mišljenje – Lola Magazin

Brinula sam o drugima i željela da netko brine o meni.

Lola Magazin — Wed, 17 Jul 2024 13:21:48 +0000

Brinula sam o drugima i željela da netko brine o meni. Željela sam da me ljudi vole. Željela sam da me netko želi. Željela sam da me prihvate.

Većinu svog života nisam bila sretna. Stalno sam žrtvovala sebe. Davala sve od sebe da druge usrećim, a ja patila. Nitko to nije vidio. Umorna sam…

Umorna od želje da postanem tuđa ideja o dobrom ljudskom biću. Umorna sam od ugađanja, od pravdanja… Umorna sam… Dosta mi je više svega! Prokletstvo, ovo sam ja!

Ja sam vrijedna, ja sam važna, ja postojim! Moje misli su važne. Moja osjećanja su bitna. Moje riječi su tu, čujte ih, čujte moju istinu. I ako vas sada sve ljuti i neprijatno vam je, ja biram sebe i svoju istinu. Idite ako vam je neugodno pored mene. Idite jer biram svoja osjećanja i sebe. Idite, olakšajte mi…

Ovo sam ja! Mislim kako mislim, izgledam kako izgledam, osjećam ono što osjećam, volim onako kako volim. To sam ja, kompletna ja, a ne dio vašeg kalupa koji ste smislili za mene.

Neće me više nitko mijenjati jer ne odgovaram njegovoj ideji o meni. Ako se trebam promijeniti, ja ću donijeti tu odluku, ja ću sama sebe promijeniti onako kako ja želim.

Prihvatite mene ovakvu ili idite dalje. Uzmi ili ostavi, nema treće. Neću više živjeti s pola srca. Kada sam ljuta, pokazat ću to. Bit ću i dalje pažljiva i suosjećajna prema drugima, ali ne dam više sebe svakome. Moja sreća je sada na prvom mjestu.

Iskrena sam, smijat ću se, plakat ću, pjevati ću, voljet ću… Biram ono što je meni važno. Ono što je dobro za vas, možda nije dobro i za mene. Biram živjeti sretna. Svi mi imamo pravo na izbor. Ja sam izabrala sebe.

Pomažem parovima da unaprijede seksualni život. Ovo su 4 stvari koje bi muškarci trebalo da znaju

Iris Jankovic — Fri, 09 Feb 2024 20:34:13 +0000

,,Napravio sam iste greške kao i moji klijenti i zato želim da budem bolji, nježniji i velikodušniji. Kao i svi moji klijenti.“

Zamislite mladi par u ranim dvadesetim. Njihova veza se usložnjava. Ona se žali da on tuguje danima ako ne spava s njim. Ako spava s njim, on bude srećan nekoliko dana prije nego što opet počne da se žali.

On se osjeća usamljeno, smatra da njoj veza nije prioritet i tvrdi da je pokušao sve da probudi strast u njoj, ali ništa ne funkcioniše. On u jednoj godini ima dvije afere. Ona se osjeća uništeno i izdano.

Da smo moja supruga i ja bili dovoljno mudri (i bogati) da odemo na terapiju za parove u kriznoj tački našeg braka, ovako bi nas terapeut opisao.

Nakon moje druge afere, šokiran i sramotan zbog svog ponašanja, počeo sam da čitam knjige o vezama, pridružio se grupi podrške za muškarce, počeo da idem na terapiju i proširio krug prijatelja kako ne bi opteretio moj seksualni odnos mojim potrebama za ljudskom povezanošću.

Danas pružam terapiju parovima u oblasti veza, seksa i pristanka. Posebno pomažem muškarcima da poboljšaju svoje veze.

Zbog toga što sam napravio ove greške, znam da želim biti ljubazan, pažljiv i darežljiv. Većina mojih klijenata želi isto. Evo četiri stvari o pristanku za koje bih volio da više muškaraca zna.

Pritisak ubija strast

Nekada sam iskazivao osjećanja rezignacije i beznadežnosti zbog toga što supruga i ja ,,nismo imali seks već dugo vremena”. Moja supruga bi onda pogledala kalendar i pokazala mi da smo imali seks nedavno. Shvatao sam da je u pravu, ali nisam mogao promijeniti svoja osjećanja, jer sam bio zavisan od nje da promijeni moje raspoloženje.

Ova nesposobnost da smirim svoje emocije stvarala je pritisak za nju.

Ovu dinamiku često viđam u svojoj ordinaciji. Kada ne možete regulisati svoje emocionalne reakcije kada partner odbije vašu ponudu za seks – emocionalne posljedice odbijanja stvaraju pritisak za vašeg partnera.

Ovaj negativni obrazac narušava svaki poziv, ponudu ili inicijaciju seksa.

Kada partner osjeća pritisak, on nema mjesta za sopstvenu želju, jer vaša želja zauzima sav prostor.

Odsustvo “ne” nije isto što i prisustvo “da”.

Jedno od najčešćih pitanja koje dobijam u vezi sa ovim je da li će eksplicitni pristanak narušiti energiju seksualnog iskustva. Ovo bi trebala biti naša najmanja briga. Znate šta najviše utiče na seksualnu energiju? Povrijeđivanje i zlostavljanje.

Dok učite komunicirati pristanak, može biti neugodno. Na kraju ćete shvatiti da je komunikacija izuzetno važan dio seksa koji čak može biti erotičan. Učenje sa sljedećim partnerom će biti manje izazovno, kao i sve u novoj vezi.

Nemojte se braniti

Muškarci, čak i ako mislite da ste ,,dobar momak” koji ,,nikada ne bi uradio nešto takvo”, morate shvatiti da je nasilje muškaraca prema ženama rasprostranjeno.

Postoji razlog zašto su žene uplašene od muškaraca. Vjerovatno su bile žrtve nasilja ili prijetnji muškaraca ili su bliske s ženom koja je bila žrtva nasilja muškaraca.

Ako se vaša partnerka nosi s traumom iz prošlosti, možete je podržati tako što ćete je pitati: ,,Da li postoji nešto što želiš da uradim ili da ne uradim kako bi se osjećala sigurno tokom našeg odnosa?”

Ako slučajno aktivirate njenu traumu, nemojte biti defanzivni.

Jednom sam odlučio prošetati u naselju bivše partnerke. Potpuno slučajno, bivša partnerka mi je poslala poruku i pitala me gdje sam, a ja sam odgovorio da sam u njenoj ulici. Žene koje čitaju ovo su vjerovatno zaprepaštene.

Ovo moje ponašanje je izazvalo strah kod nje koji je bio pogoršan njenim iskustvom sa prošlim progoniteljem. Priznao sam da sam napravio grešku, izvinio se, otišao i nisam ponovio grešku. Kasnije mi se zahvalila što sam promijenio svoje ponašanje i što sam joj pomogao da se osjeća sigurnije.

Da sam se branio, samo bih pogoršao situaciju.

Pristanak je za vas

Muškarci nisu navikli na ideju da je pristanak važna stvar i za njih. Ovo je lekcija koju moramo naučiti.

Nakon osamnaest godina braka, moja supruga i ja smo se složili, nakon skoro dvije godine razgovora i priprema, da otvorimo naš brak za nemonogamiju. Kako sam postajao samouvjereniji u izlascima kao poliamorni muškarac, shvatio sam da trebam koristiti pristanak da bih zaštitio sebe i svoje srce.

Imao sam prijateljicu koja je pokazala interesovanje za mene, ali u njenim poliamornim vezama postoje neki narušeni dogovori i sukobi između partnera. Većina tih problema nije bila njena krivica, ali su uticali na nju.

To mi nije stvaralo osjećaj sigurnosti, pa sam rekao ,,ne, hvala” na njene ponude. Ali nakon mnogo razgovora o pristanku, na kraju sam se osjećao dovoljno komforno da uđem u seksualni odnos s njom koji ću uvijek pamtiti. Zaštitio sam sebe sa ,,ne”, sve dok ,,da” nije postalo ispravno.

Ako bi u budućnosti prestalo da bude ispravno, znao sam da se mogu vratiti na ,,ne”.

Saglasnost nije pokušaj da izmolimo pristanak od našeg partnera. Saglasnost je za ljude svih polova i svih nivoa želje. Pristanak nas čini da se osjećamo bolje u vezi sa sobom i našim odnosima.

Nadam se da ću naučiti više muškaraca da spriječe štetu i unaprijede svoju sposobnost održavanja zdravih veza.

Prevela: Iris Janković

Sve nam je sa filterom, osim jezika!

Srbijanka Stanković — Wed, 17 May 2023 09:06:00 +0000

Otkad je sveta i Interneta čovek se bori za svoj glas. Da iskaže svoje mišljenje. Da pokaže svoj stav. Argumentovan ili neosnovan. Samo da kaže ili napiše: JA MISLIM! Pa da se svi puše!

Odavno sam prestala da želim da budem u pravu po svaku cenu. Zapravo, gotovo više da to ne želim ni za džabe. Zato što ljudi pogrešno tumače onu „svako ima pravo na svoje mišljenje“. Uglavnom, kad to kažemo mi svom stavu dajemo prednost, a da tuđe mišljenje i ne razmotrimo. Na primer:

– Moj omiljeni film je „Društvo mrtvih pesnika“. Eto takav nastavnik želim da budem!

– Stvarno? Meni je to taaaaako dosadan film!

– Stvarno? Nije dosadan, dirljiv je, poučan…

– Okej, svako ima pravo na svoje mišljenje!

Kraj dikusije.

Nema tu više prostora za objašnjavanja, konstruktivnu raspravu ili razmenu mišljenja. Naizgled, posle tog tako benignog izraza „svako ima pravo na svoje mišljenje“ – svako ima pravo na svoje mišljenje. Samo što to nije tako. Svako može da zadrži svoje mišljenje, ali je moj stav pravi. Dakle, to je dosadan film.

Zapravo, to i jeste normalno – neslaganje dva prijatelja, dve sestre, dva poznanika, nastavnika i učenika, majke i ćerke, oca i sina, brata i sestre. Kada različito mislimo, onda različito i govorimo, učimo od onog drugog. Nije tu bitno ko je u pravu. Bitno je da proširimo vidike. Čak i onda kad se drugoj strani čini da „krivo mislimo“ i da to moramo ispraviti po svaku cenu.

Ali.

Onda se pojavio Internet. Odjednom, javlja se potreba i onih koji te ne poznaju da kažu nešto o tebi i tvom „pogrešnom mišljenju“. Pogledajte bilo koji video na Jutjubu i komentare. Pogledajte fotografije na Fejsbuk stranicama koje prati više od 10.000 ljudi. Nemoguće je da će se oko svega složiti. ALI. Zar je neophodno da se veb rasprava sa potpunim strancem pretvori u „Sabrane psovke i uvrede sa Balkana“?

Taj novi trend „JA MISLIM, JA SAM U PRAVU, A TI SI GLUP!“ (velika slova i znak uzvika, naravno), razvio na našim prostorima munjevitom brzinom. Komentarišemo sve – nečiji glas, nečiju odeću, nečije telo, nečiji blog, nečiju ljubav, nečiju decu, nečije postupke. Najinteresantnije je to kako ne umemo da izrazimo svoj PRAVI STAV bez vređanja. Na društvenim mrežama nam je sve sa filterom osim jezika. Tamo se vode celi verbalni ratovi.

Pitam se, u svetu potpunih (veb) stranaca, različitih mogućnosti i mišljenja, u svetu u kom su dozvoljene sve slobode za koje smo se borili, zašto umesto upotrebe uvek biramo da zloupotrebimo svoj jezik?

Da vam kažem, od svih reči na ovom svetu meni su omiljene one lepe. To je moje mišljenje. Sama sam ga smislila. Nije važno ako nisam u pravu, ja sam zadovoljna. Tako ja shvatam slobodu govora.

(I zamislite, nikog nisam uvredila!)

Osmi mart iz muškog ugla, šta o svemu misle oni?

Brankica Rakovic — Sat, 17 Mar 2007 16:43:00 +0000

Kada govorimo o osmom martu, Međunarodnom danu žena obično saslušamo samo jednu stranu, onu žensku. Međutim, muškarci su neizostavan dio priče o pravima žena, ali i o proslavi ovog dana, jer učestvuju u izgradnji društva kao i mi. Uprkos tome što još uvijek koračaju nekoliko koraka ispred nas, vidljiva je njihova spremnost, iako ne svih u tome da ženama omoguće veću vidljivost u društvu. Kada bismo shvatile da nam mogu i trebaju biti saveznici, shvatile bismo i da nas nisu oni ni obespravili, onoliko koliko smo mi same. U prilog tome svjedoče i sagovornici Lole. Prvi od njih je Aleksandar Saša Brezar, novinar BHRT-a.

“Mislim da se izgubio kako istorijski, tako i politički kontekst Međunarodnog dana žena. Meni kao pojedincu Dan žena nije dan na koji se (samo) kupi karanfil i mirna Bosna. Dan žena bi nam svima – i ženama i muškarcima – trebao služiti da se podsjetimo na put koji su žene prešle u borbi za svoja politička, ali i društvena prava, kao i na neke prepreke koje još uvijek itekako postoje i moraju biti čim prije prevaziđene. Sve što su žene do sad dobile je sjajno – ali moraju još puno toga da dobiju da bismo se mogli ponašati kao da smo svi ravnopravni. Za osmi mart pokušat ću podsjetiti sve – i muškarce i žene – na sve prepreke na koje žene nailaze svakodnevno. Tada, kao i za ostatak godine, trudit ću se da ženama u svom okruženju i šire pomognem da te prepreke prevaziđu”.

Mislim da se izgubio kako istorijski, tako i politički kontekst Međunarodnog dana žena. Meni kao pojedincu Dan žena nije dan na koji se (samo) kupi karanfil i mirna Bosna.

Za razliku od njega, novinar i urednik emisije Zabranjeni forum, Aleksandar Hršum ističe kako živimo u vijeku žene, što pokazuju i statistike kada je posmatramo kao figuru u društvu. Preporučuje svim muškarcima da pročitaju njegovo trenutno štivo, koje potvrđuje navedeno, a riječ je o knjizi “Kraj muškaraca i uspon žena” Hanne Rosin.

Nisam pristalica datuma i ne doživljavam osmi mart kao Dan žene. Svaki dan je Dan žene i tako treba biti. Tekovina prošlog vremena je vezivanje za datume, a ja svoje dame volim svaki dan.

Međutim, muškarcima bi trebalo mnogo više vremena od predviđenog da poime svijet i podjelu ulogu, a na osnovu nedavnog govora poljskog parlamentarca Janusza Korwina-Mikke o tome kako žene trebaju manje zarađivati jer su manje inteligentne, novinar Buke, Elvir Padalović zaključuje da nisu mnogo odmakli u tom majmunskom poimanju svijeta i podjela uloga.

“Vjerujem da mnogo muškaraca, nažalost, razmišlja kao i on. 8. mart je potrebno slaviti kao proslavu jednakosti. Nažalost naše zemlje imaju tu okolnost da Međunarodni dan žena vezuju za prošla vremena, za socijalizam, za Tita, za karanfile i za osmomartovska putovanja žena u kolektivu, pa ga, baš kao i druge postkomunističke zemlje doživljavaju sa podsmijehom”.

Dodaje kako se nada da je praznik evoluirao u smislu da se zna za kakva se društva borimo ali nema ništa protiv ni tog karanfila, ni neke ruže, čak ni protiv posjete striptiz klubovima i golim muškarcima za pripadnice ljepšeg pola.

“Najviše volim komentare “JA njoj poklanjam pažnju svakog dana a ne samo na TAJ DATUM ili ” kako JA od svog dragog dobijam PAŽNJU SVAKOG DANA a ne samo na TAJ DATUM”. Kupi joj tu ružu za 8.mart, pa neće ti se ruka osušiti.”

U konačnici svaki od njih ima pravo u nečemu, jer je istina da smo uspjele dobiti određene pozicije koje ranije nismo imali. Ali se čini da svaki pa i najmanji korak ka naprijed ostane u sjeni izjava, kao što je ona poljskog zastupnika u Evropskom parlamentu, koji podsjeti na to kako muškarci i dalje imaju privilegiju da sa pozicija koje su nekada nedostižne ženama govore o tome gdje će se one naći. Srećom, primjeri iz BiH svjedoče da postoje i oni koji su spremni pomoći ženama na putu ka ravnopravnosti, istovremeno ne osporavajući ni simboliku datuma da se nešto pokloni, jer bilo nametnuto ili ne, ženama i na ovaj dan treba neki znak pažnje. Samo što će njihova borba za mnogo veće stvari da traje svih ostalih dana u godini.

Najviše volim komentare “JA njoj poklanjam pažnju svakog dana a ne samo na TAJ DATUM ili ” kako JA od svog dragog dobijam PAŽNJU SVAKOG DANA a ne samo na TAJ DATUM”. Kupi joj tu ružu za 8.mart, pa neće ti se ruka osušiti.

Vrijeme u kojem se umjesto metaka ispaljuje mišljenje

Redakcija — Sat, 16 Dec 2006 12:01:00 +0000

Okriviti nekoga za nedjelo koje je navodno počinio, pokazati prstom na njega i politi ga lavorom osude koji mu sleduje, oduvijek je bilo nešto najlakše. Kad kažem nedjelo uglavnom mislim na ono što osoba konkretno jeste i šta radi. Ljudima je oduvijek potreban protagonista i nasuprot njemu antagonista u priči. Crno-bijeli svijet u kom negativac konstantno ugrožava onog dobrog. Jer je tako lakše. Zašto bi, zaboga, opterećivali svoje mozgove ionako izmorene napornom svakodnevnicom sa presipitivanjem i opravdavanjem postupaka i jednog i drugog ili makar samo tog osuđenog? Jednostavnije je reći da je neko kriv i kazniti ga na pravi način. Nekad je to značilo odrubljivanje glave ili spaljivanje na lomači na gradskom trgu i to pred svima, što je najvažnije. Kad su metode u pitanju, danas smo kao civilizacija ipak malo uznapredovali pa radimo isto to, ali na internetu.

Pored svih pogodnosti koje nam pruža, internet je postao i bojno polje na kom je lako biti hrabar, jer si zaštićen oklopom anonimnosti pa se stoga više puca i sa većim žarom. Puca se ritmičnim udaranjem slova na tastaturi, a umjesto metaka ispaljuje se mišljenje i to, prevashodno, ono negativno. Puca se mnogo, jer te municije nikako da zafali, a kako i neće kad u ovoj 2016. godini apsolutno svi raspolažemo obiljem mišljenja. O svemu i svačemu. I smatramo da je od esencijalne važnosti podijeliti ih na internetu kao evo ja sad, jer ako to ne uradimo, o moj Bože, izgubiće se negdje u bespuću moždanih vijuga! Ne samo da će se izgubiti nego propuštamo priliku da eventualno spasimo svijet tako što ćemo iznijeti baš naše unikatno mišljenje o terorizmu, imbecilnim političarima, globalnom zagrijavanju, Kim Kardašijan i generalno o svemu onome što fakat jeste loše u svijetu. Ponekad (a kad kažem ponekad mislim jednom u petsto otvorenih tabova) to i bude kritičko mišljenje zasnovano na činjenicama. Međutim, najčešće biva upravo suprotno.

I upravo je u tome razlika između gajenja animoziteta i hejta. Animozitet je uvijek baziran na konstruktivnom mišljenju o nečemu i samim tim je u potpunosti prihvatljiv, dok je hejt čista mržnja radi mržnje. U slučaju da ste mazohistične prirode, svakog dana možete biti svjedok raznoraznih prepucavanja u komentarima ispod tekstova većine portala koji, bez obzira na to o kojoj se temi radi, gotovo uvijek se volšebno pretvore u žučne rasprave i vrijeđanje po nacionalnoj osnovi. Jer to da je nekoj glumici ružna haljina i jesi li ti Crnogorac ili Srbin u potpunosti ima smisla i skroz je u koheziji jedno s drugim. A kad smo već kod haljina, činjenica je i da mnogi od nas vole istaknuti svoj besprijekorni osjećaj za estetiku tako što će baš neko od nas prokomentarisati kako se Rijana baš loše obukla na MTV-evoj dodjeli nagrada, a ni Dženifer Lopez nije najbolje stajala ona neka crvena haljina, ako ćemo iskreno.

Kako to u anglosaksonskom svijetu običavaju reći, don't get me wrong, ne mislim da postoji išta loše u tome što neko ima svoje mišljenje pa čak iako je negativno, naprotiv. Problem je što se u današnje vrijeme stvorila prevelika eksploatacija raznih mišljenja i njihovo dijeljenje je postalo imperativ. Nije Internet glavni krivac za sve to, samo je pospiješio isticanje crte koja odvajkada postoji u ljudskoj prirodi. Nekad je bilo dovoljno prokomentarisati aktuelnu situaciju satiričnim tonom uz kafu sa najbližim prijateljima, a danas to radimo sa ovim virtuelnim. I to bez kafe.

Autorka teksta: Aleksandra Lexie Vuksanovič

Trebalo mi je 20 godina da shvatim 5 jednostavnih poruka

Brankica Rakovic — Thu, 17 Apr 2003 09:43:00 +0000

Kada sam imala 20 godina provela sam nekoliko mjeseci studirajući rad Henry David Thoreaua. On je bio jedan od glavnih pjesnika 19. vijeka, esejista i filozofa od kojeg smo dosta naučili o transcendentalnosti. Živio je kao esktremni minimalist u šumi dvije godine, eksperimentišući sa samostalnim i jednostavnim životom.

Kada sam imala 20 godina nisam se automatski povezala sa njim i razumijela ga. Jednostavno mi je tada čitav svijet bio drugačiji i nisam mogla razumijeti šta je njega navelo da živi sam i otuđen od drugih u nekoj šumi. jednostavno sam razmišljala drugačije. Nisam vidjela smisao u jednostavnosti i tome što on nama pokušava prenijeti. Čitala sam njegove knjige, zapisivala određene stvari i krenula dalje.

Ove godine punim 40 godina i uspjela sam ga ponovo pronaći u svom životu. Nevjerovatno je kako dodatnih 20 godina životnog iskustva i perspektive utiče na shvatanje nečijeg rada i djela. Naročito u pogledu jednostavnog življenja. Sada vidim dubinu i smisao u njegovim riječima i konačno shvatam šta je pokušao reći.

Zato bih voljela podijeliti sa vama 5 poruka koje su potpuno jednostavne za shvatanje, ali im treba vremena da pronađu svoj put do vas.

Tikva

“Radije bih sjedio na tikvi i imao sve za sebe, nego se gurao sa drugima na somotnom jastuku”.

Leptir

“Sreća je kao leptir, što je više proganjaš, više ti izmiče, ali ako se osvrneš na druge stvari oko sebe, ona ti nježno sleti na rame”.

Bogataš

“Čovjek je bogat onoliko koliko ima stvari koje može ostaviti same”.

Tri stolice

“Imao sam tri stolice u svojoj kući, jednu za usamljenost, dvije za drugarstvo, tri za društvo”.

Matematičar

“Vjerujem u jednostavnost. Zapanjujuće je koliko trivijalnih stvari čak i najmudriji od nas moraju uraditi tokom dana. Ali kada bi matematičar riješavao težak zadatak, prvo bi oslobodio jednačinu od svih nepoznanica i onda to sve na jednostavan zadatak. Tako je i sa životom, u kojem trebate razgraničiti potrebno i nepotrebno, kako biste došli do jednostavnosti i lakoće življenja”.

Potrebno je vremena da se shvate, ali najveće stvari su veoma jednostavne i primjenjive, čak i u naizgled veoma komplikovanim situacijama.

Heather Longhurst

Izvor: Nosidebar