštinama asertivne komunikacije i lako razgovarate sa svima – pa čak i onim najzahtevnijim kolegama na poslu? Pročitajte.

Zašto su nam potrebne strategije za komunikaciju sa teškim kolegama?

Svako od nas je bar jednom doživeo nesporazum na poslu. No, ima velike razlike kada se sukobimo s kolegama jer imamo loš dan i kada dolazimo u konflikt sa ljudima s kojima se čini nemogućim razgovarati. Ko su zapravo „teški“ ljudi u našoj kancelariji?

Možda radite sa koleginicom koja stalno priča, a nikada nije spremna da vas sasluša? Šta kada se svakog dana srećete sa neumoljivim kritičarima koji s druge strane ne preuzimaju mnogo odgovornosti na sebe? Među teškim ljudima za saradnju su neizostavno nasilnici, kolege koje viču, „energetski vampiri“ koji šire negativnost, kao i loši timski igrači. 

Nije lako raditi sa zavisnicima od mobilnih uređaja, ali ni sa ljudima koji stalno preuzimaju zasluge za tuđi trud. Ako radite sa osobom koja nepretano okrivljuje druge za sve greške ili pak krade ideje i misli i prikazuje kao svoje – i te kako će vam biti potrebne strategije da sporazumete i izađete iz svake situacije zadovoljni.

Postoje razni kursevi poslovne komunikacije koji vam mogu pomoći da se nosite sa svakodnevnim izazovima na poslu. Svoje komunikacijske veštine možete unaprediti i na NLP practitioner edukaciji. U okviru nekoliko modula, kroz razne vežbe možete poboljšati i svoje liderske sposobnosti i povećati samopouzdanje. Nema sumnje, rad u izazovnom okruženju zahteva da budete fleksibilnija i samouverenija osoba koja zna koji su joj ciljevi i kako da ih ostvari. NLP alati vam u tom smislu mogu značajno koristiti. 

Umesto preterane reakcije – postavite sebi pitanja

Kada razmišljamo o nekom konfliktu na poslu i tražimo pravilan način da odreagujemo, umemo da budemo skloni preterivanju. Da bismo na samom početku olakšali sebi, važno je da procenimo da li nas uvek i u svakoj situaciji muče aktivnosti i postupci teške osobe. Da li uvek imamo poteškoća kada radimo sa određenim ljudima? Da li su to kratkoročni ili dugoročni problemi? 

Ponekad je potrebno samo na trenutak da zastanemo da bismo bolje razumeli kako treba da postupimo i izbegnemo sukobe.

Ne reagujte, ako znate da to funkcioniše.

Ljudi uvek pokušavaju da izvuku reakciju od vas. Ako reagujete, dobijaju priliku da se ponove. Zato sledeći put kada vam kolega kaže nešto provokativno, pokušajte da ne reagujete tako brzo. Možete ih ignorisati ili odgovoriti na način koji bi pokazao da niste zabrinuti zbog njihovih komentara. Na ovaj način možete prekinuti dalji razgovor na temu koja vam ne odgovara.

Ne shvatajte lično komentare i postupke „teških“ ljudi

Ako često dolazimo u situacije gde isti kolega ili koleginica grubo i neljubazno postupa prema nama, nije teško da upadnemo u zamku da doživimo to lično. Svakodnevna peckanja i neprijatnosti mogu nas navesti da pomislimo da smo nešto pogrešili ili da postoji nešto posebno u vezi sa nama što kolegu iritira.

Imajte na umu da ponašanja drugih ljudi proističu iz njihovih misli i uverenja i da to ne znači da vi negde grešite. Niste vi krivi što je on/ona neraspoložen ili uvek ustane na pogrešnoj strani kreveta. Radije ostanite verni sebi. Komunicirajte na miran, kontrolisan, koncizan način. Ne dopustite da ponašanje drugih utiče na vas. Umesto toga budite uzor kako se komunicira i samopouzdano se suočite sa osobom koja vas napada, uznemirava ili na bilo koji način otežava vaš rad.

Vežbajte empatiju

Ne znamo uvek šta se dešava u životima kolega. Možda su nam se neprijatno obratili, jer ne spavaju kako treba zbog brige o novorođenčetu ili prolaze kroz poteškoće u braku i razvod. Premda nije opravdanje za loše ponašanje, razumevanje umesto osuđivanja može da pomogne da se prevaziđu sukobi na poslu. Pokušajte da, bez obzira na situaciju, sagledate stvari iz ugla sagovornika, da osetite zbog čega se ponašaju kako se ponašaju.

Empatija ne znači da morate da se složite sa načinom na koji ljudi rešavaju probleme, naravno. Ipak, razvijajući svoje veštine empatije, možda ćete razumeti zašto se kolega ili koleginica ponašaju na „težak“ način.

Recite teškoj osobi kako se osećate

U slučaju da primetite da ignorisanje neprijatnih komentara ne daje efekta, uvek možete pokušati da jasno izrazite svoja osećanja i stavove. Nastupite pametno, pa priđite kolegi ili šefu s kojim imate poteškoća i saopštite mu da vam se ne dopada kako se ponaša prema vama.

Nemojte zauzeti agresivan stav niti „eksplodirati“ dok razgovarate. Pokušajte da smireno izložite problematične situacije i ponašanja i kažite kako se osećate. Budite prijatni i ljubazni dok razgovarate sa drugom osobom. Možda ona i ne zna kakav je efekat njenih reči i postupaka na vas i prihvati svoju grešku.

S druge strane, postoje ljudi koji mogu poreći svoje ponašanje ili osobe koje će pokušati da razjasne zbog čega ste zabrinuti. Da biste održali zdrav kolegijalan odnos, pokušajte da se dogovorite o pozitivnim i podržavajućim akcijama u budućnosti.

Razgovarajte o problemu

Sa nekim ljudima je jednostavno nemoguće razgovarati. Međutim, ako postoji i mala šansa za konstruktivan razgovor, iskoristite je. Dobro se pripremite za ovu diskusiju. Budite svesni svojih namera i ne gubite iz vida koji su vaši ciljevi i šta pokušavate da postignete razgovorom.

Budite profesionalni i tretirajte kolegu s poštovanjem, ali zauzmite se za sebe ako vas ne poštuju. Niste u obavezi da tolerišete nepoštovanje.

Nemojte se fokusirati na koleginicu kao na osobu i na zamršenost njene ličnosti, već na samo pitanje i problem koji želite rešiti. Dakle, ne posmatrajte situaciju kao da ste vi protiv nje, već vi kao tim protiv problema. 

Pratite kako se vaš odnos odvija

Kada obavite važan razgovor i ustanovite koji su vam naredni koraci, preostaje da pratite kako se vaš odnos dalje odvija. Možda već u prvim danima primetite poboljšanja s druge strane. Međutim, nije isključeno da se komunikacija, uprkos uloženom trudu, pogorša. 

Na vama je da odaberete da li ćete se boriti protiv problematične osobe bez ičije pomoći ili ne. Pokušajte da saznate da li vas druge kolege podržavaju i kakvo je njihovo viđenje problema. Tada treba odlučiti da li vredi ponoviti razgovor samostalno ili uključiti šefa ili menadžera u rešavanje ovog problema.

Razgovarajte sa svojim menadžerom/šefom

Možda zvuči radikalno, ali često je poruka šefa ili menadžera koji je više u lancu firme ili korporacije upravo ono što je potrebno da teški ljudi promene svoj pristup. Naravno, da biste mogli da računate na pozitivne efekte ovog razgovora, morate da se pripremite. Budite pažljivi kad birate svoj pristup i mirno izložite sve što vas muči, kako to utiče na vaš posao i kako želite da se to reši. 

Možete da u ovaj razgovor uključite druge kolege i zaposlene koje imaju problema sa istom teškom osobom. Menadžer može ozbiljnije shvatiti problem kada vidi da se efekat nečijeg lošeg ponašanja širi.

Ako svi ovi pristupi ne uspeju, možete da zatražite premeštaj u drugo odeljenje unutar organizacije ako je to moguće. Najdrastičniji potez je svakako napuštanje posla, ali do ovoga uglavnom dolazi u ekstremnim situacijama.

Dopustite sebi opuštanje nakon komunikacije sa teškim ljudima

Na kraju, ali svakako ne i najmanje važno, odvojite vreme da se opustite nakon suočavanja sa teškim ljudima. Takvi susreti mogu biti frustrirajući, emocionalno iscrpljujući i da izazovu anksioznost.

Morate voditi računa o sebi, jer stres može negativno uticati na vas i fizički i psihički i izazvati glavobolje, umor, probleme sa spavanjem, nemir, ali i bes i razdražljivost. Postoji mnogo načina da se oslobodite stresa – izaberite onaj koji vam se najviše sviđa i koji odgovara vašem rasporedu i načinu života. 

Neke od najbržih i najefikasnijih metoda za opuštanje su šetnja, vežbe disanja, meditacija ili ako ste skloni umetnosti da uradite nešto kreativno. Čak i jednostavno bojenje u bojanci za odrasle može biti izuzetno korisno. Dajte sebi oduška u razgovoru s nekim kome verujete. Bolje je da u ovakvim situacijama izaberete prijatelja ili člana porodice, a ne kolegu.

Za opuštanje možete se poslužiti i jednostavnim ali uvek delotvornim moćima muzike ili organizovati za sebe spa veče. Na kraju, napravite šolju vrućeg čaja i provedite neko vreme bez interneta, samo budite prisutni (mindfulness).

Fokusirajte se na svoje reakcije i blagostanje

Najvažnija stvar koju treba zapamtiti jeste da ne možete da kontrolišete druge ljude i njihove postupke. Dakle, umesto razmišljanja o tome zašto teške osobe na vašem poslu postupaju kako postupaju, fokusirajte se na ono što možete da kontrolišete – svoje odgovore i (re)akcije.

Ne shvatajte lično komentare (ili barem pokušajte da to uradite). Komunicirajte sa osobom koja vas uznemirava u vezi sa problemom koji imate. Stavite joj do znanja da nećete tolerisati nepoštovanje i da ćete se zalagati za sebe.

Pokušajte da rešite problem bez uključivanja drugih ljudi, ali ako to ne uspe, obratite se nekome za pomoć. Bez obzira šta nam današnje društvo kaže, strah od dolaska na posao nije u redu i ne treba ga doživljavati kao nešto normalno.

Svaki put kada bi se konflikt pojavio, njegov otac bi postajo nedostupan. Njegova majka bi pokušala da izrazi svoja osjećanja, ali on bi joj se rugao i nazivao je drama queen (kraljica drame).

Ponekada bi je u potpunosti ignorisao, ponašao se kao da ona uopšte nije prisutna dok se ona trudila da razgovara s njim. On bi svoju pažnju prebaio na televizor, dajući joj do znanja da ne obraća ni malo pažnje na nju i ono što ona govori.

Džej je to sve posmatrao. Neslaganje bi se završavalo tako što bi njegov otac prestao da komunicira sa cijelom porodicom. Nekad bi to trajalo nekoliko sati, nekad danima, a kada bi se naročito naljutio – mjesecima.

Džej je u vezi sa Lenom već tri godine. Teško se nosi sa svojim emocijama i još uvijek ne zna kako da ih tumači, a podjednako se muči i kada su Lenine u pitanju. On je naučen da se isključi i disocira čim se konflikt pojavi, ignorišući kompletno postojanje druge osobe.

Prestravljen je ranjivosti i koristi se mehanizmima obrane kako bi se sačuvao.

Lena mu je naglasila da mora naučiti da se otvori i da komunicira sa njom. Ona revodno s njim razgovara o njegovom odrastanju i ponašanju njegovg oca u situacijama neslaganja.

„Sigurno je jednom dijetetu bilo strašno da neko koga voli i treba ignoriše njegovo postojanje.“ On sušta pogleda, a ona ga uzima za ruku i daje mu do znanja da i on nosi iste mehanizme. U njemu to budi ljutnju, porediti ga sa njegovim ocem snažan je okidač za Džejka.

Svjestan je da je to tačno.

Zbog toga je počeo da uči kako se komunicira u vezi. Kako da aktivno sluša. Kako da prevaziđe potrebu da se isključi ili brani. I kako da postavi prava pitanja pomoću kojih može da shvati Lenine emocije.

Lena primjećuje promjene. Džeju je i dalje teško, ali trudi se. Oboje se trude. Ona mu se zahvaljuje i daje mu do znanja da cijeni njegov trud.

Džej polako raste: on uči da sukob i povezanost mogu postojati u isto vrijeme.

Tako sam saznala da mi je mjesto na smrdljivom čučavcu. Lijepo.

Njena koleginica, pokušavajući da namjesti palac koji joj je stalno izvirivao iz rupe na klompi, srdačno je podržala:

-„Znam ja te takve, sišla sa nekog brda, do juče pišala u šumi, brisala dupe lišćem, a sad se ovdje iščuđava svemu.“

Nije da nisam sišla sa brda. Sišla sam jednog, odvratnog petnaestog oktobra, prije sedamnaest godina i nije da nisam koristila pogodnosti u slučaju nužde koje pružaju brdo i šuma.

I znam da sam teška kao deset slojeva zemlje u toj istoj šumi i da sam prošarana raznim govnima, ali znam još ponešto.

Znam kako je biti medicinska sestra zaposlena u našoj bolnici, iako to nisam bila nikada. Znam da si o tom pozivu  maštala, još dok si nosila roze, plastični stetoskop oko vrata i tjerala babu da ti glumi pacjenta. Dok leži, baba ti kaže:

-„Uči sine, da ne bi morala da budeš čistačica u bolnici.“

Baba preskoči da ti kaže da, poslije učenja slijedi članska karta, pa tribine, pa bijela majica par brojeva veća, pa neki nesnosni skupovi u kojima ne znaš ni kako si se našla, i ne znaš kakva je to jebena zastavica u tvojoj ruci i ko su svi ti ljudi oko tebe i ko je prokleti Miloš, kolega iz stranke, za čiju svadbu sakupljaju po sto maraka.

-„Biće i D na svadbi!“, kažu.

Sjajno. Raduješ se. Pričaš o mladencima, baš su par. Kažeš da je „po sto maraka“ sasvim u redu. Biraš haljinu u skupom butiku. Diviš se pozivnici. Lažeš, jer tako mora.

Jebe ti se za D. Mlada izgleda kao govno, a mladoženja kao neki manijak. Pozivnica izgleda kao poziv na bugarsku maturu. Moraš pozajmiti pare.

Sve su prilike da ćeš pozajmiti i haljinu. Napićeš se kao profesor književnosti na eksurziji u Budimpešti, od kojeg to niko nije očekivao. Istrpićeš  iskošene poglede, svoje ime kako klizi preko nečijih usta, priljubljenih uz nečije dlakavo uho. Još par krugova tako i eto ga, poziv koji kaže:

-„ E ima jedno mjesto u Š. Javi se direktoru u ponedeljak.“

Šta je sa obećanim mjestom u bolnici? Biće. Biće kada podigneš kredit i platiš za njega. Ni to ti niko ne kaže, ali se prosto desi. Kao i sve ostalo. Nakon dvije godine u Š. , shvataš da taj kredit i nije tako loša ideja. Eto te u bolnici.

Ali više ne znaš da li si došla kao pacjent ili kao zaposleni. Frustrirana. Ipak luda. Kažeš da stvari treba nazivati pravim imenom. Prevrćeš očima na svakog pacjenta. Svi su glupi. Ili ludi. Pitaš se gdje je granica između tebe i njih.

-„Halo, piše Vam velikim slovima da pripremite sitni novac! Hoćete li da vam zakažem i kod oftalmologa?“

Gasiš već petnaestu cigaretu od jutros i razmišljaš šta bi uradila da se neko ponaša prema tvom ocu, kao ti prema onom čiči. Krivica prođe čitavim tvojim tijelom, kao kad se udariš nožnim palcem o ivicu stola. Kažu da, kada ti se dogodi to sa palcem, brzo se uštineš za stomak, tako da preusmjeriš bol na drugo mjesto. Tako je.

Koga je briga za tebe?  Ko je ljubazan prema tebi? Ko pita tebe kako ćeš otplatiti kredit? Ko brine o tome što mrziš posao koji voliš? Niko. Neka se gone svi. I čiča, i ona štrkljava šmizla koju si srela ispred toaleta.

Mama ti kaže:

-„Ćuti imaš državni posao.“

Komšica potvrđuje klimanjem glave.

-„Sine, pomogla je tebi stranka. Nemoj duše griješiti.“

Škola, kredit, posao, penzija. To su četiri životna doba na Balkanu. Između njih je: malo radosti oko trudnoće, mnogo brige oko „kako sutra“, tuce računa, poneki odlazak na more, mnogo onoga „šta će narod reći“ , poneki prkos koji kaže: „jebe mi se za sve, živim kako hoću“ i pregršt raznovrsnih tapkanja u mjestu i pitanja: „Šta ćemo sad?“ .

Ja evo, na primjer,  trenutno tapkam u mjestu na ginekologiji. Nisam trudna i to me, u ovom momentu, čini izuzetno srećnom. Našla sam se u jednoj čudnoj družini.  Ima tu: trudnih i netrudnih i možda trudnih. Ima tu: mladih, starih, debelih, mršavih, glasnih i stidljivih. Ja sam ona tiha sa strane.

Inače, van ovih zidova, nisam ni tiha, niti srećna zbog činjenice da, osim organa, nemam ništa drugo u stomaku. Na ovom mjestu sam sasvim u redu sa tim da ćutim kao zalivena i da se gadim na trudnoću.

-„Samo da mi je tri hiljade, pa da se porodim u „J“. K'o gospođa!“, kaže jedna, a usne joj se stežu u obruč.

-„Ja sam se, poslije prvog porođaja, zaklela da ću sledeći put dići kredit i ići privatno u „J“. Ali jebi ga, ne može se.“, dočekuje druga, visoko podižući debele, nacrtane obrve kakve se sada nose.

„Kako ja imam užasne obrve“, pomislih.

-„Ma šta rade više, ‘oće li iko izaći?“, otpuhuje treća i hvata se za naborano čelo.

Ona nesrećnica što nije uspjela da podigne kredit, nastavlja:

-„Uvijek nešto preče. Kad sam rekla onom svom, kad me ubio nije. Kredit? Treba ti kredit da se porodiš? Pa ti si luda žena. Eto, baš mi je tako rekao.“

Ponovi još par puta, imitirajući glas pokvarenjaka sa kojim živi.

-„Ma šta oni znaju! Kad sam se porodila prvi put, onaj moj se napio, na ispiranju završio. Ja izašla iz bolnice prije nego li je on doš‘o kući.  Da mi nije matere i ćaće, ne bi im‘o ko ni doći po mene.“

Svaku petu riječ naglašava podizanjem i spuštanjem fascikle sa nalazima.

-„Nikakve koristi od njega. Samo da ja dignem svoju djecu i izvedem na pravi put, a on mi ne treba.“

Druga klima glavom potvrdno i samo čeka momenat da ova završi, pa da ona nastavi.

-„Moj dig'o kredit da vrati dugove i kupio materi telefon. Ma jednu gumicu za kosu da mi je donio! Eto, ma ni to.“

Ponavlja to više puta. Svaka od njih voli da ponavlja svoje riječi, kao da se pravda, kao da nije dovoljno crno ono što govore, pa bi da ga još zagarave i nagrde.

Prva počinje da grebe noktima po fascikli.

-„Ma ne treba meni ni kupovati, nego onom djetetu. Kad mu je kupio čokoladu zadnji put? To Bog zna. Dođe s posla i odma’  u kafanu! Ja kad odem na kavu, to ti je „sto jezika“. Da mi je samo da imam svoj posao i svoj dinar. Ali ne da, pas!“

Ona treća i dalje gleda u vrata i nerazgovijetno mrmlja. Dvojac nastavljaja svoj monolog. Sigurna sam da, kada bih pitala bilo koju od njih dvije, šta je rekla ona druga, ne bi znale.

-„Kažem: ‘ajmo na more, ‘ajmo u Srbiju kod rodbine, ‘ajmo negdje k'o sav normalan svijet. Znaš li šta me pitao? Hoću li da digne kredit za more ili za gospodski porođaj? Sevap ga je ubiti na spavanju!“

-„Meni svekrva kaže da se ona porodila na njivi. A mi danas samo izmišljamo nešto. Šta ćeš stalno kod doktora, pita me. Ona nikada nije bila kod ginekologa. Čim oni počnu dole da čačkaju, to ne može izaći na dobro. Tako mi kaže. Malo mi je falilo da je pošaljem u tri lijepe, ali ćutim, šta ću, u njenoj smo kući.“

-„Najgore mi je kad pomislim na porođaj. Sve ću nekako izmoći, ali…“

Pogledi im se konačno spajaju.

-„Kuma moje sestre se porodila u „J“. Kaže da su je na rukama nosili. Da vidiš hrane i ugođaja. Moja Mica mi slike pokazivala…“

Pogled joj skliznu na odvratni, zeleni pod sa kojeg isparava smrdljivi Domestos.

-„Ma ne treba mene niko da nosi na rukama, ali da me poštuješ, to hoću. Ja luda od bolova, a meni će doktorica: nisi jaukala kad si noge širila.“

-„Moj Davor im je dao sto maraka odma’, pa sam bolje prošla. Jeste, jeste, ne mogu duše griješiti, jeste svakakav, ali spasio me je tada.“

-„I Amir jeste svakakav, ali opet zaradi taj dinar, imamo svega za pojesti. Ne mogu duše griješiti.“

-„Ma ima ih, hoće udariti ženu. Moj muž zagalami, ali nikada ne nije udario. Ne mogu duše griješiti, udario me nije nikada.“

-„Ma i mi nekada pretjeramo. Šta će i oni, rade po čitav dan, a mi samo zvocamo.“

-„U pravu si! Lude smo mi žene“.

Pogledaše se, pa prasnuše u smijeh.

Vrata  se otvoriše. Pred očima mi sinu mršava, ženska figura u donjem vešu, zbunjena i zatečena potezom medicinske sestre koja stoji pored otvorenih vrata i poziva mene da uđem. Nesigurno ulazim i saopštavam da nije problem da sačekam da se ova obuče.

-„Hajde, nemamo čitav dan. Nema ona ništa što ti nemaš. Žene smo!“

Hodam i  osjetim kako gazim po ostacima smijeha onih grešnica. Više niko ne govori ništa. Po koži nas pecka njihova krivica i počinje da svrbi, nesnosno svrbi.

Doktor mi objašnjava da je sve u redu i da je svrab rezultat nepotrebnog brijanja. Onda me pita:

-„A za koga se ti briješ, ako ti je  muž u inostranstvu? Je li, mala? Je l’ zbog mene? Nemoj zbog mene.“

Smije se. On. Doktor. Ja ne.

Shvatam da nije u redu. Postajem svjesna onog toaleta, bijesa medicinskih sestara, krivice onih žena i njihovih iščezlih osmjeha, one figure u donjem vešu,  i  postavljenih mi pitanja. Ali ne mogu da progovorim. Odlazim.

Kanesten je pomogao. Ne mogu duše griješiti.

Sva ova putovanja kroz misli mogu da dođu sa mnogo bagaža, ali za pojedine žene u heteroseksualnim vezama, stvari su još komplikovanije zbog neujednačene dinamike moći između muškarca i žene, koji traju do dan-danas, utičući na veze kroz stvari poput naoružane nekomplementarnosti, jaza u romantici ili nejednako raspoređenog emocionalnog rada. Postoji li alternativa?

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

meš

 

Објава коју дели Human Lovers (@humanlovers)

Odnosi koje vodi žena su oblik heteroseksualne dinamike koja funkcioniše na pretpostavci da su, istorijski gledano, muškarci bili dominantni pojedinci u vezama. To znači da se, zbog društvenih privilegija ili konvencija, od muškaraca očekivalo da naprave prvi korak i donesu značajne odluke.

Danas su odnosi ravnopravniji nego ranije, ali i dalje postoje problemi kao što su neujednačene finansijske privilegije.

Imajući to na umu, odnosi koje vode žene nastoje da stvore suprotan model. Umesto da teže ravnopravnosti između muškog i ženskog partnera, oni predlažu da žene preuzmu ulogu koju su tradicionalno zauzimali muškarci u intimnim odnosima. Postoje različiti nivoi odnosa vođenih ženama koji konsenzualno daju različite nivoe moći ženi: od potpune kontrole do suptilnije dominacije.

Odnos koji vodi žena

Stručnjaci su ranije definisali odnos koji vodi žena. Izjavili su da je to odnos u kom je žena dominantnija i ima vodeću ulogu u pogledu odluka, kontrole, autoriteta ili seksualne dinamike. U tom slučaju, muškarac je u podređenoj ulozi. Ali važno je naglasiti da je i jednoj takvoj vezi potrebno razumevanje i sklapanje dogovora oko posebnih i važnih stvari.

Da li veze koje vode žene imaju perspektivu?

Svima nam je poznata situacija u kojoj muškarac donosi odluke ili preispituje odluke svoje izabranice, doslovno kao da stavlja pečat na kraju lista i žena je ta koja to mora da ispoštuje.

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Human Lovers (@humanlovers)

Žene se oduvek bore za svoja prava i to je duga i teška borba, jer često nailaze na prepreke i nerazumevanje drugih žena i muškaraca koji su prihvatili okolnosti u kojima su se rodili. Smatrajući da su u odnosu podređene i manje važne, žive svoje živote bez ideje da sve to može i mora da bude drugačije.

Suprotno od toga su odnosi u kojima žena ima glavu reč, ne zbog toga što je uspela da se izbori za svoja prava, već zbog toga što se par tako dogovorio.

Dakle, postoje odnosi u kojima žena, recimo, odlazi na posao i završava druge aktivnosti van kuće, dok suprug, recimo, rasprema stan i čuva decu. To nije nešto što se ne dešava, ali takav odnos često mogu da osude oni koji smatraju da za jedan život postoji pravilnik, kao i da postoje muški, ali i ženski poslovi.

Da li i sada čujete komentare ljudi koji se čude jer odlazite na posao, a suprug pegla veš?

To su potpuno normalne i zdrave okolnosti, a pre svega važno je da shvatite da kao žena niste zaista u obavezi da radite sve te kućne poslove, spremate, raspremate, odgajate decu, muža i idete na posao. Potpuno je normalno da svoje poslove i obaveze podelite sa partnerom!

Preuzeto sa: wannabemagazine.com

Da neko zna da prećuti. Ali i da kaže glasnije kad od sopstvene buke u glavi ništa ne čuješ.

Da ne ide ni ispred ni iza tebe. Već pored. Da nekad glavu na rame možeš da spustiš.

Da se ne morate. Sem ako ste na moru.

Da rastete. Svuda i na sve načine.

Da si zbog nekog nasmijaniji, razumniji, bolji, poletniji.

Da ne kalkulišeš, jer sve okolo ionako dolazi s nekim brojem. Nemoj da brojimo i ono unutra.

Da zbog tebe posluša tu pjesmu, pročita tu knjigu, pogleda taj film da bi te bolje razumio.

Da niko tu nije ničiji, a kamoli svačiji, a da svako zadrži sebe.

Da se ne dijelimo na polovine. Već da budemo cijeline koje se nadogradjuju.

Da je svako osjećanje u redu, jer svi smo mi sva osjećanja ponekad, samo ne možemo svima da ih pokažemo.

Da ne znači ne i ništa drugo.

Da osjećaš ponos što osoba pored tebe diše i postoji.

Da se ne poredimo.

Da sex nije gimnastika ili objektifikacija već praćenje mape tijela, želja, potreba i mogućnosti.

Da smiješ da ne želiš.
Da ne mora niko nikad da bude u pravu.
Da se o greškama razgovara, ne pregovara.

Da je u redu da nestanu leptiri, ali da ostane bar neki žubor, poneki talas ili smješak na rubu usne.

Da se ne obećavamo za zauvijek, ne etiketiramo s najviše na svijetu, da ne živimo jedno za drugo, da ne pokušavamo da se drugima pokažemo kvazi romantičnim citatima ispod fotografija poljubaca.

Baš je jednostavno. Svi žele isto.
Da na svijetu postoji osoba zahvalna za tvoje postojanje.

Baš takvo rovito, šašavo, preglasno, nasmijano, cupkavo, ponekad patetično, s 265 riječi u sekundi i potrebom da osjećanja spusti jagodicama na tvoje obraze.

Nemoj da te, malecka, mijenjaju da bi ti rekli “volim te”.

Ti si već sad takva za sva “volim te” ovog svijeta.

Dozvoljeno je biti papučar prema kafani, recimo. Prema terminu za mali nogomet. Prema partiji karata. Prema nogometu. Prema raspravama za šankom. Prema gledanju drugih žena.

Biti vjerna papuča svemu osim svojoj ženi je itekako poželjno i dokaz da nisi papučar. Kamoli dijamantni.

Za prijatelja uvijek spremim isti monolog, osuđujući i sarkastičan. Otprilike ide ovako.

Papučar je na Balkanu svatko koga nije sram kupiti cvijeće.

Papučar je na Balkanu svatko koga nije sram kupiti omekšivač za veš.

Papučar je na Balkanu svatko tko opere suđe.

Papučar je na Balkanu svatko tko ne kaže ženi „oprao sam ti suđe“. Papučar je onaj tko shvaća da je isprljao većinu suđa.

Papučar si na Balkanu ako rođenje djeteta nisi slavio pijan i pocijepan u kafani nego si kupovao onu kremu za bradavice ili nove bočice za bebu.

Papučar si na Balkanu ako ne voliš kafanu.

Papučar si, također, ako čuvaš djecu da bi se žena napila jednom u deset godina za šankom s prijateljicama.

Papučar si, dapače, ako pored sebe trpiš ženu koja zarađuje više.

Papučar si, ne daj bože, ako ti je žena završila fakultet, a ti nisi.

Papučar si, strina i pizda, ako ti je žena, recimo, predsjednica države pa se moraš slikati s prvim damama koje su prave sretnice jer pored sebe nemaju papuču nego predsjednika.

Papučar si ako izdržiš kavu s njezinim prijateljicama koje pričaju o pedeset nijansi pudera.

Papučar si na aerodromu moraš svratiti po puder i posramljen dati ceduljicu na kojoj piše nijansa prodavačici.

Papučar si ako te netko od susjeda vidio da širiš veš na balkonu jer si htio poštedjeti ženu minusa i bure.

Papučar si na Balkanu ako je ona uvijek na prvom mjestu. Centar svijeta.

Moja se poznanica, zvat ćemo je Lela, udala za „dijamantnu papuču“. Lela je jako sretna.

Napatile je teške čizme, pa je „papuča“ odmor. I ja sam sretna jer pored sebe ima čovjeka koji je obožava. Možda malo previše, ali ipak obožava. Puuuuno više nego ovi koji su nosili teške čizme.

Kad sam pitala prijatelja zašto toliko sprda muža naše prijateljice, mrtav hladan mi je rekao da se ja tome najmanje trebam čuditi.

„Maki, i tebi su papučari bili super samo kad su s drugim ženama. Pored sebe ih nikad nisi voljela. Tko, pobogu, može biti lud za papučarom, ako te baš nisu satrali teškim čizmama?“

Je li u pravu? Koliko čizama moramo izdržati da bismo zavoljele i cijenile jednu meku papuču?