Nakon “Trojice za Kartal” (Bodoni, 2022.), remasteriranog izdanja svoje kultne knjige priča “Sarajevski Marlboro” (Fraktura, 2018.), koji je nagrađen prestižnom nagradom Fric za najbolju fikcijsku prozu, Miljenko Jergović napisao je još jednu posvetu gradu – ovog puta neimenovanom, svakom ranjenom gradu na svijetu poput Buče ili Alepa, gradu u kojem žive, dišu i vole ljudi okruženi smrću.

“Ovo nije knjiga o bilo kojem od brojnih ratova koje smo doživjeli. Ovo uopće nije knjiga o ratu. Ovo je knjiga o gradu pod opsadom i o ljudima pod opsadom. Unutarnjom i vanjskom. Grad je prostor koji svi oni naseljavaju. Grad je živčani sustav i krvotok svakog od tih ljudi. Svako poglavlje može se čitati kao zasebna priča, ali se svaka priča dovršava tek u cjelini Rata.

Rat se ne bi trebao čitati napreskok, slučajnim otvaranjem knjige, jer se na taj način stvara zbrka u njenom vremenu. Ali i u vremenu samog čitatelja. Stvara se košmar iz kojeg nema izlaza. Rat je poput sata i kalendara, knjiga precizne kronologije. Njezina dramaturgija proizlazi iz kronologije, kao što biva u svakome ratu, kao i u mentalnoj bolesti koja simulira rat. Rat valja čitati po redu, jer samo tako nađe se izlaz iz rata, izlaz iz grada pod opsadom”, piše izdavač.

“Miljenko Jergović; Sarajevo, 1966. Šest mu je kad burovitog jesenjeg jutra pješači od kuće u Gornjoj vali do škole u Donjoj vali, i prvi put jasno osjeti dvije osobe u sebi. Jedna je taj dječak koji upravo ide u školu, a druga odrastao čovjek, tjeskoban i uplašen.

Nadnesen nad dječaka, komentira ga s drugog kraja svijesti. S godinama razlika između dvije osobe nije se smanjivala, premda se dijete mijenjalo i u određenom smislu raslo. Dijete je napisalo svu fikciju, proznu i pjesničku. Odrasli bavi se novinarstvom, piše o knjigama i o umjetnosti. Prva osoba umije preći na poslove druge osobe. Druga nikad ne prelazi na poslove prve. Nije osjetio strepnju da bi se mogli sasvim razdvojiti”, piše Fraktura.