Kako se danas oblače žene koje su nekada diktirale trendove celom svetu?

Cindy Crawford (60)

Jedno od najprepoznatljivijih lica 90-ih danas ima 60 godina i i dalje izgleda kao definicija američkog šika bez mnogo truda. Nakon aktivne modeling karijere, posvetila se biznisu (linije nameštaja i kozmetike), ali se i dalje pojavljuje na velikim modnim događajima.

Cindy danas neguje bezvremenski, kalifornijski minimalizam – blejzeri savršenog kroja, ravne farmerke, svilene bluze i neutralna paleta boja (bež, bela, teget). Na crvenom tepihu bira elegantne, ali nenametljive siluete koje prate liniju tela.

Eva Herzigová (53)

Češka lepotica je globalnu slavu stekla kampanjom za Wonderbra sredinom 90-ih, a potom je nizala naslovnice i revije najvećih modnih kuća. Danas je i dalje prisutna na velikim događajima, posebno u svetu visoke mode i filmskih festivala, dok privatno vodi mirniji, porodični život.

Eva neguje senzualnu eleganciju sa dozom italijanskog glamura. Često bira savršeno krojene haljine koje prate liniju tela, svilene materijale, satenske komplete i odela sa naglašenim strukom. Na crvenom tepihu voli dramatične, ali sofisticirane toalete, dok je u svakodnevnim kombinacijama verna jednostavnim komadima – ravnim pantalonama, belim košuljama i oversized naočarima za sunce.

Naomi Campbell (55)

Naomi je i dalje aktivna na modnoj sceni – revije, kampanje, pa čak i majčinstvo u šestoj deceniji. I danas nosi istu dozu samopouzdanja kao u eri Giannija Versacea.

Danas Naomi obožava upečatljive komade, uske krojeve, dramatične kapute i statement haljine.

Privatno nosi helanke, oversized jakne i velike naočare. Njena garderoba i dalje ima modnu težinu.

Claudia Schiffer (56)

Nemačka lepotica danas ima 56 godina i uglavnom živi povučenijim životom u Velikoj Britaniji, posvećena porodici i povremenim modnim projektima.

Claudia obožava pletene komade, midi haljine, baletanke i sakoe. Često je viđamo u kombinacijama koje podsećaju na estetiku tihog luksuza – kvalitetni materijali i savršeni krojevi.

Linda Evangelista (61)

Linda, danas 61-godišnjakinja, poslednjih godina se vratila u javnost nakon povlačenja iz sveta mode. I dalje je simbol snage i autentičnosti.

Njen stil danas je minimalistički, bira monohromatske kombinacije, čiste linije i kvalitetne, a efektne kapute. Njena estetika je sofisticirana i urbana – manje glamura, više karaktera.

Christy Turlington (57)

Sa 57 godina, Christy je aktivna u humanitarnom radu i i dalje je jedno od omiljenih lica modnih kampanja.

Nosi lan, pamuk, svilu, prirodne tonove i jednostavne krojeve. Christy izgleda kao žena koja se oblači zbog sebe – udobno, a uvek sofisticirano. Često bira midi suknje, klasične pantalone i ravnu obuću.

O rutini i lepoti učite od Christy Turlington: Ona nema puritanska ograničenja i baš zato tako blista

Kate Moss (52)

Najmlađa među ikonama 90-ih, Kate danas ima 52 godine i i dalje je oličenje cool faktora. I dalje je prisutna u modi, ali i kroz kreativne projekte i saradnje.

Danas i dalje neguje rock’n’roll estetiku ali u zrelijoj verziji. Crni blejzeri, uske pantalone, svilene slip haljine i vintage komadi. Kate je ostala verna svom boho DNK, ali ga danas nosi sa više elegancije i manje buntovničkog haosa.

Izvor:  Zadovoljna.nova.rs

Ovogodišnji Future Fashion Face, jedno od prestižnih međunarodnih modnih natjecanja, održat će se od 23. do 31. ožujka 2025. u Antaliji. Na ovom globalnom događaju pravo sudjelovanja imaju pobjednice izbora za fotomodele, a Bosnu i Hercegovinu će na svjetskoj sceni predstavljati talentirana manekenka Leonarda Tomić.

Osamnaestogodišnja manekenka iz Mostara već je ostvarila izuzetnu karijeru u svijetu mode. Kruna njezina dosadašnjeg rada bila je prestižna titula Top fotomodela Bosne i Hercegovine 2023., kada je briljirala u konkurenciji 40 talentiranih djevojaka iz cijele zemlje. Postala je prepoznatljivo lice na modnim pistama Bosne i Hercegovine, nastupajući za renomirane modne dizajnere i sudjelujući na prestižnim manifestacijama, među kojima se izdvajaju European Fashion Passport, Travnik Fashion Week te Generalni festival mode BiH, gdje je bila i zaštitno lice.

Njezina svestranost nije ograničena samo na modnu industriju. Leonarda je ostvarila značajne angažmane i u svijetu oglašavanja, uključujući reklamu za ekskluzivni restoran Ezza Dubrovnik, čiji su vlasnici nogometna legenda Edin Džeko i top model Amra Silajdžić. Također, njezino pojavljivanje u glazbenom spotu jedne od najvećih zvijezda bh. estrade, Adnana Jakupovića, dodatno potvrđuje prirodnu privlačnost i sposobnost rada pred kamerom.

Leonarda dolazi na Future Fashion Face s bogatim iskustvom i reputacijom modela koji osvaja srca i pažnju na svakom koraku. Njezin talent i profesionalizam očekuju dostojanstven tretman i zapažen plasman na svjetskoj modnoj sceni. Nastup na ovom prestižnom natjecanju predstavlja jedinstvenu priliku da pokaže svoj talent i doprinos globalnoj modnoj industriji. Veliku podršku pruža joj Fashion M, koja se nada da će Leonarda zasjati na međunarodnoj modnoj sceni i doseći nove profesionalne visine.

Izvor: Bljesak.info

Milene se sećamo iz legendarnog “pohoda”, kada je prošle godine u venčanici prošetala kroz Knez Mihailovu ulicu sa simpatičnim transparentom: “Tražim muža”. 

Heder nije bilo jasno zbog čega su njene proporcije tela takve, a onda je nedavno otkrila da boluje od lipoedema – bolnog stanja koje uzrokuje abnormalno nakupljanje masti na nogama i rukama, dok šake i stopala ostaju iste veličine.

Osobe koje imaju ovo oboljenje poput Heder najčešće imaju manji struk i torzo u odnosu na ruke i na donji deo tela, piše News18.

Heder nije bila svesna svoje dijagnoze, te kaže da je provela decenije života na dijetama u nadi da će imati vitku figuru. 

– Ceo život sam imala problem sa viškom kilograma, a prvi put sam sa šest godina shvatila da sam gojaznija od druge dece, pa sam u razgovoru sa roditeljima odlučila da krenem na dijetu – rekla je ona.

Heder se oduvek borila sa kilažom, pa je tako sa samo 30 godina imala više od 192 kilograma. U dogovoru sa stručnjacima, ova žena je odlučila da ode na operaciju želuca i smanji ga, pa je na taj način smršala više od 75 kilograma.

Uprkos operaciji, salo joj se nije pomeralo ni sa ruku ni sa nogu i sada posle nekoliko godina teži oko 130 kilograma.

– Prihvatila sam svoju realnost. Pre šest godina, odnosno 2016. godine sam započela svoju karijeru modela i trudim se da rušim standarde lepote – kaže Heder koju na društvenim mrežama prati više miliona ljudi.

Heder je prihvatila svaki milimetar svog tela, a žene koje imaju problem kao ona ili višak kilograma, bodri fotografijama koje objavljuje, a na kojima nosi donji veš, uske haljine i kratke suknje.

– Odlučila sam da prihvatim svoje telo, jer ako ne volite sebe, niko drugi neće – napisala je Heder ispod svoje objave na Instagramu.

S obzirom na to da se bavi modelingom i da ima milionsku publiku, Heder ne krije da zarađuje novac zbog svog tela.

Preuzeto sa: ona.telegraf.rs

Sada, 3-4 godine poslije, odgovore sam potražio od same Sare. Ne na pitanje ko je ona. Nagrade, poput „Porina“ za najbolju žensku vokalnu izvedbu 2015. godine, i stotine hiljada YouTube pregleda već su to objasnili svim ljubiteljima alternativnog zvuka na ovim prostorima.

Mlada diplomirana arhitektica iz Zagreba sa gitarom na ramenu i looperom ispred sebe, odgovarala je na pitanja o tome šta donosi treći album, da li je i dalje tretiraju kao ljepoticu sa naslovnice, zašto je arhitektura pogodna za razvoj mentalnih bolesti, da li će postati glumica…

No, krenimo redom.

„Imamo već puno zakazanih koncerata. U Novom Sadu 27. listopada, u Beogradu 28, dok će zagrebačka promocija biti mini-koncert i druženje u klubu ‘Vinyl’ 4. studenog. A, ako mi američko veleposlanstvo odobri vizu, onda ćemo svirati u Njujorku“, otvara Sara pričom o promociji novog albuma, nazvanog „Tišina“, koja će odjeknuti 28. oktobra.

Djeluje da je novo izdanje manje gitarsko i rokersko, a više elektronsko i intimnije u odnosu na „Jesen“, prethodni album, i posebno „Djecu“, prvo izdanje.

Mislim, u biti, da je to dosta dobar dojam. Na trećem albumu sigurno ima manje gitara nego na prethodna dva, one su doziranije. Naprosto je tematika samog albuma smrt, tišina, samoća. Tamo gdje je „Jesen” stala, „Tišina” istražuje još korak dalje. Mislim da je samo promjena stalna. Da mi je nekako inherentno da stalno tražim i kopam dalje. Ono što sigurno mogu reći je da iza prethodnog i novog albuma apsolutno stojim, kao što stojim i iza prvog. Samo, čovjek raste, uči i mijenja se dok je živ. Nisam ni ja ista osoba kao prije dvije godine.

Završila si muzičku školu, svirala violinu, odrastala uz muziku. Ali, „klik“ sa njom je došao tek u srednjim dvadesetim, kada si više sazrela. Često kažeš da je to dobro. Da li bi ponešto ipak bilo bolje da su prvi uspjesi došli sa 19 ili 20 godina?

Mislim da će se bilo ko stariji od 50, ko čuje da je neko sa 29 u zrelijoj dobi, vjerovatno smijati, ali drago mi je da nisam ozbiljnije krenula u ovu priču sa 18 godina. Naprosto, ovo je jedan posao u kojem si strahovito izložen. Izložen si na muzičkoj razini i emotivno, ogoliš se. Ovo je posao u kojem se – posebno ako si žena u muzici – apsolutno svako nađe pozvanim da ti kaže kako bi ili ne bi trebalo da zvučiš, izgledaš i tako dalje. I to je niz pritisaka, zbog kojih je dobro da si zrelija ličnost kada se u to krene. Ja to sad apsolutno osjetim i kužim, i mislim da sam imala taman dovoljno životnog iskustva da mogu to sve suvislo isprocesuirati i nositi se s tim. Što se tiče nekog zaostatka, pa, mislim, Sting je sa bendom Police krenuo sa 30-ak, tako da vjerujem kako tu godine ne moraju biti važne. Dapače, mislim da živimo u nekom dobu suludog kulta mladosti, a ne bi trebalo biti tako.

Sarin a capella nastup na prošlogodišnjoj dodjeli nagrada „Porin“, izveden samo u pratnji loopera, ostao je upamćen kao jedan od najupečatljivijih u istoriji ovog događaja.

Ranije si bila u demo bendovima, ali uspjesi su došli kada si se osamostalila. Danas često i nastupaš sama. Zašto ti taj bendovski format nikada nije legao?

Sada prvenstveno nastupam sama, odnosno u pratnji klavijaturista. Dva su razloga. Prvi je što, ako ogoliš zvuk do kraja, ako sviraš na najnužnijem minimumu, onda se može provjeriti da li pjesma štima ili ne. Drugi razlog jesu tehnički, ekonomski i produkcijski uvjeti. Strahovito puno sviramo i, mislim, od pet svirki kojem imam spojeno u regiji, tri su birtije gdje ne postoji ni monitoring. I onda govoriti o nekom proširenom sastavu, gdje će perkusionist eksperimentirati sa elektronikom i time da lagano lupa po šrafcigeru, naprosto nema smisla. Međutim, nekakve mogućnosti za nove suradnje se otvaraju, tako da se stvarno nadam kako bi se u skorijoj budućnosti i veći prostori mogli zauzimati proširenim zvukom. Format u kojem sad radim sjajno funkcionira za sat, sat i 15 minuta koncerta, ali za sve preko toga još neko mora držati binu.

Tvoja druga ljubav je svakako modeling. Kako si ušla u taj svijet, koji se kod nas često percipira udaljenim od muzičke alternative?

Da si ne lažemo, u ovom poslu je strahovito bitna nekakva prezentacija ka van, hoćeš-nećeš. Neko ko se fura da je vrlo alternativan i vrlo underground, to su sve isto nekakvi imidži za, grubo govoreći, prodat svoj proizvod. Modeling je tu dosta pomogao da se osvijestim na koji način fotografija, odjeća, stajling komuniciraju sa okolinom, što je jako važno u medijskom istupu. Tako da mi je to iskustvo znatno pomoglo kasnije, evo, kada dajem intervjue.

Isticala si da ti je „pun kurac“ toga što te „među šminkericama smatraju alternativkom, a među alternativcima šminkericom“. Da li se to promijenilo s vremenom?

Da. Kroz vrijeme, ljudi su me počeli stvarno ozbiljno shvaćati. Bilo je dosta onih koji bi olako mahnuli rukom, jer bi vidjeli zgodnu žensku u novinama i to automatski znači da ti ne možeš dotaknuti neke ozbiljnije tematike u pjesmama. To su totalne gluposti. Da se razumijemo, društvene predrasude idu u oba smjera, pa i od ovih naizgled progresivnije orijentiranih ljudi. Ali, to sve s vremenom sjedne na svoje. Kad pređeš preko 20.000 km i 150 koncerata, u živom kontaktu s publikom ljudi vide da li nešto vrijedi ili ne. A, evo, nekako se čini da se taj krug publike širi.

Danas te opisuju kao muzičarku sa mnogo stila. Kako se on razvijao?

Kad sam bila tinejdžerka, hodala sam okolo u vrećama, robi iz dućana, i nosila raspadnute starke i martinsice. Tek negdje od srednjih dvadesetih sam se malo i u odjeći našla. Mislim da tek sada, unazad pet godina, mogu reći da se sa stilom odnosim O.K, a za prethodnih 15 nisam baš sigurna (smijeh). Mislim da je to sve normalno.

Kažeš da bi rado nosila štikle na nastupima, ali je malo nezgodno, jer si sebi i vozač i roadie i muzička podrška. Kako ljudi reaguju kada vide da djevojka sa naslovnice sama razvlači kablove po sceni?

Moram znati tehnikalije ako mislim raditi muziku, ali to je ona stara priča, koja se dešava svaki put kad dođemo negdje klavijaturist i ja. Ja sam vozač, ali po „defaultu“ će organizator njemu reći gdje je parking i po „defaultu“ će ton-majstor krenuti razgovarati sa muškom osobom. To su sve sitne, zaostale predrasudice. Meni se baš ne da s time nositi, ali zato ih svako malo moram spomenuti u nekom intervjuu, jer je to prosto jedini način da se društvo osvijesti.

Prvi album je objavila nakon završetka fakulteta, a da bi prikupila sredstva neophodna za njegovo dovršavanje, prodala je automobil – staru škodu, koju je naslijedila od djeda.

Tvoja treća ljubav je arhitektura, koju si diplomirala.

Mislim da je arhitektura jedna prekrasna struka od koje se može puno naučiti i primijeniti u drugim poljima. Mislim, takođe, da je jako nezahvalna struka u današnjem sistemu. Biti arhitekt u kapitalizmu je savršena podloga za razvijanje raznih mentalnih bolesti. Dok ti dođeš na red sa svojim projektom da se profesionalno realiziraš, već si prošao suludi zakonodavni sustav, u kojem je pitanje zašto i u čiju korist se donose neka pravila, i sulude voje investitora, jer onima koji imaju moć i novac neka opšta dobrobit nije na prvom mjestu, zato i jesu na tom položaju. E kad se to sve naslaže, onda dolazi arhitekt, kao neki servis, koji je više plaćeni ubojica ili loš frizer, nego umjetnik ili inženjer. I to je jedan od razloga što mi odluka da napustim struku nije pala teško, osim toga što mi je muzika apsolutno prva ljubav.

A bio je započet i rad na doktoratu.

Doktorat sam stavila na čekanje, da ne kažem odustala, u isto vrijeme kad sam odustala i od posla. Baviti se ozbiljno muzikom, biti… pa, koliko god to pretenciozno zvučalo – umjetnik, to je posao sa punim radnim vremenom. Mislim da bih samo lagala i sebe i druge kad to ne bih tako radila.

Kako doktorand prostornog planiranja gleda na sve češće slučajeve poput aktuelne priče o betoniranju zelene površine na Trnjanskoj Savici, koja je digla Zagreb na noge?

Naravno da na betoniranje zelene površine po „defaultu“ gledam kao negativnu stvar, u tom slučaju pogotovo. Da nismo bili na putu kada su bili protesti, sigurno bih se više angažirala oko tog pitanja. Mislim da je tu dodatno škakljiva problematika što je ckrva ušla u cijelu priču, a onda se tu kojekakvi politički poeni koriste, koji nemaju više veze ni sa prostorom ni sa arhitekturom, nego sa podilaženjima nekim sitnim interesima. To sve skupa je baš mučno.

Glasno govoriš o sličnim pitanjima. Pisala si o problemu zapošljavanja, učestvovala u studentskim protestima, glumila u društveno angažovanim predstavama. Smatraš li sebe jednim od glasova svoje generacije?

Ne. Ne, mislim da bi to bilo zaista pretenciozno reći. Smatram se samo odgovornim i osviještenim građaninom, barem nastojim to biti. Ono što pokušavam je napisati i reći neke stvari u javnosti, kad se za to pruži prilika. Pokazati, u krajnjoj liniji, drugim ljudima da treba imati hraborsti i da se nemaš čega bojati da jasno i javno ukažeš na neke probleme.

Međutim, rijetko se ovim temama baviš i kroz svoju muziku, u kojoj prvenstveno obrađuješ teme instrospekcije i ljubavi.

Ne bih se, u biti, složila. Mislim da nova pjesma „Dani bez sjena” dosta poentira na medijsku realnost u kojoj živimo. Pjesma ne mora nužno biti vrlo eksplicitna da bi potakla na razmišljanje. Velik dio komunikacije oko društvenih problema odrađuju i intervjui poput ovog i komunikacija koja ne mora biti rečena u samoj glazbi. Stvari ne radim programatski. Zanima me art, zanimaju me pukotine, i onda kroz to… mislim, ljubavna pjesma je savršen poligon da se razne teme profuraju ispod radara.

U predstavi „Mali čovjek želi preko crte“, Sara je nastupila i kao Svetlana Ceca Ražnatović, koja je otpjevala duet sa Markom Perkovićem Thompsonom, a njega je igrao novinar i muzičar Ante Perković.

Iza sebe imaš nekoliko predstava, kao i pojavljivanje u seriji „Igra prijestolja“. Da li se gluma može razviti u tvoju četvrtu ljubav?

Nisam sigurna. U personativnom smislu sudjelovanja u teatru, zašto ne, ali baš kao glumicu se ne vidim. O glumi, van nekoga ko to gleda kao publika i ko ima rubnog scenskog iskustva iz druge branše, ne znam ništa. Bilo bi suludo da se namećem još i u toj djelatnosti. Ali ono što me zanima su suradnje raznog tipa. Pjesma „Notturno” je nastala iz suradnje sa Teatrom poezije za večeri sjećanja na Tina Ujevića, a sa umjetničkim kolektivom Skroz sam uglazbila „Odlazak“, kao omaž Arsenu Dediću. To miješanje žanrova apsolutno obogaćuje. Tu se vidim.

Diplome, albumi, naslovnice, predstave, nagrade, serije… Mnogo toga je stalo u tvoje dvadesete. Čemu se nadaš u tridesetima?

Nadam se, kao prvo, da ću sačuvati zdravu glavu. Nadam se da ću širiti svoje horizonte, i u muzičkom i u izvedbenom smislu. Nadam se i da ću širiti svoje nastupe van regionalnih granica. Proširiti i muzički sastav sa kojim nastupam. Neka ekspanzija generalno je nešto čemu se veselim. I nadam se da ću ostati malo dijete.

Naslovna fotografija: Vjekoslav Gašparović

Može li moda biti poziv ili samo dobro unovčen hobi, kako je počeo tvoj interes za nju?

Najljepše stvari u životu se dese kada ih ne forsirate. Počnu se dešavati slučajno, usput i vremenom postanu dio vašeg života koji ne možete napustiti i zanemariti. Tako je i s modom. Potrebna je ljubav, strast. Mislim da ne postoje ograničenja, ako nešto zaista volite i imate strast prema tome. Ko god se počeo baviti modom isključivo radi zarade, nije sigurno osjetio tu količinu ni uspjeha, a ni zadovoljstva kao ljudi kojima je novac došao samo kao popratni efekat. Uvijek se osjeti razlika kada neko radi nešto samo zato što mora i kada neko radi nešto, jer to istinski voli. Ljubav i trud koji unosite u svoj rad nikad neće ostati nezamijećeni.

Kolika je uloga društvenih mreža u modelingu, je li današnje vrijeme Insta vrijeme?

U svijetu modelinga i blogera, društvene mreže su neizostavna komponenta koje jako često potpomažu i određuju uspjeh. Vizuelni aspekt je od krucijalne važnosti u ovom poslu, tako da je Instagram postao glavni i najbolji alat, jer na jednostavan način omogućava da predstavite sebe i sve ono što je specifično za vas i vaš stil. Nažalost, njegov uticaj je postao preveliki i često imam osjećaj da ljudi izgube sebe, jer se previše trude uklopiti u sav taj iskomercijalizirani svijet. Jako rijetko, gotovo nikako, naiđete na nekog čiji je stil zaista autentičan i čiji postovi nisu samo puka projekcija većine ostalih korisnika.

Kako bi opisala svoj stil i u čemu je tajna dobrog izgleda?

Moja velika inspiracija je Dejvid Bouvi i zauvijek ću se diviti njegovoj smjelosti koju je imao da se svijetu predstavi kao drugačiji i nikad ga nije bilo strah toga. Skladno tome, moj izgled i stil konstantno variraju u zavisnosti od raspoloženja I prilika. Volim mijenjati boju kose te na taj način konstantno unositi svježinu u svoj izgled.  Ja sam tip djevojke koju ćete vidjeti u poderanim farmericama, bijeloj majici i tenama, ali i u najsvečanijoj mogućoj haljini i štiklama a la Keri Bredšou. Sve u skladu s prilikom (i raspoloženjem), naravno. Jedan moj prijatelj me na posljednjem snimanju koje sam radila nazvao “majstorom transformacije” i to je nešto čime se stvarno ponosim. Sposobnost da iznesem svaki komad odjeće, svaku boju kose i različite stilove odijevanja. Naravno, nisam apsolutni kameleon, u svaku kombinaciju uvijek unesem dio sebe, da bi taj stil održala autentičnim. Vjerujem da je uvijek bitno imati samopouzdanje i vjeru u sebe, jer najbolja odjevna kombinacija na svijetu na vama ne znači ništa ako ste nesigurni. A najobičnija bijela majica i farmerice mogu izgledati na vama kao da ste upravo sišle sa crvenog tepiha samo ako to nosite sa ponosom i osmijehom na licu. Možda zvuči kao kliše, ali zaista je tako.

Šta je definitivni must have za svaku ženu i zašto?

Lijepa i njegovana kosa, bez ikakvog premišljanja. To će zauvijek ostati ultimativni simbol ženstvenosti, a u kombinaciji sa pravim ružem za usne, nema toga što vam može stati na put. A ako ćemo govoriti o osobinama koje bi svaka žena trebala da posjeduje, onda je to samopoštovanje i umjerenost . Ako toga nema, sve ostalo pada u vodu. Karijera, posao, ljubav, sve.

Kako je tekao tvoj razvojni put i gdje se vidiš u budućnosti?

Što se tiče modelinga, iza mene je mnogo lijepih i uspješnih iskustava. Na sve gledam kao novi izazov kojim ću se još više razviti kao ličnost, za mene ne postoji nešto takvo kao što je “loše iskustvo”. Iskustvo je pa kakvo god, uvijek se trudim naučiti iz njega. Uvidim mogućnosti, ali i granice i znam ka čemu treba da idem, a čega treba da se klonim. Bilo je tu svega, od kratkih reklama, do uloga u domaćim serijama filmovima, te raznih editorijala. Naravno, moj put se tu ne završava. Naredne godine završavam studije na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu, smjer Međunarodni odnosi i diplomatija i svoju budućnost vidim u tome jer mi je to prioritet u životu, a moda je ipak nešto sekundarno, ali moda predstavlja dio mog života za koji ću uvijek posjedovati ogromnu dozu ljubavi i strasti i uvijek će biti prisutna. To je nešto što jednostavno nosim sa sobom, od momenta kad se probudim pa sve do momenta kad sklopim oči.

Modna scena u BiH. Postoji li i ko su tvoji uzori?

Ljudi jako često potcjenjuju modnu scenu u BIH iz meni nepoznatih razloga, a koja zapravo ima veliki potencijal i na kojoj se nalazi mnoštvo mladih, kreativnih ljudi. Moj uzor broj jedan na  ovim prostorima je Marko Feher u u čije se kreacije i maštovitost svaki put iznova zaljubim i uvijek ću se sjećati mog prvog fashion weeka na kojem sam prisustvovala i osjećaja i inspiracije koju je njegova revija u meni izazvala. Marko je definitivno izvan svakog prosjeka i jedan od onih kreatora koji ostave jak dojam i koji se pamte, a ne jedan od onih čije se ime zaboravlja sa prvom reklamom koja se prikaže. Osim Fehera, inspiraciju pronalazim i kad je u pitanju Nina Varga, te Emina Husedžinović- Ibrahimović.

Šta je najbolje što si dobila od ovog posla, a u čemu je najveći izazov?

Najveći izazov u svijetu mode je biti originalan ali ostati dosljedan sebi. Postoji more ljudi oko nas koji isto izgledaju, govore i misle, ali volim da vjerujem da nisam jedna od njih i da sam drugačija, ako ne uvijek po stilu, onda barem prema načinu razmišljanja, a to mi je puno bitnije. Upoznala sam mnogo zanimljivih, ambicioznih ljudi koji su me inspirisali na različite načine i čak doprinijeli da izrastem u osobu koja sam danas. Smatram da je to najpozitivnija stvar u ovom poslu, svakodnevno upoznavati ljude koji vole iste stvari kao i s kojim možeš uživati u svemu lijepom što ovaj svijet nudi.

Robuju li žene danas idealima ženske ljepote i kakav je on danas?

Oduvijek su žene bile previše opterećene time da budu “idealne”, ali čini mi se da se situacija pogoršava iz godine u godinu. Ti ideali ljepote su toliko postali iskrivljeni – zamijenile su ih “plastične” djevojke, žene, namećući ljepotu koja uopće nije realna, nego stvorena pod nožem i ispod pedeset slojeva šminke. Da se razumijemo, ja obožavam šminku, ali isto tako smatram da nema ništa ljepše od njegovane, uredne žene koja zrači prirodnom ljepotom, a svojim osmijehom ispuni prostoriju vedrinom i pozitivnom energijom. Šta uopće znači ljepota ako ste prazni iznutra?

Ako se žena odluči za karijeru modela, nužno nešto žrtvuje. Može li kasnije po to tvom mišljenju biti i majka i supruga?

Volim vjerovati u to da je sve moguće i apsolutno uživam u tome da razbijam stereotipe tipa : lijepa i zgodna žena ne može biti i uspješna i pametna. Hiljadu puta mi se desilo da čujem izjave tipa  „Ah, ti si taj tip djevojke“ kada kažem čime se bavim, koliko mi je karijera bitna i koliko maštam o tome da proputujem svijetom prije nego se skrasim. Ne, ja nisam“ taj tip djevojke“, ja sam djevojka koja jednostavno zna šta želi i kada to želi. Znam da sve ima svoje vrijeme i nikuda mi se ne žuri jer ne želim da za godinu dana kajem zbog bilo kojeg svog postupka. Znam da sada želim uživati u svojoj mladosti i uzeti od života sve ono pozitivno što mi se nudi. Isto tako znam da kada upoznam nekoga ko vrijedi, neću se predomišljati da postanem i žena, a i majka. Ali ona majka sa karijerom i uspješnim životom. Neću dozvoliti da me „titula“ definiše, nego da me definišu moji uspjesi, moje vrline i moji pogledi na svijet. Danas sam student, model, bloger, a sutra ću biti žena, majka, superheroj. Mogu biti šta god ja poželim i ko mi može reći da ne mogu imati sve?

Tvoja poruka djevojkama koje se žele baviti ovim poslom.

Bit će trenutaka kada vam neće ići i trenutaka kada ćete pomisliti da je najbolje da odustanete od svega, ali baš u tim trenucima trebate nastaviti još jače i prisjetiti se onoga što vas čini posebnim. A rezultati? Vidjećete sami.