Nova pjesma benda koji čine vokali Lejla Dolores i Lazar Jović, Nikola Savanović – klavijature, Nenad Tomić – gitare, Žarko Jež – bubanj i Zoran Janković – bass, govori o muško ženskim odnosima, dominaciji, ravnopravnosti i snazi oba pola.

Muziku za novu pjesmu potpisuje Daniel Janković, aranžman i tekst Zoran Janković, za programiranje, automatizacija, mix i mastering zaduženi su Nikola Savanović i Daniel Janković.

Na zvaničnom YouTube kanalu bend se zahvalio Pole dance klubu iz Banjaluke na ustupljenom prostoru i instruktorki Slađani Savić na koreografiji u spotu koja je dočarala snagu žene, jer je ovaj ples, koji je već uvršten u međunarodna sportska takmičenja, težak i fizički zahtjevan.

Porodica izuzetno imućna, momak lep i obrazovan (ali hemije nema), status u društvu, početak braka bez kredita i u velikom stanu.

Vremenom potrošila strast prema svemu tome, naravno. Odeš jednom u hotel sa 5*, padaš 10 dana u nesvest od lepote. Odeš drugi put – ok, odeš treći put, sve ti je to normalno.
Sedneš prvi put u vrhunski auto – sve sija… četvrti put – sve ti je to samo “normalno”.

Restorani, putovanja… sreća sa ograničenim rokom trajanja.

Što mantra moj tata: “opasno je brzo sve dobiti” .

Sa druge strane siromaštvo, beda, poroci, nasilje – još veća muka.

Ali između, između je ljubav, požrtvovanost, zajednički ciljevi, rad, trud, snalaženje… ljubav koja pobedi razlike. Osamostaljivanje koje ima svoju čar…

I devojka sa početka teksta, sada već mama dvoje – troje dece počinje da se oseća prazno, pusto. Traži mi broj “dobrog psihoterapeuta”. Ode sa idejom da zadrži sve benefite, ali da psihoterapeut stvori tu strast i povezanost unutar porodice i zaključi da on i nije neki psihoterapeut.

Priča koju sada već redovno slušam…

Ko ljubav proda, ljubav mu se posle sveti svojim odsustvom.

Ne pišem ja ovo devojkama, već roditeljima koji decu tako savetuju : “Menjaj sebe za status u sportu, nauci, braku, društvu…”
Put do pakla popločan dobrim namerama… čuveno.

Pretile žene s idealima tijela Victorijinih anđelica tražile su komadić sna, onog koji im se posljednjih 20-ak godina demonstrira u showu popularnog američkog proizvođača rublja.

Podigla sam jedne gaće; bila je to više špaga s prišivenim komadićem crne čipke, i preko njih se zagledala u gomilu žena. Bila je to neka vrsta stockholmskog sindroma i u prividu ružičaste stvarnosti shvatila sam koliko vraški puno slojeva ima svijet u kojem su nas doveli do ovakvih gaća.

Baš je to suština priča dokumentarnog filma koji je 14. jula objavljen na streaming platformi Hulu. 

Victoria’s Secret: Angels and Demons donosi priču o tome šta stoji iza popularne industrije donjeg veša, koje niko normalan ne može nositi duže od pet minuta. Istražuje usku povezanost nekadašnjeg scouta za supermodele Jeffreyja Epsteina i osnivača Lesa Wexnera, u čijim šakama bi djevojke završavale kao plijen. Trodijelni dokumentarac razotkriva modno podzemlje i poručuje nam da istina nije onakva kakvom se čini.

Ko vas šljivi kad ste napaljeni i glupi. To je suština prostitucije. Uzeti vam novac dok mislite donjom glavom

Društvo spektakla s ovim je započelo još 90-ih, s Baywatchem i trčkaranjem Pamele Anderson po plaži, s kupaćim kostimom usječenim iznad prepona. Ako se sjetite “revolucionarnog” spota Georgea Michaela za pjesmu Freedom, shvatit ćete koliko je stara vijest o tome da seks prodaje baš sve.

Samo najgluplji među nama mogu biti šokirani činjenicom da na vrhu Viktorijinih tajni sjede biznismeni koji ubiru milijarde dolara parazitirajući na slijepom vjerovanju onih koji misle da je vrhunac oslobođene seksualnosti kačenje mrežaste čarape na halter.

Kriza brenda Victoria’s Secret započela je s #Metoo pokretom, da bi u razdoblju pandemije došlo do zatvaranja 200-tinjak prodavaonica u Americi. Potom su najavili da se okreću “elegantno popunjenim” ženama, što bi u slobodnom prijevodu značilo da su poslovnu priliku vidjeli u tome da prestanu frustrirati debele.

Umjesto toga, počeli su im se dodvoravati. Film donosi kronologiju vrtoglavog uspona, ali i sunovrata korporacije koja je bila dom supermodela kao što su Gisele Bundchen, Heidi Klum i Alessandrs Ambrosio.

Franšizi je u konačnici presudilo mnoštvo kritika upućenih za nametanje nerealne slike ženskog tijela, seksizam i rasizam, pa je zanimljivo poslušati i što kaže direktor marketinga tvrtke Ed Razek, ali i Martin Izquierdo, čovjek koji je dizajnirao krila za modne revije Victoria’s Secreta.

Obećala sam da ću ti napisati brdo redova,
ali bojim se da neće biti dovoljno.
Svaki redak je sve besmisleniji,
jer samo bih ti pisala bez ikakvog cilja.
Nisi tu,
premda slušaš više od prisutnih.
I dalje izbegavam komedije,
na tebe me podsete.
Najveća sam kukavica.
Izbegavam pogledati čelo stola,
stolicu na kojoj si samo ti pio po koje pivo.
(Pazi,
i dalje važi da bih ga s tobom popila,
iako ga ne pijem.)

Tvoj sobičak na katu i dalje čuči sam.
Zaslužio si da u njega niko i nikada
posle tebe ne uđe.

Samo ti podržavaš ovu blesavost,
moje piskaranje,
samo ti navijaš za trčanje kroz šumu.
Dok mi drugi bacaju grane,
govoriš da gledam visoko
i verujem Njemu.

Ja ne smem prestati da ti pišem,
mada već znam da bi rekao
da ništa o tebi i ne kažem.
Pišem iz tvoje skromnosti,
povučenosti,
iz tvoje posvećenosti dobru.
Pišem iz tvoje
neverovatne fluidnosti
tvoga bića i tebe.

Ne znam gde više da kopam
i gde više da te tražim.
U svakom si bolu koji prođe.

A znaš da i dalje imam šiške?
Da,
kao sa slike
okačene u dnevnoj.
Nerviraju me,
ali ne bih da ih diram.

I tako,
prozborim ja s tobom koju
dok se vraćam u sobu za moj astal.
Neće se taj roman završiti sam.
Svakako da će se završiti s tobom,
tvojim delom,
tvojim komedijama
kojima se nikada nisi smejao,
i alkoholom koji te je vodio negde
gde je lepše od šugavosti planeta.
Borba je za oboje,
zato me je sram da odustanem.
Te opcije nema.
Volim te.
(Nadam se da svakim redom vraćam
za pruženu ljubav,
i da brišem po delić preživljene boli.
Drago mi je ako imam tu moć.
Još jednom, volim te.
Previše se ponavljam…
Ali volim te,
za sve njih,
koji možda nisu.)

~ 𝓜𝓲𝓵𝓲𝓬𝓪 𝓩.

Svaka žena, kao i svaki ambiciozni lider, ma kog pola, trebalo bi da analizira uticaj koji ima na ljude oko sebe kao i uticaj koji ima na poslovanje preduzeća za koje radi. Jednom, kada postanete svjesne sopstvene vrijednosti, lakše ćete je štititi. A mnogo puta žene slabe svoj ugled i sabotiraju svoj uspjeh, a da i ne znaju da to rade. E pa, vrijeme je da se to promijeni.

Danas vam donosimo pregled najčešćih situacija u kojima se žene ponašaju po inerciji, ne shvatajući šta i koliko pri tome gube. Ako neke od osobina prepoznate u svom ponašanju – vrijeme je da ih mijenjate.

Korištenje minimalističkog jezika

Žene imaju sklonost da ubace riječ samo tamo gdje joj nije mjesto. Govoreći: “Samo bih željela da znam” ili “Samo provjeravam”, dovodite sebe do toga da vas drugi na radnom mjestu vide kao manje moćnu.

Prema članku objavljenom u The Harvard Business Review ljudi bi trebalo da teže da mijenjaju besmislene riječi jakim riječima. Na primjer, mislim ili osjećam zamijenite sa očekujem ili sigurna sam.

Prekomjerno izvinjavanje

Da li ste ikada brojale koliko puta ste rekle izvini u jednom danu? Vjerovatno je taj broj prilično zastrašujući. Ta riječ može izletjeti kada vam neko zauzme mjesto u teretani, presiječe red dok čekate u banci ili u bilo kom drugom slučaju u kojem niste krivi nizašta. Ali, najgore mjesto da izgovorite bespotrebno izvini jeste kancelarija. Prema Forbsu, riječi žao mi je stavljaju vas, bez ikakve potrebe, u pokoran položaj. Kada se prekomjerno izvinjavate, odričete se svoje moći.

Dopuštanje da drugi uzmu zasluge za vaše ideje

Da li ste ikada razmatrale svoju ideju sa šefom ili radnim kolegom, a potom sjedile bez riječi na sastanku dok oni preuzimaju zasluge za nju? Kada se tako nešto dogodi, ne plašite se da uzmete nazad zaslugu tako što ćete reći nešto poput: “Hvala vam što ste spomenuli ideju koju sam Vam ranije iznijela.” To nije pasivno-agresivan nastup već dobra taktika kojom ćete očuvati svoju reputaciju.

Propuštanje da se samopromovišete

Često osjećamo nelagodu koja prati samopromociju. Ova sklonost dovodi do toga da se oslanjamo na druge, očekujući da sami prepoznaju naš naporan rad i visoku učinkovitost. Ali, istina je da niko ne mari za našu karijeru koliko mi sami. Stoga, ko nije svoj sopstveni najbolji advokat, u ozbiljnom je zaostatku. Kada god propustimo da pokažemo svoju vrijednost drugima prikazujemo sebe kao manje vrijedne. Shvatite sopstveni doprinos pozitivnim rezultatima preduzeća. Ovo će vam omogućiti da se istaknete i napredujete.

Nekorištenje sopstvenog društvenog kapitala

Često brzo ponudimo svoju pomoć, a oklijevamo da tražimo pomoć od drugih. Prema Forbsu,  moć dolazi od poznavanja veze između našeg rada i pozitivnih rezultata preduzeća i to je naša vrijednosna pretpostavka. Naša moć leži u korištenju uticaja da se izgrade obostrano korisni odnosi u našoj radnoj okolini. Ako ne koristite svoj uticaj i veze, na kojima ste teško radile, gubite moć.

Biranje dopadljivosti umjesto djelotvornosti

Od žena se najčešće očekuje da na svom radnom mjestu budu fine i dopadljive. Ali ukoliko svoju energiju trošite na to da budete voljene umjesto na to da budete efikasne, nećete izgraditi jak ugled. Ako je naš glavni cilj da budemo dopadljive, vjerovatno nas neće posmatrati kao lidere. Rizikujemo da nas doživljavaju kao otirače koji prilagođavaju svoja mišljenja jer, prije svega, tražimo odobravanje drugih. Mislite o Margaret Thatcher. Da li su nju svi voljeli? Ne. Da li je bila moćan lider? Apsolutno.

Biti uspješan, zadobiti moć i zadržati je teško je samo po sebi, a činjenica da ste žena u muškom svijetu nimalo ne olakšava vašu poziciju. Zato ne zaboravite – budite odlučne i sigurne u sebe. Kada znate – znate. Ne plašite se da preuzmete zasluge za svoje ideje, ali ni da tražite pomoć, uljudno i bez izvinjavanja. Vama su potrebni oni, ali ste i vi potrebne njima – uvijek to imajte na umu, baš kao i činjenicu da ne treba da se dopadnete nekome već da obavljate posao onako kako sigurno umijete – najbolje moguće.

Njeno puno ime je Adele Laurie Blue Adkins. Rođena je u Londonu, petog maja 1988. godine. Ćerka je jedinica i odrasla je bez oca, koji je napustio porodicu kada je ona imala dvije godine. Njen prvi snimak pjesme “Hometown glory” je postavio njen drug na Myspace 2006. godine. Ejmi Vajnhaus ju je inspirisala da nauči svirati gitaru, a ujedno su pohađale i istu muzičku školu BRIT.

Njen smijeh je poznat toliko da ima i kompilaciju na jutjubu, na koju je nemoguće ostati ravnodušan.

Imala je ambicije da upiše medicinu, jer je gubitkom djeda sa deset godina shvatila da “želi popravljati srca ljudima”. Godinama kasnije, to je i uspjela, ali na potpuno drugačiji način. Svojom muzikom.

Iako se to ne primijeti na njoj, ona ima ogroman strah od publike i pati od anksioznosti. Međutim, vrlo vješto balansira sa svojim strahovima i dolazi na pozornicu sa zadivljujućom energijom i emocijama. Svakom svojom pjesmom nas podsjeća na istinsku umjetnost, jer je njen stil minimalistički, ali je efekat maksimalan.

U vremenu komercijalnih spotova, propagande ženskog tijela, nedostatku talenta i treš singlovima, Adel je ona koja kontrira svemu. Sve što joj je potrebno jeste klavir, njen vokal i emocija koju prenosi na tako jedinstven način. Ona će “poslati ljubav novoj ljubavi svog bivšeg”, patiti za nekim nadajući se da će pronaći “nekog poput njega” i pokazati vam da sve emocije treba prigrliti kao dio vašeg života. Mi je volimo. A vi?

Njena intervencija je počela prije nekoliko godina, da bi joj se vremenom pridružile hiljade žena. Sada je to mreža od preko 400000 žena, obučenih u ružičaste sarije sa štapovima u rukama. One daju novu simboliku boji koja je ženska. One joj daju moć. Njihova vizija je zaštiti što više žena od nasilja, spriječiti brakove sa djecom, omogućiti ljudska prava i štititi druge. Žene nisu seksualni objekti, a one tome uče muškarce, na onaj teži, ali ujedno i “muški” način. Udarcima, jer su upravo oni ti koji su prethodno udarali žene.

Kada žena zatraži članstvo u Gulabi Gangu, to je definitivno zbog toga što je pretrpjela nepravdu, nije imala rješenje ni izlaz iz te situacije, a morala ga je naći.

Bundelkhand je jedna od regija u kojoj su žene veoma diskriminisane, siromašne i obespravljene. Više od 40% populacije se bori sa nedostatkom vode, pismenosti i osnovnih ljudskih prava. Tu žene nemaju mogućnost da racionalno djeluju na odluke, koje će se donositi u društvu. Naprotiv, o njima se odlučuje, jer se pretpostavlja da ne trebaju da misle same. Uostalom, kako bi znale?

Pobune žene nisu rijetke u ovoj regiji. U prošlosti se princesa Džansi Ki Rani pobunila protiv kolonijalizma, dok je Folan Devi, preživjela silovanje, a onda se osvetila svojim silovateljima. Ono što je poražavajuće jeste da postotak nepismenosti žena u ovoj regiji iznosi 47%, a konstantno se bilježi porast silovanja, porodičnog nasilja i brakova sa djecom ili između djece. Ova regija se smatra ujedno i najmanje bezbjednom u Indiji, jer je u prošloj godini zabilježeno čak 1963 slučaja silovanja, 7010 kidnapovanja i više od 2000 davanja žena protiv njihove volje.

Sve ovo navelo je žene da uzmu štap u svoje ruke i same se suoče i izbore sa problemima. One prvo pokušaju razgovarati sa muškarcima o njihovim počinjenim greškama, ali ako se ispostavi da je to bez efekta, napadaju ih. S obzirom na to da je pravni sistem nefunkcionalan i nepouzdan, ovdje se zapravo radi o sprovođenju zakona po ličnim interpretacijama. Ako već muškarci mogu tako, zašto ne bi i žene?

Za kratko vrijeme ove žene su postale sila države, jer su privukle sve veći broj žena, koje žele stati u kraj seksualnoj eksploataciji, ponižavanju i omalovažavanju žena. Snimljeno je i nekoliko dokumentaraca o ženama, koje su postale proslavljene ratnice, spremne da se suoče sa svim problemima u društvu.

Producentkinja Nišita Džen, pratila je ovu grupu pet mjeseci, zbog snimanja dokumentarca. Naglasila je kako je Indija jedna od najsuprotnijih regija u svijetu, gdje su žene primorane da budu agresivnije i da se na taj način bore protiv mačizma i patrijarhata. Puštanjem filma u Bolivudu mnogi su ostali šokirani prikazima žena koje upadaju muškarcima u kuće da ih pretuku.

Međutim, uzimajući u obzir statistike koje pokazuju da su žene žrtve, ovakvo ponašanje dobija drugi značaj i smisao. Poruka ovih žena u filmu, ali i u stvarnosti jeste

Nasilnike treba pronaći, pretući i istetovirati im na čelo: “Ja sam silovatelj”

Ovakva skupina istovremeno ohrabruje i šokira, jer javlja se pitanje podržavanja nasilja i njegovog opravdavanja. Ipak, uzevši u obzir regiju, okolnosti i podatke, dobija se druga slika o ovom pokretu. Bez obzira na mišljenje, ovim ženama se treba priznati da se bore. Na surov i realan način. Njihova borba zaslužuje pažnju.

Odraz svog lika, vidjela je u ogledalu, onako zadovoljna svojim dnevnim lookom. Ruž?

Da li uistinu da stavi ponovo bordo ruž ili pak neki diskretniji.

U svojoj mladosti stavljala je tu bordo boju tri puta na usne, prvi put dok je jela trešnje, pa onako kao mala „nakarminila“ usne. Vidjela na TV-u, to svi rade. Tog dana je dobila batine od stare majke. Drugi put nije imala sreće sa vinom, kad ga je na prvom sastanku s momkom prosula po haljini. I svakako nadala se trećoj sreći, kada je stavila bordo ruž na svoje usne prilikom razgovora za posao, tad joj je propala prilika za zaposlenje, jer je tad već njena generacijska kolegica sa fakulteta, uveliko radila na tom radnom mjestu.

Ipak nakon godinu dana, upravo danas ide na razgovor u istu firmu.

„Dijana zakasnićeš na sastanak, požuri se“, čula je mamin glas iz hodnika.

Ipak je odabrala ljubičasti ruž za današnji sastanak, jer se bar s njim osjećala samouvjereno.

Brzo je uhvatila prvi bus koji je naišao.

Stigavši u firmu, primjetila je kako je ipak sama čekala. U međuvremenu vrata su se otvorila i sekretarica je pozvala da uđe. Direktor je čekao. Razgovor nije dugo trajao, rečeno joj je da već danas može početi sa volontiranjem.

„Čuj volonterski angažman, a ne ugovor o radu“, ponovila je onako za sebe.

U društvu sekretarice uputila se prema susjednoj kancelariji.

Otvorila je vrata i ugledala svoju kolegicu sa fakulteta, baš onu istu koju je srela prije godinu dana. Pozdravile su se.

Asja je ustala, gledajući kroz prozor prozborila: „Znaš Dijana ja sam te predložila za ovo radno mjesto, ja sam tu još 15 dana. Biću iskrena, prvi put kad si bila na razgovoru za posao, pozvana si kao i ostali tek kako bi se ispoštovala zakonska procedura. Ja sam već radila na ovom radnom mjestu“.

Ipak nakon godinu dana, upravo danas ide na razgovor u istu firmu.

Dijana je nijemo gledala u nju, lijepu i dotjeranu kao i uvijek.

Nije je to priznanje iznenadilo, jer je u državi to već poznata taktika.

Potom je nastavila.

„Dijana, uistinu ja i ti nikad nismo bile kolegice znaš i sama, pa ću pokušati da ti kažem nešto o sebi“, rekla je to uz blagi osmjeh, a potom im naručila kafe.

Uz miješanje kafe Asja je premotavala film u glavi od prije pet godina: „Kad sam upisala fakultet znala sam da ću ga jednog dana završiti, tačnije da će mi u tome pomoći moj otac. Vjeruj mi da sam vrlo malo učila, a više mi pomagao moj imućni otac oko ispita ukoliko bi izlazila više puta. Biću iskrena prema tebi, ja sam u životu imala sve što sam željela. Živjela sam pod staklenim zvonom svojih roditelja. Nikad nisam saznala u životu kako je to kad nešto nemaš, ne možeš sebi nešto priuštiti, ne možeš otići negdje na put ili ljetovanje, jer sam u životu najviše imala novaca, a jako malo roditeljske ljubavi. Kupovali su me parama, tako da ja baš i ne znam kako je odrastati u toplini doma. Nikad nisam osjetila istinsku toplinu roditeljske ljubavi, ali to ne znači da su me zanemarivali. I ovaj posao otac mi ‘kupio'”.

Dijana je nepomično gledala u Asju ne shvatajući iz kog razloga priča o svom životu. Na njenom licu je pročitala kao da je htjela razumijevanje, koje nikad nije imala. Kao da sve ono što je skupljala u sebi, sad  dobila priliku da ispriča strancu.

Asja je ustala, gledajući kroz prozor prozborila: „Znaš Dijana ja sam te predložila za ovo radno mjesto, ja sam tu još 15 dana. Biću iskrena, prvi put kad si bila na razgovoru za posao, pozvana si kao i ostali tek kako bi se ispoštovala zakonska procedura. Ja sam već radila na ovom radnom mjestu“.

Asja je otpila gutljaj kafe i nastavila s pričom, kao da je pročitala njene misli.

„Garant se pitaš što ti ovo sve govorim. Ja vjerujem, obzirom da si iz manje sredine, da si ti imala mnogo ljepše djetinjstvo. Prije par dana sam dala otkaz na ovo radno mjesto. Odradila sam pripravnički, a sad odlazim“.

„Gdje odlaziš? Znaš kako je teško pronaći posao“, napokon je prekinula Dijana.

Asjinim licem prođe blaženi osmjeh.

„Upoznala sam momka iz Njemačke. Udajem se i odlazim odavde. Pronašla sam napokon toplinu i ljubav bez koje sam živjela sve godine. Ipak ne zamjeram roditeljima, voljeli su me na svoj način, ali ja ipak ne želim svojoj djeci takvo djetinjstvo pružiti. Od kako sam ga upoznala, shvatila sam da nije sve u novcu. Iz tog razloga sam i dala otkaz i direktoru predložila tebe na ovu poziciju. Možda nismo imali najbolji i blizak odnos tokom studiranja, ipak si mi ostala u sjećanju kao lijepa, povučena i skromna djevojka. Možda se ne sjećaš, ali ja da, kad si mi na prvoj godini fakulteta pomogla na ispitu. Dobro se dobrim vraća“.

Dijana je onako zamišljeno posmatrala, nije znala sta da kaže. Znala je ona da novac i blještavilo nije oličenje sreće i ljubavi, tako su je učili njeni roditelji, nego oličenje hladnih ljudi, što joj je ujedno potvrdila i Asja sa svojom životnom pričom. Dijana kroz odrastanje imala je ljubav, upravu onakvu koju nije imala Asja, ali nije bila iz bogate porodice i sama je zarađivala, kako bi završila fakultet na vrijeme.

Dijana je nepomično gledala u Asju ne shvatajući iz kog razloga priča o svom životu. Na njenom licu je pročitala kao da je htjela razumijevanje, koje nikad nije imala. Kao da sve ono što je skupljala u sebi, sad  dobila priliku da ispriča strancu.

Ustala je, pozdravila se s kolegicom i rekla da će razmisliti o ponudi za posao i svakako zahvalila joj se na preporuci.

Nakon neočekivanog dana, te životne priče sa kolegicom, vratila se kući umorna. Dok je ispružena ležala na krevetu, razmišljala je o današnjem razgovoru.

Kao mala, mislila je kako je sve u novcu, jer bogati ljudi mogu sve kupiti. Ipak pokazalo se suprotnim, što je dokaz današnji razgovor. Sjeća se dok je pohađala fakultet, većina njih je željelo da bude u Asjinom društvu. Bila je djevojka koja je živjela na visokoj nozi, barem tako su je opisivali. Momke je vrtila oko malog prsta, a i ljepili su se, ne toliko za nju i njenu ljepotu, koliko za njen auto, njeno razbacivanje s novcima i njenu garderobu.

Pitala se da li bi Asja bila sretnija da je živjela sa njenim načinom života, nije mogla procijeniti. Ako ona nije bila sretna u tom raskošu, kako bi tek onda bilo, da je živjela njenim životom.

Njeni roditelji cjeli život su živjeli skromno, imali su dovoljno da nju i brata školuju. Bila je najbolji učenik i u Gimnaziji. Brat je bio stariji, prvi je upisao fakultet, očeva plata nije mu bila dovoljna, tako da je ona smatrala da fakultet nikad upisati neće. Ipak, njena stara majka je rekla ocu da prodaju komad zemlje, kako bi od tog novca ona se školovala. Rekla je da žensku djecu treba školovati, kako u životu ne bi obavljala fizičke poslove. Imala je stara majka životno iskustvo, devet kćerki, očito je kroz njihove živote vidjela da je potrebno žensku djecu posebno školovati.

Njeno školovanje kroz četiri godine fakulteta, prošlo je uspješno samim tim što je bila student generacije. Sve je završavala u roku. Stipendiju nikad nije dobila, iako je aplicirala svake godine. Ali zato su dobivali oni koji su jednu školsku godinu, pohađali dvije godine.

Pade joj na um kad je otac nju sa prtljagom doselio u grad u kojem je trebala studirati, bila je jesen, lišće opalo baš kao i danas, a on onako ozbiljnim glasom rekao joj, ukoliko ne bude učila i završila fakultet da će je zaposliti u komunalno preduzeće, da kupi smeće. Te riječi duboko su joj se urezale u sjećanje i uvijek se trudila da bude uzor roditeljima, da položi sve ispite na vrijeme, a ujedno kako se ne bi vratila kući i nastavila sa obnašanjem poljoprivrednih poslova.

Dok je studirala nikad preko ljeta nije odlazila na more ili  ljetovanje. Početkom akademske godine, većina studenata se hvalilo gdje su putovali i ljetovali. Ona nije imala svoju priču s ljetovanja. Imala je doduše samo onu koju njenu vršnjaci ne bi razumjeli, sve da im je i pričala. Ti silni poljoprivredni poslovi, kopanje bašte, žetva pšenice i drugi ustaljeni poslovi na selu. Njeno i ljetovanja njenih kolega su se razlikovali, jedino se nisu razlikovali po boji tena. Na kraju se ipak nije žalila, ni kad danima nije imala marku u džepu kao student. Džeparac je znala zaraditi i sa šivanjem. I tako upravo zahvaljujući staroj majki, danas je svoj čovjek.

Pitala se da li bi Asja bila sretnija da je živjela sa njenim načinom života, nije mogla procijeniti. Ako ona nije bila sretna u tom raskošu, kako bi tek onda bilo, da je živjela njenim životom.

“Da svoj čovjek, koji stoji na raskrsnici života”, ponovila je onako za sebe. Šta uraditi? Danas joj je ponuđen posao, doduše volonterski tri mjeseca. I još probni. Ili ići u Evropu, gdje ju je čekao pravi posao, te uz to još stipendija za postdiplomski studij. Znala je već odavno da bosanskohercegovačke intelektualce prisvajaju strane zemlje, neće biti prva ni posljednja koja odlazi. Žalosno je što je primorana da gradi budućnost daleko od kućnog praga. Ima tek nekoliko dana za odluku…

Subota, osvanuo je prohladni kišni dan.

„Dijana požuri se čeka nas nekoliko sati duge vožnje“, vikao je otac iz dvorišta, dok je trpao kofere u auto.

„Stići ćemo. Tako si me požurivao prije pet godina kad si me prtljao na studij, pa smo stigli“, dobacila je ocu uz smjeh.

Zamagljena stakla brisala je rukom. Prošli su kraj hotela „Bosna“. Bijela velika limuzina je stajala parkirana na njoj natpis „just married“.

„Zbogom Bosno i Hercegovino, sretno nam u Evropi“ prošaputala je.