Uz krunice, fotografije trudnica i fetusa to je samo dio ikonografije kojom nekoliko muškaraca i žena od 18. februara pokušavaju žene odvratiti od abortusa.

To je drugi put da sljedbenici inicijative „40 dana za život“ prisutne u 70 zemalja svijeta provode svoju kampanju u Mostaru.

Pod sloganom „Izaberi život da živiš“ nametljivo i nezaobilazno stoje na ulazu u Sveučilišnu-kliničku bolnicu Mostar. Za štandom je nekoliko muškaraca i žena, a u objavama na društvenim mrežama vidljivo je da propagandne materijale drže i djeca.

Jedno od lica ovih molitelja, kako sami sebe nazivaju, je i psihologica Marijana Grgić, ujedno autorka „ProLife“ slikovnice.

U Dnevniku RTV Herceg-Bosne 21. februara Grgić je govorila o tome kako su molitelji do sada spasili 36.000 života širom svijeta.

U Mostaru su, dodaje, dvije pacijentice nagovorili da odustanu od abortusa.

„Tom se brojkom ponosimo budući da smo tek u početku u Mostaru“, izjavila je Marijana Grgić u Dnevniku RTV Herceg-Bosne.

Njena uloga u kampanji je psihološko savjetovanje odnosno da ženama „da priliku“ da razmisle.

„Žene nikada ne prisiljavamo na pobačaj jer je u BiH zakonom definirano da žena ima pravo na pobačaj do 10. sedmice. Naša metoda nikada nije prisila. 40 dana za život je mirno molitveno bdijenje“, dodala je.

Ona u svom izlaganju govori i kako žene koje se odluče na abortus u nepovoljan položaj dovode doktore koji vršenjem abortusa krše Hipokratovu zakletvu.

Manipulativnim i neistinitim tvrdnjama „molitelji“ pokušavaju odvratiti žene od abortusa, koriste psihološko stanje pacijentica kako bi o njihovom tijelu odlučivao neko drugi.

Iako svoju kampanju pokušavaju predstaviti kao nenasilnu i miroljubivu sama stigmatizacija žena koje rade abortus, predstavljanje abortusa kao lošeg čina i indirektnih poruka da se radi o ubistvu je čin psihološkog nasilja.

Aktivnosti koje provode promotori kampanje „40 dana za život“  mogu prouzrokovati učinak psihološkog pritiska, stigmatizacije, uznemiravanja i povrede dostojanstva žena, posebno pacijentica koje ne mogu izbjeći prolazak pored kampanje kako bi pristupile zakonom propisanoj usluzi prekida trudnoće, smatraju iz  iz Gender Centra Federacije BiH.

„Imajući u vidu da su korisnice usluga prekida trudnoće isključivo ženskog spola, ovakve aktivnosti mogu imati nesrazmjeran negativan učinak na žene, što predstavlja indirektnu diskriminaciju po osnovu spola“, navodi se u preporuci Gender centra nastaloj nakon zahtjeva za ispitivanje povreda Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH.

Ispitivanje cijelog slučaja tražio je Helsinški parlament građana Banja Luka u ime 11 pojedinaca i pojedinki i 14 organizacija civilnog društva.

Gender centar je izdao nekoliko preporuka, a najbitnija je ona naslovljena na Sveučilišnu kliničku bolnicu Mostar od koje se traži da osigura neutralan pristup zdravstvenoj usluzi i najviši nivo zaštite privatnosti, psihičkog integriteta i dostojanstva pacijenticama koje dolaze po zakonom propisanu uslugu prekida trudnoće.

„Uz odsustvo kampanja i javnih aktivnosti usmjerenih protiv prekida trudnoće u krugu i neposrednoj blizini bolnice“, navodi se.

Aktivnosti „molitelja“ su atak na psihički integritet i dostojanstvo pacijentica

Ocjena Gender Centra, ukratko, je da molitelji vrše pritisak na pacijentice, te da je za to odgovorna i bolnica u Mostaru čije rukovodstvo u cijeloj kampanji ne vidi nikakav problem.

Naši sagovornici su saglasni da su aktivnosti protagonista kampanje, čiji je cilj odlučivati u ime žene, atak na psihički integritet i dostojanstvo pacijentica.

Za zamjenicu ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Dušku Jurišić nema dileme – aktivnosti molitelja su pritisak na pacijentice.

Podsjeća da je abortus u istoriji civilizacije duže bio zabranjen nego dozvoljen te da su se žene izborile za pravo na abortus – nisu ga dobile niti im je nuđeno.

„Teško stečenih prava bez obzira o kojima pravima se radi, niko ne bi trebalo de se lako odriče. S obzirom na trendove i u donedavno razvijenim demokratskim državama da se ovo pravo ukida ili limitira, žene i djevojke moraće se više angažirati da sačuvaju stečeno pravo. Potrebno ih je ohrabriti, podržati, educirati“, apeluje Jurišić.

Izostanak reakcije institucija i političkih stranaka za nju su pokazatelj da ili podcjenjuju problem ili su saglasni sa zabranom, odnosno ograničavanjem prava na abortus.

„Antirodni pokreti u Bosni i Hercegovini osnaženi su prećutnim odobravanjem politika i institucija. Pojedini primjeri pokazuju da imaju otvorenu podršku vlasti kao što je povlačenje Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama u Republici Srpskoj na zahtjev antirodnog pokreta samo zbog korištenja riječi femicid“, kaže Jurišić.

Miomirka Melank, zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo i predsjednika Komisije za ljudska prava i slobode Doma naroda PFBiH saglasna je sa ocjenom Gender centra Federacije da je riječ o pritisku i nastojanju da se ženama umanje i uskrate teško stečena prava, nakon milenija borbe s patrijarhalnim nazorima koji su ženama dali podređenu ulogu.

“Ubijeđena sam da je kampanja „40 dana za život“ u krugu Mostarske bolnice prije svega neprimjerena jer narušava neutralnost zdravstvene ustanove, stigmatizira i manipuliše žene, krši njihovo pravo na privatnost i zdravstvenu zaštitu, te se kosi s međunarodnim standardima ljudskih prava. Tako se krši Ustav, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o pravima pacijenata, Zakon o jednakopravnosti spolova, Zakon o zabrani diskriminacije itd”, kaže Melank.

Dodaje da pacijentice koje dolaze u bolnicu radi ginekoloških pregleda, poroda ili prekida trudnoće imaju pravo na siguran i dostojanstven pristup zdravstvenoj zaštiti te da domaći i međunarodni dokumenti i zakoni garantuju pravo na zdravstvenu uslugu bez pritiska i zastrašivanja.

“Kampanja u krugu bolnice stvara atmosferu stigme i pritiska na žene koje traže medicinsku pomoć i sigurnost. Bolnica je javna zdravstvena ustanova, a njen prostor treba biti neutralan i siguran za pacijente na prvom mjestu”, kaže Melank.

Organizovana kampanja u neposrednoj blizini ulaza u ginekološki odjel šalje poruku osude i moralnog pritiska, što je suprotno medicinskoj etici.

“Time se narušava povjerenje pacijenata u instituciju koja bi trebala biti mjesto podrške, a ne stigmatizacije i osude”, dodaje naša sagovornica.

Kampanja protiv abortusa za muzičara Damira Imamovića nije samo atak na prava žena, prava na privatnost i slobodu izbora već civilizacijski sunovrat.

„Ta kampanja dolazi iz krugova vjerskih kršćanskih fundamentalista koji još uvijek ne mogu da oproste ženama što su dobile pravo glasa, a kamo li pravo na kontrolu rađanja i vlastitog tijela. Mislim da se i mi u BiH moramo pridružiti borbi protiv ovakvih fundamentalizama, borbi koja se odvija širom Evrope i Amerike“, kaže Imamović.

Delegat u Domu naroda BiH Želimir Nešković kaže da svaka žena ima pravo da odlučuje da li želi da bude majka ili ne, ali da isto tako razumije i potrebu vjerskih zajednica da utiču na žene da razmisle o konačnoj odluci.

„Ponavljam, odluka je na ženi“, kaže Nešković.

Zastupnica u Predstavničkom domu FBiH  Alma Kratina kaže da molitelji imaju pravo da javno izražavaju svoj stav, ali da to mora biti na za to predviđenim mjestima, a ne u krugu i u prostorijama bolnica.

“Sporno je to što su žene koje dolaze u Sveučilišnu kliničku bolnicu Mostar sa odlukom da izvrše  zakonom propisanu zdravstvenu uslugu prekida trudnoće  i da nikako u tom osjetljivom momentu ne smiju biti predmetom uznemiravanja, stigmatizacije i ugrožavanja psihičkog integriteta i dostojanstva”, kaže Kratina.

Vjeruje da ignorantski odnos bolnice prema moliteljima ne osigurava  neutralno i nediskriminirajuće okruženje pacijenticama u vrlo delikatnom i osjetljivom stanju.

Njen kolega iz skupštinskih klupa Damir Mašić kaže kako pravo na zdravstvenu zaštitu, privatnost i dostojanstvo pacijentica mora biti apsolutni prioritet svake zdravstvene ustanove i svakog odgovornog društva.

“Svako djelovanje koje žene izlaže pritisku, stigmatizaciji ili psihološkom uznemiravanju dok traže zakonom dozvoljenu medicinsku uslugu predstavlja ozbiljan problem i ne može se opravdavati pozivanjem na slobodu izražavanja”, mišljenja je Mašić.

Sloboda okupljanja ne podrazumijeva, dodaje, pravo da se vrši pritisak na pacijentice niti da se narušava njihov psihički integritet u posebno osjetljivim životnim situacijama. Zdravstvene ustanove moraju biti siguran prostor, bez zastrašivanja i moralnog pritiska.

“Smatram da institucije imaju obavezu jasno reagovati i osigurati da se ženama omogući nesmetan pristup zdravstvenim uslugama, bez bilo kakvog oblika pritiska ispred bolnica. Dostojanstvo, sigurnost i zakonska prava pacijentica ne smiju biti predmet pregovora”, navodi Mašić.

Suptilna poruka molitelja – zabrana abortusa

Molitelji, bar za sada, javno ne pozivaju na zabranu abortusa što je zakonom zagarantovano pravo žena, ali suptilne i skrivene poruke vode ka krajnjem cilju. Zabrani ili kriminalizaciji abortusa.

Gostujući u Dnevniku RTV HB Grgić navodi da se nada da će Evropska unija zaštiti nerođeni život te da nerođeno dijete ima pravo na život.

Ta zaštita i pravo fetusa koje molitelji stavljaju iznad prava žene nije moguće „zaštititi“ nikako drugačije osim zabranom abortusa.

„Ne bi me iznenadilo da se zatraži ozakonjenje zabrane abortusa u pojedinim sredinama. Otvaranje ovog pitanja npr. u Parlamentu FBiH sigurno bi izazvalo konfrontacije između socioliberalnih i socijaldemokratskih stranaka sa jedne strane i konzervativnih desničarskih i stranaka desnog centra s druge strane. Slobodna sam reći da li mi, koji se zalažemo za pravo na abortus, već vodimo izgubljenu bitku“, kaže zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH.

Pojašnjava i da uprkos često blagom, ali pojednostavljenom i netačnom pristupu molitelja o zaštiti života, njihovo pojavljivanje pred zdravstvenim ustanovama stvara osjećaj krivice i stigmatizacije prema ženama koje dolaze zbog ginekoloških usluga.

„Bez obzira što često nije riječ o direktnom i grubom pritisku, sam čin okupljanja sa porukama o zalaganju za život, ne samo da je napad na privatnost žena i djevojaka, već je i direktna javna osuda. Jer ako su molitelji za život, projecira se iskrivljena slika da su žene koje su se odlučile za abortus protiv njega.“

Bh. zakoni bolji od nekih evropskih, neka tako i ostane

Mnoge Evropske države ograničavaju pravo na abortus, a jedan od najrestriktivnijih zakona ima Poljska koja je odlukom tamošnjeg ustavnog suda zabranila abortus i u slučaju teške anomalije ploda.

Abortus je dozvoljen samo u slučajevima kada je trudnoća rezultat krivičnog djela ili kada je ozbiljno ugrožen život djeteta.

Ovakva odluka stvorila je brojne probleme za žene, a osim što im je oduzeto pravo na izbor u nekim slučajevima im je i ugrožen život.

„Najdramatičnija posljedica je tzv. “efekat hlađenja” (izbegavanje rizika) među ljekarima. Strah od krivične odgovornosti dovodi do toga da u graničnim situacijama neki ljekari odlažu prekid trudnoće sve dok srce fetusa ne prestane da kuca, čak i ako je zdravlje majke ozbiljno ugroženo“, kaže Natalia Zaba, novinarka iz Poljske.

U nekim slučajevima čekanje je dovelo do smrti trudnica, a zabrana nije dovela do prestanka obavljanja abortusa već je samo promijenila način na koji se sprovode.

„Poljakinje masovno koriste klinike u Češkoj, Nemačkoj, Holandiji ili Slovačkoj. Većina zahvata se preselila u kućnu sferu putem naručivanja setova tableta od organizacija kao što su Women Help Women ili Abortion Without Borders“, dodaje Zaba.

Upozorava i da stvaranje dodatne diskriminacije jer bezbjedan zahvat u inostranstvu mogu sebi da priušte uglavnom imućnije osobe.

„Osobe u lošijoj finansijskoj situaciji izložene su većem stresu i riziku korišćenja manje bezbednih metoda.“

Još jedna zemlja u kojoj žene moraju abortus raditi van klinika ili van države je Malta. Od 2023. abortus je dozvoljen u rijetkim situacijama kada je ugrožen život majke, a što moraju potvrditi tri specijalista.

Nakon pokušaja da abortus obavi tabletama i nuspojava zbog čega je zatražila medicinsku pomoć jedna žena je u julu 2025. prijavljena policiji.

Osuđena je uslovno na 22 mjeseca zatvorske kazne.

No, pojedine evropske države poput Slovenije pravo na abortus su ugradile u Ustav. Bosna i Hercegovina je jedna od najliberalnijih zemalja u Evropi po pitanju abortusa i tako bi trebalo da ostane.

I zato bi institucionalna osuda molitelja koji otežavaju pristup zdravstvenim uslugama trudnica bio prvi korak u borbi protiv uvođenja restrikricija i ograničavanja prava na abortus.

„UN komiteti više puta su naglasili da pritisak, zastrašivanje ili ograničavanje pristupa zdravstvenim ustanovama predstavlja kršenje ljudskih prava i rodnu diskriminacijiu. I EU zauzima sve više eksplicitan stav da siguran i bezbjedan prekid trudnoće jeste izbor na koji svaka žena ima pravo“, kaže Melank.

No, aktivnosti molitelja usmjerene su ka tome da se žena uvjeri da je jedini pravi izbor odustati od abortusa pa je pitanje da li same zdravstvene ustanove učestvuju u diskriminaciji žena u području zdravstvene zaštite.

Igorisanje molitelja u krugu SBK Mostar moglo bi biti i slanje signala da je BiH spremna pokleknuti pred onima koji bi ženama da uskrate pravo na izbor.

“Važno je da očuvamo pravo izbora jer zabrane ne rješavaju problem — one često dovode do nesigurnih i rizičnih situacija po zdravlje žena. Naš cilj treba biti odgovorna politika koja štiti zdravlje, smanjuje neželjene trudnoće kroz edukaciju i podršku porodici, te osigurava da nijedna žena ne bude dovedena u situaciju da joj je ugroženo zdravlje ili dostojanstvo”, mišljenja je Damir Mašić, zastupnik u PD FBiH.

Komisija za ljudska prava i slobode Doma naroda FBiH otvorilia je raspravu o ovom pitanju, ali zajedničkog stava o kampanji „40 dana za život“ još nema.

„Ja zastupam mišljenje da je potrebno tražiti odgovornost rukovodstva javne ustanove koju je osnovala Federacija BiH. Sprovođenje molitve unutar i ispred ulaza u Bolnicu, nad onim malim brojem žena koje se usude doći u ginekološku ordinaciju, kršenje je niza prava, pa i na zdravstvenu zaštitu, jer se ženama uskraćuje pravo da slobodno odlučuju o svom tijelu i svojoj budućnosti“, kaže Melank, predsjednica Komisije.

Zabrana abortusa u BiH, što je vjerovatno i skriveni i konačni cilj kampanje „40 dana za život“ ne bi dovela do smanjenja broja abortusa.

Povećao bi se broj ilegalnih zahvata, broj smrti žena usljed neadekvatnih zahvata, povećanje stigmatizacije i dodatnu diskrminaciju.

Abortus je pravo žene da radi sa svojim tijelom šta ona, a ne društvo ili vjerske zajednice, misli da je najbolje.

Izvor: Buka