Instalacija golubova ispred muzeja asocijacija je na našu slobodu. Uprkos tome što smo slobodni, a ujedno i stvoreni kao takvi, mi konstantno visimo na jednoj tankoj niti od silka, koja nam sprečava let. Čini se impozantno gledati nas u jatu, spremne da poletimo svakog trenutka. Preplavljeni emocijama, sa utkanim porukama mira i odgovora na pitanje šta je sloboda. Ali mnogo veće pitanje postaje: “Ko upravlja tim nitima, ko nas spriječava da letimo?”

Nekima će odgovor biti vlasti. Drugi će krivce tražiti u porodici, prijateljima, društvu. Tek neki će dosegnuti moć introspekcije pa odgovoriti kratko i jasno: “Mi”. Ljudi koji sebi stavljamo omče oko vrata, tanke niti silka da visimo poput šišmiša naglavačke, jer ono što čini let jeste sloboda. Sloboda je spremnost da se iskaže svoj stav, ponosno argumentuje mišljenje, srčano i predano bori za ideale. Sloboda je hrabrost.

Društvo marioneta slobodu definiše u riječniku. Ali ona nema definiciju. Odgovori su svuda oko nas. Na mnogo većim panoima od onih u muzeju. Sloboda je mogućnost da živimo po svojim pravilima, ali istovremeno poštujući da su ona drugačija od tuđih. Sloboda je ljubav, a ljubav nema okvire, oblike, niti koji je stežu i u torove stavljaju. Sloboda su on i ona, ali i ona i ona, on i on. Ono i ono. Sloboda je sve što čovjek želi, a ostvaruje uprkos strahu.

Sloboda je govor, ali i mišljenje. Sloboda je trenutak u kojem spoznamo da smo jači od paušalnih govornika koji bi da nas straše metalnim oružjem. Imali smo i mi sinoć metalni odsjaj. Ali mnogo sjajniji od ovoga, jer su naši golubovi obasjani mjesečinom bili upravo takvi. Snažni, hrabri, ponosni i prkosni. Lelujali su na povjetarcu i prikupljali energiju svih nas. Upravo ona je ta koja će im omogućiti let. Na naredno predstavljanje, u druge gradove, države, ali i u druga prostranstva, koja ne poznaju granice, jer upravo to je sloboda.

Vjerujte, razgovori su se odužili, jer kultura nikada ne spava, a uspješne žene na čelu ovih muzeja su se potrudile da nas provedu kroz svoje prostorije, planove i pozovu nas sve zajedno da dolazimo što češće.

Međutim, prije nego smo krneuli u obilazak pitali smo nekoliko osoba koliko često idu u muzeje, a evo šta smo saznali:

Dejan Stupar: “Muzej sam posjetio prije petnaestak dana i moram priznati da sam uživao, kao i svaki put. Posjećujem ih kad god imam priliku i trudim se da ispratim nove izložbe. Srećan sam što Banjaluka ima pregršt obrazovanih kulturnih radnika koji se trude sugrađanima približiti umjetnost, koja nam je često, nažalost, izuzetno daleka. Još od malih nogu, obilazak Muzeja i ostalih kulturnih institucija mi je navika, i siguran sam da će tako i ostati.”

Asja Šahman: “Muzeji koje sam posjetila u skorije vrijeme bili su: Muzej grada Trogira, muzej Republike Srpske, Muzej II zasjedanja Avnoja, muzej Mafejano u Veroni (Italija), muzej Correr u Veneciji. Muzeje volim posjećivati iz razloga što volim umjetnine, starine.. Smatram da muzeji nisu samo za ljubitelje dizajna i slikarstva, već za svakoga ko je zainteresiran za ljepotu kulture i umjetnosti. I, ne samo da volim gledati izložene “stvari” već me i arhitektura samih zgrada muzeja ostavlja bez riječi.”

Bojan Dragišić: “Generalno se trudim da ispratim sve izložbe Muzeja savremene umjetnosti RS u Banjaluci. Zanimljiva izložba Fragmenti vremena mi je privukla nedavno pažnju, a posebno sam se oduševio kamenom s mjeseca, odnosno izložbom Putovanje na Mars. Ova izložba Muzeja istorije Jugoslavije je bila svakako jedinstvena. Manifestacija koju se trudim godinama da ispratim je Evropska noć muzej, koja uvijek nudi zanimljiv program. Trudim se da posjetim neobične muzeje u regionu, pa sam tako nedavno posjetio Muzej iluzija u Zagrebu, koji toplo preporučujem , jer će vas eksponati i mozgalice oduševiti. Poseban utisak je na mene ostavio i Muzej afričke umjetnosti u Beogradu i Tate Modern Museum u Londonu, koji imaju šta da ponude posjetiocima.”

U Muzeju savremene umjetnosti, razgovarali smo sa direktoricom Saritom Vujković koja je na poziciji direktorice dvije i po godine. Osamnaest godina radila je kao kustos, viši kustos i muzejski savjetnik. Od početka djelovanja vezana je za ovu instituciju. Priču je započela izlaganjem rada samog muzeja. “U našem muzeju priča počinje sa umjetnošću između dva rata, prvog i drugog svjetskog na umjetnost moderne, koja je tad nastajala. Poseban akcenat stavljen je na lokalnu umjetnost, koja je jako živa, aktivna. Sa osnivanjem akademije umjetnosti 98. godine dolazi do preimenovanja institucije u muzej savremene. Kada su se prve generacije počele pojavljivati, prioritet je postao promovisanje tih umjetnika”.

U proteklom periodu posebno se izdvaja čuvena Hirstova izložba, koja je privukla veliki broj posjetilaca, čak 25000. To navodi direktoricu na zaključak kako naša publika ima sposobnost konzumiranje ovakve umjetnosti. Time je omogućena saradnja između British Councila i Muzeja Savremene Umjetnosti, kao i britanske ambasade. Ovaj muzej je ujedno i izdvojen kao institucija, koja je dobila duplo više vremena za održavanje izložbe. Međutim, to nije jedini projekat na koji je Sarita ponosna.

“U povodu obilježavanja četrdeset i pet godina od osnivanja muzeja, otvorena je Contemporary theasurus, nakon čega je gostovala i u Vojvodini te Beogradu. Izuzetno su značajne saradnje koje imamo sa regionom”, dodaje ona.

Kao ciljnu grupu posjetilaca muzeja, Sarita naglašava mlade. “Želimo da muzej bude mjesto okupljanja mladih, gdje mogu da se nađu i druže. Svakodnevno provode vrijeme ispred, a upravo zato sada cijeli tim razvija projekte koji bi mogli u narednom periodu okupiti mlade. Već dvadeset i prvog septembra u povodu Međunarodnog dana mira imamo postavku jedne zanimljive instalacije”.

Otvorićemo prostor platoa, koji nije samo mjesto okupljanja za Noć muzeja, već može da bude i mjesto okupljanja povodom drugih događaja. To su dugi procesi pa se nadam da ćemo i sa gradom raditi na osmišljanju prostora ispred muzeja.

Nedavno je otvorena i nova galerija. Riječ je o Galeriji Plus, izložbeno prodajnom mjestu, koje je nadoknadilo prethodno mjesto salona muzeja. “Nova galerija je namijenjena prvenstveno domaćim umjetnicima. To je prostor koji je otvoren izložbom radova onih sa kojima smo ranije sarađivali. Planiramo uz mlade kustose i umjetnike da radimo na njihovom predstavljanju javnosti”, naglašava Sarita.

Smatra da izložbe novih umjetnika nisu vezane samo za prostor, nego i produkciju samih radova. Misli da je to prvi i osnovni prioritet, koji mladi ljudi treba da budu spremni da bi se mogli pokazati. Dodaje kako se umjetnost može pokazivati svuda, u javnom prostoru, preko grafita, u apartmanu. Imali su razne akcije gdje su mladi rekli da umjetnost živi i u drugim prostorima.

Izložba koju posebno izdvajaju je Prostor, oblik, dodir koja je namijenjena slijepim i slabovidim osobama, a rađena je u povodu velike godišnjice, grupi koja je uvela apstrakciju na naše prostore. Izložba je pružila nevjerovatno iskustvo i dala smjernice. Planiraju raditi velike evropski projekat kako bi radili na inkluziji ovih osoba u društvo.

Na pitanje kakvo je stanje sa kulturom u Banjaluci, Sarita odgovara: “Prateći sve što se dešava u našem gradu, dolazim do zaključka da je kultura u veoma teškom stanju. Zapanjena sam brojem onih koji uspjevaju nešto, filmom, animacijom, drugim sferama umjetnosti i kulture. Mislim da možemo puno napraviti sa malo toga. Nisam sigurna koliko smo mi prihvaćeni u mjeri da konzumiramo kulturu”.

U narednom periodu očekuju ih dva velika događaja. “U 2024. godini BiH može da ponudi grad koji se kandiduje za prestonicu evropske kulture. Nadam se da će Banjaluka da bude među kandidatima. Rad na tome će modernizovati instituciju. Intenzivno radimo i na pripremi za Venecijanski vijenal 2017. godine. Podnijeli smo inicijativu da predstavljamo paviljon Bosne i Hercegovine”, naglašava direktorica.

Izložbe koje planiraju u narednom periodu okrenute su novim medijima, našoj sceni, žele predstaviti neke nove umjetnike, koji imaju vrlo impresivne stvaralačke opuse. U međuvremenu, u Muzeju Republike Srpske sedam odjeljenja, muzejska biblioteka, centar za konzervaciju, Stalna izložbena postavka i 30000 predmeta u depou, ne spava niti to ikada može. To nas je uvjerila Ana Brateševec, stručni saradnik za komunikacije i promociju u Odjeljenju za obrazovno-pedagoški rad. Gotovo nemoguću misiju, svođenja ovako kompleksnog muzeja u jedan tekst, počela je pričom o tome šta se ovdje nalazi i šta je sve rađeno decenijama, od 1930. godine kada je muzej osnovan kao Muzej Vrbaske banovine.

“Od  paleolita do savremenog doba, arheologije, prirodnjačkog odjeljenja, istorije, etnologije, istorije umjetnosti…posebno izdvajam izložbu “Jasenovac” koja je trebala biti tematska, ali je zbog velikog interesovanja publike postala dio Stalne postavke. Ujedno i prva u balkanskim muzejima koja govori o Jasenovcu i stradnju Srba, Jevreja i Roma u Drugom svjetskom ratu. Muzej je izdvojio značajan prostor na spratu gdje je Jasenovac predstavljen kroz multimedijalnu izložbu”.

Tematske izložbe su autorski rad  kustosa koji  poslije višemjesečnog naučnog istraživanja donose nova saznanja u svojim referatima. Najuspješnije su one izložbe koje se oslanjaju na  školski nastvani program i tako postaju i ogledna nastava. Gostujuću izložbu o pticama Srbije, “Nebeski lovci”, u maju i junu ove godine pogledalo je oko 4000 učenika. To je velika misija muzeja. U proteklom periodu urađene su velike izložbe, koje posjetioce uvode u našu istoriju, tradiciju, te putem materijalnih dokaza dalekih vijekova, vode od paleolita do savremene građanske Banjaluke .

Prema njenim riječima samo je pitanje  koliko će ljudi  znati da iskoriste ono što muzej nudi, jer “KULTURA MOŽE DA SPAVA U LJUDIMA A NE U MUZEJIMA”. “U ovom muzeju, Stalna izložbena postavka je veliko ogledalo  za sva odjeljenja, a turisti, kojih je sve više tokom ljeta, iznenađeni su bogatstvom izložene gradje. Agilna Pedagoška služba dovodi svake godine organizovano i do 12.000 učenika koji ovdje imaju svojevrstan Muzejski čas”.

O stanju kulture u gradu i državi, Ana vrlo realno govori: “Živimo u vremenu kada su u nekim dnevnim novinama ukinute stranice kulture, a kada ljudi provode večeri gledajući “Farmu”. Srećom, dodaje, moderni mediji daju mogućnost oglašavanja i zato obavijestimo javnost putem sajta  i putem fejsbuka sta se dešava, ali ne izražavamo stavove i mišljenja putem društvenih mreža”.

Program Muzeja RS do kraja godine je vrlo bogat i zanimljiv. Vec 22. septembra je otvaranje izložbe “Doba viteštva” autora Janka Vračara, istoričara. Srednji vijek, kaže Brataševec, predstavićemo u atmosferi renesansne muzike i dvorskih dama koje će  biti u publici.

To je, kako navodi, izložba koja govori o srednjovjekovnim vitezovima, oklopima, oruđu i oružju, a tema je posebno interesantna zbog planetarno popularne serije “Igra prijestolja”, jer se odjednom javilo veliko interesovanje za epsku istoriju. Želimo pokazati daleko vrijeme ratnika ali i otvoriti pitanje časti i viteštva koje je, kao civilizacijeske vrijednosti, potrebno kontinuirano dostavljati mladoj publici.

Poslije ove izložbe organizujemo Reviju arheološkog filma u oktobru, pa Nedjelju djeteta, zatim  istorijsku izložbu Turski arhiv i Izložbu fotografija. To sve rade naši kustosi, to su sve naše autorske izložbe, do kraja godine.

Prije nekoliko dana imali su posjetu 400 djece sa Kosova. “Takve posjete su posebne zbog brojnosti i obaveze da svi čuju i vide postavku. Djeca su bila umorna, neki su sjedili na travnjaku ispred muzeja. Već dugo tražimo da nam nadležni u gradskoj upravi postave klupe oko spomenika Stefanu Nemanji. Veoma bi nam značilo da se ambijent oko Muzeja i Biblioteke  sasvim otvori samo za pješake, za učenike iz obližnjih škola, da dodju u svoj muzej…da znaju da mogu da uđu slobodno, da je muzej njihov i da je to mjesto gdje se mogu družiti”…

Ono što  lično kao komunikolog potencira jeste adresiranje problematike muzejske djelatnosti na državnom nivou. “Ovako jaka institucija kulture, temelj je istraživanja, obrade,  konzervacije, restauracije, sa artefaktima i fragmentima starim hiljadu godina, sa predmetima materijalne  kulture, sa suštinskim dokazima našeg postojanja… takva institucija mora u društvu imati poseban tretman. Pa nemamo 60 muzeja kao Štokholm. Samo dva u Banja Luci. Moramo ih čuvati i njegovati, jer to su mjesta gdje kultura nikada ne spava.

Za kraj poručuje:

“Dok god se budemo bavili malim problemima mi ćemo biti mali. Kao što kažu, mali ljudi pričaju o ljudima a veliki ljudi pričaju o idejama. Moramo stati sa negativnim pristupom. Možemo pričati zašto smo uspavani i zašto nam je apetit za kulturom na izdisaju, ali hajde da pričamo o tome kako ga razbuditi i kako ostvariti ciljeve i ideje koje danas imamo.”

Izložba je to koja vas vuče u dubine, gdje vas u slikama svojih talasa uznemiruje, ali i koja vam daje pogled u visine sve do nebeskih plavetnila i fragmenata u obliku rasparčanih statua.

To je izložba koja male crno bijele fotografije pretvara u vaše unutrašnje sjećanje sa akcentom na vama drage i srećne trenutke. U saradnji sa Kulturnim centrom Beograda, umjetnica Marija Dragojlović realizovala je ovu izložbu osmog septembra u Muzeju savremene umjetnosti.

Jednostavnost vas može odvesti u komplikovane smjerove, probuditi zaboravljene emocije i pokloniti vam noć za pamćenje. U jednom dijelu muzeja izloženi originali, male crno bijele fotografije, a u ostatku muzeja ogromne dijaprojekcije ovog unutrašnjeg svijeta umjetnice. Navodi vas da i vi razmislite o svojim uspomenama i fragmentima vremena koji su ostali negdje u prošlosti.

Čudno je kako male stvari, naizgled jednostavne, obične i svakodnevne dobiju grandiozno veliki značaj. Kako niz fotografija broda na pučini koji nestaje daje tako malo, a govori tako mnogo. Ostali smo na obali i gledali svoje uspomene kako plove nemirnim morem. Crno bijele fotografije, sa pečatom boja. Na svakoj je izraženo nešto drugačije. Crvene štikle, karmin, dijelovi kupaćih kostima. Razigranost ljetnog odmora sa roditeljima na plaži. Djetinjstvo i bezbrižnost ostali na obali mora. A brod sa uspomenama otplovio davno.

Sa druge strane potpuno jasne, nostalgične i tamne fotografije zalazaka sunca, sumraka i nade, spokoja. Siluete ljudi koji su ostali u tami nadolazeće noći, čekajući na neko novo sunce svoga života. Fragmenti vremena. Uspomene rasparčane po unutrašnjosti muzeja, a zapravo rasparčane unutar nas samih. Svako se mogao slomiti u dijelove, ali i te dijelove skupiti, jer oni su u našim životima, baš poput i ovih fotografija mnogo veći nego u stvarnosti. Naše oči povećavaju rezoluciju.

Spokoj i nemir isprepleteni u jednoj izložbi. Čežnja da se objedine sve emocije prošlosti na jedno mjesto i da im se da pečat. U boji. Djetinjstvo, sa jarkim bojama, veselim licima i dugim pletenicama. A onda siluete odraslog života, sa velikim dijelovima nebeskog plavetnila i mora. Ostala je samo tendencija da se u budućnosti nekim novim fragmentima popune prazna mjesta. Ipak, svako mjesto je imalo tačno određenu figuru, koju zamijeniti ne može nešto novo. Vrijednost crno bijelih fotografija naše prošlosti ostaje nazamjenjiva bojom. Ma koliko ona jaka bila.

Nostalgija za djetinjstvom ostaje u sjeni novih dešavanja, ali ova izložba je pronašla svoj put do tih skrivenih mjesta u našoj duši i otkrila nam čari sjećanja. Uspomene u bojama zaista mogu oživjeti veće i šarenije nego što su u originalu bile. Ono što mi čuvamo iz djetinjstva nije ništa nego naš fragment vremena, koji smo obojili bojama koje nama radost znače. A nekima tugu.

U razgovoru sa autorom dobili smo univerzalni savjet svima koji su došli, ali će tek i doći na ovu izložbu. “Ova izložba je apstraktna do one mjere do koje vi možete mentalno doživjeti ove stilove. Poručujem svima da uključe maštu i emociju i pokupe samo čistu emociju koja proizilazi iz toga, a prvi utisci trebaju biti nepreforsirani i spontani”. Priznao je kako mu je najveći izazov raditi na svom terenu, odnosno Banjaluci gdje je i završio Akademiju umjetnosti, smjer slikarstvo. Međutim, bila je to ona zdrava doza sreće i straha, jer pred ljudima koji vas najviše vole obično imate i želju da budete najbolja verzija sebe.

Gustina slojeva ove izložbe je takva da prilikom posmatranja svakog od eksponata, ali i crteža i animacija možete osjetiti zbijene atome sreće, predanosti i umijeća. Svaki dio može biti izdvojen i kao posebna cjelina, ali upravo u ovom prostoru uspjeva da čovjeka stavi u poziciju da nije siguran kuda da se okrene, jer su prolazi sasvim mali između svih ideja i sadržaja. Vješto ukomponovanim crnim zavjesama ograđuju se pojedini dijelovi i prostorije izložbe, kako bi i sami posjetitelji mogli doživjeti smisao otkrivanja dijela sebe u umjetnosti. Ulaskom u novu dimenziju, drugačiji prostor i posmatranjem stotinama izraza lica rasparčanih u kadrove usana i gestikulacije na centralnom zidu.

Crna boja i kao osnova crteža, ali i animacija, koje oživljavaju pred našim očima na velikim platnima koja se poput lifta otvaraju i pozivaju sve da naprave korak bliže i uđu u prostranstva grafike. Maleni propeler na zidu asocira na promjene, kretanje, ali i pokret, rast i razvoj umjetnosti koja nikada ne miruje. Tek kada se približimo bliže uviđamo da je i on sačinjen od ljudskih ekspresija lica, koja daju sasvim drugu dimenziju shvatanja istog. Merdevine u obliku potkovice izazivaju sa svojim simbolizmom, ali istovremeno i sa svojom sjenom na zidu, jer čine se ispravnijima u obrisu na zidu, nego uživo. A opet, mogu predstavljati uspon, sreću, ali i težinu penjanja ka vrhu kojeg nema.

Sanjar kao jedan od najupečatljivijih crteža postavlja mnoštvo pitanja i daje slobodan prostor za tumačenje u gustini doživljaja kompletne izložbe. Je li njegovo uporište u kući, domu koji ga podržava i ohrabruje i može li sanjati dovoljno od svojih laži, koje mu se uvlače u Pinokijevski nos, koji pod oštrim uglovima baca sjenu na ambicije? Sanjar je iz daljine tek nalik na našiljenu olovku koja spava, a čeka na ostvarenje snova kroz neke nove crteže i crtanja.

Sasvim iznenadno i drugačije, na jednom zidu su boje. Gusti slojevi jarkih boja deformisanih lica, dijelova, apstrakcija. Čepova flaša koji se smiju i ključaonica kroz koje se vidi svijet. A u poređenju sa ostalim crtežima veoma minijaturni. Je li to simbol minimalizma boja i izražaja u crno bijelom svijetu ili je samo akcentovan dio stvaralaštva? Ne postoji odgovor, jer u zavisnosti od toga kojom stranom krenete obilaziti muzej, doživljaj može biti drastično drugačiji.

Sanjar je iz daljine tek nalik na našiljenu olovku koja spava, a čeka na ostvarenje snova kroz neke nove crteže i crtanja.

S lijeve strane boje, sa desne veliki crteži Sanjara, lica, crno bijelih gustina i crnih zavjesa koje vode do stotina izraza usana na papiru. Veoma zanimljivo je uočiti da u četiri reda desetina sličnih, u konačnici nedostaje jedan. Vidno izostavljen, ali ostavljen kao slobodan prostor da u gustini emociju pronađete i jedan maleni dio sebe, koji ostaje prazan.