Ekonomija

Jedan od najkonkretnijih razloga jeste finansijska nesigurnost. Cene stanova, troškovi života i nestabilnost tržišta rada čine da mladi često osećaju da brak predstavlja prevelik rizik. Pre nego da se upuste u formalnu zajednicu, mnogi prvo teže finansijskoj stabilnosti i sopstvenoj nezavisnosti. Ovo važi podjednako i za muškarce i za žene koje nemaju više opciju da potpuno zavise od partnera.

Pored toga, vrednosti mladih su se promenile. On više nije nužni simbol uspeha; individualizam, lični razvoj, karijera i putovanja često imaju veći prioritet. Mladi žele da grade identitet i slobodu pre nego da ispune društvena očekivanja ili tradicionalne norme. Žele maksimalno da „osete život“. Neki pak veruju da je brak nešto što ograničava u svim životnim poljima.

Skepsa prema braku

Mladi takođe često svedoče razvedenim roditeljima ili prijateljima, što povećava strah od neuspeha i emocionalnog bola. Brak se doživljava kao formalna institucija koja može stvoriti novi izvor stresa, a ne nužno garantovati sreću. Takođe, udaljavanjem od tradicionalnih vrednosti udaljavamo se i od ideje da „na braku treba raditi“ ili to da „brak treba spasiti“. Sve su to negativna uverenja od kojih mladi danas beže i u čiju težinu ne veruju.

Društvo nudi mnoge alternative: vanbračne zajednice, dugoročne veze bez papira i fleksibilniji modeli partnerstva.

Mediji i društvene mreže dodatno promovišu ideju da ljubav i partnerstvo ne moraju biti vezani za formalni dokument. “Slow dating” i samostalnost postali su moderni narativi koji inspirišu mlade da kreiraju život po svom ritmu.

Ostalih razloga ima, ali ukoliko iskreno sagledamo tematiku, mešavina ova dva razloga uvek je bila primarni izvor problema kada je reč o mladima i odluci da stupe u bračnu zajednicu.

Izvor: buro247.rs

1. Kada i kako si znala da je odbrana ljudskih prava tvoj put?

Od malih nogu znala sam da je borba za ljudska prava moj put. Prvi put kada sam se suprotstavila nepravdi i zaštitila svoju prijateljicu od nasilja, osvijestila sam snagu svog glasa i odlučila da nikada neću biti dio onih koji šute pred zlom i nepravdom. Pored ljubavi prema ljudima i strasti prema temama koje se tiču zaštite ljudskih prava, moj aktivizam je dodatno ojačao kroz iskustva u Dječjem parlamentu, gdje sam se upoznala s ključnim deklaracijama i globalnim događajima. Iako sam oduvijek bila buntovnica, nisam htjela da moja borba ostane ograničena na rasprave i akcije u razredu i porodici, već sam težila da je prenesem na šire, značajnije društvene platforme.

2. Sa 12 godina si počela putem promjena. Jesu li promjene u BiH moguće i kako do njih?

Do kraja srednje škole sam bila u Sarajevu, a zatim sam odlučila krenuti malo dugačijiim putem i upisati studij na Comenius Univerzitetu u Bratislavi. Na temelju svojih dosadašnjih iskustava, mogu reći da su promjene u Bosni i Hercegovini itekako moguće, ali samo kada ih pokreće grupa ljudi s iskrenim namjerama i nepokolebljivom odlučnošću da ustraju, bez obzira na izazove koji im se nađu na putu.

3. Kako gledaš na činjenicu da sve više mladih iz BiH odlazi odavde?

Razumijem mlade ljude koji odlaze iz Bosne i Hercegovine jer ih je sistem na neki način razočarao, povrijedio ili učinio veliku nepravdu, što je, nažalost, česta situacija. Svi težimo ka boljem, i potpuno podržavam one koji odlaze radi ličnog usavršavanja. Istovremeno, vjerujem da je važno da se nakon sticanja vrijednih međunarodnih iskustava i znanja mladi ljudi vrate kako bi doprinijeli svojoj zemlji. Bosna i Hercegovina ima ogroman potencijal i brojne vrijednosti. Iako sam svuda putovala- moj dom, moje Sarajevo je nezamjenjivo. Bilo bi idealno kada bismo svoje napore usmjerili na stvaranje boljih životnih uslova u našim zajednicama, umjesto da ih tražimo vani. Naravno, to je moguće samo u sredinama gdje vladaju mir i pravda, što je, nažalost, često izazov u našem društvu.

4. Upoznaješ mnogo mladih ljudi iz cijelog svijeta kojima je takođe misija da promijene svijet. Po čemu oni žive bolje, a šta je to što je kod nas ipak ono nešto?

Zahvalna sam i sretna što svakodnevno imam priliku komunicirati i surađivati s mladima iz cijelog svijeta, koji dijele misiju da promijene svijet. Kroz ta iskustva, zaključila sam da nigdje ne postoji savršena situacija i da se svako bori sa svojim vjetrenjačama. Bilo je trenutaka kada sam pomislila da je “kod nas ipak zlatno u odnosu na druge”, ali i trenutaka kada sam duboko tugovala zbog korumpiranog sistema u BiH, sukoba, femicida, sistemskih propusta, mržnje, nacionalizma i drugih problema.

Trenutno smatram da nijedna zemlja nije u idealnoj situaciji. Mladi koji žive bolje su oni čije zemlje nisu opterećene ratnim sukobima. S druge strane, mi iz Bosne i Hercegovine se od rođenja suočavamo s posljedicama rata.

5. Ko ti je najveća podrška i koliko je podrška važna na tom putu?

Često ponavljam da su meni podrška i ljubav najbitniji u životu. Podržavati i voljeti nekoga je ljepše od svega što radimo. 

Kada sam se odlučila za studij izvan BiH, nisam bila svjesna koliko je to teško, iscrpno i koliko postoji nepredvidivih problema i izazova. Na ovom putu moja neizostavna i najznačajnija podrška su mi ljudi koji su me objeručke dočekali u Slovačkoj, a to su gospodin Munir Pašagić i gospođa Amra Sarajlić. Ne postoje riječi zahvalnosti kojima bih im se odužila i iskazala koliko sam zahvalna za svaku njihovu pomoć, pozive i poruke i u teškim i lijepim situacijama. Podrška mojih najboljih prijateljica je također nešto što krasi svaki moj uspjeh, ali i podsjetnik koliko vrijedim onda kada mi se krila malo umore. 

6. Kako ti kao mlada osoba reaguješ na povećan broj femicida u cijelom regionu?

Posebno sam osjetljiva na teme nasilja, uključujući povećan broj femicida u cijelom regionu. Svaki slučaj femicida me boli, a još više me boli pasivnost okruženja. Koliko god želim izrasti u stručnu osobu u oblasti ljudskih prava i zaštite žrtava nasilja, svaki put mi je izuzetno teško nositi se s novim slučajima. Istraživanje i svjesnost o brutalnim femicida čine me svjesnom koliko su duboko ukorijenjeni problemi u našem društvu i koliko je važna borba protiv njih. Svaki novi izvještaj o takvim tragedijama me dodatno motivira da radim predanije, ali i emotivno opterećuje. Teško je pomiriti se s činjenicom da sistem reže žensku kožu, prljavim rukama pohlepno skida sve slojeve od kojih smo satkane. Sistem štiti nasilnike, VIP ličnosti zvane “Od ranije poznati policiji”. Sistem guši ženski glas, potiskuje sve lijepe snove i čini da se sa svakim udisajem osjećamo manje vrijednom. Sistem glorifikuje patrijarhalne norme, dok istovremeno demonizuje slobodu i ravnopravnost. Ovom sistemu i njegovim bijednim čuvarima ne odgovaraju obrazovane, vrijedne, omnipotentne i glasne žene. Zbog svega toga, moram(o) biti glasna podrška ženama oko nas, jer bez nas ovaj svijet neće postati sigurnije mjesto za život. 

7. Koliko je danas formalno obrazovanje važno za uspjeh na bilo kom polju?

“Scientia potentia est” – “Znanje je moć.”  Formalno obrazovanje je temelj za sve što radimo. Pored formalnog obrazovanja važno je dodatno učiti i proučavati svijet oko nas. 

8. Koliko su ti društvene mreže važan kanal ka uspjehu?

Društvene mreže su izuzetno važne za mene, jer putem njih stvaram svoju zajednicu koja ima stvarnu moć da mijenja stvari, promoviše dobre priče i pokreće konstruktivne akcije. Ove platforme omogućuju mi da doprem do širokog broja ljudi, dijelim svoje ideje i inicijative te organiziram aktivnosti koje mogu imati značajan utjecaj. 

U to neko onomad vrijeme, omladina jeste bila drugačija, da li je to dobro ili ne, nije tema ovog teksta, ali da su mladi ljudi bili drugačiji po stavovima, principima, ljudskim načelima – jesu. Međutim, zanemaruje se jedna bitna stavka, a to je uticaj na mlade tada i sada. Tada je vjerovatno uticaj imao Tito i partija, pa su svi bili jednolični, a sada imamo više „partija“, više Tita i više, pa svega. Kako kažu stari ljudi tad su svi bili čedni i pošteni, morala nije manjako, a obraz čist ko suza. Možda, po pričama naših baka i deka jeste bilo tako, ali to je ono što su oni vidjeli, ili što se bar njima pokazalo. Da li bi svi bili čedni i pošteni, moralne vertikale, poštena obraza da je postojao Instagram tada.

Pa nakon igranke u selu, da se ode po sokacima skitati i hodati, a sve to objaviti na Instagram story ili TikTok. Snimit se uz tada neku poznatu numeru Bijelog dugmeta, Hanke Paldum ili Slatkog Greha, uraditi „houl“ novih dimija i jeleka, pa sve to okačiti na društvene mreže.

Zamislite da je to tada postojalo!? Upalite live dok traje Štafeta mladosti, ili dok nam Jovanak maše iz svog automobila kao dostojna prva dama bivše nam države. Istina, tada je omladina bila drugačija, kažu bolja ili je ipak samo u pitanju to što se tad Instagram story pravio u obliku pisma, pa su se ta pisma krila i palila kad se pročitaju, što TikTok lajvovi su se odvijali ipak ispod pendžera u neko gluho doba noći, a ne na očigled nekoliko stotina ljudi.

 Ali, ne kažu džaba da svako vrijeme nosi svoje.

Ovi stari koje sam pomenuo na početku, prvo za šta se uhvate jeste muzika i njen uticaj na mlade, te kako je, opet ponavljam, tada muzika bila bolja, haman najbolja. Međutim, gledajući ove generacije sada, nama ili njima, je ova muzika najbolja. Jer je to naše vrijeme, naš način života, možda nekome nije odgovarajući, ali to je ono što ovo vrijeme nosi. Ali, ako pogledamo razne stihove tadašnje muzike, vidjet ćemo mnogo gorih izraza u samim pjesmama. Ako pogledamo stare filmove, daleko je više scena koje nisu prihvatljive, nego u današnjim filmovima.

Mislim, samo se sjetimo Eve Ras i golih scena, zatim Žikine dinastije i orgija po stanu, ili čak filmova „Hajde da se volimo“ gdje grupa skoro golih žena trči za onim jadnim Banetom. Tada je to, kažu, bilo okej, ali naše tj. današnje vrijeme je diskutabilno.

Ruku na srce, nijedna epoha, decenija ili vijek nisu sjajni i bajni, svako vrijeme ima svoje pošasti, ali je važno da iz svega toga uzmemo ono najbolje, jer u konačnici to je i cilj života. Zar ne? Uzeti ono najbolje, ili ako želimo malo prostije, ako vam život da limun vi napravite limunadu i dodajte malo vodke!

Ipak, ovo nije teksta o limunu i vodki, ali shvatili ste poentu. Nego, da se vratimo na ono što je zaista tema, a to je koliko moderna kultura utiče na mlade danas. Ovaj, opsežni uvod, je bio jedna vrsta satiričnog komentara na ono što je bilo prije, jer svakim danom slušamo „nekad je bilo bolje“. Meni je bolje sad i ne bi išao ni u „nekad“, a ni u buduće. Da, moderna kultura utiče na sve nas, jer prosto živimo u vremenu u kojem se informacije brzinom svjetlosti šire, sve je na dlanu i sve je odmah dostupno. Nekada se čekalo danima, sedmicama da se sazna šta se dešava u Americi, a danas u roku od dvije sekunde saznamo da je Kim K. promijenila frizuru, a Donald Trump opet izvrijeđao Kamelu Harris.

Naravno, da u vremenu kakvo je ovo, sa svim tim aspektima koji ga čine, mladi su podložniji raznim uticajima, nekim dobrim a nekim ne. TikTok, Instagram, Influesneri, mladi milioneri, uspješni glumci, skupi automobili, pravi ili lažni prijatelji, femicidi, izdaje, prodaje, ratovi, ubistva, zemljotresi, izbori, liste, novi album, Ceca i Jeca, zabrane, Severina, karteli, fudbal, rijaliti i estrada i sigurno sam zaboravio još jedno desetak termina koji su bili „ON TOP“ u posljednjih, pa dva sata. Pa, naravno da ćemo biti pod uticajima svega toga, jer to je sastavni dio naših života. I svako ko kaže, da bar tri stvari sa ove liste nisu bile primarne na nekoj kafi s prijateljima, istraživanju ili čitanju članaka o tome, mogu slobodno da kažem da laže. Nekad je Tito i partija bili glavni, Jovanka sa sve bijelim rukavicama i biserima oko vrata, zahvalni radnici iz rudnika, sindikat medicinara i Olivera Katarina, naravno.

Danas, pričamo o Severini i estradi, sutra o fudbalu, reprezentaciji, punici od ovog malog Ahmethodžića, a prekosutra ćemo svi o izborima i komšijama koji su se kleli da u politiku ući neće, a sada krijući se stavljaju letke u sandučiće, jer su na listi i to pod brojem 534.

Kad sve sumiramo i sagledamo, mladi i jesu pod uticajem modernih kultura, jer nemaju drugog izbora, mislim imaju, ali ti drugi uticaji stvaraju ovisnost, a njih ne preporučujem!

“‘Dani Studija ‘Jazavac” su kruna desetomjesečnog rada naših članova i njihovih mentora i prilika za nastup pred publikom. U svim programima učestvuje preko dvije stotine članova Škole glume i govora Studio ‘Jazavac'”, saopšteno je iz Gradskog pozorišta “Jazavac”.

Pored prezentacija grupa koje vode mentori Snježana Mišić, Nataša Perić, Miljka Brđanin, Belinda Stijak, Velimir Blanić, Dragana Marić, Božana Kukilo biće izvedene i predstave “Obilježene” grupe mentora Miljke Brđanin, “Zgode i nezgode porodice Marić” grupe mentora Smiljane Marinković, “Oliver Tvist” grupe mentora Senada Milanovića, “Escape room” grupe mentora Velimira Blanića, “Kočoperitis”  grupe mentora Smiljane Marinković, “Jednostavno idioti“ grupe mentora Senada Milanovića, “Princeza na zrnu graška” grupe mentora Milice Živković i “Ono kao bavlju” grupe mentora Nataše Ivančević.

Cijena ulaznice za sve predstave i prezentacije je 1 KM, a ulaznice su samo u direktnoj prodaji u kancelariji Gradskog pozorišta “Jazavac” radnim danom od 10 do 14 časova i na biletarnici svaki dan osim nedjelje od 16 do 20 časova.

Marko je odmah poslao poruku Tini da nije samo ona dobila jedinicu iz hemije. Znao je zašto je otišla u WC sa sata nakon što ju je profesorica prvu prozvala i rekla da je dobila jedinicu iz testa. Prekasno, već je razrezala unutrašnju stranu desne podlaktice i raskopala ranu staru dvije sedmice. Nije joj donijelo veliko olakšanje jer nije uspjela zarezati dovoljno duboko. Rezala se plastičnim omotom od tableta za smirenje Misar. Ništa oštrije nije imala kod sebe. Roditelji su joj oduzeli makaze. Kod kuće od nje skrivaju noževe i žilete.

Marko se kratko samoozljeđivao, dečki to rade rjeđe nego cure, i bilo je to davno, još u osnovnoj školi. Ali, razumije Tinu. Ona to opisuje ovako: “Zamislite da se utapate i jedino što vam može pomoći je uže. To uže vam se urezuje u dlan i dere vam ruke, ali morate ga čvrsto držati ako se hoćete spasiti. To je samoozljeđivanje. Fizički boli, ali vas spašava od veće, psihološke boli. Od intenzivnih i neugodnih emocija.” Efekt olakšanja traje čitav dan, a ako se baš duboko zareže, objašnjava, onda može potrajati i nekoliko dana.

Tina se počela rezati u prvom srednje. Prvo po bedrima pa onda po rukama. Meka unutarnja koža podlaktica joj je isprugana tamnim ožiljcima. Odnedavno i krugom: tu je u isti komadić kože na zapešću ugasila šest cigareta kada je s Markom bila na kavi nakon stresnog dana u školi.

Samoozljeđivanje je postalo raširena praksa među adolescentima. U 2021. godini 29% zagrebačkih srednjoškolaca izjavilo je da se barem jednom u životu samoozlijedilo, što je gotovo dvostruko više u odnosu na nalaze iz 2016. godine, prema istraživanju Samoozljeđivanje i suicidalnost srednjoškolaca prije i tijekom pandemije covida-19 znanstvenica Ines Rezo Bagarić, Nike Sušac i Linde Rajhvajn Bulat sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Najbolji prijatelji

Marko i Tina su najbolji prijatelji. Pristojni zagrebački maturanti obrazovanih roditelja, kojima su i obrazovanje i dobrobit njihove djece važni. Cijelu srednju školu su prošli zajedno i sada su u zadnjem, četvrtom razredu. Dijele klupu. Dijele iskustvo izoliranosti i pritiska kompetitivnog prvog razreda prestižne gimnazije iz koje su se oboje prebacili u drugu školu. Dijele perfekcionizam i uvjerenje da nisu dovoljno dobri, koje ide s perfekcionizmom.

S mnogim današnjim adolescentima dijele osjećaj da su stalno izloženi procjenjivanju i uspoređivanju. U školi, na društvenim mrežama. Međusobno dijele iskustvo depresije, napadaja panike i anksioznosti, poremećaja u prehrani, posjećivanja psihologa i psihijatara, terapiju lijekovima. Dijele ambiciju da budu odlični učenici. Da završe fakultet. I da budu bolje.

Friško su punoljetni. To im daje nadu da će imati bolji pristup skrbi za mentalno zdravlje. Tina je već iskusila razliku. U posljednjih godinu dana triput je bila hospitalizirana u jedinoj psihijatrijskoj bolnici za djecu i mlade u Hrvatskoj, onoj u Zagrebu. Kaže da je djece bilo više nego što je bilo kreveta, jer ih ima samo 37, a dolaze djeca iz cijele Hrvatske.

Da su neki spavali na madracima na podu. Da bi jednom u nekoliko dana vidjela psihijatra na desetak minuta prekidanih njegovim telefonskim pozivima. Da su djeca izgledala kao zombiji od tableta. Da ih je jedan tehničar vrijeđao, recimo njoj je govorio: “Misliš da si pametna? Očito nisi ako si ovdje.” Ukratko, nije joj pomoglo. Krajem 2023. mjesec je dana bila u Klinici za psihijatriju u Vrapču, koja je za odrasle. Išla je svakodnevno na grupnu terapiju, meditirali su, igrali društvene igre, osoblje joj se svidjelo i izašla je opremljenija da se nosi s problemima.

I Marko i Tina istovremeno žele zaštititi svoje roditelje ne govoreći im sve kroz što prolaze i imaju osjećaj da ih ionako ne bi razumjeli. Katkad ni oni ne razumiju sasvim što im se događa, iako imaju zavidno znanje o mentalnim poteškoćama. Ali su emocionalno i kognitivno ipak adolescenti.

Adolescenti u Hrvatskoj, kao i njihovi vršnjaci diljem svijeta, žive u bitno drukčijem svijetu od onog u kojem su odrastali njihovi roditelji. Njihove bake i djedovi su se brinuli hoće li im djeca piti alkohol, pušiti, imati nezaštićeni seksualni odnos i s kim će sjesti u auto. Kod školskog psihologa su išli rijetki, i to najčešće po kazni ako bi se potukli ili napravili neku nepodopštinu. Roditelji današnjih adolescenata se brinu kakvim su im sadržajima djeca izložena u virtualnom svijetu, jesu li usamljeni i što se uopće događa u njihovu unutarnjem svijetu.

“Život nema smisla”

Brige adolescenata su se promijenile već i odnosu na one od prije desetak godina. Psihologinja Lejla Talić posljednjih je devet godina radila u zagrebačkim školama. Kada je počinjala, učenici su joj dolazili s uobičajenim razvojnim problemima poput “ne ide mi matematika”, “dečko me ostavio”, “profesor me živcira”. A onda je godinu, dvije prije pandemije zapazila da ih sve više dolazi s “režem se”, “ne mogu se nositi sa stresom”, “život nema smisla”.

“Djeca su kao nekoć kanarinci u rudniku; detektori kada nešto nije u redu. Ako nam djeca nisu dobro, društvo nije dobro”, kaže Lejla. A djeca su psihički sve lošije.

Svjetski i domaći stručnjaci upozoravaju na alarmantnu krizu mentalnog zdravlja djece i mladih. Svjetska zdravstvena organizacija navodi podatak da jedno od sedmero djece u dobi od 10 do 19 godina živi s nekim mentalnim poremećajem. U Hrvatskoj gotovo 12 posto njih u dobi od 10 do 19 godina ima problema s mentalnim zdravljem, što ih je gotovo 50.000, otkriva veliko UNICEF-ovo izvješće iz 2021. “Stanje djece u svijetu”. Školski liječnici u školskoj godini 2022./2023. utvrdili su da je kod 16% učenika 8. razreda i 15% učenika 1. razreda srednje škole u Hrvatskoj mentalno zdravlje u riziku.

Telefonska linija za podršku djeci Hrabri telefon 2022. godine zaprimila je 53 posto više poziva u vezi sa suicidalnošću u odnosu na 2021. te 43 posto više kad se radi o samoozljeđivanju.

Tijekom 2022. godine registrirano je ukupno 2225 hospitalizacija za dob od 10 do 19 godina s glavnom otpusnom dijagnozom iz skupine mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja, dok ih je 2017. bilo 1824.

Maloljetnici s mentalnim poremećajima u Hrvatskoj se mogu hospitalizirati samo u Zagrebu, Osijeku i Rijeci. Ukupno je 60-ak kreveta i 56 dječjih psihijatara.

“Svi smo pretrpani poslom. Procjene su da bi i psihijatara i kreveta trebalo biti dvostruko više”, kaže dječji psihijatar dr. Ivan Begovac, pročelnik Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju na Kliničkom bolničkom centru Zagreb. I tamo se bilježi sve više prvih pregleda, a najčešća su anksiozna stanja, depresija, poremećaji hranjenja i samoozljeđivanje.

Na preglede se čeka mjesecima. Roditelji mole psihologe koji rade privatno da im prime djecu, no i oni su unatoč visokim cijenama terapije prepuni posla.

Bez psihologa

No i dalje polovica osnovnih škola u Hrvatskoj nema zaposlene psihologe. I kada ih ima, rade s prevelikim brojem djece da bi mogli zadovoljiti sve potrebe. Lejla Talić je znala biti jedina psihologinja na 360 učenika, što znači da je mogla samo gasiti požare, kako kaže. “To stvara osjećaj velike bespomoćnosti. Znala sam noćima ne spavati od brige, a i od straha da se nešto ozbiljnije ne dogodi u školi”, kaže. Zato je od rujna 2023. pauzirala svoj posao u školi.

Kada je Marko bio dijete, bilo mu je uobičajeno da u parku prvi pristupi drugoj djeci i kaže: “Bok, ja sam Marko, hoćeš se igrati sa mnom?” Veselio se školi jer je mislio da će biti lijepo kao i u vrtiću. Učitelja koji ih je vodio prva četiri razreda osnovne škole pamti kao jednog od najboljih ljudi koje je upoznao. “Razgovarao je s nama i odgajao nas”, kaže Marko.

To bi značilo da ako bi netko nekoga zadirkivao ili se ružno ponašao, prekinuo bi nastavu i raspravljao s učenicima o tome dok se situacija ne bi izgladila. Imao je svoje metode medijacije u vrijeme kada se o medijaciji još nije govorilo u školama. To je značilo, na primjer, da je Marko jednom morao nacrtati psa razrednoj kolegici zato što ju je lupnuo knjigom nakon što ga je triput iz šale slala u školsku knjižnicu iako nije radila.

Lupkanje je bilo lagano, nije je zaboljelo, ali to je učitelju bio dovoljno da razred nauči da se tako ne komunicira. Zajednički su se dogovorili da će joj Marko za ispriku pokloniti crtež psa jer joj je to bila omiljena životinja.

A onda se u petom razredu Markov život promijenio kada je prvi put u holu te velike škole čuo iza leđa skupinu nepoznatih učenika kako podrugljivo komentiraju:

“Vidi kako je odjeven.”

Nosio je traperice i običnu majicu. Većina dečki nosila je trenirke.

“Vidi mu frizuru.”

Frizura mu je bila slična današnjoj; ravna smeđa kosa do ispod uha.

“Vidi mu cipele za balet.”

Nosio je crne vansice.

“Druži se s curama!”

Najbliže školske prijateljice Marku su bile cure.

“Sigurno je peder!”

Marko ni danas, u svojoj 18. godini, ne zna sviđaju li mu se dečki ili cure. Kaže da se nikada nije zaljubio, nikada mu se nitko nije čak ni sviđao. “Nisam obraćao pažnju na druge u tom smislu. Nekako si to nisam dozvoljavao zbog svega što se događalo”, kaže.

Suze u razredu

Marko se tog dana u holu rasplakao i onda razredniku prijavio što se dogodilo. Naučio je da razrednik brine za učenike i rješava probleme. No novi razrednik koji će voditi Markov razred od petog do osmog razreda mu je rekao da dođe po njega ako se to opet dogodi i pokaže mu tko ga vrijeđa.

Marko se nadao da se neće ponoviti, tim više što mu je bilo jasno da razrednikov recept neće funkcionirati. Kada se nešto dogodi na hodniku ili ispred škole, gdje se bullying uživo najčešće događa, počinitelji neće čekati da Marko otrči po razrednika. A škola ima 800 učenika i Marko nije znao tko su ti đaci.

To je bio početak redovitog četverogodišnjeg verbalnog zlostavljanja.

U pravilu svaki tjedan više puta. Nekad bi imao mira tjedan dana. Razni učenici koje uglavnom nije poznavao. Stariji i vršnjaci, češće dečki, ali i cure, uvijek su bili u grupi. Nikada netko iz njegova razreda. Najčešće vulgarna, seksualna dobacivanja, a nekad bi ga u prolazu i dodirivali po tijelu. Marko nije uzvraćao. Nije ni znao kako bi. Nekad bi ga vrijeđali i pred profesorima. Neki bi reagirali i to mu je značilo, neki ne bi, i to bi ga dodatno ponizilo.

Škola mu je postala noćna mora.

Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu predstavio je 2023. rezultate istraživanja vršnjačkog nasilja među zagrebačkim učenicima, prema kojem je gotovo 41 posto osnovnoškolaca izloženo uvredama, a 47 posto ružnim riječima od jednom mjesečno do gotovo svakodnevno.

“Nije potrebno puno, nekad nije potrebno ništa da biste bili meta”, kaže Lejla. I sama je devedesetih u Splitu u osnovnoj školi prošla verbalno nasilje samo zbog imena. Njezina dvije godine mlađa sestra Enisa nije imala nikakvih poteškoća u školi jer njezina učiteljica nije tolerirala izrugivanje.

Marko se požalio razredniku još dvaput, a kada je shvatio da mu neće pomoći, prestao je govoriti o tome i odlučio čekati da prođe. Uostalom, i kada bi našli zlostavljače, bojao se da bi mu se osvećivali i da bi bilo još gore. A i bilo ga je sram.

“Adolescentima je upravo od petog do osmog razreda najvažnije da ih vršnjaci prihvaćaju, zato bullying u tom razdoblju ostavlja velike posljedice na mentalno zdravlje”, objašnjava Lejla.

Marko je šutio i do šestog razreda razvio gotovo sve najčešće simptome koji, kako upozoravaju stručnjaci, ukazuju da nešto s djetetom nije u redu. Prestao se družiti. Zapravo, nije izlazio iz svoje sobe ako nije morao. Imao je česte glavobolje i bolove u trbuhu. Spavao je premalo ili previše. Kada bi legao, ponavljale bi mu se scene vrijeđanja i bile bi “glasnije od svake druge misli”, kako kaže. Jeo je minimalno iako je oduvijek bio mršav.

Imao je 43 kilograma na 173 centimetra visine.

“Kada te vrijeđa tako puno ljudi, osjećaš se manje vrijednim i povjeruješ da to zaslužuješ pa sam se kažnjavao ukidanjem hrane”, pojašnjava ono što je kasnije shvatio kroz razgovore sa psihijatricom.

Panični napadi

Počeo je dobivati panične napadaje, ponekad i više puta tjedno. Često prije nego što bi trebao izaći vani ili na putu do škole. Stezanje u prsima, kao da se guši, misli koje lete sto na sat, jaki strah da će se nešto grozno dogoditi i da mora pobjeći. Na početku je mislio da će umrijeti, nije znao što mu se događa, a onda se naučio živjeti s tim.

Roditelj su mu shvatili da nešto nije u redu kada je počeo dobivati lošije ocjene. Tako se najčešće roditelji alarmiraju, kažu psiholozi. Rekao im je što se događa, a oni su ga odveli psihologinji kojoj je ubrzo slagao da je zlostavljanje prestalo. Nije vidio kako mu ona može pomoći da to u školi stane, a nije htio da mu se roditelji brinu.

Ponovno je odlučio da više neće govoriti o tome. Ponavljao je sebi da treba izdržati osnovnu školu i da će u srednjoj biti bolje. Svu je snagu uložio u učenje. Kroz te četiri zadnje osnovnoškolske godine u školi jedino je od profesorice biologije na satu čuo da se nikoga ne smije diskriminirati na temelju seksualne orijentacije i identiteta. Nije prošao edukacije o vršnjačkom nasilju, nenasilnoj komunikaciji ili uopće o toleranciji, niti je čuo da se u školi provode.

Poslali smo upit Markovoj osnovnoj školi o tome jesu li imali slučajeve vršnjačkog nasilja i kako su im pristupali te provode li se u školi kakve edukacije o osvještavanju i prevenciji nasija. Nismo dobili odgovor. U telefonskom razgovoru nam je potom ravnatelj rekao da nisu dužni odgovoriti, iako se radi o javnoj ustanovi.

“Djeca ne razumiju što im se događa. Roditelji ne znaju što se događa s djecom. Škole ne znaju što se događa s učenicima. A i kada znaju, ne poduzimaju mnogo. Ne snalaze se. Niti se pokušavaju snaći”, kaže Marko.

On je pred kraj osnovne škole počeo čitati o mentalnom zdravlju. Nalazio je na forumima iskustva slična njegovima i postalo mu je jasnije što mu se događa. Društvene mreže je izbjegavao koliko god je mogao. Najviše TikTok, jer je najgori, kaže, tamo se sve može naći: savjete kako što brže i bolje povratiti nakon prejedanja, kako dane preživjeti na Coli zero i žvakama, upute kako zavezati čvor ili koliko tableta popiti ako se želiš ubiti. U hashtagu se samo zamijeni jedno slovo u riječi suicide ili eating disorder i prolazi filtere objave.

Dočekao je kraj osnovne škole i upisao gimnaziju koju je želio. Tu je upoznao Tinu. Ubrzo je shvatio da nije postalo bolje. Nitko ga nije vrijeđao, vršnjačko nasilje se i inače smanjuje u srednjoj školi, posebno u gimnazijama, ali su u razredu bili podijeljeni na grupicu onih koji su kul i ostale koje se ignorira, a svi su se međusobno tračali i natjecali u ocjenama.

Marko je na kraju školske godine s 4,3 imao najlošiji prosjek u razredu. Tina je taj prvi razred prošla s 4,6 i kaže da su je zbog toga ismijavali. “Ali makar više nije bilo normalno, kao u osnovnoj školi, da ti priđe cura iz razreda i kaže: ‘Čisto da znaš da su danas Petar i Iva rekli da si ružna‘”, kaže Tina.

Odlazak iz škole

I Tina i Marko su se prebacili u drugu školu i zbližili se. Taj razred je bitno drukčiji, složniji i opušteniji, kažu. Kada im je oboma krenulo nabolje, u drugom razredu se ubila Tinina bivša cura. Nije imala povijest psihičkih bolesti, ni roditelji ni prijatelji ne znaju zašto je to napravila.

Tina je potonula, a i Markovo krhko stanje se urušilo i vratili su se česti panični napadaji. U trećem razredu mu je školska psihologinja sugerirala da ide kod dječjeg psihijatra. Roditelji su mu našli psihijatricu s privatnom praksom. Premalo je dječjih psihijatra i dugačke su liste čekanja u javnom zdravstvu.

Dijagnosticirana mu je depresija, panični poremećaj, anoreksija nervoza i elementi PTSP-a. Posljednjih godinu dana ide na terapiju i pije antidepresiv Zoloft, stabilizator raspoloženja Lamictal i Xanax ako osjeti da će imati panični napad. Marko je bolje i ne osjeća tjeskobu, ali kaže da je to od lijekova. Želi studirati medicinu i specijalizirati psihijatriju.

“Izgubio sam toliko djetinjstva. To se nikome ne bi trebalo dogoditi, ali je makar najgore iza mene”, uvjeren je.

No iako je prošlo dosta vremena otkako mu je netko dobacio uvredu, kada sretne djecu uzrasta osmog razreda smrzne se i mora sebi reći: “To je samo PTSP. Maturant si, djeca ti ne mogu ništa.”

Nekad upali, a nekad ipak dobije napad panike.

Selma Demirović, studentica turizma u Mostaru, ne samo da sanja o revitalizaciji sela, nego je i osnovala pokret koji ima cilj da podstakne mlade na povratak na selo.

Ona vjeruje u snagu samoodrživog razvoja, a njen poziv mladima ima jasnu poruku – selo nije samo dio prošlosti, nego i ključna karika u izgradnji održive budućnosti.

Selma naglašava kako se ruralna područja suočavaju s izazovima depopulacije te gubitka tradicije i kulture.

“Mladi bi trebali razmotriti povratak na selo kako bi podržali očuvanje naše baštine i stvorili održivo okruženje”, navodi ova vedra studentica.

Eko proizvodnja kao temelj održivosti

Selma ističe važnost eko proizvodnje kao pokretača održivosti u ruralnim područjima. Kroz sopstveni angažman na svojim voćnjacima, Selma želi pokazati mladima da se u seoskom životu kriju ne samo izazovi, nego i prilike za lični i zajednički napredak.

“Ekološka proizvodnja nije samo ekonomski isplativa, nego pridonosi i zaštiti okoliša, te zdravijem načinu življenja”, navodi.

Razvoj seoskog turizma kao mosta između prošlosti i budućnosti Selma se također zalaže za razvoj seoskog turizma kao sredstva oživljavanja zajednica.

“Sela često kriju nevjerovatne priče, tradicije i prirodne ljepote koje trebamo dijeliti s posjetiteljima”, ističe Selma.

Njena inicijativa obuhvata podsticanje razvoja seoskog turizma kao sredstva za povezivanje prošlih vrijednosti sa savremenim načinom života. Kroz autentična iskustva seoskog turizma, turisti imaju priliku učiti o tradicijama, uživati u lokalnoj kuhinji i doprinositi ekonomiji sela.

Poziv na akciju: Mladi, vratimo se na selo

Selma ne samo da sanja o boljoj budućnosti, nego hrabro poziva mlade da se pridruže njenom pokretu. Njen poziv na akciju odjekuje kao zov zvona koji poziva na povratak na selo, održivi razvoj i podršku seoskom turizmu. Ona vidi mlade ne samo kao buduće stanovnike sela, nego kao kreatore pozitivnih promjena koje će oblikovati zajednicu. Selma je primjer da snovi i strast mogu postati pokretači stvarnih promjena.

Njeno zalaganje za promociju eko proizvodnje, očuvanje ruralnih vrijednosti, samoodrživ razvoj i razvoj seoskog turizma postavljaju temelje za inspiraciju i akciju. Prema njenim riječima, mladi su ključni igrači u izgradnji mostova između prošlosti i budućnosti, a Selma je spremna da predvodi tu putanju.

 Sarajevo, 26. januar 2024 – Mladi ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine okupili su se danas u Sarajevu, s ciljem kreiranja dinamične platforme za dijalog i djelovanje, koja vodi BiH prema inkluzivnijoj, pravednijoj i rodno ravnopravnijoj budućnosti.

Diskusiji su prisustvovali aktivisti/ice, predstavnici/e organizacija mladih, kao i influenseri/ce, koji su razmijenili iskustva i ukazali na različite perspektive u borbi za rodnu ravnopravnost. Više od 60 mladih ljudi iz različitih oblasti razgovaralo je o različitim aspektima rodne ravnopravnosti, uključujući tjelesnu autonomiju, seksualno i reproduktivno zdravlje, rodno zasnovano nasilje, ekonomsku pravdu, zaštitu životne sredine i tehnološke inovacije. Ovo je prvi događaj za mlade u BiH u okviru globalne kampanje “Generacija za ravnopravnost”.

„Današnji događaj posvećen je mladima. Mladi ljudi su lideri danas i bit će lideri u budućnosti jer su oni pokretačka snaga promjena. Njihov angažman unio je novu energiju i ažurnost u kampanji ‘Generacija za ravnopravnost’, kako globalno, tako i u Bosni i Hercegovini. Neophodno je ujediniti napore svih nas, kako bismo osigurali bolje sutra za sve žene i djevojčice. Rodno ravnopravna budućnost je moguća i ova generacija to mora postići“, istakla je Jo-Anne Bishop, predstavnica UN Women u BiH.

„Kao UN aktivistici, zalaganje za rodnu ravnopravnost mi je od iznimne važnosti. Promicanje rodne ravnopravnosti jedan je od mojih glavnih zadataka, te čvrsto vjerujem da zajedničkim idejama i inicijativama možemo stvoriti inkluzivnije i pravednije društvo za sve“, kazala je Sajra Kustura, članica UN Savjetodavnog odbora za mlade u Bosni i Hercegovini. Kustura je istakla važnost ovakvih događaja koji pružaju priliku mladim ljudima da razmjenjuju iskustva, mišljenja i da slobodno govore o problemima sa kojima se suočavaju.

Fotografkinja Aida Redžepagić, u okviru teme rodno zasnovanog nasilja, istraživala je na koji način mediji izvještavaju i govore o nasilju nad ženama i djevojčicama. „Shvatila sam da smo veoma često izloženi tabloidskim naslovima koji imaju za cilj da clickbaitom privuku što više pažnje. Takvo ‘izvještavanje’ je prije svega neetično i nema za cilj dizanje svijesti o problemu. Jako je važno govoriti o ovoj temi na pravi način te potaknuti diskusije jer samo na taj način mijenjamo svijest ljudi i idemo ka rješenju“, kazala je Redžepagić.

Deca se glupiraju, snimaju i nude ili traže poklone, dok se negde u pozadini čuje ili ne čuje glas nastavnika.

Da li su roditelji svesni da deca kasnije kod kuće ili drugarice nastavljaju live akcije?

Čujem od svojim mladih kolega da postoje razne šeme kako deca tako zarađuju. Od onih što bi uporno da nas nauče kako od kuće da zarađujemo po 1000 evra nedeljno digitalnim marketingom, do dece koja glade kosu i pilje u ekran. Ipak šta god deca da rade u slobodno vreme, iako nije baš sve ni dobro, ni zdravo, a o moralu da ne trošim reči, njihova je stvar i kasnije će sa životom svoditi račune.

Ono što me zanima da li su ti nastavnici preplašeni da uzmu telefone ili naprosto ne vide, jer ne žele da vide. Kod nas se, kao i svuda raširilo prepisivanje.

Istini za volju još nisam sreo studente koji mešaju ćirilicu i latinicu, kako su to danas neki mediji objavili, ali da su vešti u korišćenju svakog, pa i modernog za prepisivanje nema sumnje.

Zato moji studenti bez reči, neki i sa osmehom ostavljaju svoje mobilne telefone i rade svoj ispit.

Ometači se ne mogu koristiti, jer su suviše jaki.

Navodno je zabranjeno snimanje dok rade ispit, ali ni to nisam siguran. Naš nivo znanja rapidno pada, a za to vreme neka deca pred mobilnima glade kosu, koketiraju i zarađuju. Kuda ide ovaj svet…?

E sada zamislite da ste na operacionom stolu i da ta deca uzimaju skalpel.

Jezivo….Nije ni čudo što je zemlja ravna, limun bazan, glijadin zlo, meso kancerogeno, mleko samo za bebe i od ruzmarina raste kosa. Jezivo….

– Ovaj zabrinjavajući trend počeo je na raspustu i u sva četiri dosadašnja slučaja riječ je o djevojčicama, ali nastavljen je i početkom školske godine.  Dobili smo prijavu iz jedne srednje škole i to su djevojčice deveti razred osnovne ili prvi srednje – rekla je Grujičićeva na redovnom mjesečnom sastanku multisektorskog tima za borbu protiv nasilja u porodici, prenose Nezavisne.

Ona je pojasnila da se djeca vrate kući u vrijeme koje odrede roditelji, oko 22.00 ili 23.00 časa, a potom se oko jedan noću iskradaju, okupljaju na igralištima ili u parkovima, ostaju do 5.00 ujutro i onda odlaze kući nakon čega ulaze u sukob sa roditeljima.

– Roditelji iz nemoći i iz manjka autoriteta nekad reaguju afektivno i onda djeca dođu da ih prijave za nasilje. Bojim se da je ovo problem koji će se ponavljati – upozorila je Grujičićeva.

Centar je u avgustu primio 19 prijava nasilja, kao i četiri slučaja koji bi se mogli smatrati nesuglasicama.

Tanja Božić iz Okružnog javnog tužilaštva Prijedor rekla je da je u avgustu bilo 17 prijava nasilja u porodici za regiju koju ovo tužilaštvo pokriva.

Dragica Plavšić Stojanović iz Gradske uprave obavijestila je multisektorski tim da je Osnovni sud u Prijedoru predložio dvojicu sudija za člana i zamjenskog člana u Grupu za koordinaciju za sprečavanje nasilja u porodici.

U Prijedoru protokol o postupanju subjekata zaštite od porodičnog nasilja postoji još od 2010. godine, deceniju prije nego što je to postalo zakonska obaveza, kao i multisektorski tim koji čini devet subjekata zaštite koji se sastaju svakog mjeseca. Novim protokolom je prvi put formalizovano učešće Gradske uprave, a sada i Osnovnog suda.

Održan je sastanak Osnovnoj školi “Dositej Obradović”, prisustvovali su i predstavnici Policijske uprave, Doma zdravlja, Centra “Sunce”, bolnice i medija, a čini ga još i predstavnik Aktiva direktora srednjih škola.