Sve inspirativne žene sa kojima radimo intervju zamolimo da se opšu u tri rečenice. Šta misliš, koje tvoje osobine te određuju? Ko je Jelena Stegić?

Uvijek je nezahvalno govoriti o sebi, ali pokušaću. Rekla bih da me u velikom mjeri oslikava izbor profesije, tj. moja ljubav prema jezicima i književnosti. Moja najveća strast od malih nogu je beletristika, koja mi je otvorila vrata u razne svjetove i vjerujem da je značajno uticala na građenje mojih određenih osobina. Kao strane svoje ličnosti koje se meni lično dopadaju, istakla bih odgovornost (prema ljudima i prema poslu), sposobnost slušanja, što mislim da je vještina koja izumire u 21. vijeku, i dobro pamćenje.

Jedna si od onih kojima se ukazala prilika da obavljaš praksu u Ministarstvu za evropske integracije i međunarodnu saradnju, na četvrtoj godini fakulteta. Kako ti je to iskustvo pomoglo u tvom profesionalnom razvoju?

Kao student engleskog jezika i književnosti nisam ni sanjala da bi mogla da mi se pruži takva prilika, pogotovo što se studenti jezika dobrovoljno ili sticajem okolnosti usmjeravaju na radu u prosvjeti. Jako me obradovalo kada me naš profesor koji je koordinirao sprovođenje prakse ispred Filološkog fakulteta prepoznao kao dobrog kandidata i preporučio kolegama u Ministarstvu. Obavljanje prakse mi je potvrdilo da rad u prosvjeti nije moj prvi izbor i tokom tri mjeseca sam bila u prilici da naučim mnogo praktičnih stvari kada je riječ o prevođenju, ali i o evropskim integracijama i radu u administraciji uopšteno. Takođe sam shvatila koliko je važno biti dio dobrog tima i u radu pored sebe imati kolege koji mogu i žele da odgovore na sva pitanja i pruže svu moguću podršku.

Kojim poslovima si se bavila na samoj praksi i da li bi studentima preporučila da prihvate praksu ukoliko im se ukaže prilika i zašto?

Praksa je bila izuzetno dobro organizovana, tako da smo imali vremena za obaveze na fakultetu, a određeni broj sati tokom sedmice smo provodili u Ministarstvu. Moji zadaci su podrazumijevali prevođenje dokumenata vezanih za proces evropskih integracija. Kolege iz Resora za evropske integracije su me tokom ta tri mjeseca upoznali i sa nekim osnovnim aspektima poslovne korespondencije i kancelarijskog poslovanja, što mi je kasnije puno značilo.

Svim studentima bih preporučila da prihvate bilo koji vid prakse tokom studija, jer vjerujem da je moguće uklopiti sve obaveze i organizovati svoje vrijeme. Praktičan rad tokom studija je neprocjenjiv, mladi ljudi se uče obavezama koje ih čekaju kasnije u životu, te nauče da praktično primijene znanja usvojena tokom formalnog obrazovanja. Na taj način mladi ljudi postaju konkurentniji i spremniji za ulazak na tržište rada.

Nakon prakse i volontiranja postala si viši stručni suradnik za prevođenje, koliko je posao u ministarstvu Vlade RS zahtjevan?  Sa kakvim izazovima se najčešće susrećeš pošto svi mi poslove u Vladi zamišljamo kao gomilu papirologije i protokola, bez prostora za neku kreativnost?

Rekla bih da je posao više izazovan nego zahtjevan. Sve je puno lakše kada vam je stalo do posla koji obavljate. Iako su radni zadaci utvrđeni i obavljaju se po utvrđenim procedurama, uvijek postoji prostor za dobru ideju ili unapređenje određenog radnog procesa. Jako je važno imati dobre saradnike i rukovodioce koji znaju da prepoznaju dobru ideju i podrže je. Prevođenje je samo po sebi jako kreativan proces, pa čak i kad se prevode službeni dokumenti. Uvijek je izazovno pronaći najadekvatniji termin, ispoštovati zadane rokove, ispoštovati pravopisna i gramatička pravila u najvećoj mogućoj mjeri…

Koji su to izazovi sa kojima si se susretala?

 Kao posebne izazove bih navela izradu priručnika za prevodioce i redaktore, jer to podrazumijeva potpuno drugačiji i studiozniji pristup poslu i jeziku. Vrlo kompleksan i izazovan posao je uvijek prevođenje propisa, zbog specifične pravne terminologije, i tu je jako važno osloniti se na pravnike koji dobro poznaju engleski jezik. Takođe, izazovno je prevoditi dokumente koje izrađuje EU, budući da je u pitanju višejezična organizacija u kojoj se engleski jezik mijenjao pod uticajem drugih službenih jezika EU.

S obzirom na to da si neko vrijeme držala privatne časove djeci i odraslima, gdje sebe vidiš u budućnosti? Da li je to profesura ili je to ipak neka od institucija?

 Nakon tromjesečne prakse u Ministarstvu, nisam mogla ni pretpostaviti da ću se ponovo vratiti. Ipak, nakon odbranjenog diplomskog rada, pozvana sam da učestvujem u izradi priručnika za prevođenju u procesu evropskih integracija. Nakon toga mi je ponuđen volonterski ugovor, kako bih dodatno izbrusila svoje znanje i vještine i stekla uslove za polaganje državnog ispita. Budući da se takve prilike rijetko pružaju, prihvatila sam ponudu, radila na sebi, i danas sam zaposlenik Ministarstva i zaista radim ono što volim.

Ministarstvo je okupilo tim mladih ljudi koji su jako posvećeni poslu i koji konstantno rade na jačanju svojih znanja i vještina. Zbog same prirode posla, vrlo često nam se pružaju mogućnosti odlaska na obuke iz različitih oblasti evropskih integracija, pa mi se nedavno pružila prilika i da posjetim institucije EU i pobliže razumijem način na koji one funkcionišu.

Svako znanje koje usvojimo kako kroz obuke tako i kroz praktičan rad trudimo se da prenesemo jedni drugima, kako bi cijeli tim mogao da jača svoje kapacitete.

Iskreno se divim prosvetnim radnicima i mislim da je neprocjenjivo umjeti prenijeti znanje.

Sve svoje đake (bez obzira na njihove godine) rado pamtim i uživala sam u svakoj saradnji, ali mislim da rad u prosvjeti nije za mene. Naročito to uvidim kada razgovaram sa nekim od svojih prijatelja i kolega sa fakulteta koji rade u obrazovanju i rođeni su za to.

Volim svoj posao prevodioca, vrlo je konkretan i izazovan da me motiviše da radim na sebi.

Misliš li da mlađim generacijama nedostaje inicijative i ambicije i šta misliš da je potrebno za uspjeh?

Vjerujem su mladi ljudi ambiciozni, ali nisu dovoljno upoznati sa mogućnostima koje im se pružaju. Svi treba da prepoznamo šta nas čini srećnim i u čemu želimo da napredujemo. Kad to utvrdimo, možemo da iskoristimo blagodeti interneta, informacije koje tamo možemo da pronađemo i iskustva drugih ljudi i pokušamo sebi otvoriti neka vrata.

Voliš da putuješ i da se opuštaš uz dobru knjigu ili seriju, koje je najinspirativnije mjesto koje si posjetila i zašto te očaralo i šta bi nam preporučila za odmaranje mozga ovih dana? 

Vremenom sam shvatila da su mi u najdražem sjećanju ostala mjesta koja sam posjećivala u dobrom društvu. Zvučaće kao potpuni kliše, ali bih izdvojila Pariz. Iako mi kao turisti uvidimo sve strane života u velikim gradovima, koje ne podrazumijevaju samo lijepe scene iz holivudskih filmova, mene je Pariz apsolutno oduševio. Muzeji, galerije, istorijska zdanja, bulevari, parkovi i prostranstvo grada, sve mi se činilo savršeno i radujem se povratku u taj grad.

Veliki sam ljubitelj beletristike i teško mi je izdvojiti samo tri knjige. Iskusan sam čitalac i zaista se trudim da pažljivo biram šta ću čitati, mada mi se čini da uvijek knjige pronađu mene. Ali u prethodnih godinu dana naslovi koji su me oduševili su vrlo iskreno i otvoreno djelo Silvije Plat „Stakleno zvono“, „Moramo da razgovaramo o Kevinu“ autorke Lajonel Šrajver i „Bog malih stvari“ autorke Arundati Roj.

Sa serijama je ipak malo lakše. Tri serije koje su me zaista oduševile u tom periodu su „Ozark“, „Nasljeđe“ (Succession) i „Doušnici“ (The Wire). Radujem se i posljednjoj sezoni odlične serije Peaky Blinders.