Nije slučajno što se mnogi ljudi pored vode osećaju lakše, smirenije i srećnije. Taj osećaj ima i svoje objašnjenje, a zove se Blue Mind Theory — teorija koja govori o tome kako more, voda i plava boja utiču na naš mozak, telo i raspoloženje.

Prema ovoj teoriji, posmatranje vode ili boravak u njoj može da pomogne u smanjenju stresa, opuštanju nervnog sistema, boljem raspoloženju i osećaju unutrašnjeg mira.

Plava boja deluje kao pauza za mozak

Plava je boja koju najčešće povezujemo sa morem, nebom, tišinom i prostranstvom. Za razliku od intenzivnih boja koje nas bude, ubrzavaju ili privlače pažnju, plava ima mekši i mirniji efekat.

Zato se često doživljava kao boja mira, sigurnosti i predaha. Kada gledamo u more, naš mozak ne dobija agresivan vizuelni stimulus, već nešto ritmično, poznato i umirujuće. Talasi se ponavljaju, horizont je stabilan, a prostor deluje otvoreno — i sve to telu šalje signal da može da uspori.

Zbog toga mnogi ljudi pred morem osećaju da im se misli raščišćavaju, čak i kada ne rade ništa posebno.

Zašto nam more toliko prija

More nije samo lepo za gledanje. Ono istovremeno angažuje više čula: vidimo plavu površinu, čujemo ritam talasa, osećamo vazduh, miris soli i vlagu na koži. Taj spoj deluje kao prirodan reset.

Boravak pored vode može da smanji osećaj napetosti, dok samo posmatranje talasa često ima efekat sličan meditaciji. Ne moramo posebno da se trudimo da se opustimo — more to nekako uradi umesto nas.

Zato se posle dana provedenog na plaži često osećamo umorno, ali na lep način: telo je opuštenije, glava lakša, a raspoloženje bolje.

Šta se dešava kada uđemo u vodu

Efekat postaje još jači kada uđemo u more. Plivanje, plutanje ili samo stajanje u vodi stvaraju osećaj lakoće jer telo više nije pod istim pritiskom gravitacije. Mišići se opuštaju, disanje se usporava, a um dobija priliku da se odmori.

Boravak u morskoj vodi ne opušta samo psihu, već i telo. Zbog minerala, plutanja i osećaja bestežinskog stanja, more pomaže da se telo oslobodi napetosti, disanje uspori, a nervni sistem umiri.

Talasoterapija, odnosno korišćenje morske vode i morskog okruženja u svrhu oporavka i relaksacije, zasniva se upravo na toj ideji: more nije samo kulisa za odmor, već prostor koji može da pomogne telu da se vrati u ravnotežu.

Plava nije samo boja leta, već boja unutrašnjeg mira

Plava boja ima posebno mesto u našem doživljaju sveta. Ona nas istovremeno smiruje i poziva na introspekciju. Nije nametljiva, ne traži pažnju, ali je snažno osećamo.

Možda baš zato more ima toliku emocionalnu moć. Ono nas podseća da ne moramo stalno da budemo u pokretu, da ne moramo sve da rešimo odmah i da ponekad zaista pomaže samo da gledamo u daljinu i dišemo.

Kako da iskoristite Blue Mind efekat i kada niste na moru

Ne morate uvek biti na plaži da biste osetili makar deo ovog efekta. Pomaže i šetnja pored reke ili jezera, gledanje u bazen, slušanje zvuka talasa, tuširanje bez žurbe ili unošenje plavih tonova u prostor u kom boravite.

Naravno, ništa ne može potpuno da zameni more, ali ideja Blue Mind teorije je jednostavna: voda nas vraća sebi. Smiruje nas, usporava i podseća da je odmor ponekad najlekovitija stvar koju možemo da uradimo za sebe.

Zadovoljna.hr

Bijeg od stvarnosti

Jedan od najpozitivnijih razloga čitanja knjiga je bijeg u drugi svijet. Knjige nas odvode na razna mjesta, daleke otoke, druge države, kulture, čarobna mjesta, egzotične destinacije… Dok čitamo, naša mašta se budi i možemo se privremeno izgubiti u intrigantnim pričama te se povezati s likovima. To nam omogućava da se opustimo od stvarnosti i svakodnevnih problema i briga, barem na neko vrijeme.

Relaksacija i opuštanje

Ljeto je vrijeme kada definitivno imamo više slobodnog vremena nego u ostatku godine. Uzimanje vremena za čitanje može nam pomoći da usporimo tempo, smirimo um i uživamo u trenutku. Bilo da odaberemo roman, inspirativnu knjigu za samopouzdanje i rad na sebi, zbirku kratkih priča, autobiografiju, knjige nam pružaju prostor za opažanje vlastitih osjećaja te pokreću misli i potiču nas na razmišljanje. Uzimanje vremena za čitanje omogućuje nam da se fokusiramo na sebe i svoje emocionalne potrebe te dopuštamo da nas priče i likovi odvedu na putovanje i bijeg od stvarnosti.

Proširenje horizonta

Ljeto je savršeno vrijeme za širenje horizonta i istraživanje novih ideja i perspektiva. Čitanje knjiga nam omogućava da se upoznamo s različitim kulturama, životnim situacijama, iskustvima i pogledima na svijet. Kroz književnost se možemo suočiti s raznim političkim, socijalnim i moralnim temama. To nas potiče na razmišljanje i razumijevanje drugih ljudi i perspektiva. Otvorenost prema različitim književnim djelima pomaže nam razviti empatiju i šire razumijevanje te prihvaćanje svijeta oko nas.

Iskoristite ovu sezonu da se prepustite čarima književnosti i obogatite svoje ljetne dane čitanjem. U nastavku vam donosimo nekoliko naših favorita koji će se ovog ljeta možda naći i na vašem popisu za čitanje.

Pronaći ću ključ, Alex Ahndoril

Omiljeni autorski par skandinavskih trilera, poznat pod imenom Lars Kepler, donosi nam nešto posve novo pod imenom Alex Ahndoril. Prva knjiga iz novog serijala, Pronaći ću ključ, napeta je i briljantna kriminalistička slagalica koju nećete moći ispustiti iz ruke. Privatnoj detektivki Juliji Stark nenajavljeno na vrata dolazi vlasnik jedne od najuspješnijih švedskih obiteljskih tvrtki i pokazuje joj šokantnu fotografiju na svom mobitelu. Želi da mu Julia pomogne saznati je li počinio ubojstvo.

Dan prije imali su skupštinu tvrtke i bogatu večeru na svom imanju, a ujutro je na mobitelu ugledao fotografiju čovjeka s vrećom na glavi kako leži u lokvi krvi. On ne zna tko je snimio fotografiju, niti zna tko je čovjek na njoj, ali prije negoli slučaj prijavi policiji, želi saznati je li on ubojica, jer se ničega ne sjeća zbog prevelike količine alkohola. Julia Stark u pomoć poziva bivšega supruga, policajca Sidneyja Mendelsona, i njih dvoje odlaze na raskošno imanje usred šume, te s osebujnim članovima obitelji pokušavaju razriješiti misterij fotografije i trupla kojeg nema.

Žene koje kupuju cvijeće, Vanessa Montfort

U malenom kvartu u središtu Madrida prepunom kazališta i galerija, u kojem žive moderni ljudi različita kova, a arheolozi tragaju za Cervantesovim kostima, u cvjećarnici poetskog imena Anđelov vrt, kod tajnovite Olivije, pet žena kupuje cvijeće. No nijedna ga ne kupuje za sebe: jedna za svoju tajnu ljubav, druga za ured, treća da ga slika, četvrta za klijente, a posljednja za pokojnika.

Žene koje kupuju cvijeće zabavna je, romantična i uzbudljiva priča o prijateljstvu pet potpuno različitih žena i njihovoj potrazi za neovisnošću i ostvarenjem snova. Vanessa Montfort pomirila je naizgled nemoguće: njezin je roman pitak za čitanje, a dubok za promišljanje.

More bez zvijezda, Erin Morgenstern

Knjiga je neobična. Korice su joj od platna boje burgunca koje je od bogate tamnocrvene izblijedjelo do beživotne. U njih su nekoć bila utisnuta zlatna slova, no zlata više nema. Djeluje staro, ali kad je na polici knjižnice Sveučilišta u Vermontu otkrije student Zachary Ezra Rawlins, u njoj će pronaći priču o svome djetinjstvu. Odlučan da otkrije kako je završio u toj neobjašnjivoj knjizi, Zachary slijedi tragove koji ga vode na zabavu pod maskama, a potom i do tajanstvenih vrata iza kojih, duboko ispod površine zemlje, čeka drevna knjižnica.

S Mirabel, divljom, ružičastokosom čuvaricom, i Dorianom, pristalim, bosonogim muškarcem čiji glas opija, Zachary će putovati kroz zavojite tunele i mračna stubišta, krstariti plesnim dvoranama i tajnim obalama, samo da bi otkrio svoju svrhu, u ludo lijepoj knjizi koju nećete zaboraviti, i izvan nje.

Bilo jednom slomljeno srce, Stephanie Garber

Evangeline Fox, otkako zna za sebe, vjeruje da prava ljubav mora završiti sretno… Sve dok ne dozna da se muškarac njezina života ženi drugom. I to njezinom polusestrom. Iznevjerena i očajna odluči spriječiti vjenčanje i spasiti vlastito ranjeno srce te sklopi pogodbu s karizmatičnim, ali zlobnim Princem Srca kojemu zauzvrat obeća tri poljupca.

No nakon što ostvari prvi dio pogodbe i podari poljubac čovjeku odabranom za tu čast, Evangeline otkrije svu opasnost dugovanja besmrtnicima jer Princ Srca, pravim imenom Jacks, od nje želi mnogo više. Iako se među njima javljaju osjećaji, on ne odustaje od svojeg nauma: zahtijeva da Evangeline za njega otvori vrata prošlosti i usprotivi se ubojitoj magiji, pa i pod cijenu izdaje. Njezina će ljubavna priča stoga završiti ili kao najljepša bajka na svijetu… ili kao najveća tragedija.

Operacija Šakal, Frederick Forsyth

Šakal je profesionalni ubojica na samom vrhuncu svoje vještine, čovjek bez identiteta i bez prošlosti, nepoznat svim tajnim službama svijeta. Nakon niza neuspjelih atentata fanatični vođe Tajne oružane organizacije odlučuju se na posljednji, očajnički potez: unajmiti savršenog profesionalca kako bi uklonio francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea. Njegova je misija toliko tajna da čak ni njegovi poslodavci ne znaju njegovo pravo ime, a on se služi nizom pomno osmišljenih lažnih identiteta i genijalno prikrivenim oružjem kako bi se neopaženo kretao Europom.

Dok Šakal s gotovo znanstvenom preciznošću planira svaki korak, francuske vlasti shvaćaju da se suočavaju s neprijateljem kakvog dosad nisu poznavale. Ministar unutarnjih poslova povjerava istragu Claudeu Lebelu, iskusnom i metodičnom načelniku policije, koji započinje iscrpljujući lov na čovjeka bez lica. Kako se približava 25. kolovoza, dan proslave oslobođenja Pariza, napetost raste iz minute u minutu. Jedan čovjek s puškom u ruci mogao bi promijeniti tijek povijesti, dok drugi pokušava spriječiti atentat koji se čini savršeno isplaniranim.

Dobri sin, You-jeong Jeong

Uzornog studenta prava Han Yu-jina iz sna budi intenzivan miris, a kad konačno otvori oči, ima što i vidjeti – posve je prekriven tamnom, sasušenom krvlju. Uznemiren, shvaća da se ne sjeća ničega od prethodne večeri. Je li doživio još jedan od svojih teških napadaja jer nije popio svoje lijekove? Krvavi tragovi nisu samo svuda po njemu, protežu se cijelom sobom i vode u prizemlje, gdje ga, kao u košmaru, dočekuje beživotno majčino tijelo. U maničnim satima koji slijede Yu-jin se pokušava prisjetiti detalja, uvjeravajući se da je sigurno izbila svađa, da je majka bila bijesna, da se morao braniti… U stan potom stiže i njegov brat, zatim teta, pa policija, a sjećanja polako izviru na površinu, otkrivajući mračnu prošlost cijele obitelji.

Vango – Između neba i zemlje, Timothée de Fombelle

Zadivljujuća pustolovina međunarodno nagrađivanog autora Timothéea de Fombellea donosi nezaboravnu potragu za identitetom kroz prostranstva Europe. Pariz, 1934. Ispred katedrale Notre-Dame, usred mnoštva započinje potjera. Mladi Vango, koji je upravo trebao položiti svećeničke zavjete, iznenada postaje bjegunac. Bježi pred policijom koja ga optužuje za ubojstvo, ali bježi i pred tajanstvenim silama s još mračnijim namjerama. Vango ne zna tko je i mora otkriti tajne svoje zagonetne prošlosti te dokazati nevinost prije nego što bude prekasno. Njegove ga pustolovine vode kontinentom – vlakom, brodom, pa čak i legendarnim Graf Zeppelinom – od pariških krovova preko sicilijanskih otoka do maglovitih šuma Škotske.

Tajanstven, nezaboravan i romantičan Vango – Između neba i zemlje donosi uzbudljivu priču koja će očarati sve ljubitelje smjelih podviga i junaka koji prkose pravilima. Riječ je o fantastičnom spoju avanture, mašte i emocije koji slavi snagu djetinjstva i njegovu čaroliju.

Kraj se piše sam, Evelyn Clarke

Arthur Fletch, jedan od najuspješnijih pisaca na svijetu, povučen je genij poznat po jedinstvenim likovima i paklenim obratima radnje. Kad šestero autora kojima karijera zapinje na piščev poziv dolazi provesti vikend na njegovu privatnom škotskom otoku, dočeka ih šokantna tajna. Nigdje nema Arthura Fletcha, a njegova je posljednja, već dugo najavljivana knjiga – nedovršena.

Umjesto očekivanog razgovora uz kamin na ekskluzivnoj književnoj večeri, počinje utrka s vremenom u kojoj pisci, zločesto pretvoreni u vlastite likove, moraju otkriti tajne tajanstvenog dvorca kako bi stvorili savršen kraj, dostojan knjige nad knjigama.

Ljubavno pismo Parizu, Rebecca Raisin

Lilou vodi miran život u srcu Pariza, prodajući stara ljubavna pisma na poznatom pariškom buvljaku Saint Ouen. Osim što obožava romantiku, potajno pomaže ljudima pronaći ljubav pod imenom „Pariški Kupid“. Ono što je započelo kao mali projekt za spajanje prijateljice ubrzo prerasta u pravu senzaciju među stanovnicima Montmartrea.

I dok drugima uspješno pomaže pronaći srodnu dušu, Lilouin vlastiti ljubavni život daleko je od savršenog. Sve se dodatno zakomplicira kada primi tajanstvenu poruku od osobe koja tvrdi da je zaljubljena u nju ali skriva svoj identitet. Je li to šarmantni Felix, povučeni Benoit ili možda iritantni Pascale koji joj svakodnevno ide na živce? Dok pokušava otkriti tko stoji iza ljubavnih poruka, Lilou počinje preispitivati vlastite osjećaje i mogućnost da i sama pronađe pravu ljubav.

Journal

Iako se čini da zima još nije završila, dani dovoljno topli za izležavanje na pijesku i kupanje u moru će opet doći. Zahvaljujući Tripadvisoru, sada znate i gdje da otputujete – bilo da ne planirate ljetovati u Hrvatskoj ili želite pobjegnuti zimi u toplije krajeve.

U okviru godišnjih nagrada Travellers’ Choice, ova platforma za putovanja odaje priznanje “najboljima među najboljima” kada su u pitanju plaže širom svijeta. Rangiranje se zasniva na svim obalnim lokacijama koje su u proteklih 12 mjeseci prikupile veliki broj sjajnih recenzija korisnika.

Najljepše plaže na svijetu za 2026. prema Tripadvisoru

• Isla Pasion, Cozumel, Meksiko
• Plaža Elafonisi, Kreta, Grčka
• Laguna Balos, Kreta, Grčka
• Eagle Beach, Aruba
• Praia da Falésia, Olhos de Água, Portugal
• Banana Beach, Phuket, Tajland
• La Jolla Cove, San Diego, Kalifornija
• La Pelosa, Sardinija, Italija
• Manly Beach, Sydney, Australija
• Boulders Beach, Simon’s Town, Južna Afrika
• Falassarna, Kreta, Grčka
• Platja de Muro, Mallorca, Španija
• Tobacco Bay, St. George, Bermuda
• Paleokastritsa, Krf, Grčka
• Kite Beach, Dubai, UAE
• Kelingking Beach, Nusa Penida, Indonezija
• Clearwater Beach, Florida
• Spiaggia dei Conigli, Lampedusa, Italija
• Bondi Beach, Sydney, Australija
• Playa de Maspalomas, Gran Canaria, Španija

Pobjednica iz Meksika

Na vrhu liste za 2026. godinu našla se Isla Pasion, privatna plaža s blistavo bijelim pijeskom u blizini Cozumela u Meksiku. Pristup je naplaćen, ali za posjetioce koji žele vožnju kajakom uz obalu i posmatranje raža, dnevna karta od 45 dolara i više predstavlja isplativu investiciju.

Tri plaže – tri potpuno različita iskustva

Od tirkiznog Mediterana, preko susreta s pingvinima u Južnoj Africi, do urbane obale Floride – tri od plaža s liste pokazuju koliko raznolika mogu biti najljepša morska odredišta.

Plaža La Pelosa na Sardiniji zauzela je osmo mjesto, a poznata je po kristalno čistom, tirkiznom moru i bijelom pijesku koji podsjeća na Karibe. Ulaznica košta 3,50 eura, što je izuzetno povoljno za ovakav ambijent.

Za potpuno drugačije iskustvo tu je Boulders Beach u Simon’s Townu u Južnoj Africi, dom koloniji ugroženih afričkih pingvina. Posjetioci mogu uživati na tri odvojene plaže ili na šetnicama predviđenim za posmatranje ovih simpatičnih ptica visine 60 do 70 centimetara. Stjenoviti formacije štite obalu od jakih struja, pa je ovo mjesto sigurno i za porodice s malom djecom.

Šta je talasoterapija?

Talasoterapija je holistički pristup zdravlju koji koristi prirodne resurse mora kako bi se postigli terapijski efekti. To obuhvata različite tehnike, poput kupanja u morskoj vodi, primene obloga od morske trave, inhalacije morskog vazduha i masaže koje koriste morske minerale. Bogatstvo minerala, poput magnezijuma, kalcijuma, natrijuma i joda koji se nalaze u morskoj vodi, smatra se korisnim za poboljšanje cirkulacije, relaksaciju mišića, smanjenje upala i podsticanje regeneracije kože.

Talasoterapija se često preporučuje za poboljšanje opšteg zdravstvenog stanja, smanjenje stresa i revitalizaciju tela i uma, čineći je popularnom opcijom u wellness programima širom sveta. Ipak, kako biste potpuno apsorbovali minerale i mikroelemente iz morske vode, nije dovoljno samo kratko uranjanje. Kao i kod mnogih starinskih tradicija, postoje tajne za maksimalne prednosti kupanja u morskoj vodi. U nastavku, otkrivamo najbolje načine da primenite drevnu mudrost „more je zdravlje” u svoju svakodnevnu rutinu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by @moonandparis

Talasoterapija za balans tela

Ritual apsorpcije kroz kožu zahteva minimalno 12 minuta u moru. Naše telo ne može da sintetiše mikroelemente i minerale, pa nam je potrebno spoljašnje snabdevanje putem hrane, pića ili apsorpcijom kroz kožu. Talasoterapija balansira telo i pruža brojne zdravstvene prednosti, zbog čega se preporučuje da vreme kupanja bude od 12 do 20 minuta. Magnezijum u morskoj vodi igra ključnu ulogu za naše telo. On utiče na oko 80 odsto metaboličkih funkcija, pomažući regulaciju svega, od sna do nivoa šećera u krvi i raspoloženja. Kada je reč o kupanju u slanoj vodi, magnezijum i drugi minerali iz mora se apsorbuju kroz kožu. Magnezijum pomaže u zaštiti kožne barijere i deluje kao antioksidans protiv slobodnih radikala. Takođe, ublažava bolove u mišićima i zglobovima, promoviše opuštanje i poboljšava odmor. Kupke sa solju se vekovima koriste za lečenje kožnih stanja.

Prednosti kupanja u moru su mnogobrojne. Voda mora biti određene temperature, između 35 i 37 stepeni, što odgovara telesnoj temperaturi, kako bi se proces prirodno dogodio. Kupanje u moru uvek donosi mentalne i fizičke prednosti. Pomaže nam da se opustimo, čini nas srećnim i samim tim poboljšava naše raspoloženje.

Kako se pravilno kupati u slanoj vodi?

Kada je reč o luksuznom iskustvu, stručnjaci savetuju da brzi skok u more, iako prijatan, neće pružiti sve prednosti. Da biste potpuno apsorbovali zdrave minerale i mikroelemente iz slane morske vode, ciljajte na barem 12 minuta vremena za potapanje. Ne možete otići u spa centar ili na more? Nema potrebe da propustite iskustvo talasoterapije, potpuno je moguće stvoriti ga kod kuće. Koristite mešavinu lako dostupnih minerala: Epsom so, sodu bikarbonu i soli iz Mrtvog mora, himalajske roze soli ili keltske soli. Pomešajte u jednakim proporcijama i dodajte ukupno ¼ do 1 šolju u vašu kupku. Izbegavajte jodiranu kuhinjsku so, koja može izazvati iritaciju kože. Nakon slane kupke, isperite se tušem da biste uklonili ostatke soli sa kože. Ova jednostavna praksa može pružiti opuštanje i blagotvorne efekte slične onima koje biste doživeli u spa centru koji koristi talasoterapiju.

Izvor: socialclub.rs

Pošast zvanu “papučice za djecu na plaži” treba ukinuti, govorim to bez imalo drame. Dramu rade zapravo mame koje djeci obuvaju obuću za mjesto gdje bi trebali biti bosi, kako “jadnu djecu ne bi pikalo kamenje”.

Pišem ovo iz Komiže, tamo gdje su na plažama prekrasni mali oblutci, okružena djecom u tim grozotama na nogama. Da je moguće hodati bosonog, dokazuje moja Mina i još pokoji “divljak”, valjda tako na nas gledaju kad vide da nam djeca nemaju zaštitu na nogama. Mina me pitala zašto ljudi idu u more u cipelama. Rekla sam da ne znam i dodala kako su možda ozlijedili nogicu.

Znate, svega danas ima na plaži, objasnila mi je jedna mama koja je čula naš mali razgovor. Tu nema boca, ali zamislite da se ubode na ježa.

Malo sam zarolajzala ispod sunčanih naočala i prešutjela sarkastični odgovor koji sam vodila u svojoj glavi:

Zamisli, ne znam kako bi to preživjeli…

Mina mi je u tom trenu donijela pokazati novu školjkicu koju je našla. Mali prst na nozi bio joj je još crvenkast jer je ujutro udarila njime o kamen u moru. To smo riješile uz dvije suze, mamin zagrljaj i obećanje da će ubrzo proći.

Nevjerojatna je količina sve nesposobnije djece oko nas. Roditelji se trude zaštititi ih od bilo kakve neugode.

Pa ne daj bože da se popne na stablo i podere koljeno, ne daj bože da djetetu bude dosadno jednu sekundu, ne daj bože da mu nešto zasmeta dok hoda. Mame helikopteri tu su da podignu svaku neugodu i da popločan put do odrastanja prekriju mekanim perjem kako njihov pilić ne bi cijuknuo, pardon pijuknuo.

Sarkastična sam jer mi je to borba protiv gomile bedastoća koje svakodnevno viđam oko sebe. A ljetni hit svakako su papučice za plažu.

Biti bos najbolji je osjećaj na svijet. Slobodan si, dodiruješ tlo i osjećaš se fantastično – nije to bez razloga tako. Bosonogo hodanje ima toliko koristi za stopala i razvoj mozga da bi ga trebalo svakodnevno propisivati kao lijek.

Stopala su jedno od senzorno najbogatijih dijelova ljudskog tijela. Osjetljiva su na dodir, a na njima je toliko receptora koliko ih nema ni leđna moždina. A neurološki putevi grade se novim iskustvima.

Dopuštajući djeci da osjete različite terene i teksture svojim nogicama, učimo ih da budu svjesni svoje okoline, da uspostave ravnotežu i koordinaciju te da izgrade neuromišićnu snagu. Hodaju li bosi, morat će upotrijebiti cijeli spektar mišića, a to će pozitivno utjecati na zglobove, lukove i nožne mišiće. Osim što će dobiti divnu masažu stopala, tako će im stopala očvrsnuti, pa će i manje dolaziti do ozljeda!

Dodatna je prednost to što bosonogo hodanje opušta i smanjuje stres, a kad tome dodate miris i zvuk mora, došli ste u prirodni spa.

Bilo da se radi o pijesku ili kamenju, ne obuvajte djeci papučice na noge.

Slušamo svakodnevno o visokim cijenama na primorju. Ali, cijene su i te kako visoke i u najvećem gradu Srpske. Pitanje je koliko je i da li je skuplje 10 dana na moru u Crnoj Gori ili 10 dana u Banjaluci, piše Srpskainfo.

Herceg Novi definitivno je jedna od omiljenih destinacija turista iz Srpske. Ne treba se mnogo putovati, a cijene su prihvatljive. U medijima se uveliko piše koliko u ovom crnogorskom gradu košta ručak, piće, a koliko namirnice u marketima. Uporedili smo ih sa cijenama u Banjaluci i iznenadili smo se.

Naime, u jednom poznatom crnogorskom lancu marketa običan bijeli hljeb će vas koštati oko 1,6 KM, dok je sječeni nešto skuplji i košta oko 1,7 KM. U jednom trgovačkom lancu u Banjaluci obični bijeli hljeb košta 2,1 KM, sječeni je 2,5, a od raževog brašna 2,9 maraka. U Herceg Novom raženi hljeb je 2,2 marke.

U ovom primorskom gradu litar mlijeka košta 3 KM, kilogram jogurta može naći od 2,7 do 3 KM. Deset jaja u zavisnosti od vrste može koštati od 4 KM do skoro 9 KM za ona “najkvalitetnija”. Deset komada jaja u Banjaluci su od 3,5 do 4,6, litar mlijeka je od 2,2 do 3,3 maraka, a 900 grama jogurta 3,3 marke.

Kilogram roštilj mesa u prodavnici u Herceg Novom je oko 11 KM, dok je cijelo pile oko 9 KM. Cijena mesa zavisi od vrste. Juneći vrat je 16 maraka po kilogramu, a juneći biftek 42 KM. Svinjska plećka bez kosti kod njih je 8,4 KM po kilogramu, a file je 16 maraka. Teleći but bez kosti je 26 maraka po kilogramu, a teleći biftek 46 KM.

U Banjaluci cijelo pile može se naći nešto jefitinije i platiće ga do 7,5 maraka. Ali je zato kilogram ćevapa 16 KM. U prodavnicama koje smo obišli, juneća plećka je 19,5, a juneća rebra 12,3 KM. Teleći but u Banjaluci je skuplji nego u Herceg Novom i košta 28 maraka. Kod nas je skuplja i svinjska plećka i košta 11, a u Crnoj Gori je 8,4 marke. Svinjski vrat u banjalučkim marketima je 15 maraka.

Kada je u pitanju hrana, dosta restorana na crnogorskoj obali nudi dnevni meni čije se cijene kreću između 16 i 25 maraka. U restoranima italijanske hrane, koji su vrlo česti po Crnoj Gori, prosječna cijena paste je oko 20 KM, pica od 32 cm košta od 14 KM za margaritu, pa do 20 KM za one sa morskim plodovima. Cijene lazanja su oko 20 KM, koliko su obično i obrok salate. Kada su u pitanju morski plodovi, rižoto sa morskim plodovima u prosjeku košta oko 30 KM, dok cijena ribe varira i košta između 30 KM, pa do 100 KM koliko su riblje plate.

Kako bismo uporedili cijene sa crnogorskim, otišli smo u jedan od povoljnijih restorana u Banjaluci. Tamo margarita košta 13,5 KM, a ostalima picama cijena je do 16 maraka. Obrok salate u centru Banjaluke su do 17,5 KM, a rižoto sa gamborima 17 maraka. Lazanje su do 17,5 KM, a paste do 15 maraka.

Brza hrana i u Herceg Novom i u Banjaluci je jeftinija od restoranske. Parče pice u Banjaluci teško se može naći za manje od 3 KM, a u Herceg Novom je 5. Kod nas je giros 10, koliko i u ovom crnogorskom gradu.

Najčešća cijena espresa u Crnoj Gori je oko 3 KM, a kapućino oko 5 KM u kafićima i restoranima kraj plaže. Cijene sokova po kafićima su oko 5 maraka, a nerijetko i oko 6. Espreso je u Banjaluci oko 2,5 KM, kapućino 3, a sokovi od 3,5 do 5 maraka.

Kada je u pitanju alkoholno piće, prosječna cijena malog flaširanog piva je oko 7 KM, a u Banjaluci je od 3,5 do 5 maraka. Rakije, u zavisnosti od vrste, u Herceg Novom su od 5 KM, pa na više. U Banjaluci su od 3 do 5 maraka. Čaša vina ma obali mora je od 6 KM, pa čak do 40 maraka. U Banjaluci je najjeftinija 5 maraka, pa na više.

– U poređenju sa prošlom godinom, ove je u Crnoj Gori dosta skuplje. Voće i povrće je ovog ljeta jako skupo. U jednoj piljari smo kupili lubenicu, nektarine, paradajz, krastavac i grožđe i to smo platili 30 evra – priča Banjalučanin koji se nedavno vratio iz Tivta.

Kuvala nam je svakog dana doručak ručak večeru, u brdu iznad Igala gde smo bili smešteni, u kući deda Sredoja. Moja mama nije imala izbora. Ja imam.

Ne znam, ali kuvanje na moru gledam kao mama koja svakog jutra sprema doručak pre vrtića, a uveče uglavnom i večeru i ručak za sutra, i koja dobar deo vremena sa detetom provede tako što je on uz mene dok ljuštim, seckam, mutim, mesim, dinstam, pečem, pa glumimo da mi je on pomoćnik i da se ne raspadne sve u meni kad mi poslednja jaja iz frižidera prospe na pod. Dakle, kao mučenje.

I zato zaista ne želim da kuvam i na moru i neće mi smetati da tih 10 dana dete živi na voću i ribi, sendvičima i sladoledu. I naravno krofnama sa plaže. I uz dužno poštovanje svim mamama kojima to nije problem, zaista se neću osećati kao manje dobra majka.

Ovih dana na društvenim mrežama oštro se polemiše na ovu temu. Jedna korisnica mreže X napisala je sledeće: “Ma otkad to pada kruna s glave ako kad si na moru napraviš u apartmanu klopu za sitnu decu umesto da ih vodiš u restoran? Zašto je to toliko teško, jesmo li takva gospoda postali? Šta je to odmor, od čega se odmaramo, od svoje dece? Pa onda i ne treba da ih vodimo a ni imamo.”

Ma otkad to pada kruna s glave ako kad si na moru napravis u apartmanu klopu za sitnu decu umesto da ih vodis u restoran?
Zasto je to toliko tesko, jesmo li takva gospoda postali ?
Sta je to odmor, od čega se odmaramo, od svoje dece? Pa onda i ne treba da ih vodimo a ni imamo.

— Vila bez krila (@vilajemojeime) March 13, 2024

Očekivano, usledio je niz reakcija, mahom mama ali i žena bez dece koje se nikako ne slažu s ovim stavom i imaju puno razumevanje za majke kojima je dosta šporeta i kuhinje i u tih 10 dana godišnje žele da se odmore od svega.

“Lep i tačan zaključak, ko preskoči da skuva detetu samo jedan od 365 dana u godini treba da mu se oduzme dete, gade mi se ti roditelji koji misle da imaju pravo na svoj život i svoja osećanja i potrebe nauštrb dečije potrebe da je luk roditeljskom rukom izdinstan.”

“Ne pada kruna s glave, al vala muka mi je više od spremanja hrane i za sebe i za druge i ako mogu da priuštim da tih 10 dana ne mislim o kuvanju, naravno da ću to i da uradim.”

“Čekaj, zaključak je ako ne želiš da kuvaš 10 dana, a kuvaš ostalih 355-6, ne treba da imaš decu i nemajka si? Nemam decu, ali mislim da se te žene ne odmaraju od dece, nego od kuvanja.”

“Ne znam, gospoja, al ja u restoran idem jer je lepo. Cela porodica uživa u ambijentu i gastronomskom ugođaju. Dete ponajviše jer isproba jela koja inače ne spremamo. Izvinite ako je to isuviše nobles koncept. Trudićemo se da nam bude manje lepo, pa da zaslužimo da imamo decu.”

A ipak, ima i onih kojima je kuvanje samo još jedno dodatno uživanje na letovanju.

 

“Ništa lepše nego da spremiš nešto za klopu. Obožavam lokalne markete, pijace… da cunjam, isprobavam. Ok, restoran par puta ali šta fali da se spremi? Nmg ceo dan da ležim: na plaži pa u sobi. A i gade mi se all inclusive kada stoka krene da trpa u tanjire sa švedskog stola.”

“Ja ne vidim problem u kuhanju na godišnjem, dapače dok su djeca bila mala lakše mi je to nego ih spremati za restoran. I danas idem u svoju kuću i kuhamo, dođem sa plaže i nema šanse da se vučem po restoranima svaki dan.”

“Odmor na moru, nakon dugi niz godina iskristalisao se tako da je najbolje imati zakupljenu kuću (apartman) sa plažom i dvorištem. Kuhinja se podrazumeva. Praviš sebi klopu kakvu hoćeš, kad hoćeš i koliko hoćeš. Roštilj u dvorištu, kupanje po želji, bez obaveza suncobrana i sl.”

Zaključak je, kao i u većini roditeljskih rasprava – nek svako radi kako mu odgovara, a osuđivanje, molim vas, da ostavimo po strani. Znam da nije lako, ali bar pokušajte.

Mama, hoćeš nešto da mi učiniš, upitala sam je. Obrisala je ruke o kecelju i pogledala me. Nije još bila penzija, rekla je. Ne trebaju mi pare, mama.

Hoću uštipke da mi napraviš. Sad. Odma’. Al’ da budu kao bakini. Molim te.

Rečeno – učinjeno. Za kratko vreme, kuća je mirisala na kvasac i detinjstvo. Zlatni uštipci praćakali su se u dubokom ulju. Majka je stajala kraj šporeta, pažljivo spuštala u ulje komade testa koje se lepilo za prste i kratkim pokretima treskala šerpu. Da porumene sa svih strana. Da ne priplanu.

Uzela sam vanglu punu uštipaka, usula na tacnicu šećer i sela. Htela sam da jedem dok mi ne pozli. Dok me ne zaboli stomak. Dok mi neko ne otme tu istu vanglu i kaže mi da je dosta. Zagrizla sam prvi. To nije to, pomislila sam. Kakvi su, upitala je mama.

Odlični, rekla sam, tek da je ne uvredim. Pitam te kakvi su, Dudo, ponovila je. Nisu kao bakini, priznala sam i vratila joj vanglu. Nema veze, poješće tata kad dođe, rekla je i nastavila da treska šerpu.

Nedostaje li ti, upitah. Ko, upitala je. Baka. Baka..? Da, baka. Nedostaje li ti…?

Bože, Dudo, ne prosipaj mi taj šećer po podu, jutros sam usisavala, pokuša da izbegne pitanje. Meni nedostaje, priznadoh. Juče sam išla u stan, znaš…? Sve će mi se mravi nakupiti, reče odsutno. A nemam onu kinesku kredu, sve smo potrošili… Još ne mogu da verujem da je nema, mama. Juče, kad sam otišla… pozvonila sam na vrata.

Čekala sam da mi otvori, da se prišunja vratima, da čujem kako zvecka ključevima, da pita – ko je. Onaj stan, mama, I dalje miriše na nju.

Kad uđeš u ono predsoblje, sve je isto. Njen crveni kaput, ona crna beretka, šal, patofne… sve. Treba te stvari podavati, reče mama. Nekom bi možda bilo zauvar, a nama samo skupljaju prašinu. Ne znam zašto ih uopšte više čuvam…

Ja znam. Čuvaš ih jer te sećaju. Čuvaš ih jer čuvaju njen miris. Jer i tebi nedostaje. I ti ideš tamo kad niko ne zna. Odeš i ćutiš.

Pomiluješ rukom stari izlizani naslon plišane fotelje koju je toliko volela. Skuvaš kafu i sedneš na svoje staro mesto za stolom. Otvoriš fioke, ormare. Udahneš njen miris. Namažeš ruke njenom kremom s uljem žutog noćurka. Prebrišeš porcelan u staroj vitrini. Razgledaš stare albume s crnobelim fotografijama.

Slike se ređaju. Zelenika, more, ti na magarcu sa sombrerom. Smeješ se, široko, bez zadrške iako si upravo ostala bez mlečne jedinice. Na jesen krećeš u školu. Sreća se ogleda na svakom promilu tvog lica. I ona je na slici. Mlada. Mlađa nego ja sada. Zatim, Divčibare, sedamdesetineke. Šator i fića.

I mala priručna plinska boca na kojoj nam je kuvala pasulj. Valja se nešto kašikom kusnuti, govorila je. Preplanuli smo i žgoljavi. Onda opet neko more, i ti i ja i magarac i sombrero. Nije išla s nama te godine.

Sećaš se kako nisam htela da zaspim dok je ne čujem, pa smo išle skroz u Igalo u onu poštu da je pozovemo… A sećaš se kako nas je dočekala kad smo se vratili… s vanglom vanilica… i kako je razglednica stigla dve nedelje posle nas…

Znaš li da je čuvala svaki kamenčić koji smo joj doneli s puta, i da je za onaj zeleni kamen govorila da je poseban, lekovit, da miriše na more i da joj pomaže kada ga drži u ruci. Nikad joj nisam priznala da to uopšte nije morski kamen, da sam ga pokupila negde usput, na Zlatiboru. Nema veze, njoj je bio poseban. Ne zato što je morski, već zato što je moj. Od mene. Za nju.

Sećaš se kako sam samo njoj dala da mi, kad padnem, previje koleno… I kako nas je sve lečila rakijanim oblogama i privijala jareći loj na prsa kad smo kašljali…

I kako je uvek imala lek za svačiju boljku. I kako je udavila onog Miloša što je studir’o veterinu, a ona stala da ga zapitkuje za pritisak i holesterol…

I kako se smejala kad smo joj rekli da on baš i nije pravi doktor. Šta ima veze, rekla je. Mi, krave, koze – sve ti je to ista marva. I kako nikada nije mogla da zapamti kad mi se koji čas završava pa je znala da sedi na onoj klupici ispred škole i po sat vremena. I kako me je uvek vodila na krempite i bozu kad primi penziju.

I kako nikada nije propustila ni jedan rođendan… Ni tvoj, ni moj, ni ničiji. I kako je sve čuvala. Ništa nije bilo za bacanje. Ludela si zato što pere kese od mleka i suši ih na žici, sećaš se…

I kako se nikada sasvim nije navikla na daljinski… Sećam se, reče mama. Svega se sećam. I nema dana da se ne setim. Išla sam pre neki dan, da zalijem cveće. Hibiskus se osušio. Ne znam šta mu je, otkako je nema, svo mu lišće opalo. A znaš kako je cvetao one godine… Ona je pričala s njim. Ja ne umem.

Moram da krenem, mama, kažem joj. Ponesi Bebi i Vladi, kad već ti nisi pojela, govori i trpa mi u torbu kesu s uštipcima. Ostavi tati, šta će nam toliko, bunim se. Neka, ponesi, ima i za tatu.

Ne volim uštipke, mršti se Beba. Zašto? Šta im fali…? Ništa, samo ih ne volim. Mama…? Molim. Znaš šta mi baš dugo nisi pravila? Šta? Poparu. Poparu…? Pliz, napravi mi, jel’ hoćeš…? Al’ da bude kao bakina, važi…? Mama…? Moooolim, Bebo…? Šta misliš, šta sam danas našla ispod kreveta…? Bubašvabu?

Neeee mama breeeee, smeje se široko, bez zadrške. Album. Stari album, sa slikama. I znaš šta je na slici, mama…? Znam, kažem. Neko more, i ti i ja i magarac. I sombrero.

Diana Nyad nije slušala nikoga ko joj je pričao o rizicima, opasnostima i sličnim nevoljama koje je mogu zadesiti u ostvarenju njenog sna. Od svoje osme godine je sanjala o tome da prepliva 111 milja od Kube do Floride. Pokušala je četiri puta, borila se protiv nemirnog mora, meduza koje su je pekle dok nije ostajala skoro paralizovana i astmatičnih napada zbog kojih je ostajala bez daha. No, peti put, u svojoj 62. godini je uspjela.

„Dok sam peti put u životu stajala na obali Havane i gledala horizont koji se nazirao u daljini, iskreno – bila sam uplašena. Umjesto da nakon svakog pokušaja postanem sigurnija u sebe, ja sam se sve više bojala. No, istovremeno sam bila i veoma motivisana dubokim osjećajem zadovoljstva koji ide uz to kada ste osoba koja jednostavno ne odustaje“, otvoreno priča Diana.

Diana nikada nije potcjenjivala opasnosti sa kojima se suočavala na svom putu i bila je itekako svjesna činjenice da je ruta koju želi da prepliva jedna od najtežih za plivače. S druge strane, ona nije bila amater već neko ko se godinama profesionalno bavi plivanjem. Na sceni plivanja na duge staze pojavila se krajem šezdesetih godina 20. vijeka, a pažnju javnosti je privukla 1975. kada je preplivala 28 milja oko Manhattna za samo osam sati čime je postavila novi rekord. Četiri godine kasnije za 27 i po sati je preplivala 102 milje od Sjevernih Biminija na Bahamima do plaže Juno.

Prvi put je pokušala plivati od Kube do Floride kada je imala 28 godina. Sve od tada, uz nju je 35 članova tima koji prate kako Diana napreduje u vodi. No, imaju jedno strogo pravilo; niko od njih, ni u kom trenutku joj ne smije reći koliko je preplivala, niti koliko još ima do obale. Zašto?

„Veoma je depresivno kada vam kažu da ste još daleko, daleko od obale. Što se mene tiče, nije mi lakše ni kada su vijesti ohrabrujuće. Ako je neko vidio GPS oznake i rekao mi da sam na pola puta, ja ni dalje ne mogu biti sigurna šta će se dešavati sa strujama, ajkulama, meduzama ili hoće li me snaga napustiti. Upravo zbog toga članovi mog tima znaju da te informacije moraju zadržati za sebe“, objašnjava Diana.

Miljama i miljama između Kube i Floride plivala je bez kaveza za zaštitu od ajkula. Njeni čuvari su bili mnogobrojni ronioci koji su pazili na te opasne morske nemani. Oko nje su članovi njenog tima bili u kajacima i brodovima, pazili su na nju i zvali je da jede.

No, i uz svu tu pomoć, nije joj bilo lako.Vjetar je 49 sati bez prestanka snažno duvao po njenim leđima. U jednom trenutku je povraćala zbog previše slane, morske vode u organizmu. Drhtala je. No, nije se dala pokolebati. Samoj sebi je pjevušila uspavanke kako bi se opustila. I cijelo je vrijeme ponavljala riječi: „Ti ovo ne voliš. Ne ide ti dobro. Nađi način.“

Pred sam kraj njenog zadnjeg pokušaja Diana se borila da pliva, da ostane koncentrisana i da se bori protiv hladnoće koja je sve više i više obuzimala njeno tijelo. I tada je Bonnie Stoll, njena najbolja prijateljica i poslovni partner prekršila zavjet ćutanja. Mahnula je Diani da pliva prema brodu i tada joj je doviknula: „Pogledaj tamo!“

Diana je skinula zaštitne naočale, fokusirala se na horizont i vidjela tanku, bijelu liniju na površini. Obradovala se tome što izlazi sunce jer je mogla da skine opremu protiv meduza i prepusti se toplim sunčanim zrakama da je ugriju. No, to nije bilo sunce već svjetla Key Westa.

Ostala je bez teksta. Njen dugo sanjani san je bio na pragu svog ostvarivanja. Emocije su je obuzele dok je nakon 53 sata plivanja pobjedonosno zakoračila na pješčanu obalu.

Praćena aplauzima i klicanjem mnogobrojnih posmatrača, Diana je pobjednički mahala pesnicom po vazduhu dok je išla prema kolima hitne pomoći gdje su doktori čekali da je pregledaju.

Svako ko čuje za priču ove nevjerovatne i odvažne dame neka ne zaboravi na tri poruke koje je Diana donijela sa sobom u trenutku kada je stupila na obalu Kube:

1. Nikad, NIKAD nemojte odustajati
2. Nikada niste prestari da ostvarite svoje snove
3. Uspjeh je rezultat timskog rada

„Ljudi mogu raditi naučne analize o tome da li su sportisti u stanju da nešto urade ili ne, ali nikada neće moći da proniknu u snagu ljudskog duha. Upravo ta snaga je ono što neuspjeh pretvara u uspjeh“, sa osmijehom na licu ističe Diana Nyad, žena koja je u šestoj deceniji svog života pokazala da su i nemogući snovi mogući – samo ako ne odustajete.

Nikada mi nije bilo jasno kako je u grad “manji” od Banjaluke stalo četiri i po miliona stanovnika. Svi se poznaju i uvijek ćete naći onog nekog ko zna nekog koga znate. Poslije mjesec dana u ovom pravougaonom gradu, u kojem je more glavna orijentacija, a parelelne sa kamenim morskim blokovima cijelom dužinom grada se protežu ulice Korniš, Abu Kir i tramvajske šine, nije se lako izgubiti. Ali zato kada naučite kako se koriste mašrue, mini kombiji, koji imaju svoje specifične rute i poseban način signalizacije, možete čestitati sebi.

Aleksandrija. Grad kontradiktornosti. Baš kao i zemlja u kojoj je smješten.

Egipat.

Egipat je kao Bosna, samo mnogo puta uvećana.

Ovu rečenicu sam zabilježila jedno poslijepodne posmatrajući cijeli novi svijet oko sebe i “stručno” pronalazeći matematičku formulu po kojoj Egipat = Bosna x 19.58 km² – 100 godina religioznog iskustva.

Tako ima dana kada, zbog nekih karakterističnih društvenih odnosa i duboke srođenosti društva i religije, vam se čini da ste prelazeći 1871 kilometar, koliko dijeli Banjaluku od Aleksandrije, otvorili i neku crvotočinu i putovali unatrag i kroz vrijeme. Ali to opet, u skladu s paradoksalnom prirodom ove zemlje, ne znači da islamsko-hrišćanska država ne prati trendove. I to čini na jedan karakterističan i pomalo sulud način, nekada odlučan, nekada beskrajno drag, a nekada baš čudan.

Ako ste očekivali da ćete na ulicama zateći žene potpuno prekrivene velovima, zamotanog lica u dugim, teškim haljinama – prevarili ste se. Djevojke, vrlo često, samo tanka marama koja pokriva kosu i nešto duži rukavi razlikuju od Evropljanki. Uski džins, pripijena majica, jaka šminka i štikle nisu neuobičajene na ulicama. Djevojke sve češće odlučuju da ne nose ni hidžab i tako zavjet pokrivanja polako gubi vjekovni imperativ.

Imperativ su danas tamo stranci. Prosto ih obožavaju i učiniće sve da im izađu u susret, da se predstave u što boljem svjetlu. Na ulicama bijela put i svijetla kosa, kako sam u jednom trenutku primijetila, obezbjeđuju bar jedan fotosešn dnevno praćen bezbrojnim zahtjevima za fejsbuk prijateljstvo.

Ipak, u svemu tome nerijetko pretjeruju pa, kada želite da budete nasamo, neće vam baš dozvoliti. A pretjeruju i u stavu: sve strano je bolje, opsjednuti snom o napuštanju zemlje u kojoj pasoš nije zagarantovana lična svojina, već nešto kao teško stečeno blago. Naročito za mušku populaciju, kojoj je vojna služba obaveza nakon završenog fakulteta. Žene, opet, možda mogu dobiti pasoš, ali s obzirom na kulturno-društvene norme, teško da će ikuda otići samostalno.

Tako je normalna stvar da ljudi od četrdeset godina nisu nikad prešli grancu. I samo o tome sanjaju. A ja sam, opet, toliko puta pomislila da pored takve zemlje nemaju za čim toliko da žale. Piramide, katakombe, pustinje, more, Nil, Giza, Luksor, Asuan, Dahab, Sinaj. Cijela istorija u jednoj zemlji, sve moguće ljepote na jednom nacionalnom tlu.

Kao što oni nisu meni bili jasni, tako ni stranci nisu jasni njima pa je od prvog do poslednjeg dana tu bilo pitanje: “Why Egypt? Why come to Egypt?” Nekada nisam znala ni kako da objasnim i jednom sam rekla da nisam ja odabrala Egipat već da je Egipat odabrao mene. Ne znam zašto, dopao im se moj odgovor.

A teško ih je ubijediti da je njihova zemlja nama, koji smo van nje, beskrajno lijepa, jer je oni ne dioživljavaju tako. Zapravo, uvijek će pokušati, na pogrešan način, da pokažu da su svjesni da Egipat ima brojne nedostatke pa će tako u razgovoru iskoristiti svaku priliku da ukažu kako su ljudi ovdje nedovoljno obrazovani ili previše religiozni, kako tu sistem ne štima i kako samo sanjaju da odu negdje daleko. Poznato?

Ipak, velikodušnije i susretljivije ljude mislim da je teško sresti. Svi se upinju da pomognu. Kad prepoznaju da ste stranac, lako može da se desi da vam u tramvaju spuste čokoladicu na krilo uz povik: “Welcome to Egypt!” ili daju hljepčić ili šaku voća da probate. Jednostavno, žele uvijek da pomognu. Čak i kada ne znaju odgovor.

I to je najjača karakterna crta i odlika Egipćana koju sam otrkrila nakon skoro dva mjeseca: Egipćanin nikada neće priznati da nešto ne zna. Zaustavite petoro ljudi, stojeći na jednom mjestu, tražeći uputstvo kako da dođete do odredišta i dobićete pet različitih odgovora. I nemojte se iznenaditi ako nijedno zapravo nije tačno.

Sem ovih sličnosti u težnji za bijegom iz zemlje i nekog oduševljenja svim što nije svoje, naravno mnogo puta uvećanih, Egipćani dijele sa nama tu crtu: lako ćemo. Šta god da se desi: neka, polako. Nedostatak organizacije, pasivnost, beskrajni redovi kroz koje se lako probija sa novčanicom među dokumentima, odmahivanje rukom na svaki problem me je navelo da jedno veče zapišem: Pacov mi je pretrčao preko noge. Ignorisala sam ga. A šta drugo da se radi sa problemom u Egiptu.

Ipak, Egipat neće ignorisati vas. Bar ne kada jednom prestanete da budete turista i počnu da vas se tiču norme tamošnjeg života. Kada se sprijateljite sa djevojkom koja ne može da nastavi studije u Evropi, jer se od nje očekuje da se uda. Kada upoznate najdivnijeg dečka s kojim su roditelji prestali da govore, jer je priznao da je ateista.

Ili kada poželite da prošetate sami pored mora, a onda krene zviždanje i takozvani “zov mačaka”: specifičan zvuk, koji muškarci tamo proizvode iz meni nepoznatog razloga i koji vas natjera da se osjećate kao manji od makovog zrna, jer znate da ste sami i da je bolje da ćutite i istrpite nego da kažete bilo šta. Osjećaj nemoći jedno je od najgorih osjećanja uvijek i svuda pa tako i ovdje, u ovakvim situacijama.

Ipak, Egipćanima bi se mogla pripisati ona slavna misao iz Autostoperskog vodiča kroz Galaksiju: Uglavnom bezopasni. A na to bih dodala i: uglavnom predivni. Jer uvijek će se naći i neko ko će vam u teškoj situaciji pomoći.

“Ala gamb!”, viknete i mini kombi staje. A ovdje staje moja egipatska priča.

Na sve u životu možete da se pripremite, na Egipat ne. Prije će biti da Egipat vas pripremi za sve u životu. A svaki dan u zemlji kontradiktornosti vrijedi neizmjerno.