Upravo zato pravilo „Ma“ podrazumijeva svjesnu pauzu – trenutak kada partneri biraju tišinu umjesto sukoba. Ta tišina nije znak udaljavanja, već poštovanja, jer pokazuje da ne žele da povrijede jedno drugo dok su uznemireni. Kada se tijelo smiri, um postaje jasniji, a tada razgovor dobija potpuno drugačiji ton – mirniji, iskreniji i konstruktivniji.

Jednostavan ritual koji vraća balans u odnos za samo nekoliko minuta

Pravilo „Ma“ ima vrlo jasnu strukturu – nema telefona, nema kontakta očima i nema razgovora. Partneri jednostavno sjede u tišini nekoliko minuta, dopuštajući tijelu da se vrati u stanje ravnoteže. Iako na prvi pogled djeluje neobično, ovaj pristup ima snažno psihološko uporište, jer smanjuje nivo stresa i sprječava impulsivne reakcije.

Umjesto da se sukob produbi, on se zaustavlja u samom začetku. Tek kada se emocije slegnu, dolazi vrijeme za razgovor – ali tada bez optužbi, bez povišenog tona i sa mnogo više razumijevanja.

Kako pravilo „Ma“ pretvara krizu u priliku za jačanje veze?

Najveća vrijednost ovog pravila nije u samoj tišini, već u onome što dolazi poslije nje. Kada partneri nauče da ne reaguju impulsivno, već svjesno, svaki konflikt postaje prilika za rast, a ne razlog za udaljavanje. Umjesto da se povrede gomilaju, one se smiruju i rješavaju na zdrav način.

Upravo zato mnogi japanski parovi smatraju da ljubav ne znači stalno izražavanje emocija, već sposobnost da ih kontrolišemo kada je to najpotrebnije. U svijetu gdje se sve odvija brzo i burno, ova metoda podsjeća da je ponekad upravo tišina ono što najviše čuva odnos, piše 24sedam.

Izvor: Nezavisne

Gosti Oslobođene su Dr. Ingrid Macdonald, Rezidentna koordinatorica UN-a u BiH, Goran Čerkez, pomoćnik federalnog ministra zdravstva i Kristina Jozić, predsjednica Udruženja „Mreža policijskih službenica“

Sutra u Oslobođenoj govorimo o važnim stvarima: kako su žene, mir i sigurnost povezani u Bosni i Hercegovini. Danas pobliže razmatramo provedbu Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, poznate kao Agenda „Žene, mir i sigurnost“, u BiH.

Kako se približavamo 30. godišnjici Dejtonskog mirovnog sporazuma i 25. godišnjici Agende „Žene, mir i sigurnost“, istražit ćemo kontinuirane napore Ujedinjenih nacija, posebno Fonda za izgradnju mira, na održavanju mira, sigurnosti i održivog razvoja u BiH.

Koje su inicijative Ujedinjene nacije poduzele kako bi olakšale izgradnju mira u Bosni i Hercegovini nakon rata i s kojim izazovima su se suočile u svojim naporima, da li je i kakav napredak napravljen u kontekstu zastupljenosti žena u policijskim strukturama, zašto je važno da žene učestvuju u mirovnim snagama, u vojsci, policiji, te koja je uloga zdravstva u odgovoru na rodno zasnovano nasilje i koliko su naše bolnice i medicinski radnici spremni da odgovore na potrebe – kako tokom kriza, nepogoda, sukoba – tako i u redovnom stanju, saznat ćemo u novoj epizodi podcasta Oslobođene.

Gosti Oslobođene su Dr. Ingrid Macdonald, Rezidentna koordinatorica UN-a u BiH, Goran Čerkez, pomoćnik federalnog ministra zdravstva i Kristina Jozić, predsjednica Udruženja „Mreža policijskih službenica“.

Podcast Oslobođena slušajte i gledajte ovog četvrtka u 20 sati na www.podcastoslobodjenje.ba te na platformama YouTube, Google Podcast, Apple Podcasts, Deezer, Spotify, Podcast Index, Amazon Music, TuneIn + Alexa, Podcast Addict, Podchaser, Pocket Casts, Listen Notes i Player FM, a u 23.15 sati na O kanalu.

Ivan se meškoljio iza mene, ali je još spavao.  I on je imao naporan tjedan iza sebe.

Volim subote. Oduvijek.

Ustala sam tiho da tišina traje što duže i da si čujem misli, skuhala kavu i izašla na balkon. Prošlo je hvala Bogu ono teško vrijeme kad sam bježala od svojih misli i kad bi me poklapale kao gromada ispod koje nema šanse da prodišem. Između kuća sam gledala u more, baš kao i svako jutro.

Djeca se sad inače spremaju duže od mene. Pola sata su u kupatilu dok ja samo sjedim, pijem kavu i promatram još jednu nijansu jutarnje boje mora.

„Ja ne znam zašto se ti toliko ranije digneš, a samo sidiš i piješ kavu? Stvarno si čudna.“, rekla je jednom mlađa kćer dok je užurbano letjela na relaciji soba-kupatilo-kuhinja i tako u krug. „Triba mi mir.“, odgovorila sam joj, iako mislim da nije ni registrirala odgovor.

Trenutno su u fazi gdje prvenstveno misle na sebe i gdje su zaokupljene sobom. I neka su. Tako i treba biti. Čujemo jedni druge koliko je potrebno i njegujemo povezanost.

Tu subotu me nitko nije pitao zašto samo „sidim i pijem kavu“.

Nakon kave sam se sjetila da je jutros baš subota kad su oni, ne znam ni kako ih nazvati jer se bojim da ću uvrijediti svakog po čijem ih imenu nazovem, najavili da će klečati pred zgradom Gradske uprave. Majko moja. Da klečati.

Na samu pomisao na njih uzrujam se. Kako li se ono nazivaju, nekakvi vitezovi? Da su vitezovi, ne bi barem kušine koristili za svoja viteška koljena. Klečali bi na tvrdom betonu i ništa ih ne bi boljelo. Barem to, ali ni to, ništa od toga i ne znam iskreno bi li im se smijala ili bih plakala od straha kad ih vidim.

„Ma to je šačica luđaka, tko se uopće obazire na njih.“, komentirao je Ivan kad smo naletjeli na njihovu sliku. „Nisu normalni, a čujem i da su ubacili nekakve plaćenike.“

„A valjda je tako, zbilja ne znam tko bi od ljudi koje ja poznajem stao na njihovu stranu.“, odgovorila sam mu. „Stvarno luđaci.“

No nije ih ugodno gledati ni uživo, a ni na vijestima kako s vremenom zauzimaju gotovo cijeli Trg bana Josipa Jelačića i trgove diljem zemlje. Pa tko su ti likovi? Inače, odavno pazim koga ću nazvati čovjekom, a koga ne. Tko su oni?

Istu tu subotu i žene su najavile kontra prosvjed pa sam nazvala Martu i predložila joj da odemo, da im stanemo nasuprot, da vide da ćemo se i dalje oblačiti kako želimo, misliti što želimo i raditi što želimo i da ćemo tako odgajati svoje kćeri, no Marta je bila u svojim subotnjim obavezama i to obično za sve i svakog osim za sebe.

„Ti stvarno moraš malo stati i odmoriti se. Ne možeš svima konstantno ugađati. Misli i na sebe.“, znala sam joj tu i tamo spomenuti.

„A, Ive moja, kad ne uspijem. Ne mogu. Niko ništa ne razumi i svima sam kriva za sve. Idem ča, moram žurit. Čujemo se posli.“, odgovorila je.

Aj dobro, skoro da nam molitelji ni ne trebaju. Možda da ih nekako nagovorimo da se počnu moliti za nas žene koje moramo raditi dva posla ili jedan kao da su tri da bi namirile sebi i djeci sve što nam treba i koje se dnevno borimo i izborimo sa 150 stvari, možda da se počnu moliti da imamo plaće s kojima bi živjele dostojanstveno, možda….., a  možda i ne. U se i u svoje kljuse. Najsigurnija poslovica od svih.

Ivan se ustao, djeca još ne.

„Ti si sebi bit će već organizirala subotu?“, pitao je i poljubio me lagano u rame.

„Ma znaš da sam mislila ići na ovaj kontra prosvjed, al’ Marta ne može, Silvija radi, Iva je na putu, ne znam, ne da mi se samoj.“, odgovorila sam.

„Ne znam, ako ti se ide, idi bez njih. Ja idem lagano otraga u maslinik. Danas ja pečem, a ti se opusti i poslije samo neku salatu smisli, please. One nek’ spavaju.“

„Može, doći ću ti se javiti ako odem.“, odgovorila sam i zavukla se bome natrag u krevet. S knjigom.

Nakon nekih sat vremena pospremila sam već tjedni krš i lom po kući, oprala robu, pričala s djecom, prošlo je lagano i par sati…. Zazvonio je telefon. Marta.

„Bolje da nismo išli na taj kontra prosvjed! Sve sami luđaci!“, rekla mi je glasno i kroz polu smijeh.

„Ma kako misliš? Pa pogledala sam baš slike i znamo sve te žene, normalne su, ok su. Zašto to govoriš?“, pitala sam je.

„Ma pogledaj malo šta je ovaj objavija na svom profilu. Kakav lik!“, govorila je i dalje vidno uzrujana i poslala mi sliku.

Pogledala sam i sliku pa sam i ja isto reagirala: „Pa ne mogu virovati! Nit’ je vrime nit’ misto za to.“, odgovorila sam joj razočarana.

Slika je prikazivala skupinu žena na Poljani s transparentima, a ispred njih je bila ruka lokalnog novinara koji drži mobitel eksplicitnog homoseksualnog klečećeg pornografskog sadržaja s tekstom ispod:

„Ovo smo mogli biti mi da nisi odlučio klečati na trgu.“ Fuj, bljak, iskreno, prvo sam pomislila, a totalno sam inače „gay-friendly“ i držim se striktno stava što god netko voli, nek’ izvoli, a nikome drugom ne čini zlo.

Ljubav je u svakom obliku uvijek bolja i poželjnija od mržnje, uvijek. Ali, heeeeej, je l ima neka druga parada za to?

Je l moraš to nalijepiti na sliku žena? Moraš li ovim luđacima dati još jedan razlog da žene koje im kontra prosvjeduju smatraju nemoralnima i kakvima već ne, a oni se jadni, „vitezovi s kušinićima ispod kolina“ nisu ni sjetili moliti za tvoju čednost, na tebe nisu ni mislili, ma niti te spomenuli.

Bit će zato loviš svojih 5 minuta slave. Uf, uf, uf. Što reći?! Ni dalje nisu promijenili litanije. Ni dalje ne mole za ičiju čednost osim žensku! Pobojalo bi se onda puno i ovih unutarnjih. Koliko li se samo oni u biti boje žena. I tužno, i jadno, i puno toga u jednom. Još kad sam vidjela dva poznata lica među tim klečavcima…Pa kako?

Zar nije Ivan rekao da su to neki uvezeni plaćenici? Nije valjda da među nama u našem gradu ima ljudi koji ih podržavaju? Pa ne bi valjda. Kad bolje razmislim, tako je pak sve počelo u Iranu.

Ni one prije nisu morale nositi marame, a pogledaj što im se sad događa. A nek’ ide sve lipo u pm. Baš sam se uzrujala, a i znatiželja je proradila. Tko su oni? Koga se moramo čuvati?

Otvorila sam potom portal koji je prvi objavio vijest i krenula čitati komentare. Nešto like-ova, nešto za nešto protiv, al’ ovi za ništa jasno i glasno. Iskočio je jedan s podužim postom, litanijom i molitvom, kliknem na njegov profil kad tamo stoji objava jednog bivšeg gradskog dužnosnika koji nešto priča kako je ružno „osuđivati bilo kakvu molitvu jer su tako i majke 90-ih molile pred kasarnama“.

Like-ova je bilo na desetke, muškaraca i žena, odobravanja trenutne situacije, ali sve pod nekom krinkom. I svi iz našeg grada. Možda su te žene mirne jer ako ovima molitva uspije, zadržat će više takvih muževa. Ne znam. O čemu se radi?

Da bar želim da mi to objasnite! Al’ ne želim. Samo sam se naježila. Zar netko uzima i uspoređuje čistu majčinu ljubav i molitvu za povratak sinova s ovim današnjim likovima? Zar stvarno? Pa to je čista manipulacija vjerom i dobrom molitvom. Jer nisu sve dobre. Ne mogu biti.

I tada sam shvatila. Pročitala članak i o Poljskoj, pogledala reportažu s Provjerenog i prepala se. Marta i ja ionako uvijek govorimo da je Facebook odlična platforma za otkrivanje nepostavljenih dijagnoza, i različitih svjetova, i upućivanja na povećani oprez da se zadržiš u svom malom krugu i da na njega paziš, da ne puštaš nikad više neljude unutra….jer kolika je količina nevolje potrebna da naučiš zauvijek? Dostatna, rekla bih ja.

Ivan je ušao u wc, oprao ruke, a ja sam ga samo jako zagrlila s leđa.

„Što si radila?“, pitao je i primio me za ruke.

„Ma ništa, pričala s Martom i pročitala sva jutarnja događanja u gradu. Ne da mi se to niti ponavljati. Stvarno nisu normalni.“, površno sam mu objasnila.

„Pa što se uopće čudiš. Koliko je pametnih ljudi otišlo, toliko je i suludih ostalo. Ne živciram se ja više oko toga. Živim i ne diram se ni u koga i nek’ se nitko u mene i moje ne dira. A tebe volim. Kao i obično.“, nasmijao se i poljubio me.

„Ajde zovni dicu, idem ja naložiti vatru pa ćemo ručati. Posli možemo do Marte i Zvone ako ti se bude dalo. Moram pomoći Zvoni oko namještaja.“

Zvone je napokon našao bolje plaćeni posao pa su preuređivali stan iz temelja.

„Možemo, da.“

Nemoguće je da ima više psihopata od ljudi. Ne želim u to vjerovati. Nikad.

Negdje u prikrajku misli mi je izronilo u tom trenu Dariovo lice, ali je nestalo kroz tri sekunde. Blijede sva sjećanja, uspomena više nema, ne mogu ih naći. Kao da ti maleni ključić padne u duboki mulj, a ti ga rukom uzaludno prebireš i tražiš.

Nema ga. Izblijedilo je sve. Samo Ivanovo lice vidim. Jasno je. Od dobrog i pametnog čovjeka nema ništa ljepše. Naučila sam raspoznavati ljude od ovih drugih.

Baš evo, prije neki dan, viknula je jedna žena u Saboru da je nekima i bolje da ne pokazuju svoje pravo lice ili da se ne pokazuju u svom Šibeniku nakon svega što izgovore gore dok zastupaju svoje istomišljenike: „Vama će, gospodine, trebati uskoro i škartoc na glavi da bi se uopće pojavili dolje u svom gradu nakon svih ovih uvreda i nebuloza koje izgovorite! Pravi pravcati škartoc!“ Dobro mu je i rekla! Samo što takvima neće doći da ga sami stave na glavu, takvi će se samo okrenuti kako vitar puše i samo sebi za potribu.

No neka oni pričaju jer do onih koji dublje razmišljaju to ionako ne dopire. I ne znam više jesu li došla neka teška i nikad viđena vremena. Uvijek je bilo takvih, i uvijek je bilo sto ljudi i sto ćudi, al’ i onih drugih.

Samo su drukčija vremena, i rat je blizu, a i toga je nažalost uvijek bilo i bit će. Dok je ljudi, i dok je ovih drugih, jer „stalna na tom svijetu samo mijena jest“.

I zato čuvaj svoj „mali krug velikih ljudi“ pa će se i ti mali krugovi pretvoriti u velike, a u blato ne gazi, osim ako nije za glavu sačuvati. Čuvaj i svoj mir i dušu i djecu, i pobrini se za što više subota uz meškoljenje bez budilica, i morski pogled između kuća.

Nataša Gašperov

Dara nije bila prznica, pa je ćutke sve iznela na svojim plećima i na plećima svoje ljubavi. Jer tako treba.

Sa Miodragom se lepo slagala i nije htela to da kvari besmislenim pričama o tome kako je peckaju svekrvini komentari o neposoljenom jelu ili o neočišćenoj kuhinji. Pravila se da je ne boli. Jer tako treba.

Jednom ju je smušenu i u sebe srušenu koleginica upitala da li ima zaovu.

– Nemaš? Ah, pa onda je jasno! Tvoja svekrva nema žensku decu, zato je takva!

Kad je rodila mušku decu, samo je zažmurila i pomislila želju: da im ne bude nikad na teretu. Da uvek bude MAJKA. Da im celog života ne bude jednako potrebna, već samo jednako voljena – onako kako mala deca vole svoje majke. Ona će, zauzvrat, zarekla se, biti majka i njima i njihovim ženama. Jednog dana. Da ne bude svekrva.

Tako je nastavila da bude sveKRIVA.

Jer njena svekrva nikad ni za šta nije bila kriva. Ona samo voli svog sina i za njega želi najbolje. Ona samo obožava svoje unuke, pa neće valjda oni da pomažu majci u kući?! Muško dete pa da usisava?! Kakve su to novotarije?

– Ja sam videla da je žena lenja, ali toliko lenja da joj sinovi sami nameštaju krevete, e to još nisam videla! – prigovarala je uvek pred nekom komšinicom ili rođakom, i to tako odsečno da Dara nije mogla ništa da odgovori. Jer tako treba. Ako hoćeš da sačuvaš mir u kući.

Zarad tog „mira u kući“, Dara je zaboravila šta je mir u duši. Gutala je uvrede i knedle i jednostavno bila sve ono što treba i što se od nje očekuje. Ono što je ona očekivala za sebe i ono o čemu je maštala, znala je, neće moći da ostvari. Isto tako je znala – jednog dana kad ona bude bila na tom mestu – ona će drugačije.

I onda se stariji sin oženio. Tako se namestilo da se mlada uselila kod njih u kuću. Miodrag je bio za to da se lepo uredi sprat i da mladenci žive tu sa njima. Da žive zajedno, a da nisu zajedno. Samo, eto da su tu, u istoj kući. Dari se to i svidelo i nije svidelo. Sve je mislila da je bolje da se od njih, starih, odvoje. Al’ nije red da se to mladima na početku zajedničkog života kaže.

Ona je i dalje radila sve. Kuvala, čistila, o svemu brinula. Da se nevesta ne muči. Htela je da ne bude svekrva, već prijatelj, druga majka, oslonac. Da bude drugačija.

Takva je bila Dara. Žena bez granica i bez mere. Bezgranično je volela, bez mere je radila. Nije se štedela. Zarad mira u kući.

Snaha joj je jednom rekla da joj ne treba ona da opere sudove.

– Znam ja i sama da prostrem veš! – drznula bi se. – Ne moraš da se penješ svakog dana na moju terasu.

– Nije meni teško, a hoću da ti pomognem. Provodite se vi dok ne dođu deca.

– Nisam trudna, ako na to ciljaš!

A Dara ništa nije ciljala. Samo je htela da pomogne. Zato je ćutala. Mora da je dete u pravu. Sigurno je da je ponovo preterala. Pa se sklanjala. Pomagala krišom, koliko može i koliko joj dozvole. Navikla da meri svoje reči, teško se navikavala da meri i dobro koje je oko sebe sejala.

Kad je postala baka, unuke je kupala, hranila i negovala. Ali uvek bi uradila nešto pogrešno.

– Jao, mama, pa ne radi se to sad tako! Po novom deca ne smeju… – a spisak toga šta se „po novom“ ne sme iz godine u godinu je rastao.

Gledala je kako umesto lopte deca za rođendan dobijaju na poklon tablet i mobilni telefon, kako se ne igraju na travi da „ne ispraljaju novu markiranu majicu“, kako ne pišu domaći, „jer to smara“, kako izrastaju u sebične i zatvorene ljude. Pokušavala je da se ne meša, a kad bi nešto predložila sin bi joj uvek nabusito odgovarao:

– Nemaš prava da se mešaš! To su moja deca!

Dara je, zarad mira u kući, i na to ćutala. Nije se nikad požalila kako valjda i ona nešto zna kad je njih očuvala. Nije nikad zatražila da joj se prizna što je uvek tu da im se nađe, što imaju svakog dana skuvan ručak ili neku poslasticu. Nije tražila ni zahvalnost, poklone ili komplimente. Želela je samo da je ne gledaju tako. Istim onim pogledom kojim je gledala svekrva. Kao da je za sve kriva. Kao da ništa ne ume. Kao da nije dovoljno dobra.

– Grešiš, moja Daro, grešiš! – rekla joj je koleginica. – Ja bih to zarezala! Prestaneš da im kuvaš, da ih pereš i da im titraš! Pa da vidiš!

– Ne mogu ja to. – rekla bi zbunjeno.

– A ti se onda i dalje žrtvuj! Ceo život sveKRIVA!

Nije znala Dara da objasni kako to nije žrtva. Kako nikad ona nije ni toj svekrvi ćutala, jer joj je snaja, pa ni deci – jer im je majka, već zato što voli. Prvo Miodraga, a onda i decu, pa unuke.

– Nije meni teško. – govorila bi. Takva je bila Dara, žena bez granica i mere, čak i u tom trpljenju i ćutanju. – Samo neka je mir u kući.

Ništa joj nije bilo teško. Tako je nemir u duši sažvakao pre šezdesete i spustio u zemlju.

Sa njom je iz kuće izašao i mir.

Videla sam je izdaleka. I čula ono uobičajeno “da ti gatam”, koje je ostalo jalovo, vukući se iza leđa nervoznog prolaznika.
“Tako je mlada”, pomislila sam. Mogla bi mi biti ćerka. Uhvatila sam joj pogled i nisam ga ispuštala.
“Da ti gat….”
“Nemoj….”, šapnuh joj.
“Dobro, samo mi reci imaš li nekog na M ili na D?”
“Nemam”.
“Ali nešto ćeš važno da potpišeš ovih dana”, uporna je.

Gledam je s ljubavlju i meko. Nastavlja:
“Samo… mnogo dušmana imaš, znaš.”
“Neka ih…”, velim.
“Ne ljuti se… Časti me ipak, srećna si, vidi se to”.

Ne odoleh, pomilovah je po kosi. Mogla bih je roditi.
Beše to malopre. U mom malom kraljevstvu miriše feng shui štapić, baš kako volim.

M ili D se upravio javio. Ja ga zovem Moja Duša. Neko je poručio knjige, pa ih potpisah. Ključ u bravi ipak ne okrenuh ni jednom. Dušmanin ionako ne ulazi na vrata, nego kroz pukotinu na srcu.
A ono da sam srećna… Jedino mi to mlada Ciganka nije pogodila.

Samo je mir iznad sreće…

“Rukopis moga brata”

Preuzeto sa: facebook.com

“Jedna knjiga za mir” okuplja učenja iz svetih knjiga Biblije i Kurana, pokazujući uporednim predstavljanjem koliko su poruke iz tih knjiga slične. Isticanjem sličnosti između dvije religije, svrha ove knjige je da oživi dijalog između religija i podstakne razgovor između običnih ljudi.

Knjiga predstavlja po deset stihova iz Biblije, odnosno ajeta iz Kurana, koji se odnose na deset univerzalnih tema bliskih svim ljudima svijeta: jedan Bog, Mir, Pravda, Ljubav, Porodica i susjedi, Svjetlost života, Samilost, Oproštaj, Humanost i Nada.

Knjigu je pripremio iskusni novinar Mirnes Kovač uz pomoć dva teologa-Muhameda Fazlovića (islam) i Pavla Mijovića (hrišćanstvo). Teolozi su iz svoje svete knjige birali stihove koje bi oni željeli da ljudi druge vjere pročitaju o njihovoj vjeri.

Projekat „The One“ je pripremljen kao zajednički projekat između agencija New Moment i Y&R Dubai, osmišljen za Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini, sa ciljem da se sruše predrasude i podigne svijest o važnosti međusobnog razumijevanja i međureligijskog dijaloga.

Cilj projekta je da se smanje predrasude i podigne svijest o važnosti međusobnog razumijevanja i međureligijskog dijaloga, kroz razvoj odnosa između crkava i vjerskih zajednica u cijeloj BiH. Maja Bajić iz agencije New Moment kaže da je jedan od ciljeva i promocija odnosa između države i vjerskih zajednica, kao i povezivanje Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini sa regionalnim i međunarodnim inicijativama.

“Očekujemo od ove kampanje da će doprijeti do srca mnogih i navesti nas sve da razmislimo o svojim postupcima, okrenemo misli ka ljepšim stvarima, ka pomirenju, dobrim djelima i ljubavi koju moramo da imamo jedni za druge. Hrišćanstvo i islam imaju isti cilj, ista vjerovanja, a to je da smo došli na ovaj svijet da širimo ljubav, a ne mržnju”, kaže Bajić, te dodaje da realizacija kampanje bila veliki izazov.

Ono što sada predstoji jeste rad na tome da ova poruka mira stigne u što više zemalja i dopre do većeg broja ljudi.

“Ljudi bi trebali da pronalaze utjehu u vjeri, i to je nešto što svi mi moramo da imamo na umu u ovom našem užurbanom svijetu opterećenom sukobima i lošim djelima. Nažalost, u posljednje vrijeme vjera se zloupotrebljava i vrlo često se koristi kao instrument mržnje i, u krajnjem slučaju, kao opravdanje za ubijanje čovjeka, kojeg je Bog stvorio i koji predstavlja najdivnije biće na ovome svijetu. Želimo da pokažemo cijelom svijetu da ljubav i vjera pobjeđuju i najveće zlo”, kaže ona.

Knjiga je premijerno predstavljena na kanalu Al Jazeera i biće poslata najuticajnijim svjetskim liderima, kao što su Njegova svetost papa Franjo, Donald Tramp, Vladimir Putin, Angela Merkel i mnogim drugim širom svijeta.

U cilju da se što većem broju ljudi omogući pristup knjizi, postavljena je njena on-line i audio verzija. Knjigu možete besplatno preuzeti ili pročitati putem sajta onebookforpeace.org.

Kontrast te dvije teritorije reflektuje dva različita svijeta, te ga je to nagnalo da ih prikaže kroz svoj rad.

Njegove fotografije govore sve:

Takođe, nedvojbeno kritikuje svjetsku scenu, kako političku, tako i umjetničku. Ali i sve između:

https://www.instagram.com/p/BpPiGqshR7f/?taken-by=ugurgallen

https://www.instagram.com/p/BpJhyNRhBTK/?taken-by=ugurgallen

https://www.instagram.com/p/BpPnbFHhipC/?taken-by=ugurgallen

https://www.instagram.com/p/BoleXWUAL7G/?taken-by=ugurgallen

Čujem ljude.

Često ravnaju uspeh sa materijalnim, opipljivim stvarima i nekim ukorenjenim shvatanjima po kojima je dobar brak isključivo udaja za prebogatog partnera, dobar posao isključivo onaj sa visokom zaradom… Sve drugačije od toga za njih nije uspeh. Jer nije vidljiv, ne može se opipati, ni namirisati.

Sećam se nekih prošlih dana, kada su mi ljudi često govorili „bokte, ti si dobro uspela, diplomirala si, radiš, zarađuješ, dobar muž, sređena gajba, auto vam malo drndav, al ga bar imate“. A ja? Ja sam se raspadala. Toliko da sam mogla da vidim delove sebe kako lete po sobi, a ja bez želje da ih pokupim i vratim na mesto. Jednostavno nije štimalo. Ni posao, ni diploma, ni novac, ni šopinzi nisu mogli da pomognu na duže staze. Malo razblaže, ali ne izleče nemir.

Od tada, ne možete me čuti da za nekoga tek tako kažem „On je uspešan“. To nije zaključak koji se donosi tako lako. Morala bih najpre da provedem neko vreme sa njim, da probam da otkrijem jel unutar njega sve na mestima gde bi trebalo da bude.

Odavno uspeh ne merim isključivo novcima, visokim kućama, skupim autima. Nešto drugo bitnije je. Zapravo, menja se od čoveka do čoveka. Ali, suština je ista.

Nedavno sam bila na nekim testiranjima za posao. Dugim i zamornim. Bilo je mnogo pitanja kojima su pokušavali da nam prekopaju mozak, da vide šta se tamo krije. Jedno od njih je glasilo „Šta smatrate uspehom u životu?“. Kod ovih testiranja jedina dobra stvar je što ti se ispred nosa baci pitanje o kom možda do tada nisi mnogo razmišljao. Napisala sam, bez mnogo dumanja, „unutrašnji mir“. Samo to. Dve reči, bez daljeg nabrajanja.

I to je zapravo moj cilj.

I sav moj trud sa tridesetišest godina ide u tom pravcu.

Čovek mora da otkrije šta ga čini živim i šta mu donosi mir, onaj zbog kog se oseća jednako prijatno i kad sedi na pesku kraj zagađene reke i na pesku kraj najkristalnijeg mora. Jer, džaba sav luksuz, ako te nešto ždere, a ti ne znaš šta je to, niti kako da to pobediš.

Danas, u poplavi sebičnih, prevrtljivih, zajedljivih ljudi, za mene je jednako uspešno i biti Čovek. Sa velikim Č.

U masi onih koji prečesto navlače masku za lažno predstavljanje, uspeh je biti svoj. Sa velikim S. Uprkos svemu.

Danas, kada se mulj podigao do guše, uspeh je ostati čistih ruku i obraza, Pošten. Sa velikim P.

Danas, kada svako uz malo podilaženja, političkog i svakog drugog, može biti s dupetom u kožnoj fotelji, kada svako može stavljati svoj potpis na važne papire, kada svako može da se pita mnogo toga, uspeh je biti različitih od takvih. Sa velikim R.

Danas, kada se bez problema može platiti za diplomu brzopoteznog fakulteta, uspeh je rečima i delima pokazati svoje znanje, a ne mahanjem diplomom.

Uspeh je, za mene, kada upoznaš svoje mane, prihvatiš ih ko besnog vuka i radiš na tome da ih ublažiš, da ih promeniš, da tog vuka u sebi pripitomiš u svoju korist.

Uspeh je ne stideti se onoga što jesi. Nikada i ni zbog koga.

Uspeh je naučiti da ceniš ono što imaš, koliko god da je to.

Uspeh je prihvatiti život ovakav kakav jeste sa svim njegovim zamkama, imajući uvek na umu da ne možeš baš uvek sve konce držati u svojim šakama.

Uspeh je kad shvatiš da ako dovoljno želiš, možeš sve. Bitno je da ne odustaješ.

Ja ću reći da sam uspela onda kada budem legla u visoku travu, i sa njenim vlatom međ usnama, dok gledam oblake, dok miriše zemlja, budem osećala mir. Onaj mir koji sam već spomenula. Onaj unutarnji.

Onaj koji će značiti da sam uspela.

Bila je ‘95. godina. Oktobar. Nakon što smo morali pobjeći iz Sanskog Mosta otišli smo kod tetke u Prijedor. Mama, brat, baka i ja. Ako neko ne zna zašto smo bježali, bio je rat, morali smo. Gotovo svi su negdje bježali. Bez obzira na nacionalnost. Rat. Bezumno doba.

Ne sjećam se tačno koliko dugo smo bili u Prijedoru kada je mama odlučila da idemo dalje. Kod njene sestre u Užice. O Užicu nisam imala pojma, osim da se nalazi u Srbiji. Kao dijete roditelja komunista znala sam sve o drugu Titu, pa sam tako prelistavajući brojne knjige, čula i za Užice. Sjećam se kao kroz maglu priča da nam treba garantno pismo za Srbiju, da su autobusi prenatrpani izbjeglicama koje tamo traže spas. Na kartu se čeka i po nekoliko dana. Tu bi trebao da nam pomogne rođak koji se bavio prevozom. Sjećam se da smo nagurani sjedili na sećiji. Moja mama je imala tada trideset pet godina. Pokušavam da zamislim sebe sa takvim teretom na leđima kroz pet godina i stresem se. Baka nije željela da ide. Noć je i stižemo na stanicu u Beograd. Naš rođak ne vozi dalje. Trebamo preći u autobus koji ide za Užice. Na stanici neki čovjek viče na izbjeglice. Pita nas zašto dolazimo.

Neki državljani ga prekorjevaju, drugi ga ignorišu. Bojim se. U autobusu za Užice nije bila tolika gužva. Mislim da izbjeglica nije ni bilo. Rijetko ko je išao tako daleko u unutrašnjost Srbije. Sjećam se da je put bio ružan, da smo prolazili kroz kanjon. Gledala sam u tu provaliju i opet bi me bilo strah. Nikada prije toga nisam otišla dalje od Prijedora do kojeg je iz Sanskog Mosta vodio prilično ravan i monoton put.

Za užinu smo ponijeli pile koje nam je spremila tetka. Moj brat je tada imao trinaest godina. Sjedio je dijagonalno od nas. Bio je u pubertetu i stidio se što mi jedemo to pile koje i nije baš najpraktičnija hrana za ponijeti.

– Uzmi Aco, uzmi, pruža mu mama batak preko uskog hodnika autobusa.

Smrkao se, nešto opsovao i okrenuo glavu. Bilo ga je sramota.

– Makni taj batak!

Ona ga je uprono držala zajedno sa komadom hljeba.

– Uzmi sine, uzmi!

Danas se toga sjećamo kada prepričavamo smiješne scene iz naših najtežih godina.

U Užicu nas je dočekala tetka. Pomalo hladna i suzdržana pitala nas je hoćemo li uzeti taksi. Uzeli smo. Na kraju vožnje smo ga i platili. Ne baš dobrodošlica kakvoj smo se nadali. Otključala nam je sprat kuće u kojem je predvidjela da privremeno živimo. Rekla nam gdje se šta nalazi i otišla. Pomalo razočarani nadali smo se barem nekom toplom tanjiru supe poslije tolikog puta. Brat je sada bio srećan što smo imali ono pile. Mama je rekla kako nije gladna.

Sjećam se da smo kasnije ona i ja išle u izvidnicu i da pronađemo prodavnicu. Novca smo imali, jer su ga roditelji čuvali za „ne daj Bože“ . Kupili smo ulje i krompir. Svjež hljeb. U Srbiji se tada nije pucalo, iako su se osjećale posledice rata. Na kratko smo bili srećni. Bezbrižni. Najviše moje pažnje je zaokupio telefon u obliku žabe koji je stajao u hodniku. Tada smo se prvi put mogli čuti sa porodicom koju nismo čuli godinama. Imali smo video-rekorder, stalno je bilo struje, pronašli smo kasete i gledali bezbroj puta film Glup i gluplji. Brat je bio nostalgičan. Ja sam bila srećna što me više ne bude noću da idem u podrum kako bismo pobjegli od granata.

Došao je ujak. Pomalo sam se stidila. Nismo se vidjeli godinama. Došao je i majčin ujak sa njim. Naša svakodnevica, do tada monotona, dobila je neke mnoge vedrije note. Po prvi put sam se poslije dugo vremena osjećala zaštićenom. Iako nam je tetka ponudila krov nad glavom, suzdržana osoba kakva je, nije mogla da nam ponudi toplinu, utjehu. Vjerovatno jer se kao nerođena sestra moje majke sa njom vidjela svega deset puta u životu prije toga. Sjećam se da sam provela cijeli dan na kapiji čekajući ujaka. Tada nije bilo mobilnih telefona da ga pitamo dokle je stigao. Jasno se sjećam scene kada nas je zagrlio. Kao djeca koja u tom momentu nismo znali da li nam je otac živ, taj zagrljaj je za nas imao puno veće značenje od običnog „dugo se nismo vidjeli“ zagrljaja. U godinama koje su slijedile poslije toga bio je naš oslonac.

Rekao je da tu nećemo ostati. Pitao je da li bismo voljeli otići u Novi Sad. Tamo je bila očeva nerođena sestra. Moja tetka Lela. Obožavali smo je. Moja sestra Aleksandra je tada imala jedanaest, a ja devet godina. Kada bi dolazila u Sanski Most u posjetu baki, sestri mog djeda, za mene je to bio praznik. U Novom Sadu je već bila tetka Ljuba, djedova sestra i majka moje tetke kod koje smo se zaputili. Ona je za nas u tim narednim mjesecima bila neko naš i poznat. Neko ko je preživio našu sudbinu. Izbjeglica. Iako još uvijek nismo znali ništa o tati, vrijeme je lakše prolazilo u Novom Sadu. Tetka se trudila na sve moguće načine da nam pomogne, da se osjećamo dobrodošlo, da se socijalizujemo. Sestra je bila srećna što smo tu. Mi smo bili srećni koliko smo u takvim okolnostima mogli biti. Tetak bi se trudio oko brata. Vodio ga je u vrt i da mu pokaže svoje zečeve. Mom bratu koji je u Sanskom Mostu ostavio svojih dvadest ljubimaca zečeva, to je mnogo značilo. Da živim još tri života nikada im ne bih mogla vratiti svu ljubav koju su nam tada pružili. Počeli smo da se osjećamo normalno.

Sjećam se da je mama odlazila u Crveni krst. Tražila je tatu ili bilo kakve vijesti o njemu. Kao djevojčica koja je beskrajno voljela tatu nisam ni pomišljala na bilo kakav drugi ishod nego da će se vratiti. Tu je negdje. Sakriven u šumama i čeka da prestane rat u koji nikada nije ni želio da ide. Sjećam se kako sam obećavala Bogu da ću biti najbolja djevojčica ako se što prije vrati. Smišljala sam šta ću mu reći kada ga vidim. Gledala sam u ormaru odjeću koju smo mu ponijeli da ima kada se vrati. Brižljivo je gladila i svako malo provjeravala da vidim da li je i dalje uredno složena.

U Novom Sadu sam prvi put saznala da burek može biti i sa sirom, a ćevapi bez lepinje.

Poslije mnogo godina pojeli smo pizzu.

Tada sam prvi put vidjela i moderni tržni centar.

Rijeku koja je bila 5 puta veća od Sane.

Zgradu sa staklenim krovom koja nam je bila orijentir na putu od stana u kojem smo živjeli do SPENS-a. Bili smo podstanari kod tetkovog oca. On nam je u tim momentima bio zamjenska porodica. Taj dobrodušni djedica činio je sve kako bismo se osjećali kao u svojoj kući. Sjećam se kako bi nam ujutru donio topla peciva da doručkujemo prije škole i kako bismo zajedno u njegovoj sobi gledali seriju Srećni ljudi.

U tim mjesecima sam prvi put bila u Beogradu. Prvi put sam probala pire krompir iz kesice i to neprijatno iskustvo pamtim i danas. Kako je moguće da krompir stane u kesicu, i zašto ima ovako čudan vodenkast ukus.

Poslali su me u trgovinu ne rekavši mi da se vrata zaključavaju automatski. Sjećam se panike dok sam vukla vrata shvatajući da su zaključana. Nisam znala broj tetkinog stana, pa sam pozvonila nasumično. Na sreću otvorili su mi.

Kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum odlučili smo da se vratimo. Kao nevino dijete od devet godina slušajući o tome mislila sam da će sve biti kao prije. Vratićemo se u naš stan. Svi moji prijatelji će se vratiti. I Amila i Jelena, i Azemina sa kojom se i nisam baš najbolje slagala, ali sam željela da i ona bude tu. I čika Braco i njegova supruga. Sjećam se da me je taj čovjek jako volio. Uvijek bi ga veselila moja duga kosa i lokne. Sjećam se i zgrade u kojoj je živio. Nisam znala da ga u momentima mog dječijeg sanjarenja već odavno nije bilo među živima. Teta Beisa i čika Marko. I tata će nas čekati. Čika Marko će mu opet prepoznatljivo zviždati ispod balkona. Opet ćemo kao nekad na biciklu otići na rekreaciju u dvoranu Mladost. On će igrati a ja ću tumarati okolo hodnicima i „čuvati njihove stvari“ kako sam znala da kažem kada bi me pitali zašto djevojčica ide na fudbalske utakmice. Kupaćemo se na Sani i opet jesti ćevape sa lepinjom. Burek će opet biti samo sa mesom. Sa bakom ću ići kod njene sestre, tetke Stane, i opet ću uživati u njenom soku od ruže i besprijekorno uređenom dvorištu. I mi ćemo opet biti srećni ljudi.

Nikada se nismo vratili u Sanski Most. Ni mi, ni tetka Stana, ni Amila. Tatine stvari su zauvijek ostale u našem ormarima iako smo znali da on više nikada neće doći. U mom srcu je ostalo nekoliko uspomena i sjećanja. Često ih oživljavam kako ne bi izblijedile iako više ne mogu da se sjetim njegovog glasa.

Naučili smo ponovo da živimo. Naučili smo da se radujemo. Možemo čak i da pričamo o tati, a da se ne rasplačemo. Voljela bih da mi o njemu pričaju više, iako znam da ih to boli.

Volim kada sretnem njegove prijatelje pa mi kažu da ličim na njega! Volim kada mi kažu da u rat ikada nije ni htio i da je bio pacifista. Volim jer sam i ja takva!

Naučila sam da se kroz pisanje borim sa emocijama koje su ponekad prijetile da me unište. Shvatila sam da obožavam da putujem. Iako se ‘96. nije tako činilo naš život je uspio da poprimi mnogo vedrih tonova. Brat i ja smo završili škole. Zaposlili se. Volim da mislim da smo odrasli u poštene ljude. Cijelog života sam se trudila da budem neko ko nikada ne bi ukaljao uspomenu na mog oca. Vjerovala sam da kroz mene živi i on i nikada nisam dozvolila da kažu: „Vidi onu Zdravkovu malu šta je postala“.

Vrlo rano sam shvatila šta znači izgubiti člana porodice pa sam tako naučila da do krvi branim i čuvam one koj imam. Acu, mamu, baku i kasnije Nemanju. Oni su postali moj  svijet. Oni su me voljeli i vole. Brinu o meni iako mi je trideset. Najmlađa sam, valjda to tako dođe! Sa devet godina sam shvatila da postoje mnogo bitnije stvari u životu od šminke i odjeće, od materijalnog. To najbolje shvatiš kada ti kažu da imaš samo jedan ruksak i vrlo malo vremena da poneseš najdraže stvari.

Putovala sam Evropom, radovala se, završila fakultet i dobila posao. Ovih dana planiram da kupim i prvi auto. Potpuno sama zahvaljujući poslu i onima koji su imali povjerenja da mi ga daju. Smijem se sve češće i sve rjeđe plačem, zahvaljući Nemanji.

On je kriv što je moj život osunčan vedrim bojama!

On je moj svijet i prva osoba kojoj sam se usudila poslije ‘96. dati svoje srce.

Koliko god tužno, tragično i teško život izgleda u nekim danima, mjesecima i godinama, on uvijek pronađe i put do sreće.

Koliko god da su vam oči umorne od suza a osmjehujete se samo po navici, smijaćete se opet i glasno i iz dubine duše.

Vjerujte mi. Ja znam!

Život nije samo ovo.

***

– Da te sluša neko sa strane rekao bi da si ogorčen, da ničeg svetlog nema u tvom životu, da si nesrećan i da nikoga nemaš, a u stvari…

– U stvari sam srećan, al’ se pravim!

– Ti se uvek šališ sa mnom na taj način.

– Na koji način?

– Pa tako. Kao da sam ja dete koje ništa ne razume.

***

– E, a koja ti je ova što non stop izbacuje pravdoljubive statuse?

– Jedna koleginica s faksa. Što?

– Pa, brate, udavi ga! Samo ona vidi koliko je ovo društvo u problemu, samo se ona buni zbog novog zakona o porodiljskom, samo je ona diplomirala i ne radi u struci. Mislim, ženo, imaš divnog muža, dete, prigrli tu svoju sreću malo. Šta mi ostale smrtnice što nemamo ništa da kažemo?

– Ona je oduvek takva. Borac.

– Ma volim ja borbu, al’ daj bori se tako da osećam da si uz mene, a ne da sam beskičmenjak zato što sam otišla u bioskop.

– Kako to misliš? – nasmejala sam se.

– Pa lepo, zemlja nam je u rasulu, a ja gospođica idem u bioskop. Kako me nije sramota?

***

– Kako je bilo danas?

– E očajno.

– Opet očajno?

– Uvek će biti očajno, ja neću zavoleti ovaj posao ako me ti svakog dana pitaš kako je bilo.

– Pa ‘ajde onda, promeni ga.

– Ništa se ovde ne menja tako lako.

***
Ne umem da potisnem ovaj nemir. Narasta u meni kao neki mehur. Možda čak i prazan mehur, al’ tu je diže se iznad moje glave, penje se iznad mog krova i zajedno sa dimom ide nekud.

Hoće li pući?

Hoću li pući?

„Taj nemir ti govori da ti duša traži više nego što joj daješ.“ – svetlelo je na ekranu.

Tada sam shvatila da treba da sklonim pogled sa balona, sa nemira i svemira što nije moje. Da treba da raširim ruke i zagrlim svoju dušu. Da radim posao koji volim. (Čak i ako ne zaradim za penziono.)

Da ljubim svoju decu. Da ih nosim. I grlim. (Čak i kad mi drugi pridikuju da su mnogo vezana za mene.)

Da idem u bioskop. I da me nikad ne bude sramota kad za sebe uradim nešto lepo. Da se borim kako ja umem, a nekako nalaže pravilo službe.

Da isključim sva pravila i da samo pravilno volim. Pravolinijski, krivolinijski i u svim pravcima. Do svemira.

I nek svemir čuje moj MIR.