Ove reči pripisuju se Roju T. Benetu i njegovoj knjizi “The Light in the Heart”, zbirci kratkih razmišljanja o životu, istrajnosti, strahu, promenama i ličnoj odgovornosti. Citat je godinama jedan od njegovih najdeljenijih, a nalazi se i među citatima iz same knjige.

Zvuči kao jednostavna motivaciona poruka, ali iza nje se krije mnogo složenije pitanje: da li nas teški periodi zaista čine jačima ili samo volimo da verujemo da svaka patnja mora imati smisao?

Odgovor nije isti za svakoga.

Teško iskustvo samo po sebi ne čini čoveka jačim

Popularna kultura voli priče u kojima čovek doživi gubitak, neuspeh, raskid, otkaz ili neku drugu životnu krizu, a zatim iz nje izađe hrabriji, mudriji i potpuno promenjen.

Život nije uvek tako uredno napisan.

Teške situacije mogu da nas iscrpe, uplaše i privremeno potpuno izbace iz ravnoteže. Neko će nakon njih relativno brzo nastaviti dalje, nekome će biti potrebno mnogo više vremena, a nekome podrška porodice, prijatelja ili stručnjaka.

Zato rečenicu da “teške situacije grade snažne ljude” ne treba razumeti kao pravilo po kojem patnja automatski proizvodi snagu.

Mnogo više zavisi od onoga što čovek uspe da uradi sa iskustvom kroz koje je prošao.

Snaga često izgleda mnogo običnije nego što zamišljamo

Kada govorimo o snažnim ljudima, lako zamišljamo nekoga ko se ničega ne plaši, ne pokazuje slabost i bez zastajanja prolazi kroz probleme.

U stvarnom životu otpornost često izgleda potpuno drugačije.

To je čovek koji je ujutru ustao iako mu se nije ustajalo. Neko ko je posle neuspeha pokušao još jednom. Ko je priznao da nešto ne može sam. Ko je izašao iz odnosa koji mu je nanosio bol. Ko je promenio plan kada je shvatio da prvobitni više ne funkcioniše.

Ponekad je istrajnost spektakularna. Mnogo češće je gotovo nevidljiva.

Ne morate da budete zahvalni za ono što vas je povredilo

Tu postoji još jedna zamka motivacionih poruka.

Ako smo nakon teškog perioda postali samostalniji, hrabriji ili naučili nešto važno o sebi, lako je zaključiti da je loše iskustvo “moralo da se dogodi”.

Nije moralo.

Možete iz nečega izvući važnu lekciju i istovremeno želeti da vam se to nikada nije dogodilo. Možete postati snažniji posle gubitka, a da zbog toga gubitak ne postane dobra stvar. Možete danas biti srećni, a ipak priznati da je put do tog mesta bio nepravedno težak.

Smisao koji kasnije pronađemo ne pretvara ono što nas je povredilo u nešto lepo.

On samo znači da mu nismo dozvolili da bude poslednja reč.

“Nastavite dalje” ne znači trčite bez obzira na sve

Možda je zato najvažniji deo Benetovog citata najkraći: “Keep going.”

Nastaviti dalje ne mora da znači svakog dana biti produktivan, optimističan i spreman za novu bitku. Nekada znači stati. Promeniti pravac. Odustati od nečega što više nema smisla. Tražiti pomoć. Odmoriti se dovoljno dugo da biste ponovo mogli da krenete.

I ne morate u trenutku kada vam je najteže da znate kakva će velika životna lekcija iz svega toga nastati.

Ponekad je dovoljno da sledeći korak bude samo sledeći korak.

Tek mnogo kasnije čovek pogleda unazad i shvati da je period za koji je bio siguran da ga neće izdržati postao granica između života koji je imao i života koji je tek počinjao.

Možda se najveći trenuci ne rađaju zato što su nam bila potrebna teška vremena.

Možda nastaju zato što smo, uprkos njima, ipak nastavili dalje.

Izvor: ona.telegraf.rs

U novoj objavi podijeljenoj na Instagramu u nedjelju, princeza od Walesa, otkrila je da je završila britanski Nacionalni izazov Tri vrha kako bi istražila život izvan dijagnoze.

Uz fotografiju sebe na vrhu Ben Nevisa u Škotskoj, Kate je takođe podijelila iskrenu poruku o izazovnom iskustvu suočavanja s dijagnozom raka.

“Svake godine stotine hiljada ljudi u ovoj zemlji čuju riječi koje niko ne želi čuti. Ono što slijedi je put koji testira svaki dio nas: fizički, emocionalno, psihološki, duhovno. Izazovi se šire prema van, dotičući porodice, prijateljstva, posao i tihe trenutke koje provodimo sami sa svojim mislima. Rak ne djeluje samo na tijelo. On mijenja način na koji razmišljate i osjećate i duboko utiče na svaki aspekt života. Znam to lično i znam da putovanje kroz i nakon liječenja zahtijeva više od same medicine”, navela je.

U martu 2024. godine, princeza od Walesa je objavila da se liječi od raka nakon operacije abdomena. U septembru 2024. godine je izjavila da je završila hemoterapiju, a u januaru 2025. godine je podijelila da je u remisiji. O kojem obliku raka je riječ, nikada nije otkriveno.

Klix

Istraživanje je proučavalo kako vrijeme, učestalost i zadovoljstvo seksualnim životom utječu na fokus, motivaciju i osjećaj sagorijevanja na poslu. Rezultati pokazuju da jutarnji seks može učiniti više od stvaranja dobrog raspoloženja.

Zaposleni koji imaju seks ujutro prije posla prijavljuju najviše nivoe produktivnosti (71 posto), izvršenja zadataka (70 posto), fokusa (58posto) i motivacije (57posto).

Gotovo svaki treći Amerikanac (30 posto) smatra da mu ispunjen seksualni život pozitivno utječe na prihod ili napredovanje u karijeri.

Skoro svaki peti zaposlenik koji praktikuje jutarnji seks (19 posto) rekao je da je u posljednjih godinu dana dobio unapređenje.

Više od polovine Amerikanaca koji imaju jutarnji seks (51 posto) primilo je povišicu u posljednjih godinu dana.

Oni koji su najzadovoljniji svojim seksualnim životom najčešće imaju odnose oko tri puta sedmično – tri puta više nego oni koji nisu zadovoljni.

Jutarnji seks povezan je sa najvišim nivoima sreće, samopouzdanja i emocionalne stabilnosti.

Ko najčešće praktikuje jutarnji seks

Generacija X i baby boomeri su najčešći (20 posto), slijede milenijalci (17 posto) i Gen Z (16 posto).

Po industrijama: marketing, ugostiteljstvo, proizvodnja, građevina i zabava.

Po pozicijama: izvršni direktori i vlasnici firmi (26 posto), viši menadžeri (23 posto), prvi nivo menadžmenta (20 posto), srednji nivo (16 posto) i početnici (16 posto).

Jutarnji seks i raspoloženje

• Oni koji imaju seks ujutro prijavljuju:
• 68 posto veću ukupnu sreću
• 63 posto veću emocionalnu stabilnost
• 58 posto jače samopouzdanje
• 49 posto bolju kontrolu stresa

Više od trećine Amerikanaca (35 posto) tvrdi da jutarnji seks poboljšava raspoloženje više od kafe prije posla.

Utjecaj na karijeru

Skoro svaki treći radnik (30 posto) smatra da ispunjen seksualni život pozitivno utječe na prihod ili napredovanje, uključujući 35 posto Gen Z, 33 posto milenijalaca i 24 posto Generacije X i baby boomera.

Gotovo svaki peti zaposleni koji praktikuje jutarnji seks (19%) dobio je unapređenje u posljednjih godinu dana.

Više od polovine (51 posto) primilo je povišicu, više nego bilo koja druga grupa.

Studija ZipHealth pokazuje da jutarnji seks može poboljšati fokus, motivaciju i samopouzdanje, smanjiti stres i povećati emocionalnu stabilnost.

Izvor: Klix

Svi mi u nekom trenutku svoga života zapnemo na svom karijernom putu, ne znamo kako bismo dalje te kako nastaviti rasti. Možda nam je potrebna dodatna motivacija, neki dobar savjet po pitanju međuljudskih odnosa ili odnosa prema samome sebi.

Na tržištu danas postoji mnoštvo izvrsnih knjiga koje nas mogu usmjeriti ka pravome putu, bilo na profesionalnoj ili na osobnoj razini. Mi smo izdvojili svjetski poznate naslove za motivaciju koje bismo svakome preporučili.

Malcom Gladwell je autor pet bestselera New York Timesa, bio je uključen u TIME-ovu listu top 100 najuticajnijih ljudi te je uopšteno jedan od najčitanijih savremenih publicističkih autora. Teško se odlučiti koju njegovu knjigu bismo preporučili jer nas svaka od njih može nečemu naučiti (trenutno je knjiga Kako razgovarati sa neznancima veliki hit), no ako želite saznati kako da postanete uspješni, onda je „Outliers“ za vas.

Gladwell u knjizi postavlja pitanje zašto su ljudi uspješni i koja je tajna u postizanju velikih stvari? U ovoj zadivljujućoj knjizi, autor nas vodi na intelektualno putovanje kako bi nam pokazao što čini nekoga ekstremno uspješnog. Gladwell uspoređuje uspješnog  Billa Gatesa s karijerama nogometnih zvijezda, traži zajedničku crtu ratnim pilotima i Beatlesima. Takođe propitkuje zašto su uspješni advokati Židovi, zašto su Azijati dobri u matematici i zašto je ispravno reći da matematičar koji je riješio Fermatov teorem nije genij. Gladwell u ovoj knjizi preokreće mnoge naše konvencionalne predodžbe i stvara potpuno novi model viđenja svijeta.

Simon Silek je najpoznatiji po svom TED Talku o konceptu „Zašto?“ koji je pregledan više od 60 milijuna puta, a upravo na tome se temelji njegova knjiga „Start with WHY“. Riječ je o Silekovoj prvoj i najpopularnijoj knjizi koja se našla na bestseller listi New York Timesa i Street Journala.

U ovoj knjizi Simon pokazuje da svi vođe koji su imali najveći uticaj u svijetu misle, djeluju i komuniciraju na isti način – a to je suprotno od onoga što rade svi ostali. Simon ovu moćnu ideju naziva Zlatnim krugom i ona pruža okvir na kojem se mogu graditi organizacije, voditi pokreti i inspirisati ljudi.

James Clear je jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za stvaranje navika, a ova knjiga prikazuje najnovija istraživanja psihologije i nauke koja stoje iza stvaranja zdravih, održivih navika. Autor nam daje savjete kako da napravimo male promjene u svome životu da bismo postigli veće ciljeve.

On zna da stvarna promjena dolazi od složenog učinka stotina malih odluka. Te odluke su na primjer izvođenje dva skleka dnevno, buđenje pet minuta ranije ili održavanje jednog kratkog telefonskog razgovora. On ih naziva atomskim navikama.

U ovoj revolucionarnoj knjizi, Clears tačno otkriva kako te male promjene mogu prerasti u ishode koji mijenjaju život. Usput priča nadahnjujuće priče o osvajačima zlatnih olimpijskih medalja, vodećim izvršnim direktorima i istaknutim naučnicima koji su koristili nauku o sitnim navikama kako bi ostali produktivni, motivisani i sretni. Ove male promjene imat će revolucionaran učinak na vašu karijeru, vaše odnose i vaš život.

Uprkos tome što je napisana prije više od 30 godina, ova se knjiga održala tokom vremena i sada je poznata kao klasik u prostoru samopomoći. Knjiga Stephena R. Coveyja i dalje je bestseler iz jednostavnog razloga što zanemaruje trendove i pop psihologiju i fokusira se na bezvremenska načela pravednosti, integriteta, iskrenosti i ljudskog dostojanstva.

Napisana je da bude inspirativna i motivirajuća, a koristi primjere i anegdote iz stvarnog svijeta kako bi izdvojila sedam osnovnih savjeta koje možete koristiti u svom životu kako biste postigli uspjeh. Takođe je odigrala ulogu u transformaciji miliona života u svim dobnim grupama i profesijama.

Vjerojatno ste se pronašli u situaciji u kojoj ste uvjereni da ste u pravu, a nikako ne znate argumentirati drugoj osobi? Možda je to trenutak da stanete i ponovno razmislite o onome što želite reći. Ova knjiga nas uči upravo to. „Think Again“ je knjiga o dobrobiti sumnje i o tome kako možemo postati bolji u prihvaćanju nepoznatog i radosti što smo u krivu.

Dokazi su pokazali da kreativni genijalci nisu vezani uz jedan identitet, već su stalno spremni promišljati svoje stavove te da lideri koji priznaju da nešto ne znaju i traže kritičku povratnu informaciju vode produktivnije i inovativnije timove.

Autor Adam Grant je inače organizacijski psiholog i vodeći stručnjak a to kako možemo pronaći motivaciju i smisao, preispitati pretpostavke i živjeti velikodušnije i kreativnije živote. On je autor broj 1 bestselera New York Timesa sa 6 knjiga koje su prodane u milijunima primjeraka i prevedene na 45 jezika, a u tu skupinu spada i knjiga Think Again.

Za kraj, ne smijemo zaboraviti Roberta Greenea, izrazito uticajnog autora čija su štiva utjecala čak na način na koje se vlade, vojske i korporacije koriste moći i zavođenjem kako bi uticali na mišljenja masa. 48 zakona moći praktičan su, čitljiv vodič za svakoga ko želi moć, posmatra moć ili se želi naoružati protiv moći.

Mnogi ovu knjigu smatraju kontroverznom, a čak je i zabranjena u pojedinim zatvorima širom SAD-a i to zato što nas ona praktički uči modernom manipulacijom. Smatramo da je važno biti upućen u ono što Robert Greene piše.

I svaki put kad to naglas kažem, nađe se neko ko će me uvjeravati da nisam, a jesam.

Ugojila sam se.

Kad to, pak, kažem samoj sebi ponekad mi zvuči kao da su svi ti nakupljeni viškovi posljedica neke bebrižnosti, bola u dupetu (da ne kažem nešto prostije), pretjeranom hedonizmu.

Ugojila sam se.

Ima i ona druga verzija kada mi to zvuči kao vrhunac mog nemara prema samoj sebi, vrhunac nebrige i opet bol u onom istom dijelu tijela, ali zbog bezvoljnosti, beživotnosti, apatije, to kad (jako rijetko, skoro nikad) razmišljam o tome kako to drugi doživljavaju. Konačno.

Ugojila sam se.

Nekako mi se činilo, nadala sam se, da ću kada dođem u određene godine, prestati secirati sopstveno tijelo, prestati mjeriti debljinu struka svako veče i svako jutro provjeravati može li mi stati između palca i kažiprsta.  Nadala sam se da mi isprobavanje „leviski“ neće izazivati nervne slomove. Pogađate – nije se desilo.

Ugojila sam se.

Nikad nisam bila redovnija sa treninzima, bez dužih pauza, kao u prethodne tri godine.  Nikad nisam imala bogatiji društveni život. Nikad nisam manje vremena provodila kući, nikad manje vodila računa o hrani, ne u smislu da se prejedam, nego konačno uživam u svemu onome što ZNAM da skuvam.

Ugojila sam se. 

Imam kondicije, fizički sam prilično spremna, naziru mi se bicepsi, tricepsi, kvadricepsi, čak i trbušnjaci, radim sklekove (MUŠKE) trenerica me zove Rambo. Skoro sve u svom životu mogu sama, ne moram, ali mogu.

Ugojila sam se. 

Mislim da sam na nekom dobrom mjestu kad je u pitanju odnos prema drugim ljudima, ne dotiče me više tuđi bezobrazluk, samoživost i sebičluk do te mjere da preispitujem svoje kompletno biće. Dozvolila sam ljudima da se ponašaju prema meni onako kako oni misle da treba, ali sam im jasno stavila do znanja da je na meni kako ću i da li, to njihovo ponašanje prihvatiti.

Ugojila sam se. 

Prestala sam tvitati. Prestala sam pratitit dnevno-političke aktuelnosti. Prestala sam imati visoka očekivanja od ljudi – neke sam prestala voljeti.  Prestala sam se nervirati zbog tuđih očekivanja.  Prestala sam se ustručavati da kažem.

Ove godine sam napunila 40 godina i proslavila punoljetstvo sina jedinca, zjenice oka moga. Kupila sam novu ugaonu – tirkiznu.  Bila sam na koncertu Robija Vilijamsa.  Pomjerila sam sopstvene granice i mrrrrvicu proširila zonu komfora. Neka je. Počela sam da shvatam da nisam ja baš toliko loš čovjek kakvog su me pokušali predstaviti. Počeo je da mi se sviđa pravac u kom se razvijam i rastem.

Ali, jeb'o sve kad sam se ugojila!

Ti nisi ostvarenje mojih snova

Čovjek mojih snova ne bi odustao pri prvoj prepreci. Ne bi čak ni posrnuo.

Čovjek mojih snova bi znao šta trebam prije nego sam toga i sama svjesna i dao bi mi. U svakom trenutku bi znao šta treba da kaže i uradi, a ti nisi taj čovjek… Nemaš odgovor na svako moje pitanje, jer niko to ne može. Nemaš beskonačno strpljenje za sve moje gluposti i ne voliš sve što radim, jer i nije sve da se voli.

Kada bi znao sve, razmisli, da li bi nam bilo dobro ili bi popucali šavovi pod pritiskom savršenosti? Hvala ti što imaš mane i što si stvaran, hvala što se ne pretvaraš da je život bajka i hvala što si čovjek od krvi i mesa koji griješi.

Ti nisi “vitez na bijelom konju”

Dragi, ja ne trebam sjajne oklope i koplja da me brane od drugih. Ne možeš ti da ukrotiš sve zmajeve ovog svijeta i oslobodiš me unutrašnjih nemira. Neke bitke u životu moram da završim sama i drago mi je što si dopustio da se borim i (na)učim na vlastitim greškama. Da si uvijek bio moj vitez, kako bih naučila da se borim? Uvijek bih očekivala da me neko brani i spašava. Da si vodio sve moje bitke, (p)ostala bih slaba, ali volim to što znaš kada je vrijeme za oblačenje oklopa.

I ti i ja smo previše puta u životu čuli da ne treba pristajati na bilo šta što nije savršeno. Ne treba se zadovoljiti prosječnim. Nameću nam da veza treba biti odličnost u svakom pogledu, ono što je bitno tebi treba i meni. Meni je drago što nismo takvi.

Ti u autu slušaš muziku pojačanu do kraja i voliš ići na koncerte, ali ipak si pristao da budeš sa ženom koja ne podnosi glasnu muziku. Pristao si na nekog ko se budi u zoru, a voliš spavanje do podne. Ja sam pristala na nekog ko mrzi plažu iako mi je to najdraže mjesto na svijetu. Ti si Amerikanac italijanskih korijena i pristao si na ženu koja pastu i peciva ne doživljava kao naročito bitne. Ja, zaljubljenik u knjige, pristala sam na tebe koji ih nikada i ne otvaraš.

A zamisli koliko strasti, avanture i zadovoljstva bismo propustili da nismo pristali jedno na drugo sa svim manama i vrlinama. Drago mi je što se ne trudiš svaki dan raditi stvari samo da bi mene usrećio. Hvala što me dovoljno voliš da shvatiš da tvoj posao i nije to da mene činiš srećnom, jer ako sama ne znam kako to biti ni ti ne možeš puno pomoći. Ti si hladna voda za moju vatru. Drago mi je što svoj život nisi posvetio tome da mene nasmijavaš – život ispunjen samo smijehom nije stvaran. Nisi tu da mi stalno daješ komplimente i ohrabruješ, jer nije uvijek sve za podržati. Ja nisam centar tvog svijeta svaki dan. Hvala što me dovoljno voliš da shvatiš da tvoj posao i nije to da mene činiš srećnom.

Šta misliš da se nikada ne svađamo? Ne bi bilo make up seksa, a to bi baš bila šteta. Mogli bismo da se pretvaramo da je sve savršeno dobro i da se apsolutno nikada ne svađamo, ali da li misliš da bismo u tom slučaju znali kako izgledaju istinska sreća i zadovoljstvo? Ne bih mijenjala naš zajednički život prepun izazova, pobjeda i poraza za neki, naizgled, savršen. Ja sam savršeno srećna ovako.

Znam da ćeš biti tu kada te trebam, ali moram ti reći, jer niko pa ni ti ne može da čita misli.

Hvala što se brineš o sebi, jer da nije tako ne bi mogao da se brineš ni o meni kada te stvarno (za)trebam.

Nikada mi nisi rekao sve ono što bih trebala čuti, ali ako dovoljno pažljivo i dugo gledam u tvoje oči, osjećam i vidim ljubav.

U ovom poremećenom svijetu, ne bih željela nikog drugog pored sebe.

S tobom dijelim snove i nade, maštam i s vremena na vrijeme se pretvaram da problemi ne postoje. Dragi, ja ne bih s nekim drugim uživala u stvarnosti kao što uživam s tobom. Drago mi je da sam te upoznala i prestala da vjerujem u bajke.

Da li žene imaju recept za duži životni vijek? Samo za vas istražili smo šta je to što (ne)trebate raditi da živite što duže i srećnije. Donosimo vam petnaest savjeta najstarijih žena na svijetu – i možda baš vi dočekate da ugasite stotinu svjećica na rođendanskoj torti.

1. Vjerujte u Boga i u sebe. Svaki dan se pogledajte u ogledalo i zahvalite Bogu što ste još uvijek tu, jer vam je podario ono najljepše što postoji – život! *Bog, u ovom slučaju, je sve ono u šta vi vjerujete.

2. Krećite se! Odvojite barem petnaest minuta dnevno i provedite ih u šetnji ili vježbajte. Nije teško, ništa ne oduzima, a puno daje. Održavanje tijela u formi ključ je mladosti.

3. Nemojte nositi “dosadnu” odjeću, svaki dan se trudite da izgledate najbolje što možete, ne zbog drugih već zbog sebe. I ne mislite o godinama, to je samo broj. Uživajte u svakom danu kao da je posljednji.

4. Spavajte. Pronađite optimalan broj sati, jer organizam treba odmor.

5. Redukujte stres, uživajte u onome što vam život pruža pa ako to znači i čašicu likera pred spavanje – zašto da ne? Što mora, to će i da se desi.

6. Ne dopustite sitnicama da vas izbace iz takta. Čuvajte svoje živce, trebaće vam. Okružite se pozitivnim ljudima i nemojte dozvoliti da bilo ko crpi vašu pozitivnu energiju.

7. Ponašajte se prema ljudima onako kako bi htjele da se i oni ponašaju prema vama. Budite iskrene, to je uvijek u modi. Laganje umara i stvara stres, oduzima puno više nego što ikad može dati.

8. Otvorite svoj um za drugo i drugačije, nisu svi ljudi isti. Rasteretite se okova koje nose predrasude i osuđivanje. Slušajte. Dajte priliku ljudima da govore, učite i naučite o drugima da bi više voljeli sebe.

9. Radite ono što volite i volite ono što radite. Život je prekratak za posao koji vas ne ispunjava. Ako pronađete nešto što volite, nećete morati raditi do kraja svog života.

10. Smijeh je lijek. Pokušajte biti nasmijane i onda kada je najteže – teški trenuci lakše se prežive. Ne možete biti ljuti i nasmijani u isto vrijeme, a ako možete birati onda uvijek birajte osmijeh i pozitivnu stranu koju život nosi.

11. Ne trujte organizam lošom hranom, a um lošim ljudima. Hranite se zdravo, okružite se prijateljima i ispunite dan od svitanja do sumraka. Ispunjene žene su srećne žene i žive dugo.

12. Uvijek birajte dobro ispred zla. Kada se ukaže prilika da pomognete – uradite to. Kada se ukaže prilika da odmognete, izbrojite u sebi do deset i pustite lošu energiju da ode u nepovrat.

13. Naučite da volite sebe, sa svim manama i vrlinama. Ako želite nešto poboljšati, uradite to da bi se vi osjećale bolje, a ne da bi usrećile nekog drugog.

14. Ne zamarajte se bespotrebnim “ljubavnim pravilima” – ako se osjećate dobro i ako vas ispunjava, samo hrabro naprijed!

15. Ulažite u sebe, to nikad ne može biti propala investicija. Vodite računa o umu jednako kao i o tijelu, jer jedno bez drugog ne može.

Život je prekratak da ga provedete u kajanju. Ma koliko godina da doživite, sve što ostane su uspomene. Stvarajte lijepe i ispunjene smijehom, a izbjegavajte loše i one koje stvaraju gorčinu u srcu. Na kraju puta, neka osmijesi prevagnu, jer nije bitno koliko godina ćete doživjeti – bitan je način na koji ste ih potrošili.

Moj životni moto je bio i ostao – kad pogledam svoj život unatrag, da pogled bude sa zagonetnim osmijehom i zadovoljstvom. Da mi život ne bude pustinja ili ustajala bara, već brda obrasla i pitomim i divljim rastinjem, sa rijekama koje teku i mirno i sa brzacima.

Svi imamo život i uređujemo ga, nekad kako mi želimo, a nekad kako drugi žele ili po standardima okruženja.

Kako vi uređujete svoj život? Volite li ga? Volite li sebe u njemu? Šta radite za sebe? Samo za sebe?

Davno je to bilo. Sjedila sam u ordinaciji kod doktora koji je, nakon što je pregledao moje nalaze, nageo se prema meni i pogledao me ispod velikih naočala sa konstatacijom da sam fizički zdrava. Onda me pitao šta ja radim “za sebe”, samo “za sebe”. Počela sam nabrajati, radim posao koji volim (malo sam lagala), imam porodicu, muža, sina, pišem članke… I tu sam stala. Za sebe, samo za sebe sam radila – ništa. Onda me doktor očinski posavjetovao da počinjem stvarati naviku da radim nešto samo “za sebe”.

Nakon tog razgovora sam bila manje sretna što sam fizički zdrava, a više nesretna, jer sam shvatila da ne brinem o sebi, da ne volim sebe, da sam sebe, u stereotipu braka, supruge, majke, snahe, kćerke, žene koja radi, previše dala drugima, a premalo sebi.

Nije bilo lako postati drugačiji, jer je okruženje naviklo na jednu Sanelu. Jer okruženje ima stereotipe o ponašanju, oblačenju, ophođenju, braku.

Šta sam počela raditi? Sve ono što sam negdje duboko u sebi zagurala kao nebitne stvari, moje želje, stavove, ljubavi prema muzici, treninzima, plesu, druženjima…

Promijenila sam stil oblačenja. Sa boja jeseni, suknji ispod koljena, nedajbože dekoltea, tetastih kostimića, širokih hlača, karmina boje usana, neupadljivog laka na noktima, prešla sam na obožavanje crvene boje gdje god mogu. Prešla sam na odjeću u kojoj se osjećam ženstveno, na dekolte, crveni karmin, sve moguće žive boje na noktima, sexy veš. Jer – lijepo sam se osjećala u takvom izdanju. Ja sebi lijepa i ja sretna.

Počela sam trenirati. U tom periodu sam osjećala da mi ne treba grupni trening i potražila sam trenera za individualni trening. Slušala sam sebe, slušala sam svoju intuiciju. Trebalo mi je nešto što će izbaciti stres i negativnu energiju iz mene, i to sam našla u – udarcima. Boxing. Tada sam upoznala osobu koja je izvanredan trener. Upoznala sam nekoga ko mi je prijatelj i na koga se uvijek mogu osloniti. Muški (zgodni) trener i prijatelj. Da i to postoji. Ja se osjećam fantastično nakon treninga, hormon sreće poraste i jednostavno sam puna energije. Pored toga, tijelo izgleda sasvim drugačije i – ljepše.

Upisala sam školu plesa, zahvaljujući treneru. Iskreno, prvi čas plesa je pratio visok stepen anksioznosti, ali sam ustrajala. Muzika je lijek. Ples je lijek. Od svega što smo učili razvila se posebna ljubav prema tangu i tu sam ostala. Tango je zahtjevan, ali prelijep i emotivan ples. Sada skoro svakog četvrtka praktikujem ići na plesnu večer, redovno na milonge i opet taj hormon sreće koji poludi kada plešem.

Uradila sam tetovaže. To je stara želja. Tri tetovaže na nepalskom, Kaškura jeziku, od kojih je jedna – ljubav. Ništa od ovoga nije bilo bezbolno. Puno više je bilo negativnih komentara, jer se sve nabrojano nije uklapalo u stereotip o ženi koja je prešla četrdesetu. U stvari, nije se uopće uklapalo u stereotip o ženi. “Šta ti imaš trenirati, udala si se. Još trening sa muškim trenerom”.

“U tim si godinama počela plesati”.

“Ti na plesnoj večeri, a muž ti sam”.

Svako ko je pokušao raditi promjene u svom životu zna o čemu govorim. Ovako zvuči čak i smiješno, ali je znalo biti veoma bolno.

Ja sam istrajala u svojoj borbi za sebe. Moja seka to zove samosvjesnost. Sin kaže da sam hedonista. Muž je preživio moje promjene. Mama (od prošle godine hadži hanuma) nije baš najsretnija što joj se kćerka istetovirala. Ponekad čujem komentar da sam u krizi srednjih godina, da me “drma” klimaks. A ja sam sretna i u odnosu na porodicu i okruženje mi je najbitnije da nikoga nisam povrijedila na svom putu traženja sreće. I sada, kada imam 46 godina, redovno treniram, učim ples, plešem, izlazim sa prijateljima, imam kupljene karte za koncert Red Hot Chili Peppersa u Budimpešti u septembru (sa sinom), planiram još koju tetovažicu. Jer, život ne staje kada se udamo, ne staje kada rodimo djecu, ne staje kada pređemo tridesetu ili četrdesetu. Život staje kada mi to odlučimo.

Život staje kada prestanemo voljeti sebe, svoje navike, kada prestanemo njegovati svoje ljubavi, kada se prestanemo smijati, kada prestanemo ljubiti. Život nam je dat, a mi ga često ubijemo i prije nego umremo.

Ovo je samo dio mojih recepata za živjeti život, biti sretan i graditi sebe. Svako ima svoje. Prvo ih treba naći i kada ih nađete, treba raditi na njima.

Život nam je dat, on je naše glavno jelo, on nas hrani, ali ga treba začiniti. Srećom. Ljubavlju. Zadovoljstvom. Smijehom. Putovanjima. Velikim sitnicama.

Malo je 100 grama sreće i 50 grama zadovoljstva.

I ne treba nam kamenčić.

autorka: Sanela Agačević

Preplašen i svestan da je nešto zasr'o, vukao se iz sobe sporo. Sve mu je nekako i bilo svejedno dok me nije ugledao. Sreli su nam se pogledi i ja shvatih da misli ono pusto “Ubiće me majka!”

Tako zvučim, Bogtepita kako izgledam, ljuta i sva crvena od besa.

“Što plačeš?”, upita me.

“Ko plače? Šta pričaš? Dolazi ovamo, bila sam u školi!”

“Dobro, znam, zvala te je učiteljica, al’ nemoj da plačeš, molim te”.

U tom se pogledah u veliko ogledalo u hodniku i shvatih da su mi ogromne suze razmazale svu šminku, teku, ma ne teku liju, potpuno nekontrolisane, naprosto žive, k’o olovo teške… Besno ih rukom brišem, još ljuća jer ne znam odakle sad suze, mislim zašto sad?

“Jesi mnogo ljuta? Nisam hteo, slučajno smo se pogurali, nije mu ništa. Vidi ni meni nije ništa, znam moram više da pazim, sve mi je rekla učiteljica, nemoj da plačeš”.

Dok se on posipa pepelom kao i obično kad nešto skrivi i kad se ljutim na njega, meni samo odzvanja u glavi “Otkud sad ovo? Mislim, zašto sad? Svašta!”

A sve je počelo potpuno glupo… Pozvala me je učiteljica da dođem na razgovor, eto nikad ne dolazim na otvorena vrata pa da se vidimo malo, da mi ispriča šta je danas uradio…. Ništa, šta ću, dođem, čekam, saslušam. Svašta smo pričale, malo o njemu, više onako bezveze al’ reče ona na kraju razgovora: “Ovo moram da Vas posebno zamolim, molim Vas da na ovo obratite posebnu pažnju, da pričate sa njim da to ne radi, da ga kaznite ako treba i da budete istrajni u kazni” i tako još sto rečenica uvoda da bi na kraju rekla “da mu objasnite da ne sme da trči na odmoru”.

Zateče me u momentu, pa mahinalno onako podanički rekoh “’Oću”.

Odjednom mi se upali lamica i upitah: “Ček’, kako mislite da ne trči na odmoru?!!! Zašto da ne trči?!!!!!!“ Tu ona iznese sve teze iz priručnika o bezbednosti dece u školi, te će da padne, te ajd što će da padne al’ ima da povredi još nekog dok pada, te će da se ugruvaju, te to nije dozvoljeno, neće ona da bude odgovorna, te će….”

Saslušah mirno sve te argumente zašto dečak od sedam godina ne sme da trči na odmoru, probah da objasnim da nemaju fizičko, da mu fali vazduha, da je u školi od 7-17h, da je mali.. Ma jok, da ne trči i tačka. Završismo razgovor i svaka odlazi svojim putem. Ali ona ne zna… Odjednom mi postaje jako hladno, baš kao onog dana kad sam gologuza i rasporena, početkom februara, ležala neprokrivena u šok sobi Gradske bolnice.

“Znate, nije sve ovo najbolje prošlo. Čini mi se da je žilav, drugi doktori nisu tako optimistični, ali još je rano za bilo kakve konačne zaključke. Prilično je mlitav bio kad smo ga izvadili, slabo je disao i dugo mu je trebalo da zaplače. Loš mu je apgar, šest na sedam, to je prilično slabo, videćemo kako će biti narednih dana. Da, ima i malu cistu na mozgu, ali ona bi trebalo da se povuče, to je od Vaše hipertenzije, svakako ćemo ga pratiti”.

Sledećeg jutra ili meseca ili godine ili života, jer vreme je stalo, sve je stalo na momenat, doktor mi ga sa sestrom donosi na podoj. Predaje mi ga u ruke i kaže: “Eto, šta da Vam kažem, daće Bog da sve bude dobro”. Pokušaj utehe.

Razmotavam mali beli zamotuljak na krevetu, sestra kaže: “Nemojte”, doktor veli sažaljivo: “Pusti je”, domunđavaju se pogledima… Gledam ga netremice, malen u šaku da stane, goluždrav, modar kao da je rat prošao, pišu ima – to je važno, deset prstića gore, deset prstića dole. Meni lep, najlepši. Meni veliki, ma najveći. Meni je – moj.

“Doktore, ja sam rodila Supermena”, kažem ponosno. Doktor, pun “optimizma” se kiselo osmehnu i reče: “Ih, pa to sve majke misle, biće i on dobro valjda. Pratimo mu funkcije, moraćete puno sa njim da radite. Neko vreme će da kaska sigurno za vršnjacima, može kasno da prohoda i progovori. Znam da je ovo sve teško… Vi ste sad puni emocija, ako vam je lakše, isplačite se slobodno, to sve majke rade”.

“Doktore, ali ja nisam sve majke. A on, on će biti najbolji”. Suzu pustila nisam. Namagarčili smo sve lekare, “optimiste”, bili smo napredniji od vršnjaka već sa osam meseci, progovorio je tečno kao odrastao sa godinu i po i od tad ga niko nije zaustavio…. Čudno gde te neke stvari stignu… Da, sad znam odakle mi ove olovne neisplakane suze, plačem sada, a sve majke su već svoje suze isplakale kad je trebalo.

“Slušaj me dobro sad ovamo”, razmazujući maskaru sva zarozana ga grlim i nastavljam: “Nemoj da si zucnuo učiteljici da sam ti ovo rekla, ali trči sine, trči kad god možeš, gde god možeš, trči u inat svima koji ne veruju, trči za svoju slobodu, trči za svoju borbu trči, ali pazi, nisu sva deca Supermeni kao ti… Šššš, nemoj nikom da kažeš”.

Puj, puj…

NETAČNO je da smo ono što vidite u prolazu, što vidite na Instagramu, što čujete od drugih. Mi smo sve to i još mnogo toga što ni ne treba svako da zna. Ko treba saznaće.

NETAČNO je da je biti majka neki uzvišeni dar i da su majke bolje osobe od onih koji to nisu. Saberite se. Divno je biti majka, ali to s karakterom i čojstvom nema nikakve veze. Moje dijete je ljubav mog života. Ali ja sam mnogo više od samo “majka”.

NETAČNO je da je žena ženi vuk. Živa sam zbog žena, srećna sam zbog žena kojima sam okružena, rastem uz žene.

NETAČNO je da sve kreće iz tvoje glave. U mojoj glavi rak nikad nije bio. Pusti malo glavu na miru.

NETAČNO je da je do tebe. Nije uvijek, ne budi luda. Ali kad jeste, uvijek se izvini. Uvijek.

NETAČNO je da će ljudi koji najviše pričaju da vas vole, to i pokazati. Baš često je to obrnuto.

I za kraj: NETAČNO je da sam ja uopšte bilo šta od ovog u pravu. Ne zasnivajte sebe na random postovima s Instagrama. Moje iskustvo nije i tvoje. Moj ugao posmatranja nije i tvoj. Možda je sve tvoje mnogo više od mog.

Vjeruj sebi malo više i reci životu češće: NETAČNO.