Navanethem Navi Pillay (Navi Pilej), južnoafrička pravnica i bivša visoka komesarka UN-a za ljudska prava, dobila je Nobelovu nagradu za mir u petak, 9. oktobra 2026. godine. Norveški Nobelov komitet dodijelio joj je priznanje za njene dugogodišnje napore u promovisanju mira, odbrani međunarodnog prava i borbi protiv ratnih zločina i genocida.

Obje nagrade pojedinačno iznose 12 miliona švedskih kruna (oko 1,1 milion eura), a zvanično će im biti uručene na ceremonijama koje se tradicionalno održavaju 10. decembra, na godišnjicu smrti Alfreda Nobela. Na taj isti dan obilježava se i Međunarodni dan ljudskih prava, u znak sjećanja na dan kada je Generalna skupština Ujedinjenih naroda 1948. godine usvojila Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima.

Nobelove nagrade

Dana 27. novembra 1895. godine Alfred Nobel potpisao je svoju posljednju volju i testament, kojima je najveći dio svog bogatstva namijenio za dodjelu niza nagrada, danas poznatih kao Nobelove nagrade.

Iako žene nisu bile u potpunosti isključene iz dodjele Nobelovih nagrada, ipak su od 1901. godine do danas osvojile manje od 7% svih dodijeljenih nagrada (69 žena među više od 900 laureata).

Niska zastupljenost žena među dobitnicima Nobelove nagrade nije posljedica nedostatka talenta ili naučnih otkrića, već proizlazi iz istorijskih i strukturnih nejednakosti. Komiteti za dodjelu Nobelovih nagrada oslanjaju se na nominacije iz cijelog svijeta, ali budući da su istorijski rukovodeće pozicije na profesorskim mjestima, dekanatima i u laboratorijama uglavnom bile pod dominacijom muškaraca, žene su znatno rjeđe bile nominovane za ove prestižne nagrade.

Iako su naučnice i istraživačice ostvarile ogroman napredak tokom prošlog vijeka, poznato je da su žene globalno i dalje nedovoljno zastupljene u prirodnim naukama, tehnologiji, inženjerstvu i matematici. Istraživanja su pokazala da se žene koje ustraju u ovim profesijama suočavaju s eksplicitnim i implicitnim preprekama u profesionalnom napredovanju.

Predrasude su najizraženije u oblastima u kojima dominiraju muškarci, gdje žene nisu zastupljene u dovoljnom broju da bi ostvarile značajniji utjecaj te se često doživljavaju kao simbolične predstavnice svog pola ili kao osobe koje ne pripadaju tim profesionalnim krugovima.

Tako prema podacima UNESCO-a, iako žene čine 46,8% ukupnog broja naučnika u Bosni i Hercegovini, što BiH stavlja u sam evropski vrh po opštoj rodnoj ravnoteži u naučnoj zajednici, unutar same akademske i profesionalne zajednice postoji dubok rodni jaz u zavisnosti od naučne discipline.

Visokoobrazovane žene u BiH ubjedljivo dominiraju u oblastima obrazovanja, zdravstva (čine oko 73% zdravstvenih radnika i 63% doktora) te društvenih i humanističkih nauka. Muškarci i dalje drže ubjedljivu većinu u oblastima informaciono-komunikacionih tehnologija (IKT), inženjerstva, proizvodnje i građevinarstva.

Primjera radi, procjenjuje se da žene čine tek oko 27% zaposlenih u IT sektoru u BiH, dok je u energetskom sektoru taj procenat još niži — svega 17% ukupno zaposlenih.

Iako žene u BiH statistički više završavaju fakultete, magistriraju i doktoriraju od muškaraca, one drastično manje dolaze do rukovodećih funkcija usljed strukturalnih nejednakosti. Na primjer, upravljačke strukture najvećih kompanija u BiH čini čak 83% muškaraca i samo 17% žena, dok je na ključnim liderskim pozicijama u sektorima poput energetike svega 6% žena.

Uprkos ovim istorijskim nejednakostima i strukturalnim preprekama, ostaje zabilježeno da je Marie Curie, francuska hemičarka i fizičarka poljskog porijekla, prva žena koja je osvojila Nobelovu nagradu i do danas jedina osoba u istoriji koja je dobila Nobelove nagrade u dvije različite naučne oblasti, jednu za fiziku 1903. i drugu za hemiju 1911. godine.

Njen naučni rad doprinio je razvoju nuklearne energije i radioterapije (RT), koja se koristi u liječenju raka. Marie Curie je takođe bila prva žena imenovana za profesoricu na jednom francuskom univerzitetu.

Nobelova nagrada za književnost

Kako je navedeno u Nobelovom testamentu, jedna od nagrada bila je namijenjena „osobi koja je u oblasti književnosti stvorila najistaknutije djelo idealističkog usmjerenja“.

Dana 10. decembra 1961. godine jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca, Ivo Andrić, primio je Nobelovu nagradu za književnost za svoje književno stvaralaštvo, posebno za roman „Na Drini ćuprija“.

Novčani dio nagrade Andrić je u cijelosti poklonio za unapređenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini, izgradnju biblioteka i nabavku knjiga.

Kanadska pjesnikinja, esejistica i stručnjakinja za klasične studije En Karson (76) postala je najnovija dobitnica ove prestižne nagrade nakon što ju je Švedska akademija proglasila laureatkinjom za 2026. godinu.

Izbor En Karson također ju je učinio drugom Kanađankom koja je osvojila Nobelovu nagradu za književnost, nakon Alice Munro, koja je nagrađena 2013. godine.

Od prve dodjele Nobelove nagrade za književnost 1901. godine, samo 19 žena dobilo je ovo priznanje, u poređenju sa 104 muškarca među ukupno 123 laureata, uključujući i En Karson, prema podacima objavljenim na službenoj stranici Nobelove nagrade.

Tokom većeg dijela XX vijeka izdavaštvom, akademskim institucijama i književnim kanonom dominirali su muškarci, što je značilo da je u prvim decenijama znatno manje žena bilo predlagano za ovu prestižnu nagradu.

Izdavačke kuće istorijski su češće prijavljivale knjige muških autora za velike književne nagrade, dok su vodeći mediji u većoj mjeri objavljivali prikaze i kritike djela koja su napisali muškarci.

Posljednjih godina Švedska akademija svjesno nastoji unaprijediti rodnu i geografsku ravnotežu među laureatima, češće odajući priznanje književnicama, među kojima su Olga Tokarčuk, Annie Ernaux, Han Kang i En Karson.

Uprkos ovim pomacima, žene i dalje čine izrazitu manjinu među svim dosadašnjim dobitnicima Nobelove nagrade za književnost.

Nobelova nagrada za mir

Do 2026. godine Nobelovu nagradu za mir dobila je 21 žena, u poređenju sa 92 muškarca. Navi Pilej ju je dobila 9. oktobra 2026.

Pilej je rođena u Južnoafričkoj Republici, a pravničku karijeru započela je u vrijeme kada je zemljom vladao sistem rasne segregacije ili apartheida. Kao advokatica borila se za prava žrtava apartheida, među ostalim i Nelsona Mandele te drugih političkih zatvorenika.

Postala je prva žena koja nije bjelkinja imenovana na Visoki sud Južnoafričke Republike.

Tokom svoje višedecenijske karijere radila je na međunarodnim sudovima koji su procesuirali najteže zločine počinjene tokom ratova i genocida. Bila je sutkinja Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (ICTR), potom Međunarodnog krivičnog suda (ICC), a od 2008. do 2014. godine obavljala je dužnost visoke povjerenice UN-a za ljudska prava.

Upravo taj dio njene biografije Nobelov odbor smatrao je ključnim za dodjelu nagrade. Posebno je istaknut njen doprinos međunarodnom krivičnom pravu, uključujući istorijsku sudsku praksu kojom je seksualno nasilje tokom oružanih sukoba prepoznato kao mogući sastavni dio genocida.

Naime, Navi Pilej bila je jedna od troje sudija Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu (ICTR) u Aruši, Tanzanija, gdje je tokom prve četiri godine rada Tribunala bila jedina žena među sudijama.

U septembru 1998. godine Tribunal je donio presudu protiv Jean-Paula Akayesua, bivšeg načelnika jedne od lokalnih opština u Ruandi.

Pilej i sudsko vijeće utvrdili su da je Akayesu podsticao pripadnike milicije da počine seksualno nasilje nad ženama Tutsi naroda, što je dovelo do prve osuđujuće presude za genocid koju je donio jedan međunarodni sud, kao i do prve sudske odluke kojom je utvrđeno da silovanje i seksualno nasilje mogu predstavljati djela genocida i zločine protiv čovječnosti.

Pilej je pravnica koja je tokom svoje karijere nastojala osigurati da politički i vojni moćnici odgovaraju za zločine, bez obzira na svoj položaj.

Komisija UN-a kojom je predsjedala Pilej u septembru 2025. zaključila je da je Izrael počinio genocid nad Palestincima u Pojasu Gaze, pozivajući se na razmjere ubijanja i razaranja, prisilno raseljavanje, ograničavanje humanitarne pomoći i izjave pojedinih izraelskih zvaničnika.

Izvještaj UN-a ima značajnu težinu i autoritet, ali ne predstavlja pravno obavezujuću sudsku presudu. Formalno utvrđivanje odgovornosti države ostaje u nadležnosti sudskih tijela poput Međunarodnog suda pravde (ICJ).

Izbor Pilej posebno je značajan u trenutku kada je rad Međunarodnog krivičnog suda (ICC) na udaru prijetnji Donalda Trampa i Sjedinjenih Američkih Država (SAD).

Izbor Pilej i Karson za dobitnice Nobelovih nagrada razlog je za slavlje, ali i podsjetnik na činjenicu da žene čine polovinu svjetske populacije te da stoga zaslužuju jednaku pažnju, priznanje, podršku i prilike za ostvarivanje svojih potencijala kao i muškarci.

Sve dok žene ne ostvare jednake mogućnosti u svim oblastima života, borba protiv strukturnih prepreka, rodne neravnopravnosti i rodne diskriminacije se nastavlja.

Izvor: 6yka.com/Olivera Simić

Tvrdnja da finansijska nezavisnost žena može predstavljati prepreku u ljubavnim odnosima izazvala je burnu raspravu na društvenim mrežama. TikTokerica Brittany Bowen, koja na ovoj platformi nastupa pod korisničkim imenom @brittanyybowen, smatra da dio muškaraca zazire od žena koje same zarađuju i ne ovise o partneru.

Njen video pregledan je gotovo 250.000 puta, a ispod objave nizali su se komentari žena koje su podijelile vlastita iskustva o finansijskoj samostalnosti, vezama i očekivanjima od partnera.

Brittany je u snimku, koji je napravila u automobilu, govorila o poduzetnicama i mentoricama koje je upoznala tokom svoje karijere. Primijetila je da su mnoge od njih slobodne, što ju je navelo na razmišljanje o tome postoji li veza između njihovog poslovnog uspjeha i ljubavnog života.

Takvu mogućnost opisala je kao „surovu stvarnost“, priznajući da se pita hoće li se slična situacija dogoditi i njoj.

Iako joj je finansijska nezavisnost važna, Brittany ne krije da želi imati partnera, porodicu i djecu. Upravo zbog toga brine je mogućnost da bi joj uspješna karijera mogla otežati pronalazak odgovarajućeg partnera.

“Znaju da nam nisu potrebni”

Njena objava pokrenula je raspravu u kojoj su brojne žene istakle da im finansijska samostalnost omogućava da same odlučuju o svom životu, uključujući i to s kim će biti u vezi.

Jedna korisnica navela je da već godinama nije bila na spoju, ali da je zadovoljna životom koji je izgradila zahvaljujući vlastitom radu.

– Ne zarađujem milione, ali zaradim nekoliko stotina hiljada, što je ozbiljan novac. Nisam bila na spoju 15 godina i sasvim mi je dobro. Živim predivan život. Upravo sam kupila kuću za mirovinu nedaleko od plaže. U mirovinu idem s 55, za dvije godine. Cure, zaradite svoj novac. Zaboravite na te muškarce, napisala je.

Druga komentatorica poručila je da finansijska nezavisnost mijenja odnos snaga u vezama.

– Slobodna sam, finansijski neovisna ‘boss bitch’ koja plaši muškarce. Znaju da nam ne trebaju. Ljestvica im je previsoka, a moj mir je preskup, navela je.

Pojedine žene smatraju da je upravo mogućnost samostalnog izdržavanja ono što im daje slobodu da napuste odnose u kojima se novac koristi kao sredstvo pritiska ili kontrole.

– Boje te se jer te ne mogu kontrolisati, glasio je jedan od komentara koji je privukao pažnju.

– Žele biti ‘hranitelji’ porodice, ali se onda žale što to moraju biti. Zato, kad upoznaju nekoga koga ne moraju u potpunosti izdržavati, gube svoj ‘alfa’ status i ne mogu ponuditi BAŠ NIŠTA, napisala je.

Neke žene zagovaraju i samostalno majčinstvo

Rasprava se ubrzo proširila i na pitanje majčinstva bez partnera. Jedna korisnica savjetovala je Brittany da razmotri mogućnost da jednog dana postane majka samostalno, ukoliko ne pronađe odgovarajuću osobu s kojom bi željela zasnovati porodicu.

– Normalizirajmo samostalno majčinstvo. Tako imaš potpunu kontrolu. Stopa razvoda je 70 posto. Biste li ušli u avion za koji znate da ima 70 posto šanse da neće sigurno sletjeti?, napisala je.

Druga žena podijelila je vlastito iskustvo kratkom porukom: “Žene mogu imati djecu same. Ja sam samohrana majka.”

Većina komentara ispod Brittanynog videa bila je podržavajuća. Mnoge korisnice poručile su da razumiju njene dileme i da su i same primijetile promjene u partnerskim odnosima nakon što su postale finansijski nezavisne.

Rasprava je tako otvorila šire pitanje odnosa između novca, lične slobode i tradicionalnih rodnih uloga. Dok jedne žene smatraju da im finansijska samostalnost otežava pronalazak partnera, druge ističu da im upravo ona omogućava da ne pristaju na odnose u kojima nisu zadovoljne.

Ipak, iskustva podijeljena na društvenim mrežama ne znače da svi muškarci imaju isti odnos prema finansijski uspješnim ženama. Brittanyna objava prije svega je pokazala koliko su očekivanja od partnera, ekonomska nezavisnost i želja za porodicom teme o kojima se i dalje vode žustre rasprave.

Izvor: oslobodjenje.ba

Pojedini muškarci idu korak dalje pa nose neoprane majice ili piju vlastiti urin u pokušaju da “iznoje toksine”. Ideja iza trenda je da jači prirodni miris muškarca povećava seksualnu privlačnost, ali za to ne postoje naučni dokazi, prenosi New York Post.

Feromoni su hemijska jedinjenja koja prenose signale među pripadnicima iste vrste. Zabilježeni su kod insekata i drugih životinja, dok su kod ljudi istraživanja dala ograničene i neujednačene rezultate. Scientific American navodi:

“Ne postoje dokazi o dosljednom i snažnom obrascu ponašajnog odgovora na bilo koji hemijski signal koji proizvodi čovjek”.

Jedno od najpoznatijih istraživanja o mirisu i privlačnosti je istraživanje iz 1995. godine, poznato kao “istraživanje znojne majice”. Muškarci su nosili istu majicu dvije uzastopne noći, nakon čega su žene ocjenjivale miris više uzoraka.

U prosjeku su prijatnijim ocijenile tjelesne mirise muškaraca čiji su se MHC geni razlikovali od njihovih, iako je kod žena koje su koristile oralnu kontracepciju taj obrazac bio obrnut.

Kasnija istraživanja donijela su mješovite rezultate. Istraživanje iz 2019. na 883 para pokazala je takvu povezanost u Nizozemskoj i sjevernoj Evropi, ali ne i kod izraelskih parova, dok analiza iz 2020. nije našla snažne dokaze da ljudi preferiraju partnere s drugačijim MHC genima.

Trend se povezuje sa širim online pokretom “looksmaxxing”, u kojem korisnici društvenih mreža pokušavaju pojačati vlastitu privlačnost, ponekad i ekstremnim metodama.

Izvor: klix.ba

Šta se dogodi kada mladi muškarac koji je navikao da mu se govori da je sve moguće, da treba da bude svoj, da se zauzme za sebe i da nikome ne dozvoli da mu određuje život – upozna ženu koja isto tako zna šta želi?

Odjednom sloboda postaje problem.

Ne njegova. Njena.

Novo globalno istraživanje Ipsosa i Global Institute for Women's Leadership pri King's College London, sprovedeno na oko 23.000 ljudi u 29 zemalja, pokazalo je nešto što je mnoge iznenadilo: muškarci generacije Z imaju izraženije tradicionalne stavove o odnosima muškaraca i žena nego muškarci generacija koje su odrasle mnogo pre TikToka, Instagrama i beskrajnih rasprava o rodnoj ravnopravnosti.

I nije reč o nijansama.

Trećina muškaraca generacije Z, odnosno 31 odsto, slaže se sa tvrdnjom da žena treba da bude poslušna mužu. Još više njih, 33 odsto, smatra da muž treba da ima poslednju reč kada se donose važne odluke u domu. Kod muškaraca bejbi-bum generacije, rođenih između 1946. i 1964, ti procenti su bili 13 i 17 odsto. Dakle, ono što smo očekivali da će sa svakom novom generacijom nestajati, izgleda da se negde usput vratilo kroz glavna vrata.

I to je možda najzanimljiviji deo cele priče.

Jer nekada smo mislili da će konzervativizam nestajati zajedno sa starim generacijama. Da će mladi ljudi biti otvoreniji, tolerantniji i spremniji da preispituju ono što su im roditelji i bake i deke govorili o tome šta je “muško”, a šta “žensko”.

A onda dobijemo generaciju koja zna da naruči hranu preko aplikacije za 30 sekundi, da zaradi novac preko interneta, da živi bez telefonskog imenika, da radi iz bilo kog dela sveta, ali deo njenih muškaraca i dalje misli da bi žena trebalo da pita muža za mišljenje.

Tehnologija je očigledno napredovala brže od nekih stavova. Još je zanimljivije to što se ne završava sve na poslušnosti.

Četvrtina muškaraca generacije Z smatra da žena ne bi trebalo da deluje “previše nezavisno ili samostalno”. Njih 21 odsto smatra da “prava žena” nikada ne bi trebalo prva da inicira seks. A isti procenat misli da su muškarci koji učestvuju u brizi o deci manje muževni od onih koji to ne rade.

Dakle, žena ne sme da bude previše nezavisna, ne bi trebalo previše da preuzima inicijativu, a muškarac ne bi trebalo previše da preuzima brigu o sopstvenom detetu.

Pa kakva onda treba da bude ta idealna žena?

Dovoljno uspešna da bude poželjna, ali ne toliko nezavisna da ugrozi muški ego.

Dovoljno obrazovana da može da razgovara s njim, ali ne toliko samostalna da mu ne bude potrebna.

Dovoljno seksi da ga privlači, ali ne toliko slobodna da sama odlučuje kada želi seks.

Dovoljno dobra majka da sve funkcioniše, ali uz muškarca koji će, ako istraživanje govori istinu, ipak želeti poslednju reč.

Zvuči kao oglas za posao s beskonačnim brojem uslova, samo što se ovde ne traži zaposleni. Traži se žena.

A onda dolazimo do možda najveće kontradikcije.

Muškarci generacije Z nisu nužno protiv uspešnih žena. Naprotiv, 41 odsto njih smatra da su žene s uspešnom karijerom privlačnije muškarcima, što je više nego kod bejbi-bumera.

Drugim rečima: budi uspešna – ali ne zaboravljaj ko je gazda.

Zarađuj svoj novac – ali ne budi previše samostalna.

Imaj karijeru – ali u vezi prihvati da muškarac ima poslednju reč.

Budi moderna – ali samo dok tvoja modernost ne zadire u njegovu tradicionalnu predstavu o moći.

To je kontradikcija koju ne treba ignorisati.

Jer, problem nije u tome što neko želi tradicionalnu vezu. Ako dvoje odraslih ljudi dobrovoljno žele odnos u kojem će jedno voditi domaćinstvo, drugo karijeru, ili će muškarac donositi većinu odluka, to je njihova stvar. Sloboda podrazumeva i pravo da izaberemo tradicionalan život.

Problem nastaje kada se lični izbor pretvori u pravilo za sve žene. Kada “ja želim takvu partnerku” postane “žena treba da bude takva”. Tu više ne govorimo o ukusu. Govorimo o kontroli.

Jer poslušnost nije isto što i poštovanje. Brak nije vojna jedinica. Partner nije nadređeni.

A ljubav nije hijerarhija u kojoj jedna osoba dobija poslednju reč zato što je rođena kao muškarac.

Možda je zato najalarmantniji podatak onaj koji govori da 59 odsto muškaraca generacije Z smatra da se od muškaraca očekuje da rade previše kako bi podržali ravnopravnost polova. Kod muškaraca bejbi-bum generacije taj procenat je 45 odsto.

Tu se vidi još jedna velika promena.

Deo mladih muškaraca očigledno ne doživljava ravnopravnost kao zajednički dobitak, već kao nešto što im je oduzelo deo privilegija.

Ako žena može da zarađuje koliko i muškarac – gde je njegova posebnost?

Ako žena može sama da ode na put – da li joj je on uopšte potreban?

Ako ona može da odluči da neće imati decu – ko onda određuje šta je “prava žena”?

Ako žena može da kaže “ne” bez objašnjenja – gde je njegova kontrola?

Ako otac promeni pelene, kuva ručak i ostane kod kuće sa detetom – da li je manje muškarac?

Odgovor na sva ova pitanja trebalo bi da bude jednostavan: ne.

Muškost nije sposobnost da nekome narediš. Muškost nije poslednja reč. Muškost nije kontrola ženskog tela.

I, sasvim sigurno, muškost ne nestaje zato što si promenio pelene sopstvenom detetu.

Zapravo, možda bi generacija Z mogla da bude generacija koja konačno razume da ravnopravnost ne znači da muškarac gubi, već da oboje dobijaju mogućnost da budu ljudi bez unapred napisanih uloga.

Ali tu dolazimo do još jedne važne stvari: ne treba od ovog istraživanja praviti priču da su “svi muškarci generacije Z seksisti”. To bi bilo jednako površno kao i ignorisati rezultate. Podaci govore o procentima, razlikama između generacija i trendovima – ne o svakom pojedincu.

I upravo zato je rezultat toliko zanimljiv.

Jer nije problem jedan mladić koji kaže da voli tradicionalnu vezu. Problem je kada čitava grupa mladih muškaraca počinje da pokazuje veće prihvatanje ideje da je tradicionalna hijerarhija između muškarca i žene poželjna.

Ako već želimo tradicionalni model, onda treba biti dosledan. Ako je muškarac glava porodice, onda neka bude i čovek koji nosi teret porodice.

Ako žena treba da bude poslušna, onda neka muškarac bude spreman da preuzme odgovornost za odluke koje donosi. Ako želi da bude zaštitnik, neka bude i partner kada je teško.

Ako očekuje da žena ostane kod kuće i brine o deci, neka ne očekuje istovremeno da ona finansijski doprinosi kao da vodi punu karijeru.

Ne može se uzeti samo ono što je udobno iz tradicionalnog modela, a odbaciti sve ono što je zahtevno.

Možda generacija Z nije pronašla način da vrati tradicionalne rodne uloge. Možda samo još nije naučila kako da bude ravnopravna sa ženom koja više ne traži dozvolu.

Izvor: superzena.b92.net

Marbach je ustvrdila da je igranje videoigara osobina koja je ženama izrazito neprivlačna kod odraslih muškaraca, čak i ako im se u početku čini da to nije problem. “Ženama je to krajnje neprivlačno i to se nikada neće promijeniti”, poručila je.

I know this is unpopular, but it will always be unattractive for a grown man to play video games.

Some women might be understanding or pretend like they don’t care that you spend hours playing, but they do.

It is extremely unattractive to women and will never not be.

— Lizzie Marbach (@LizzieMarbach) May 4, 2026

U kasnijoj objavi pojasnila je da njezine izjave nisu napad na muškarce, nego da govori “objektivno”.

I’m not saying this to attack men, btw. I’m just speaking objectively here.

— Lizzie Marbach (@LizzieMarbach) May 4, 2026

“Sav osjećaj za racionalnost i razum nestane čim se spomene tema muškaraca koji igraju videoigre. Muškarci se zbog ovoga pretvaraju u bijesne, iracionalne feministkinje. To bi trebalo proučiti”, dodala je, izazvavši lavinu komentara.

Podijeljene reakcije na društvenim mrežama

Mnogi korisnici nisu se složili s njezinom isključivom tvrdnjom, ističući da problem nije u samom hobiju, nego u nedostatku ravnoteže.

“Problem nastaje jedino ako zbog igranja zanemaruju svoje obveze ili vas”, napisao je jedan korisnik. Slično je razmišljao i drugi: “Ako se radi o ovisnosti koja preuzima njegove primarne odgovornosti, onda svakako. No nema ničeg lošeg u tome da muškarci igraju videoigre kao hobi.”

Jedna korisnica X-a napisala je da joj je suprugovo igranje “slatko” te poručila Marbach: “Prestanite unositi razdor u zdrave veze.”

Drugi su istaknuli da je problematično kada jedna odrasla osoba pokušava drugoj diktirati kako će provoditi slobodno vrijeme. “Uvijek će biti odbojno kad odrasla žena pokušava odraslom muškarcu govoriti što da radi”, stoji u jednom komentaru.

Neki su se pitali zašto se izdvajaju baš videoigre. “Jeste li uzeli u obzir da je privlačnost za svakoga drugačija i da su mnogim ženama muškarci koji se bave sportom, lovom ili ribolovom iznimno odbojni?”, upitala je jedna korisnica.

Jedan komentator podijelio je da je objavu pokazao svojoj supruzi. “Nitko nikada nije tvrdio da je igranje videoigara privlačno. To je hobi, koga je briga što ti ili bilo tko drugi mislite o tome?”, napisao je.

Rasprava se proširila i na Reddit

Rasprava se s X-a preselila i na Reddit, gdje su korisnici nastavili komentirati ovu temu. Jedan korisnik podijelio je snimku zaslona objave Lizzie Marbach i upitao žene na forumu slažu li se s njom te pokušava li ona “racionalizirati svoj pogled na svijet” govoreći u ime svih žena.

Odgovori su bili slični onima na X-u.

This one's for the ladies to answer. Do you agree with this woman or do you think she's trying to rationalize her world view by speaking for all the ladies?
by
u/Oda_DeezNutz in
SipsTea

“Mislim da je neprivlačno kad tip zanemaruje svoje obveze da bi igrao. Ono što radi u slobodno vrijeme ne bi se trebalo ticati nikoga drugog”, napisala je jedna korisnica.

Drugi su istaknuli razliku u količini vremena provedenog u igranju. “Postoji razlika između igranja jedne ili dvije partije i provođenja cijelog vikenda, svakog vikenda, uz videoigre. Ovo drugo je iznimno neprivlačno”, smatra jedan komentator.

“Mnogim ženama nije stalo sve dok ne zanemarujete stvarni život”, sažela je treća osoba, dok je još jedan komentar naglasio da problem nije samo igranje, nego pitanje postoji li ravnoteža s ostalim obavezama.

Jedna se korisnica našalila na račun cijele situacije: “Kad su sve obaveze gotove i imamo slobodnog vremena? Trebam tog muškarca da igra kako bih i ja mogla igrati na miru!”

Iako je Marbach svojom objavom pokušala govoriti u ime svih žena, brojne reakcije jasno su pokazale da je stvarnost mnogo kompleksnija i da se mišljenja o ovoj temi itekako razlikuju.

Index

I tu negdje počinje problem. Jer većina nas je naučila da emocije treba držati pod kontrolom, a suze su rezervisane za privatne momente – ako uopšte i tada.

Slika “pravog muškarca” dugo je bila vezana za hladnoću, kontrolu i odsustvo slabosti. Ali stvari se mijenjaju, i to brže nego što većina priznaje.

Danas, sve više žena ne traži savršenog “tvrdog” lika koji ništa ne pokazuje. Naprotiv, emocionalna otvorenost počinje da se vidi kao prednost, ne mana. Suze u određenom trenutku ne djeluju kao slabost, već kao znak povjerenja i sposobnosti da neko bude iskren.

Jer kada neko može da pokaže emociju bez glume, bez zida i bez distance – to mijenja dinamiku odnosa. Odjednom postoji prostor za stvarnu bliskost, ne samo za površnu priču.

Zanimljivo je da ova promjena ne dolazi samo iz “romantičnih ideja”, nego iz realnih odnosa.

Sve više muškaraca danas pokušava da bude otvorenije, da ne igra ulogu i da ne krije sve što osjeća. I, prema istraživanjima, to im zapravo ide u korist – i u odnosima i u ličnom životu.

Naravno, postoji granica. Nije poenta da svaki problem rješavaš suzama ili da stalno tražiš emotivnu validaciju. Kontekst je sve. Postoji razlika između realne reakcije i konstantne potrebe za pažnjom.

Ali ono što većina ljudi pogrešno shvata jeste da su suze same po sebi problem. Nisu. Problem je kada ih nema uopšte. Jer kada muškarac ne pokazuje ništa, to ne znači da je stabilan.

Često znači da je naučio da potiskuje. A to obično izađe na drugi način – kroz nervozu, agresiju ili potpuni emocionalni zid. I to je već mnogo veći problem od jedne iskrene reakcije.

Izvor: Nezavisne

Istraživači sa Univerziteta u Oxfordu analizirali su 115 istraživanja koja su obuhvatila 54.889 muškaraca te 56 istraživanja na 30 životinjskih vrsta kako bi ispitali šta se događa sa spermom kada se duže vrijeme nakuplja u tijelu. U uobičajenoj praksi, Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje da muškarci prije davanja uzorka sperme za analize ili postupke poput IVF-a apstiniraju od ejakulacije dva do sedam dana kako bi se količina sperme nakupila.

Rezultati istraživanja pokazuju da predugo izbjegavanje ejakulacije može imati suprotan efekat. Kod muškaraca je uočeno da nakon duže apstinencije spermatozoidi plivaju sporije, manji je udio zdravih i živih ćelija, a zabilježeno je i više oštećenja DNK.

“Naše istraživanje pokazuje da redovna ejakulacija može pružiti mali, ali značajan poticaj muškoj plodnosti”, navela je u saopćenju za javnost ljekarka Rebecca Dean, istraživačica na Odsjeku za biologiju Univerziteta u Oxfordu i koautorica istraživanja.

Naučnici nude dva glavna objašnjenja zašto zadržavanje sperme može biti štetno. Prvo je oksidativni stres, stanje u kojem se u tijelu stvara više štetnih molekula nego što ih odbrambeni sistemi mogu neutralizirati, što može oslabiti spermatozoide, usporiti ih i učiniti njihovu DNK podložnijom oštećenjima. Drugi faktor je iscrpljivanje energije: spermatozoidi su vrlo pokretni, imaju malo citoplazme i ograničene zalihe energije pa se brzo troše i imaju slabu sposobnost popravke oštećenja.

“To čini skladištenje posebno štetnim u poređenju s drugim vrstama ćelija”, pojasnila je Dean.

Sličan obrazac uočen je i u istraživanjima na životinjama, gdje je učestala ejakulacija kroz masturbaciju poboljšavala kvalitet sperme kod sisara poput primata.

“U kombinaciji s našim rezultatima, ovo sugerira da muška masturbacija može imati adaptivnu korist: ona ispire oštećenu, pohranjenu spermu”, napisali su Dean i dvoje kolega u tekstu za The Conversation. Tim je zatim proučavao ponašanje sperme i u ženskom reproduktivnom traktu, nakon seksualnog odnosa. Pokazalo se da sperma u ljudskom tijelu može preživjeti nekoliko dana, a kod nekih životinja i mjesecima ili godinama, pri čemu kvalitet vremenom opada, ali žene generalno uspijevaju duže održati spermatozoide u boljem stanju.

“Ovo vjerovatno odražava evoluciju specifičnih prilagodbi kod ženki, kao što su specijalizirani organi za skladištenje koji obezbjeđuju antioksidanse kako bi produžili održivost sperme”, izjavila je ljekarka Irem Sepil, predavačica evolucijske biologije na Univerzitetu u Oxfordu i glavna autorica istraživanja.

“Ti organi često izlučuju reproduktivne tečnosti koje hrane spermatozoide i mogli bi ponuditi neistražene smjernice za razvoj biomimetičke tehnologije kojom bi se u budućnosti poboljšalo umjetno skladištenje sperme”, dodala je.

Rezultati istraživanja bi mogli imati značajne posljedice za rad IVF klinika. Ako se želi dobiti uzorak sperme najboljeg kvaliteta, autori sugeriraju da muškarci možda ne moraju slijediti uobičajenu preporuku o višednevnoj apstinenciji od seksa ili masturbacije. Rezultati se uklapaju u ranija istraživanja koja pokazuju da ejakulacija unutar 48 sati prije davanja uzorka može osjetno poboljšati ishode IVF postupaka. Dean i njene kolege u The Conversation napominju da su brojni faktori neplodnosti izvan naše kontrole, poput zagađenja okoline, stresa ili genetike, dok se vrijeme skladištenja sperme može lako prilagoditi.

“Korištenje svježe ejakulirane sperme za oplodnju moglo bi stoga pružiti značajan poticaj fertilitetnim ishodima poboljšanjem kvaliteta sperme”, naveli su autori.

Izvor: Klix

Uzroci neplodnosti podjednako se dijele na muške i ženske faktore, dok otprilike trećina slučajeva uključuje probleme kod oba partnera ili ostaje nerazjašnjena, piše New York Post. Iako se često više govori o ženskoj neplodnosti, dobra je vijest da danas postoji više načina no ikad za rješavanje problema s plodnošću kod muškaraca.

Glavni uzroci muške neplodnosti

Za razliku od žena, čija plodnost osjetno opada nakon 35. godine, za muškarce ne postoji tako oštra dobna granica. Ipak, starenjem i muškarci doživljavaju promjene koje utječu na plodnost. To uključuje smanjen volumen sjemena, slabiju pokretljivost spermija i snagu ejakulacije te značajno veće oštećenje DNK spermija, što može otežati oplodnju i implantaciju embrija.

Najčešći pojedinačni uzrok muške neplodnosti je varikokela, proširenje vena u mošnjama, slično proširenim venama na nogama. Procjenjuje se da otprilike jedan od pet muškaraca ima varikokelu, koja se često dijagnosticira već u adolescenciji.

Kod parova koji se bore s neplodnošću, taj se problem javlja kod dvojice od pet muškaraca. Ove abnormalne vene mogu smanjiti proizvodnju i pokretljivost spermija, zbog čega je važno o tome obavijestiti liječnika.

Dijagnoza počinje spermiogramom

Prvi i osnovni test za utvrđivanje muške plodnosti je analiza sjemena, odnosno spermiogram. Liječnici preporučuju da se test obavi čak i ako par još neko vrijeme ne planira trudnoću, kako bi se na vrijeme otkrili mogući problemi. Uputnicu može izdati liječnik opće prakse, urolog ili specijalist za neplodnost.

Analizom se procjenjuje broj, pokretljivost i oblik spermija. Uz to, provjerava se i razina hormona poput testosterona i folikulostimulirajućeg hormona (FSH), koji testisima signalizira da proizvode spermije.

Normalnim nalazom obično se smatra najmanje 15 milijuna spermija po mililitru, s pokretljivošću od 40 posto ili više i s najmanje 4 posto spermija pravilnog oblika. Međutim, važno je napomenuti da uredan nalaz ne jamči začeće, kao što ni nešto niže vrijednosti ne isključuju tu mogućnost. U slučaju bilo kakvih odstupanja, preporučuje se posjet specijalistu za mušku neplodnost.

Mogućnosti liječenja

Muška neplodnost često se može liječiti promjenom životnih navika, lijekovima ili kirurškim zahvatom. Pretilost je jedan od glavnih uzroka poremećaja reproduktivnih hormona kod muškaraca jer višak masnog tkiva pretvara testosteron u estrogen, što može negativno utjecati na plodnost.

Zbog toga se preporučuje uravnotežena prehrana i redovita tjelovježba – kardio treninzi najmanje triput tjedno i vježbe snage dvaput tjedno. Postoje i manje očiti faktori. Proizvodnja spermija vrlo je osjetljiva na temperaturu, pa bi trebalo izbjegavati saune i držanje vrućeg prijenosnog računala u krilu. Također se savjetuje ograničiti izloženost mikroplastici i drugim toksinima iz okoliša.

Dr. Bobby Najari, direktor Programa za mušku neplodnost u centru NYU Langone Health, objašnjava da se u liječenju koriste i lijekovi koji potiču prirodnu proizvodnju testosterona ili sprječavaju njegovu pretvorbu u estrogen.

Obje vrste lijekova mogu povećati broj spermija i razinu testosterona. Što se tiče dodataka prehrani, ističe da nema čvrstih dokaza o njihovoj učinkovitosti ako osoba već ima uravnoteženu prehranu.

Ako druge metode ne daju rezultate, rješenje može biti operacija. Varikokela se može kirurški ukloniti, kao i eventualne blokade u reproduktivnom sustavu. Moguće je i izravno uzimanje spermija iz testisa, koji se potom mogu pohraniti i kasnije koristiti u postupcima poput in vitro oplodnje (IVF).

S obzirom na sve navedeno, ne čudi što borba s neplodnošću može izazvati ogroman stres za par. Zbog toga je ključno o problemima s plodnošću otvoreno razgovarati s partnerom od samog početka. Važno je shvatiti da je neplodnost čest problem i da nije isključivo “žensko pitanje”. Stoga, ne odgađajte testiranje.

Izvor: index.hr

Sve više žena se pita: šta se dogodilo sa “pravim muškarcima”? Zašto su nestali? I ne, ne mislimo samo na fizičku odsutnost, već na emocionalnu, mentalnu i socijalnu pasivnost koja postaje obrazac, a ne izuzetak.

Od junaka do posmatrača

Nekada je bio dovoljan osmeh i jednostavno: “Da li mogu da te počastim pićem?” Bio je to znak inicijative, želje i muške energije. Danas, u kafićima i barovima – tišina. Žene izlaze sređene, spremne za razgovor, otvorene za nove ljude. Ali ostaju same. Zašto?

Jednostavno je. Muškarci su postali posmatrači, ne akteri.

Ono što je nekada bila definicija muškosti – odgovornost, zaštitništvo, hrabrost da se napravi prvi korak, danas se doživljava kao teret. Moderni muškarac sve češće očekuje da žena bude ta koja zove, vodi, plaća i inicira. I to predstavlja kao “ravnopravnost za koju smo se borile”. Ali, budimo realni, to nije jednakost, već bekstvo od odgovornosti pod maskom “savremenih vrednosti”.

I nije to samo sociološki, već i biološki fenomen jer nivo testosterona kod muškaraca u svim starosnim grupama opada već decenijama. Studije pokazuju da su današnje generacije muškaraca biološki slabije, ne samo u fizičkom smislu, već i u pogledu energije, samopouzdanja i seksualne inicijative.

Nova realnost: Kombinacije

Savremeni muškarac ne želi vezu. Bar ne onu koja podrazumeva trud, odgovornost, i emocionalnu otvorenost.

Za to, kaže, nema snage. “Umoran je”, “još nije preboleo bivšu”, “nije mu vreme”. Zato bira lakše, površne odnose, bez obaveza, takozvane “kombinacije”.

Ali ni tu više nema inicijative. Čak i za seks, očekuje da žena organizuje, pokrene, uloži.

Dolazimo do apsurda: ni primarna biologija ne funkcioniše bez toga da žena povuče prvi potez.

Kako je došlo do ovoga

I dok žene traže pažnju i minimum inicijative, proglašavaju ih “zahtevnim” i “materijalistkinjama”. Ako žele vezu one “guše”. Ako očekuju cveće ili večeru one su “sponzoruše”.

Smešno zvuči, ali nekada je “sponzoruša” bila ona koja traži skupe automobile i luksuzne stanove. Danas je sponzoruša žena koja očekuje tanjir piletine i piće uz to. Od heroja do apsurda, put je bio kratak.

Gestovi pažnje poput otvaranja vrata, poziva da proveri da li si stigla kući, ili buketa bez povoda postali su retkost, jer sve ovo postaje preveliki teret za savremenog muškarca. Nešto što je nekada bilo normalno, danas se doživljava kao raritet. Ali ne bi trebalo da bude. Društvo u kojem su žene primorane da nose i mušku i žensku ulogu, nije društvo ravnoteže, već društvo u kojem je muška energija u kolapsu.

Umesto pažnje, distanca. Umesto inicijative, očekivanje da žena sve uradi. Umesto udvaranja, ogorčenost. Umesto veza, beskonačno tapkanje u mestu, bez namere. Muškarci danas ne dozvoljavaju ženama da budu žene.

Tišina koja sve govori

Osvrnite se. Pogledajte svoje slobodne drugarice. Kada ste poslednji put čuli da je neka upoznala muškarca koji zna šta hoće, koji se trudi, koji ne beži od emocija i odgovornosti?

To je suština današnjeg problema. Nisu žene te koje traže previše. Problem je u muškarcima koji više ne žele i ne mogu da ponude ništa.

Pasivni, razmaženi i nesigurni, povučeni u “žensku energiju”, pustili ženama da nose i njihov deo.

I dok žene postaju sve jače, oni nestaju u tišini sopstvene slabosti

Izvor: zene.blic.rs

Dobijem uvijek iste komentare: Ne postoje li važnije stvari oko kojih bismo trebali brinuti? Možda smo samo preosjetljive, jesmo li sigurne da smo racionalne po pitanju svojih problema?

Svaki put isto.

Okretanje u prepunom klubu da bismo shvatile koji nas je to kreten upravo uhvatio za stražnjicu.

A čak i da shvatimo ko je, vjerovatno nećemo reći ništa, jer šta ćemo, žene smo.

Pozdravljanje znanih i neznanih muškaraca, samo zato da ne pomisle kako smo previše umišljene da ih nećemo pozdraviti.

Ne govorimo prijateljima, roditeljima i muževima, jer realno govoreći, to je naša svakodnevica.

Koja nekada preraste u zlostavljanja, uvrede i silovanja.

To su priče koje pričamo tada. Tek tada, kada postanu alarmantne i kada nas dovedu u opasnost.

Slušajte, jer postoji mnogo žena koje su zlostavljane, silovane, ali i povrijeđene na dnevnom nivou. A ona zna da postoji opasnost da se to desi i njoj.

Slušajte, jer čak i najobičniji komentar nekog nepoznatog muškarca može izazvati strah kod nje.

Slušajte, jer ništa loše se nije desilo onima koji slušaju, ali se desilo onima koji ne čuju, kao i onima koji se ne čuju.

Jednostavno slušajte, dok nije kasno.

Tekst preuzet sa Huffington posta i prilagođen.