Fokus ovogodišnjeg obilježavanja Međunarodnog dana migranata je ukazivanje na značajan doprinos migranata ekonomijama svojih zemalja i zemalja u koje migriraju te unapređenje kulturne razmjene i razumijevanja, promocija društvene uključenosti i proslava kreativnost i različitih vještina migranata.

Ovom prilikom Laura Lungarotti, šefica misije IOM-a u Bosni i Hercegovini i Subregionalna koordinatorica za Zapadni Balkan, istakla je: “Kako se i Bosna i Hercegovina suočava sa sve većim nedostatkom radne snage u nekim ključnim privrednim sektorima, htjeli smo da danas iskoristimo vrijeme i sagledamo koje najbolje prakse treba podsticati u zemlji da se izazovi migracija transformišu u ekonomske prilike’’.

Upravo o prilikama koje migranti donose razgovaralo se i na panel diskusiji pod nazivom „Ekonomski potencijal migranata“ koja je održana u sklopu događaja. Istaknuti panelisti: Christopher Sheldon, šef Ureda Svjetske banke za BiH i Crnu Goru, Jean-Baptiste Andreani, direktor IFA Paris Group, Jovana Tulomović, direktorica Mesne industrije Tulumović i Asiim Khan, direktor za Zapadni Balkan Hidesigna učestovali su na ovom panelu.

Složili su se da migracije nisu kriza modernog doba nego globalni fenomen koji postoji od kada je čovječanstva i da na njih treba gledati kao izvor prosperiteta, inovacija i održivog razvoja, o čemu svjedoče i razna istraživanja koja govore o pozitivnom uticaju migranata na tržište rada, na javne finansije i na ekonomski rast država domaćina.

Da na svom putu migranti sa sobom nose svoja znanja, vještine i kulturnu baštinu, koja predstavljaju potencijal i prilike za stvaranje otpornijih i inkluzivnijih zajednica te oblikovanje globalnog društvenog i ekonomskog okruženja, svjedoči i umjetnički performans prikazan u okviru ovogodišnjeg obilježavanja.

Naime, No Nation Fashion x Jase King zajedno sa glumcima iz Banjaluke izveli su svojevrsni igrokaz u tri čina gdje su prikazani odjevni predmeti koje su kreirali i izradili upravo migranti. Kolekcija koja je predstavljena oslikava razvojni pravac i put ljudi u pokretu od njihovog odlaska iz domova i tranzita do konačnog odredišta, koje se ogleda u socijalnoj i kulturnoj integraciji.

Jean-Baptiste Andreani naveo je da: „Moda mora zauzeti svoje mjesto kao univerzalni jezik koji ujedinjuje naša uvjerenja. Kroz naše različite projekte, posljednji u saradnji sa IOM-om u Bosni i Hercegovini, želimo zastupati vrijednosti različitosti i inkluzije. Kreativnost prevazilazi granice. Svi možemo učiti iz naših razlika”.

Učesnica na panel diskusiji, Jovana Tulomović, direktorica Mesne industrije Tulumović, je istakla: „Današnje poslovne izazove vezane za nedostatak radne snage smo riješili angažovanjem migranata, što nam je pomoglo da naše poslovne procese sprovodimo neometano, a izazove uspješno prevaziđemo“.

Događaj koji je okupio mnogobrojne zvanice predstavio je upravo to: doprinos grupe talentiranih pojedinaca koji su došli iz različitih dijelova svijeta i podijelili svoje znanje, vještine i kulturu kako bi stvorili nešto značajno i vrijedno. Događaj se mogao pratiti i uživo putem IOM Bosna i Hercegovina Facebook i Instagram profila.

Radili su u fabrikama, na gradilištima puteva i zgrada, u restoranima i hotelima. Švajcarska izuzetno uspješna ekonomija, njena dobra infrastruktura, nesumnjivo je takva dijelom zahvaljujući njima. Ali bilo je grešaka u sistemu.

Migranti su dobijali radne dozvole na devet ili dvanaest mjeseci; mnogi su živjeli u barakama, pošto je njihova jedina funkcija u Švajcarskoj bila da rade.

A članovima porodica – među njima i maloj djeci – nije bio dozvoljen ulazak u zemlju.  Muž i žena mogli su da rade u Švajcarskoj, ali, prema radnim dozvolama, njihova djeca morala su da ostanu kod kuće.

Eđidio Stiljano, sada u šezdesetim, sjeća se da ga je, kad je imao tri godine, njegova baka povela da maše vozu koji je iz Italije polazio za Švajcarsku.

„Nisam znao da je u vozu moja majka”, prisjeća se on.

„Smatrali su da sam suviše mali da bi mi rekli šta se stvarno dešava. Ali moja majka je željela da me vidi još jedan, poslednji put.”  Sistem je mogao da funkcioniše da su migrantski radnici zaista tu bili privremeno. Ali njihove dozvole su obnavljanje godinu za godinom, a neki od njih proveli su čitave živote radeći u Švajcarskoj.

Melinda Nađ Obonji imala je samo godinu dana kad su ona i njen stariji brat ostavljeni kod bake u Vojvodini, u Srbiji. Uprkos njihovoj sezonskoj radnoj dozvoli koja nije dozvoljavala djecu, Melindini roditelji su se nadali da će im, jednom kad se skrase u Švajcarskoj, biti dopušteno da dovedu i djecu.

„Pisali su pisma imigracionoj policiji, ali su bili odbijani, policija je bila veoma stroga. Mislim da im je to ostavilo traume za čitav život, kao i, naravno, nama djeci.”

Melinda sada vjeruje da su zakoni o migrantskim radnicima „istinski uništili njenu porodicu”. Mnogi će se zapitati zašto roditelji koji su očajnički želeli da ponovo budu sa svojom decom prosto nisu otišli kući. Ali kao što je čest slučaj sa migrantskim radnicima, novac koji su zarađivali u inostranstvu spašavao ih je siromaštva kod kuće.

U međuvremenu, švajcarska ekonomija je procvjetala na plećima strane radne snage. Kristina Šulc, istoričarka i specijalistkinja za migraciju na Univerzitetu Neušatel, ističe da je, poslije Drugog svjetskog rata, švajcarski sistem regrutovanja radnika iz okolnih zemalja doživljavan u veoma pozitivnom svjetlu.

„Te druge zemlje bile su ratom razorene… a Švajcarskoj su bili potrebni radnici. Južna Italija je bila siromašna… smatralo se da je praktično humanitaran čin dovesti ih da rade tamo.” Ali mnogi roditelji, među njima i roditelji Eđidija Stiljana, nisu mogli da podnesu da budu razdvojeni od svoje djece.

Oni su osmislili tajne strategije za izlaženje na kraj sa imigrantskim propisima. Umjesto da mole vlasti da dozvole da njihova djeca dođu s njima, prokrijumčarili su ih u zemlju i tamo držali u tajnosti. Eđidio je stigao sa sedam godina.

„Krio sam se od prvih trenutaka boravka u Švajcarskoj”, kaže on:„Moj otac nije mogao djetetu da objasni imigracionu politiku, tako da je samo rekao – ne dozvoli da te bilo ko vidi, samo se krij i igraj se u šumi. I tako sam ja to i radio.”

Skrivanje je značilo da nije pohađao školu. To je značilo i da je, kad je Eđidio slomio ruku, morao da se nađe doktor koji će o tome ćutati, umjesto da odu pravo u bolnicu. Ali jednog dana je Eđidio u šumi naletio na drugu grupu djece i nije mogao da odoli da im se pridruži u igri. Te večeri im je policija pokucala na vrata, rekavši roditeljima da njihovo dete mora da ode. Procenjuje se da je do sedamdesetih bilo na hiljade skrivene djece u Švajcarskoj.

Danas, u istorijskom muzeju švajcarskog časovničarskog grada Šo de Fon, otvorena je izložba koja prikazuje kako su izgledali njihovi životi. Neke majke priznaju da su tokom dana zaključavale djecu u stanove da bi bile sigurne da ih niko neće vidjeti.

Djeci je dopuštano noću da izađu da se igraju. Mnoge porodice živjele su u malim studio apartmanima, zato što bi, objašnjava izložba, veći stanovi primjereniji porodicama izazvali sumnju.

„Teško je zamisliti djecu zaključanu kod kuće, kako žive sama, ne idu u školu”, kaže direktor izložbe Frančesko Garufo. „I to je još skorašnja istorija… dešavalo se koliko juče.”

Istoričarka Kristina Šulc smatra da su priče o djeci utoliko šokantnije kad se ima u vidu posvećenost Švajcarske porodičnom životu posle rata.

„Bila je to nova ideologija u Švajcarskoj… ideja svete porodice koje mora da se zaštiti, žene nisu imale pravo glasa u Švajcarskoj do 1971, od njih se nije očekivalo da rade, od njih se očekivalo da ostanu kod kuće sa djecom.

Postepeno je švajcarska strategija bila podrivana. Migrantski radnici su protestovali, lokalna policija i nastavnici su žmurili na „ilegalnu” djecu u vlastitim zajednicama, neka sela su čak osnivala tajne škole za migrantsku djecu. Slavni švajcarski pisac Maks Friš se uključio u debatu, pišući „željeli smo radnike, ali umjesto njih smo dobili ljude”.

Djeca, među njima Melinda i Eđidio, počela su da se pridružuju roditeljima. Melinda, koja je ponovo počela da živi sa roditeljima kad je imala pet godina, sada je spisateljica i muzičarka u Cirihu, dok je Eđidio neuro edukator u Sankt Galenu.

Na neki način, sebe smatraju srećnijima od drugih: poslije pritiska iz Rima, djeci italijanskih migranata dozvoljeno je da uđu u zemlju čim su im roditelji živjeli u Švajcarskoj duže od pet godina. Melindini roditelji su konačno pronašli saosjećajnog birokratu i dobili dozvolu da dovedu djecu.

Ali iako se ponekad sprovodio arbitrarno, zakon koji zabranjuje djecu ostao je i dalje na snazi, a mnoge porodice bile su razdvojene decenijama. Eđidio Stiljano se konačno skrasio u Švajcarskoj i ne mora više da se krije.

Sezonska radna dozvola konačno je ukinuta 2002. godine, kad je Švajcarska pristala da se pridruži politici EU o slobodnom kretanju ljudi. Danas su djeca migrantskih radnika odrasla i mnoga od njih, uključujući Melindu i Eđidija, formirala su grupu koja zahtijeva makar da im se prizna kroz šta su prošli.

„Prvo bih željela izvinjenje od švajcarske države”, kaže Melinda.

„Želim da se priča o migrantskim radnicima nađe u švajcarskim udžbenicima iz istorije, zato što su hiljade porodica patile”, dodaje Eđidio.  Pominje se i novčana odšteta, ali je za Eđidija priznanje važnije.

„Vrijeme koje sam mogao da provedem sa porodicom, u školi, ne mogu da vratim. To ne može da se nadoknadi.”

Preuzeto sa: nezavisne.com