Prva bh. učiteljica Staka Skenderova, prva doktorica muslimanka u BiH Ševala Zildžić Iblizović, slikarka Mica Todorović, balerina Riki Levi i pilotkinja Fatima Mušić Manojlović oživljene su ponovo na lokacijama Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, Narodnog pozorišta Sarajevo i Sportskog aerodroma Kreševo.

Serija fotografija kreirana je uz inspiraciju vizuelnih elemenata iz života nabrojanih žena, koji su, na osnovu istraživanja za potrebe knjige, bili poznati autoricama.

– Željele smo nanovo oživjeti žene iz knjige, koje već neko vrijeme nisu među nama, ali su svojim radom i zalaganjem obilježile bh. historiju. Željele smo pokazati njihovu važnost, kroz likove djevojčica za koje smo sigurne da će u budućnosti biti jednako odvažne, kreativne i odlučne da mijenjaju svijet oko sebe, rekla je fotografkinja Aida Redžepagić.

– Svakodnevno je potrebno unapređivati naše znanje o značajnim i veoma inspirativnim ženama Bosne i Hercegovine. Mnogi ne znaju za žene koje smo rekreirali ovom serijom fotografija. Nadamo se da će ovo biti poticaj da za njih i saznaju, kaže stilistica Gasha Miladinović.

– Od kad je knjiga izdana, s oduševljenjem slušamo o reakcijama djevojčica, ali i dječaka, koji čitaju knjigu i na taj način saznaju više o ženama koje su ostavile značajan pečat na bh. društvo. Želimo da sve djevojčice, ali i dječaci, nastave činiti svijet boljim mjestom, a to je moguće samo ako znaju da su za društvo značajni doprinosi i žena i muškaraca, poruka je inicijative #ŽeneBiH.

Ovom prilikom izražavamo neizmjernu zahvalnost Akademiji likovnih umjetnosti, Narodnom pozorištu Sarajevo, kao i roditeljima djevojčica koji su pristali da budu dijelom ove male inicijative povodom Međunarodnog dana žena.

Podsjećamo, volonterska inicijativa #ŽeneBiH, koja ovog marta slavi četvrtu godišnjicu postojanja, započela je u martu 2018. godine, a u martu 2019. godine izdana je ilustrirana knjiga za koju je ilustriralo 50 bh. ilustratorica, umjetnica i dizajnerica iz BiH. Početkom 2020. godine objavljeno je drugo dopunjeno izdanje knjige, kao i prevod na engleski jezik.

Preuzeto sa: fbl.ba

Međutim, kada govorimo svi, mislimo na stotinjak ljudi. Na žalost ili realno očekivano, okupljeni su bili dobro poznata lica. S jedne strane volim kada srećem te iste ljude na skupovima, ali ne mogu sakriti razočarenje time što je vrlo malo nekih novih bilo.

Gdje ste žene danas, kada treba reći da se borite za svoja prava?

Gdje ste muškarci da ih podržite?

Zar nam je tako dobro?

Iz organizacije Oštra Nula, Milica Pralica ističe: “Svaka žena u BiH ima pravo na izbor pa i taj da li će da bude majka ili ne, društvo je to koje treba da nam omogući da učestvujemo u političkom i društvenom životu. Da nam omogući posao na kojem nećemo biti izrabljivane i dobiti otkaz u slučaju trudnoće. Takođe je potrebno raditi na povećavanju vidljivosti žena sa invaliditetom kao ravnopravnim članicama društva”.

Kao što nam realnost svjedoči to na žalost nije tako. Samim tim se i današnji dan obilježava većinom uz tradicionalnu kupovinu karanfila i poklona, umjesto masovnijim izlaskom na mirne proteste u gradu. Milica dodaje kako je praznik komercijalizovan, što je sa sobom donijelo i to da su žene zapažene samo danas, a ostatak dana predodređene da se bave kućanskim poslovima.

Ono što je posebno važno za naglasiti jeste kako se ovim maršom Banjaluka pridružila Generalnom osmomartovkom štrajku koji organizuje Međunarodna štrajkačka asocijacija, koja je nastala kao trenutni odgovor na položaj žena u društvu. Iz Udruženja dodaju kako su reproduktivna prava žena danas definitivno pod najvećom lupom i uvijek se dovode u pitanje, ali ne samo u BiH nego i regionu i svijetu.

“Osmi mart treba da bude svaki dan i da se konstantno borimo za svoja prava”.

Na osnovu današnjeg iskustva, dalo bi se zaključiti da je većina žena pak zadovoljna svojim statusom, a da su muškarci tek u desecima spremni da izađu i podignu transparent sa natpisima koji podržavaju žene. Danas tako, a sutra već nikako. Za koga se bore žene, koje izlaze na ulice iz godine u godinu očekujući mnogo više od očekivanog? Ne samo broj ljudi nego prava koja im pripadaju, a koja im oduzimaju svakodnevno.

[blockquote align=”none” author=””]

Žene nisu rođene da rađaju.

Neću marginu, hoću na tribinu.

Budućnost je ženskog roda

[/blockquote].

Samo su neki od natpisa koji su danas bili istaknuti, ali osvrtom na posljednji, ne možemo a da ne primijetimo da je sadašnjost još uvijek muškog roda. Sudeći prema svemu na obostrano slaganje, jer svi koji nisu izašli, očigledno vjeruju da je sve u redu.

Gdje ste žene danas, kada treba reći da se borite za svoja prava?

Gdje ste muškarci da ih podržite?

Zar nam je tako dobro?

Naslovna fotografija: Vedran Ševčuk

Koliko smo nisko pale, kad se i na sam pomen ženske samostalnosti i nezavisnosti reaguje ovako glupavo? I šta to fali feminizmu, pa tu reč smatramo maltene za psovku? Često o ovome diskutujem sa svojim koleginicama i saborkinjama, novinarkama koje se ne stide da kažu da su feministkinje. Uglavnom razmatramo strategije kako da skinemo stigmu sa ove reči. Moj predlog je jednostavan: ako želimo da spasemo ovu reč, dovoljno je da je koristimo. Ne treba da je se stidimo, ne treba da stavljamo ograde poput: „Nisam feministkinja, ali…“ Ne smemo, poput jedne ministarke u Vladi Srbije da, kad imamo dobar poslovni predlog, isti šapnemo muškom kolegi, koji će ga predstaviti kao svoj. Naravno, kad kažem da nešto ne smemo, ne znači da mislim kako to treba zabraniti nekakvim zakonom. Ali, zaista mislim da to sebi ne smemo da dopustimo iz jednog vrlo prostog razloga: zbog dostojanstva.

Dostojanstvo je jedan od faktora koji čine razliku između ljudskih bića sa jedne, i životinja sa druge strane. Ako ne čuvamo dostojanstvo bićemo ujarmljene, izdržavane i iskorišćavane poput domaćih životinja. Toliko je jednostavno. Zbog dostojanstva i borbe za njega, nekad davno neke žene su davale živote. Ginule su i umirale da bi dobile pravo glasa.

Svojevremeno mi je ovaj argument izašao na nos, jer mislim da je korišćen kako bi se onim ženama koje ne žele da glasaju nametnuo osećaj krivice. Glasačko pravo je pravo, svako je slobodan da ga iskoristi ili ne. Ali, to ne menja činjenicu da su neke žene ginule da bismo mi danas mogle da izaberemo da li ćemo koristiti svoja prava.

Emili Dejvidson, kao i druge britanske, a kasnije i američke sifražetkinje, štrajkovala je glađu. U zatvoru je bila u devet navrata, gde je prisilno hranjena 49 puta… Poginula je 1913. godine na konjičkoj trci, jer je izašla na stazu i pokušala da zakači zastavu sifražetkinja na konja koji je pripadao kralju Džordžu Petom. Sve u ime borbe za žensko pravo glasa. I dan-danas istoričari se upinju da dokažu kako je bila suicidalna. I dan-danas se za nju i njene saborkinje koriste epiteti poput „militantna“ i „radikalna“. Istina, britanske sifražetkinje jesu bile sklone da tu i tamo podmetnu po neku eksploziju. Ali, izvinite: one su dizale u vazduh poštanske sandučiće u poznim noćnim satima, kad nije bilo ljudi u blizini.  Štaviše, jedan od imperativa im je bio da za sobom ne ostavljaju ljudske žrtve.

Mnogo je žena u svim delovima sveta kojima treba da budemo zahvalne za parče slobode koje danas imamo. Aleksandra Kolontaj, Klara Cetkin, Roza Luksemburg, Emili Pankherst, Emili Dejvidson, Alis Pol, Lusi Berns… Sve su to biografije koje ne mogu da stanu u jedan lanak, a važno ih je znati da bi se razumeo smisao Osmog marta i ženske borbe za sopstvena prava.

Iako se obeležava Dan žena obeležava još od 1909. u SAD, od 1911. u Austriji, Danskoj, Nemačkoj i Švajcarskoj, te od 1913. u Rusiji, 8. mart je tek 1977. proglašen za Međunarodni dan žena i od tad ga obeležavaju Ujedinjene nacije. Ovaj Osmi mart je, dakle, 40. po redu. Izgleda da je četrdeset godina dovoljno da se uljuljkamo i pomislimo kako smo ravnopravne i kako nam jednom stečena prava ne može oduzeti niko. Kakva kobna greška! Sloboda je komplikovana. Ne može se osvojiti jednom i više o njoj ne brinuti. Sloboda mora stalno da se čuva i brani. Ako se samo malo opustimo i zaboravimo na to, istog trenutka se pojavljuju krvožedne hijene koje će nam je oduzeti.

Ako do sad to nismo naučile, 2016. godina je bila ključna da ovo utuvimo u glavu. Donald Tramp, osvedočeni seksista, došao je na čelo „slobodnog sveta“. Poljakinjama i dalje nad glavom visi opasnost da im ograniče reproduktvna prava. Makedonke su u tom pogledu već obespravljene. U Srbiji je bilo sličnih pokušaja. U celom regionu bivše Jugoslavije žene potpisuju tajne ugovore sa poslodavcima u kojima se obavezuju da neće zatrudneti u narednih pet godina. Dobijaju otkaze kad zatrudne. U rijaliti programima gledamo kako ih ponižavaju, tuku, pa čak i siluju. Krajem februara u rijalitiju „Parovi“ došlo je do incidenta koji bi vrlo lako mogao da bude silovanje, ali je snimak ekspresno uklonjen sa Jutuba, pa nikada nećemo saznati.

U Srbiji, žrtve silovanja moraju da odgovore na pitanje sudije da li su se branile i zašto nisu. U poslednjih deset godina, u porodičnom nasilju biva ubijeno između 30 i 40 žena. Nezvanične procene kažu da u Srbiji živi oko 80.000 samohranih roditelja, mahom majki, koje nijedan zakon ne prepoznaje kao osetljivu kategoriju. Više o polovine tzv. teško zapošljivih kategorija na tržištu rada čine žene. Prosečan životni vek firme koju u Srbiji otvori žena je dve godine. Od ukupnog broja preduzetnica, njih 66 odsto pokreću posao iz nužde, a ne zato što imaju ambicije. Na osnovnim studijama svih univerziteta uspeva da diplomira mnogo više žena nego muškaraca. Ali, kad je reč o nastavku obrazovanja i sticanju viših akademskih titula, dolazi do velikog obrta: najednom, više je muškaraca među doktorima nauka. Normalno, jer džaba ženi stručnost, obrazovanje, diplome i titule, ako se nije udala i „ostvarila kao majka“.

Koja je, onda, razlika između 19. i 21. veka? Pa, samo u tome što su načini da žene budu ponižene i omalovažene perfidniji i skriveniji. Danas u teoriji imamo i pravo na glasanje i na obrazovanje i na rad. U praksi, spotiču nas na svakom koraku.

Nije pošteno. Pogledajte istoriju sveta i videćete da su žene imale ogromnu ulogu u svemu što je u toj istoriji bilo plemenito i dobro: od radničkih prava, jednakosti, borbe protiv rasizma, do mirovnih pokreta. Nisu čekale da im neko da prava, same su se za njih borile. Žene su se emancipovale same. Sada treba da emancipuju muškarce, a to je daleko teži zadatak. Jer, kako lepo reče jednom glumica Mirjana Karanović: „Zamislite, dođete s posla mrtvi umorni, sačeka vas čista i mirišljava kuća, umirena deca i tanjir tople domaće supe. Pa ko bi se toga dobrovoljno odrekao?“ Dakle, vratimo se na početak ovog teksta: ne trebaju nam kožne tašne na popustu, jer većina nas ni tako snižene ne može sebi da ih priušti. Ne trebaju nam ni ruže ni karanfili, parfemi i ostale lepo upakovane trice. Treba nam život. Samo to.

Ipak, ako je istorija borbe za ženska prava nešto pokazala, to je da žene ne odustaju nikada. Imala sam osam ili devet godina kad sam sa mamom gledala „Telmu i Luiz“. Nisam shvatila gotovo ništa, ali me je najviše zbunio kraj filma u kom njih dve dobrovoljno kolima sleću s litice u sasvim izvesnu smrt. Kad sam pitala mamu zašto su to uradile, dala mi je odgovor koji sam shvatila mnogo godina kasnije. Rekla mi je: „Zato što žene, kad jednom okuse slobodu, neće da je se odreknu po cenu života.“

Jovana Gligorijević

Kao što rekoh prije neki dan na društvenim mrežama, pa započe tu i nekakva žestoka rasprava, od cijele borbe za džender mi ćemo na kraju dobiti samo – osakaćen jezik. I kompletna moja misao, uz realnu opasnost da bude pogrešno džender shvaćena, ni najmanje se nije odnosila na feminizam i potrebu za podrškom pravima žena. Već isključivo na to u šta se ta borba pretvorila.

Osmi mart je, navikli smo, vrijeme kad muškarci političari olako daju izjave u medijima u kojima uglavnom nema ni trunke istine. Budimo realni, nema ni puno žena u politici kod kojih su djela, kad bude stani-pani, ispratila sve ono što povodom osmog marta govore. Ali to je već stvar koja, opet, nema veze sa džender senzitivnošću, već sa partijom, moralom, znanjem i kućnim vaspitanjem.

Međutim, odgovorno tvrdim, uz napomenu da sam na svojoj koži prije tačno tri godine osjetila, ni nevladine organizacije koje se bave pravima žena nisu mnogo učinile. Najčešće se bave super osmišljenim projektima sa dobrim donatorima – bez ikakvog efekta. Vrhunac djelovanja su osmomartovski karanfili. A ja karanfile ne volim.
Prije tri godine, kada sam se, partizanski i o-ruk, kao novinar i slobodni strijelac kandidovala za Savjet Regulatorne agencije za komunikacije BiH i kada su, upravo na mom slučaju, prekršena tri domaća zakona i četiri međunarodne konvencije o ravnopravnosti i diskriminaciji, priče o džender junacima i junakinjama popadaše u vodu. Možda je u prethodnoj rečenici trebalo da napišem i novinarka i strijelkinja, ali me još u to nisu ubijedili/e. Da ne kažem, više sam suštinistkinja, a ne formalkinja. I jedva čekam da me uvjere da griješim.

Elem, da se vratimo na slučaj Milić. (Što bi rekao tada moj duhoviti tata, uvijek sam znao da ćeš biti slučaj.) Da ne prepričavam cijelu proceduru, ko se, kada i kako prijavljuje i bira, uglavnom – bila sam druga po broju bodova na kompletnoj listi. Ako se gleda po nacionalnosti i konstitutivnosti, što je u BiH, bar zakonski, bitno, prva među Srbima. Ali što je najzanimljivije – jedina žena. I kao takva, sviđala se nekome ili ne, po svim zakonima sam morala da budem izabrana. I – nisam. Muški Savjet ministara BiH me precrtao sa liste, ženski poslanici (i iz vlasti i iz opozicije) u parlamentu BiH glasali po nalogu muških šefova. Između ostalog, zato mislim da nije u redu da patrijarhova poslanica, modernim džender jezikom, postane zapravo žena koja sjedi u skupštini. I, da se razumijemo, sve to je politika, i kao takvu je ne opravdavam, ali prihvatam. Džender centre i ombudsmene sada ni ne spominjem, ali su dio ove priče.

Da je bilo volje i želje, u sudskim procesima koji koštaju nekih pet-šest hiljada maraka, džender prava su mogla biti promovisana. Ja sam sama (uz pomoć jednog muškog drugara) sa svojim slučajem stigla do Strazbura, ali je skupa građanska parnica na domaćim sudovima bila jedina istinska mogućnost da se zajednički izborimo i dokažemo da je žena morala da sjedi u Savjetu RAK. I da pokažemo da ženama jeste mjesto u organima odlučivanja, da ženama jeste mjesto na bitnim pozicijama i da žene nisu sagovornici samo za teme o kršenjima njihovih prava, već neko kome treba pokloniti povjerenje.

Partizanski se jesam prijavila i sama odradila većinu posla, ali niko ne može, osim ako nije Supermenka, Spajdermenka, Ajronmenka ili Betmenka, uzbrdo daleko da stigne ako mu neko ne pridrži leđa. I tada mi je trebala podrška. Pitajte me gdje su tada bile ženske organizacije. Gdje i danas. Nigdje. Bezbroj pojedinkinja i borkinja udruženih u razne organizacije i mreže. Javile se na telefon, primile mejl. I nestale. Lažem, dvoje ljudi mi je bilo na usluzi. Svjesnih da je sve otišlo dođavola.

Da rezimiramo. Nemam ništa protiv džender jezika. Osim ako ne skrnavi vrijednost maternjeg i njegov stil. Riječ vršiteljka mi se ne sviđa samo zato što mi se ne sviđa ni riječ vršitelj. Zato što je nastao od riječi vršiti koju, po svim stilskim normama, gdje god je moguće – treba izbjegavati. Jer ni vi sada, bile žene ili muškarci, ne vršite čitanje ovog teksta nego ga jednostavno – čitate.
Nego, šta sam htjela da kažem. Žene, ne dajte da vas zavaraju. Same ste kad vam zatrebaju. Ne muškarci, nego javna i stvarna podrška.

Srećan vam 8. mart, praznik lijepog i mirisnog cvijeća. Što se mene tiče, tulipani su uvijek dobrodošli. Valjda će neko izvršiti branje.

Autorka: Marija Milić, žena koja piše ćirilicom, majka koja ima super moći, jedna od rijetkih koja zna s riječima, ljudima, politikom i pameću.

Prije nego su žene simboliku slavlja pronašle u karanfilu, a muškarci u kupovini istog, desila se inicijativa koja je pokrenula žene da se pobune i da taj datum omoguće.

Ne iz tih razloga, ali iz mnogo većih i neophodnijih.

Inicijatorka svega bila je upravo ona. Clara Zetkin, rođena Ajzner, ćerka je seoskog učitelja i majke domaćice. Odrastajući na selu Viderau u Saksoniji od malena se suočavala sa realnim uslovima života, koji su bili ispod granice prihvatljivog. To je međutim nije sprečilo da se školuje za učiteljicu u klasi Auguste Schmidt, borkinje za prava žena. I to sa samo 15 godina.

U krugu ruskih studenata sa kojima se družila i diskutovala o socijalističkim idejama, upoznala je Ossipa Zetkina. Zajednička interesovanja i slični pogledi na svijet, zbližili su ovo dvoje ljudi, koji su se bavili socijalizmom uprkos zabrani socijalističkih zakona u Njemačkoj u to vrijeme. Upravo radi toga, on je uhapšen na jednom od tajnih Kongresa socijaldemokrata i protjeran iz zemlje. To je nije sprečilo da 1883. godine odluči da se preseli u Pariz kako bi mogla biti sa njim. Uzela je njegovo prezime, ali se nikada nije udala za njega kako ne bi izgubila njemačko državljanstvo. Dobili su dvoje djece. Maksima i Kostja.

Njihov zajednički život bio je nalik na njeno djetinjstvo. Bili su na rubu egzistencije, preživljavajući uz pomoć prijatelja, angažovanih u istom pokretu. Ona se potom odlučila za novinarstvo i prevoditeljstvo i počela se prilagođivati principima marksizma. Njeno najteže doba uslijedilo je kada se Ossip razbolio, a ona morala brinuti za djecu, egzistenciju i njega, koji je bio gotovo nepokretan. Umro je 1889. godine. Iste godine na konferenciji u Parizu, održala je referat o pravima žena koji je naveo žene da se angažuju u socijaldemokratskom pokretu. Snažno se zalagala za prava žena na rad, uprkos tome što su neki od njenih kolega smatrali da je to potpuno apsurdno, jer se radom žena umanjuju plate muškarcima.

Istupala je javno i govorila kako se žene moraju konačno osloboditi nadmoći muškaraca, jer ne postoji razlog zašto bi oni bili nadmoćniji.

Samo godinu dana kasnije vratila se u Njemačku, nakon što su ukinuti i zakoni o zabrani socijalista. Radila je kao urednica časopisa “Jednakost” čitavih 25 godina, zalagajući se za poboljšanje prava žena u društvu. Poseban akcenat stavljala je na ekonomsku nezavisnost žena, koja bi im omogućila i jednake plate za iste poslove, pravo na organizovanje u sindikate, ali i interesne saveze. Željela je da im se dodijeli i jednako političko pravo kao muškarcima. Njene inicijative i zalaganja usvojena su prvog puta kada je Međunarodni dan žena proslavljen 1911. godine.

Njen osvrt na bračnu zajednicu bio je preteča feminističkog pogleda na svijet. Smatrala je da ga treba postaviti na temelje ravnopravnosti koja je podrazumijevala i jednake uloge u odgoju i obrazovanju djece. Nikakav oblik stereotipa nije mogao biti opravdanje za žene koje su morale potisnuti karijeru zbog porodice.

“Kako muškarac i žena pripadaju jedno s drugim pri stvaranju djeteta, tako i pripadaju jedno s drugim pri odgoju djeteta, jer odgoj je drugo stvaranje djeteta i u mnogo slučajeva i važniji dio stvaranja djeteta, a kasnije čovjeka”, isticala je i posebno akcentovajući na obavezu roditelja da djecu odgajaju na isti način. Bez obzira na pol i uzrast, svi su trebali obavljati sve, jednako posvećeno i predano. Ako pak roditelji odluče da se razvedu, ona nije vidjela razlog zašto da to ne urade.

Sve što bi sebi dozvolila, tolerisala bi i kod drugih žena, jer vjerovala je da su dvostruki standardi apsolutno nedopustivi. Abortus je iz njenog ugla bio i ostao ženin izbor, jer se radilo o njenom tijelu, dok je ljubav mogla biti slobodna na sve moguće načine.

U skladu sa izrečenim i sebi je omogućila istu, vjenčanjem sa 18 godina mlađim pjesnikom i slikarom Fridrihom Cundelasom kojim je živjela u Stuttgartu. Za vrijeme rata odobrenog od strane vrha socijaldemokratske partije, javno se suprotstavila i zalagala za reforme. Pozivajući žene na Konferenciju žena, ali i za kraj rata, uhapšena je zbog izdaje zemlje. Ubrzo je pak puštena iz pritvora.

Grupa radikalnih ljevičara, kojoj je i sama pripadala oformila je 1917. godine “Nezavisnu socijaldemokratsku partiju” u kojoj se nalazila i njena dugogodišnja prijateljica i aktivistkinja Roza Luksemburg. Sve to prouzrokovalo je gubitak pozicije u “Jednakosti”. Ona se pak snašla i počela uređivati “Komunistkinju” ženski časopis. Nakon četiri godine na Međunarodnoj konferenciji žena izabrana je za voditeljicu zapadnoevropskog međunarodnog sekretarijata Kominterne žena u Berlinu.

Umrla je 1933. godine u Rusiji gdje je i sahranjena. Ostala je zapamćena kao ona koja se borila da omogući sve ono što žene danas imaju, ali nekada nedovoljno svjesne i zanemaruju. Srećan joj dan koji nam je omogućila.

To su one žene koje će popljuvati sve što taj dan danas sa sobom nosi, zaklinjući se u istorijske fakte kako je to bila zapravo borba za ravnopravnost, ali će iste te uzeti karanfil kao poklon. Pojesti bombonjeru i popiti koktel u ladies night zato što su žene. Neće se pitati je li to diskriminatorno, apsurdno i nadasve licemjerno, jer one imaju pravo slaviti ono po čemu pljuju.

Svaka od nas, ma koliko se u svoju nezavisnost klela, u srži ima potrebu da bude pažena i zapažena. Mnoge od nas dobile su danas cvijeće i poklone, otišle na večere i niti jednoj osobi nismo rekle: “Što mi to poklanjaš” već objeručke prihvatile poklone za pol.

A što to slavim danas, kad već sutra nemam ista prava sa onim ko mi uručuje poklon?

Zašto je u redu da me neko večeras časti, jer sam žena, a već sutra da mi kaže kako nemam rezervaciju za isto mjesto?

Zašto je u redu da me večeras vole, ako neće sutra?

U konačnici zašto da mi glume poštovanje koje ni juče nisu imali? Zato što je Osmi mart, što sam žena i što volim to tako s vremena na vrijeme. O tome koliko nas muškarci osporavaju, rečeno je i previše. Čak i da nije, dokazano je. Ali ono što je uvijek posebno zanimljiva tema, a pri tome neminovnost jeste to što se same uvijek najviše unazadimo.

Svaka od nas, ma koliko se u svoju nezavisnost klela, u srži ima potrebu da bude pažena i zapažena. Mnoge od nas dobile su danas cvijeće i poklone, otišle na večere i niti jednoj osobi nismo rekle: “Što mi to poklanjaš” već objeručke prihvatile poklone za pol.

Koliko je žena danas izašlo na osmomartovski marš, istupilo javno i pobunilo se?

Koliko je vas reklo mužu da neće ništa danas, jer hoće sve preostale dane?

Koliko poslodavcu da vrijedi jednako kao i kolega nasuprot nje koji je promaknut na osnovu pola?

Koliko je odbilo piće dobrodošlice damama?

Biće da mnoge nisu, jer popilo se, slavi se, a feminizam ostavlja za dan nakon proslave. Suština svih ljudi, ne samo žena je ta da veoma često i gotovo šablonski ponovljeno slave ono po čemu pljuju. Počevši od proslave Nove godine, kada su svi odlučni u tome da ta veče ne znači ništa, a onda popune lokale, vikendice i stolove hranom do toga da se Dan zaljubljenih ne slavi, ali se iščekuje, pokloni primaju i daju, a u vazduhu osjeti nadolazeći Dan žena.

Ja ne želim da prihvatim taj cvijet kao podsjetnik na to da sam “slabija, nježnija, ali danas proslavljena”. Ako već želi neka ga pokloni bilo koji drugi dan u godini, samo ne danas.

Ne želim bonus u firmi da se sredim, jer radije bih sređeno stanje u poslovnom svijetu.

Ne želim da popijem piće koje ću sutra regularno platiti, jer prošla je moja bajka. Baš kao Pepeljugina.

Koliko je žena danas izašlo na osmomartovski marš, istupilo javno i pobunilo se?

Koliko je vas reklo mužu da neće ništa danas, jer hoće sve preostale dane?

Koliko poslodavcu da vrijedi jednako kao i kolega nasuprot nje koji je promaknut na osnovu pola?

Koliko je odbilo piće dobrodošlice damama?

Svaka od nas danas ima svoju bajku, u kojoj se sređuje i sprema, izlazi i raduje. Osmjehuje i uživa, a već od sutra briše podove i pere suđe. Presvlači djecu i sjedi kod kuće nezaposlena. Ili ide na manje plaćen posao, koji je sve što može trenutno dobiti. Svaka od nas sutra ustaje i pita se jesu li odluke o njenom tijelu samo njene ili se u sve upliće svako ko poželi.

Svaka od nas stoji u redu iza niza muškaraca koji se da im ne bismo gledali u leđa okrenu i poklone maleni znak pažnje. Malen onoliko koliko i njihov, ali i naš mar za nama.

Feministkinje sa karanfilom u ruci, srećan praznik praznovjerja, jer vam je stav uvenuo kao i cvijeće.

Ja ne želim da prihvatim taj cvijet kao podsjetnik na to da sam “slabija, nježnija, ali danas proslavljena”. Ako već želi neka ga pokloni bilo koji drugi dan u godini, samo ne danas. Ne želim bonus u firmi da se sredim, jer radije bih sređeno stanje u poslovnom svijetu. Ne želim da popijem piće koje ću sutra regularno platiti, jer prošla je moja bajka. Baš kao Pepeljugina.

Dan u kome mi mama naredne četiri godine, pored vrećice s patikama za fizičko i kese za blok broj pet, utrapi i svoj neraspakovani sindikalni poklon. Na putu do škole mrmljam ‘’Srećan osmi mart, učiteljice!’’ i opominjem se da ovog puta ne zurim u pod. Vlada ‘’Krstača’’ mi još u školskom dvorištu pred početak prvog časa taj isti poklon zapleni. Zalepim mu šlajmaru. Uzaludno iščekujem pomoć dok udarci pljušte, jer Damjan ne ide u moju školu. Tuču prekidaju zvono za prvi čas i opomene direktorke da se devojčice ne smeju tući na osmi mart. Za druge dane ne znam, nije spomenula. Strelja nas pogledom sa prozora prvog sprata. ‘’Matora julovka’’, promrsi Vlada. A iz direktorkine crne kovrdžave kose štrči crveni karanfil.

Onda idem u sedmi razred i dečaci su nama devojčicama poklonili svoju užinu. Debeljuškaste pubertetlijke se ustručavaju da prihvate poklon, jedna plače u školskom veceu. Ja sam oduvek mršava. Jedem zdušno da mi ode u sise i posmatram kako razredna postiđenim dečacima pretura po džepovima. Vadi sitniš i sabira ga u hodu tačno u paru. Razredna predaje matematiku. Onda pošalje dvojicu najmanje prefriganih da na obližnjoj pijaci kupe dvanaest karanfila, posebno upakovanih. Devojčice vade ogledalca i šljokičava labela, nameštaju šiške, biće svečano. Ja se cerim u ogledalce u obliku jabuke i uklanjam ostatke užine. Imam Sunđer Bob zube i tu se nažalost ništa ne može. Ogledalce mi je poklonio Damjan za neki prethodni osmi mart. Naterala ga mama. Sve smo spremne, iščekujemo. Jedino ona jedna najdeblja još uvek plače u veceu.

Svake godine u ovo vreme društvene mreže postanu poprište borbe između smernih karanfiluša i žena kojima je svaki dan osmi mart. Prve su rodonačelnice svih oblika komercijalizacije vezanih za dan žena. One haštaguju Svarovskog i najdivnijeg supruga na svetu. Osećaju se voljeno po fejsbuk statusima i postuju foto-pačvork najdražih momenata tog dana. Ove druge su neustrašive braniteljke autentičnog značenja dana žena. Njihovim venama teče sertifikovana krv američkih tekstilnih radnica s polovine devetnaestog veka. Proključala od mizoginije sa kojom se svakodnevno susreću u sopstvenom domaćinstvu, na radnom mestu, na ulici i u televizijskim prenosima sednica parlamenta. Njima ne treba jedan dan godišnje da bi se setile da su žene-majke-kraljice. Savršeno nenadjebive i savršeno nezajebive. Jedino u čemu se i jedne i druge slažu jeste da su karanfili i ‘’tacky’’ i nepoželjno retro. A ja se ne slažem ni sa jednom od njih.

Nisam autentična čukununuka američkih tekstilnih radnica, ali ne nosim ni Svarovski kristale. A ipak neizmerno volim dan žena, jer smatram da sve važne stvari na ovom svetu treba da imaju svoj dan. Dok obmotavam točkove svog bicikla kilometrima prašnjavog druma ili plutam do samozaborava po toploj površini obližnjeg jezera, čini mi se da nema lepše proslave života i činjenice da sam jednom rođena. Onda se setim mamine čuvene Vieneta torte i ipak jedva čekam i svoj rođendan. Jer lepo je imati jedan sasvim poseban dan za stvari koje su ti posebno važne. Razumete šta hoću da kažem. Jednako volim i dan zaljubljenih i dan mladosti. Jedino ne volim dan kada je Damjan umro.

Osmi je mart i ja ću željno iščekivati da mi neki klipan uruči crveni karanfil. A onda ću ih sama kupiti na obližnjoj pijaci. Jer ih volim. Za mene su oni ono pravo retro. I pre i posle tog dana biću žena koja je po nekim pitanjima sasvim privilegovana, dok ću za neke druge stvari morati da se borim. Sa zasukanim rukavima i bez predaha u godinama koje dolaze. Rano ujutru tog dana počupaću dve kite cveća iz nekadašnje bašte bele Danice. Jednu za moju baku, drugu za Damjana.