Skupština Srednjobosanskog kantona (SBK) usvojila je izmjene i dopune Odluke o osnivanju Mješovite srednje škole “Jajce”, čime su, kako je rečeno, uklonjene i posljednje administrativne prepreke za formiranje te škole od sljedeće školske godine. To je navelo srednjoškolce da se ponovo pokrenu i zaustave otvaranje nove, prema mišljenju mnogih nepotrebne škole, stvorene samo sa svrhom dodatnih podjela u već ionako podijeljenom društvu. Tom prilikom smo razgovarali sa Nikolasom Rimcem, jednim od srednjoškolaca u Jajcu koji je istaknuo:

“Tokom perioda u kojem smo bili u “sjeni” nakon prošlogodišnjih protesta organizovali smo nove strategije, taktike i moguće opcije za situacije koje se već događaju ili mogu desiti. Postali smo jači i pametniji i dobili podršku većeg broja građana nego prije. Ljudi koji su bili uz nas srcem, sada su i sa riječima”.

Situacija je prema njegovom mišljenju postala ozbiljna, a samim tim uspjeli su privući i veliku pažnju medija, vršnjaka i sugrađana. Dejan Ilić iz Fabrike Knjiga i Nenad Veličković iz Školegijuma su im također donijeli još više savjeta, mogućnosti i znanja koje mogu iskoristiti unatoč odluci ministarstva. U narednom periodu plan je povećati broj zainteresovanih, sarađivati sa studentima i autoritetima, a nova odluka ministarstva je tek početak nove grane djelovanja.

Odluku ministarstva komentariše kao bacanje novca na potpuno nepotrebno osnivanje nove škole, koja će stvoriti podjele u trenutnoj harmoniji u kojoj njima sredjoškolcima ništa ne smeta.

“Ako već žele trošiti novac za škole … nek nam poboljšaju inventar! Nek nam proljepšaju škole koje već imamo! Nek nam doniraju za nove projekte! Nova VRATA. Vrata uopćenito koja nam fale! Ili već ako žele novac trošiti za nešto korisno … neka doniraju novac gladnima. Ili učenicima koji žive u jako lošim uvjetima. Neka razmisle malo o tome”.

“Graditi mrtve ustanove bez duše ili usrećiti djecu koja žele živjeti onako kako bi svako dijete trebalo”? To je pitanje koje bi se trebalo postaviti svima, dodaje Nikolas.

Zbog iznenadnog sastanka sindikata, prolongirana je sjednica aktiva pa će anketa biti provedena naknadno. Međutim, ono što je trenutno već jasno jeste stav nekoliko profesora i građana, koji su se okupili u neformalnoj grupi “Bolja škola” uz podšku Školegijuma. Iz grupe ističu kako su se okupili sa ciljem dokazivanja kako postojeći sistem obrazovanja ne stvara građane koji misle i kritički promišljaju niti ih uči da primjenjuju stečanja znanja i vještine.

“Smatramo da istinske općeljudske vrijednosti povezuju različite skupine ljudi uprkos njihovim nacionalnim, vjerskim, rasnim i drugim razlikama. Svaka isključivost i nesnošljivost ima štetne posljedice. Zato želimo vlastitim primjerom pokazati da postoji način legitimne borbe i da neovisno o bilo kakvim nacionalnim interesima postoje etičke vrijednosti za koje se moramo boriti. Zato smo uz učenike koji zahtijevaju bolja rješenja od podjele”.

Nadaju se da će i ostali profesori biti uz njih, ali trenutno nemaju zvanični stav nastavničkog vijeća. On će kako nam dodaju konačno donijeti i zvanični stav škole. Međutim, neminovno se postavlja pitanje kome je potrebno dodatno vrijeme da se usaglasi oko naizgled sasvim jednostavnog pitanja:

Podjele ili ne?

Uzevši u obzir navedene probleme u izjavi Nikolasa Rimca sasvim je jasno da postoje značajniji problemi koji bi se mogli riješavati novcem predviđenim za osnivanje nove škole. Uz trenutni angažman i volju građana moglo bi se djelovati na sprečavanje, ali izjava ministrice obrazovanja, nauke, kulture i sporta SBK, Katice Čerkez koja je naglasila kako niko nikoga ne tjera da ide u novu školu ostavlja otvorenu mogućnost da se uprkos svim naporima škola otvori i time obezbijedi suptilniji način manipuliranja situacijom.

Samo zato što vas niko ne tjera da idete u novu školu ne znači da se među djecom neće stvoriti nove podjele, na temelju priče o tome kako svako treba ići u “svoju školu”. Uostalom, ako zaista niko ne upiše novu školu na bosanskom jeziku šta će biti njena svrha? Samim tim kriza podjela u društvu nastavlja trajati, jer sve dok neko ima moć i vlast nad drugima, ravnopravnost ne postoji.

“Niko vas ne tjera da upišete tu školu” postaje samo vješta fraza kojom se opravdava indirektni pritisak koji se svakodnevno vrši.

Niko ljude ne tjera ni da se mrze, ali se eto opet mrze.

Niko ni vas nije tjerao da osnujete bez povoda školu, ali ste je osnovali.

Uzevši u obzir lanac dužničkog povezivanja roditelja sa poslodavcima koji su najčešće politički angažovani u nekoj od dominantnih partija neminovno je padanje pod uticaj onih koji omogućavaju egzistenciju tim istim roditeljima, koji na taj način omogućavaju isto svojoj djeci.

Dakle, ipak neko nekog tjera, ali to se kao i inače ne vidi, jer u BiH i ono što je trebalo biti transparentno već odavno nije.

Zato vas ni mi ne tjeramo da se pobunite, ali po svojoj savjesti i logičnom zaključivanju biste mogli. A prije svega i trebali, jer sistem vas neminovno tjera na takvu reakciju.

Naslovna fotografija: Školegijum

“Znate li što nikada nije spriječilo seksualno nasilje? Razuzdani rasizam.”  (Laurie Penny)*

Nakon što su se u Zagrebu dogodila dva seksualna napada za koja su optužena dvojica azilanata smještena u “hotelu” Porin, u javnoj sferi svjedočimo (mediji, političari, a posebno su se istaknuli brojni komentatori u “obrani naših žena”) stoljećima staroj krađi feminističke retorike u ime rasizma, imperijalizma i nacionalizma. Nećemo pogriješiti ako tu krađu prozovemo naprosto licemjerjem, no ona je daleko više od toga. Dobila je i svoj naziv u novoj knjizi profesorice Sare Farris provokativnog naslova In the name of women's rights: the rise of femonationalism* (‘U ime prava žena: uspon femonacionalizma’). Iz naslova je lako zaključiti: femonacionalizam je nacionalizam koji se prakticira tobože “u ime prava žena”, a u stvarnosti daljnjim iskorištavanjem žena za nacionalističke, rasističke i (globalno) imperijalističke ciljeve. Srećom, ipak se kod nas pojavilo nekoliko tekstova (nakon upozorenja HND-a) koji su prepoznali licemjerje, lažnu zabrinutost i stvaranje psihoze te odlučili o tome progovoriti, a ne podržati sljepilo za probleme u društvu i nekompetentnost i/ili nevoljkost državnih institucija instrumentaliziranih rasističkim huškanjem.

U spomenutoj knjizi Sara Farris je fokusirana na suvremenu Francusku, Italiju i Nizozemsku, a propituje političke agende iskorištavanja ženskih prava – od desničarskih nacionalističkih političkih stranaka, preko neoliberala, do nekih feminističkih teoretičara/ki, kao i pojedinih političara i političarki. Termin ‘femonacionalizam’ se odnosi upravo na to kooptiranje feminističkih tema u svrhu anti-islamskih ksenofobnih kampanja na Zapadu koje koriste feminističke teme “rodne jednakosti” u ime “oslobođenja muslimanki i migrantkinja” kako bi opravdali svoju rasističku retoriku i politiku. Ova praksa, naravno, ima i svoju ekonomsku funkciju. Farris analizira kako neoliberalne građanske politike integracije i pojedine feminističke grupe “usmjeravaju” muslimanke i ne-zapadne migrantkinje prema segregaciji – u kućanski/skrbni rad dok cijelo vrijeme proklamiraju emancipaciju.

U nedavno objavljenom intervjuu za Salvage, Farris govori o nepodnošljivoj islamofobnoj klimi u Francuskoj, a između ostalih kritizira i Mélenchona. Primjerice, Mélenchon je kritizirao Ilham Moussaid, izbornu kandidatkinju NPA-a (New Anti-Capitalist Party) 2010. zato što “ima pokrivenu glavu”, a stao je i na stranu policije koja je prisiljavala muslimanke da skinu svoje burkinije na plaži u Nici. Tom prilikom, Mélenchon je dao izjavu kojom svoju poziciju definira “u ime prava žena i u ime sekularnosti (laïcité)”. Osim što takva pozicija u stvarnosti odriče pravo muslimankama da nose što žele, to je i pozicija koja sekularizam interpretira kroz prizmu francuskog republikanskog rigorizma koji u temelju ne tolerira razlike i isključuje one koji/e ne utjelovljuju francuski ideal građanina/ke. Drugim riječima –to je nacionalistička pozicija. U Francuskoj, dakle, postoji konsenzus cijelog političkog spektra (od ljevice do desnice) protiv “marame”. “Mislim da će borba protiv islamofobije i rasizma biti važno političko pitanje budućnosti za ljevicu. Vidjeli smo kako je kapitulacija europske socijaldemokracije prije antimigrantskog diskursa u posljednjih 15 godina pomogla krajnjoj desnici da naraste i konsolidira svoju bazu”, zaključuje Farris. Licemjerje i islamofobija ogledaju se u načinu na koji zapadnjaci tretiraju muslimanke kao “žrtve koje treba spasiti” istovremeno stigmatizirajući muslimane i ne-zapadne imigrante kao najgore neprijatelje žena.

Na primjeru “događaja u Kölnu” za Novu godinu 2015./2016. mogli_e smo vidjeti kako izgleda približavanje nekih feministkinja i nacionalista u zajedničkoj anti-islamskoj agendi. Primjerice, njemačka feministička ikona Alice Schwarzer postala je žestoka kritičarka Islama u Njemačkoj, a pridružio joj se i relativno velik dio njemačkih socijaldemokrata. Čini se da Schwarzer nije stala u svom islamofobnom orašćivanju seksualnog nasilja u Njemačkoj te je nedavno objavila knjigu pod naslovom “Der Schock – die Silvesternacht in Köln” (“Šok : novogodišnja noć u Kölnu”). Rečenica koja se ponavljala u njezinim intervjuima u vezi “novogodišnje noći u Kölnu” iznimno je problematična, spekulativna i opasna, a glasi: “Postoji samo jedno logično objašnjenje za ovo nasilje: ti muškarci su zasigurno islamisti, sljedbenici šerijata.” U svom rezoniranju usvaja interpretaciju Kurana koju protežiraju muslimanski ekstremisti, dolijevajući “ulje na vatru” i osnažujući islamofobnu (nacionalističku) populističku desnicu. Naravno, brojne njemačke (i europske) feministkinje su ustale protiv ovakvog kulturalnog relativizma i šovinizma, govoreći o tome koliko je opasno “sljepilo” za seksualno nasilje u vlastitim kulturama i svođenje uzroka neprihvatljivih ponašanja na problematične elemente druge kulture, one koju proglašavamo nazadnom. Istovremeno se ne suočavamo sa svakodnevnim seksualnim nasiljem prema ženama koje nema veze s islamom i “drugim kulturama”, relativiziramo i izokrećemo elemente vlastite kulture ne dovodeći ih u vezu s nasiljem prema ženama (poput, recimo, seksualiziranog portretiranja žena u medijima) i na taj način potičemo seksizam i nasilje u vlastitom društvu.

Nipošto ne smijemo zanemariti povezanost, da tako kažem, “lokalnog nacionalizma” s rasističko-imperijalističkim-kapitalističkim “politikama” Zapada, što je u svom tekstu za Index dobro objasnio Gordan Duhaček (‘Desničarskim ekstremistima silovanje Hrvatica smeta samo kada su optuženi azilanti’): “S druge je sve samo ne jednostavna tema jer obuhvaća kompleksne društvene odnose, patrijarhalnu paradigmu u kojoj živimo, vanjsku politiku nivoa daleko iznad bilo kakvog hrvatskog dosega, ali i onu u koju je Hrvatska uključena, primjerice kroz višegodišnje prisustvo HV-a u Afganistanu. Žaliti se na afganistanske izbjeglice pred hrvatskim granicama, a pritom posve ignorirati ulogu prisustva hrvatskih vojnika u Afganistanu predstavlja ili političko sljepilo ili licemjerje najgore vrste. Izbjeglice i tražitelji azila koji su došli i dolaze u Hrvatsku dolaze kod nas i zbog naše vanjske politike, koja podržava vanjsku politiku SAD-a”.

Ovih dana u Hrvatskoj imamo upravo takvu situaciju – nakon seksualnih napada za koje su optuženi azilanti, umjesto da se suočimo s tim kako naše institucije i društvo nisu u stanju zaštititi žrtve i da je u Hrvatskoj kultura seksualnog nasilja prema ženama duboko ukorijenjena u kolektivnoj psihi, dogodilo se ono što se događa diljem Europe – psihoza, optužbe, iskorištavanje nasilja prema ženama u nacionalističke/rasističke svrhe.

Očito je potrebno ponavljati – za 96,73 posto seksualnih delikata počinjenih prošle godine u Hrvatskoj odgovorni su hrvatski državljani.* Ovih dana smo svjedočili još jednoj sramotnoj presudi hrvatskog pravosudnog sustava – nepravomoćnom pravorijeku za kazneno djelo protiv spolne slobode nad tada šesnaestogodišnjakinjom – za koju su petorica počinitelja dobila kaznu od godinu dana zatvora, premda se radi o kvalificiranom obliku kaznenog djela s nizom otežavajućih okolnosti (pet počinitelja, ponižavanje žrtve, činjenje u dužem vremenskom razdoblju, maloljetnost žrtve…). Ovo je samo još jedan postupak za seksualne zločine koji je nakon deset godina “iznjedrio” sramotnu i nepravomoćnu sudsku odluku. Počiniteljima seksualnih zločina u Hrvatskoj se SUSTAVNO izriče minimalna zatvorska kazna od godinu dana. Čak i kada su u pitanju ovako teška kaznena djela, pravosudni sustav ih uspijeva “interpretirati” u korist počinitelja, a žrtvu traumatizira trajanjem i načinom izvođenja samog sudskog postupka kao i donošenjem ovakvih nedopustivih presuda.

O ukorijenjenosti nasilja prema ženama u kolektivnoj psihi, ali i o rasizmu našeg društva i opet “najbolje” svjedoče komentari pod člancima i objavama o slučajevima seksualnog nasilja.

Ovo su neki od komentara ispod objavljenog teksta na net.hr, tipični po tome što okrivljavaju žrtvu silovanja:

*”Nikako ne opravdavam silovanje, no u ovom slučaju se zaista može zaključiti da je sama pridonijela situaciji. Pristala je na drogiranje s njima, pristala je na seks za 100kn, no stvari su na kraju krenule krivim tokom. Zna ona i sama da je pridonijela cijeloj situaciji, zato i nije sama prijavila slučaj.”

*”Trebala je znat u šta se upušta… Ne opravdavam čin kao takav, ali nije nevina!!!!!”

*”Treba se pitat. gdje su joj bili roditelji tj kako su je odgojili i sto je nisu kontrolirali gdje ide i s kim se druži.”

*”Uzas!No djevojka je najvise sama kriva za sve sto joj se dogodilo!!Makni se od pijanih momaka pogotovo sama dj.sa nekoliko muskaraca.Nije normalno nikako.”

*”Dalo bi se raspravljati kaj cura sama radi s četvoricom nazovi prijatelja i opija se…ali isto tako i NE znači NE.Svi bi uvodili spolni odgoj u škole o pederima,čak i pedofiliji,al ne bi objasnili djeci posljedice spolnog čina i nasilnog spolnog čina.Društvo u cjelini ima odgovornost,kao i roditelji koji ne vode brigu o svojoj djeci.Ova petorica ili su lažno optuženi(tj. glupi)ili su toliki šljam i kukavice da ih je trebalo petero na jednu djevojku.Sramota…”

*”Mala trazila si sex ali jbg dobila malo vise od ocekivanog.TI 16 G.I PIJANCIS .TRAZILA I DOBILA.BUDI SRETNA STO SI ZIVA”

*”Ne opravdam čin kao takav, to je užasno, ali nije ni ona sasvim nedužna! Da nije pristala na kokain i društvo takvog narkomanskog kalibra, nebi im ni dala ideju… Mislili su da je “laka roba”, a obzirom da i sama konzumira drogu i da je pila, ovi su spojili “dobro s korisnim”!”

S druge strane, kada su u pitanju seksualni napadi za koje su optuženi tražitelji azila, tipični komentari su bili izrazito nasilni, huškački i rasistički.

[komentari ispod teksta objavljenog na 24sata]

*”i sad opet neka se azilanti bune jer su ih neki dečki izmlatitli,to je bilo preventivno a pošto baš i nedjeluje terapije treba još dodatno obaviti…”

*”Ma neee ovo je nemoguce msm ovo doktori inzinjeri ginekolozi ne rade boze sacuvaj sigurno lazete ovaj napacen narod. Od prvog dana sam ja govorio sta ce i kako ve bit vidit cete za par godina kad ih dode jos vise necete vi vanka smit prosetat navecer od straha !!! Uzivajte u multikulti eu.”

*”Katastrofa! Pa neznam ko je uopće pametan dozvolio boravak azilantima iz afganistana i pakistana! Halo pa to su najgorji azilanti ( po europi rade najvise sranja)! Bagra! To je trebalo vratiti!”

Zaključit ću ovaj tekst primjerom domaćeg političkog iskorištavanja nasilja prema ženama na primjeru objava Ivana Pernara, koji je u ovim napadima očito vidio priliku za svoj notorni populizam.

A potom je u drugoj objavi napisao i:

“… Iz tog razloga se usuđujem reći da je naše društvo otvoreno za silovanje i da su ženska prava zapravo gurnuta u stranu. Živi zid je jedina stranka koja se zalaže za zaštitu prava žena, pogotovo od seksualnog nasilja, te za objektivno izvještavanje od strane medija i policije o takvim slučajevima. Paradoks je da iako nismo lijevo liberalna ili feministička stranka da nam je više stalo do zaštite žena žrtava nasilja nego onima koji su tobože žestoki borci za prava žena, a zapravo se bore za svoj džep ili pak neke druge političke ciljeve kojima se prava žena stavljaju u stranu.”

Ne mogu se baš sjetiti kada su se to Pernar i Živi zid zalagali za prava žena “pogotovo od seksualnog nasilja”? No, prilično je jasno zašto se protiv seksualnog nasilja “zalažu” baš sad i baš u ovom slučaju.

Ova što sjedi dominira – kako u crnini i s naoštrenim sjekutićima te nogama na klupi, tako i s vokabularom koji vama kao slučajnom prolazniku smanji IQ. Okrenem se par puta čisto da MOŽDA dobije osjećaj kako bi mogla smanjiti taj svoj piskutav glas kako bismo mogli mirno „uživat“ u nervozi dok čekamo bus. I bi tako.

Nažalost, razlog njene šutnje jednu minutu bio je taj što je morala poljubiti svog dečka, gore navedenog tinejdžera. I naravno ne poljubiti kao “‘ajmo pusa na blic” (iako šta se imaš i na blic ljubiti dok imaš svijeću kraj sebe), nego ono baš baš, ako me razumijete. On se jadan po završetku samo kiselo nasmije kao da je presretan što je napokon udahnuo zraka.

Okrenem se par puta čisto da MOŽDA dobije osjećaj kako bi mogla smanjiti taj svoj piskutav glas kako bismo mogli mirno „uživat“ u nervozi dok čekamo bus. I bi tako.

U moru tog meni nevjerojatnog približava se stanici auto beogradskih tablica. Čovjek iznutra otvori prozor i ljubazno pita kako da dođe do trga. Gospodin kojemu je pitanje upućeno također ljubazno odgovori da se nalazi na krivom mjestu, odnosno da bi se trebao okrenuti i samo ravno na drugu stranu. Vukovarska je inače cesta s četiri trake tako da je ovaj Beograđanin nakon pet minuta čekanja da mu nijedan auto ne ide ni u susret, ni iza leđa, prešao preko dvije pune linije kako ne bi morao okružiti cijeli grad i bez ikakvog izazivanja eventualnog zastoja, mirno se okrene i ode u smjeru trga.

Onaj malac koji je prije koju minutu pred svima izvodio pokušaj poljupca se smije i obraća se beogradskom dedi koji je već došao do semafora: “E lega moj, nećeš ti daleko dogurati s prelaskom preko dvije pune linije”. Njegova djevojka, koja je više muško od njega, bez imalo srama glasno vikne: “Nije ti ovo Srbija, pi**a ti materina”. Šok, šok, šok! Nas desetak ostalih se samo pogleda i slegne ramenima.

U moru tog meni nevjerojatnog približava se stanici auto beogradskih tablica. Čovjek iznutra otvori prozor i ljubazno pita kako da dođe do trga. Gospodin kojemu je pitanje upućeno također ljubazno odgovori da se nalazi na krivom mjestu, odnosno da bi se trebao okrenuti i samo ravno na drugu stranu.

Imam potrebu zahvaliti svojoj majci što je sa mnom cijeli moj život razgovarala, što mi je bila i mama i tata i prijateljica kada je to bilo potrebno. Imam joj potrebu zahvaliti što me naučila da nema veze koje su tablice čovjeka kojemu je potrebna pomoć skroz dok je čovjek. Imam ti potrebu, majko moja, zahvaliti i za sve one dane kad sam se ljutila na tebe što si vikala na mene kad s bratom nisam htjela dijeliti igračke kao mala, kad sam se pravila pametna i radila po svom, a rekla si mi da to tako ne treba.

Njegova djevojka, koja je više muško od njega, bez imalo srama glasno vikne: “Nije ti ovo Srbija, pi**a ti materina”. Šok, šok, šok! Nas desetak ostalih se samo pogleda i slegne ramenima.

Hvala ti što si do sad uvijek bila moja potpora i oslonac – i kad se trebalo smijati i kad je trebalo plakat. Hvala što si stvorila empatiju u meni jer svaki put gutnem knedlu kad vidim da osoba kopa po kontejneru, što nisam ravnodušna prema svima onima koji imaju veće potrebe od mene same, ali i prema onima koji uopće nisu svjesni da im je netko potreban.

Imam joj potrebu zahvaliti što me naučila da nema veze koje su tablice čovjeka kojemu je potrebna pomoć skroz dok je čovjek.

Hvala ti što zbog tvog razgovaranja sa mnom nisam reagirala na čovjeka s beogradskim tablicama skroz dok nisam čula da se izgubio pa sam pogledala tablice. A i nakon toga mi je bilo jako simpatično što je tražio pomoć, a još više kad je cijela obitelj veselo zahvaljivala i smješkala se iz tog pretrpanog auta. Bilo bi jako lijepo kada bi se svu djecu učilo da nacionalnost nije ključna u procjeni čovjeka kao što to nisu ni vjera ni boja kože ili bilo koja druga opredijeljenost.

Ako si Srbin u Hrvatskoj, točnije u Osijeku, nisi manje vrijedan od onih desetak Hrvata s hrvatskim tablica koji su se na stanici zaustavljali 10 minuta prije tebe. Zbog roditelja djevojke s IQ-om u minusu koja oduzima kisik i svom dečku, ali i svima ostalima, nam je država tu gdje je.

Bilo bi jako lijepo kada bi se svu djecu učilo da nacionalnost nije ključna u procjeni čovjeka kao što to nisu ni vjera ni boja kože ili bilo koja druga opredijeljenost.

Svakodnevno osuđivanje, omalovažavanje i vrijeđanje svega što nije hrvatsko i sve veće stvaranje tog nacionalnog jaza (budimo realni, rijetko je šta hrvatsko danas – pa i premijer je prije koji mjesec jedva pričao hrvatski) samo daje sve ružniju sliku u moru već preružnih slika današnjice.

Očito je da je s djevojkom netko pričao ili premalo ili previše. Sve mame, i one koje ćete to tek postati, pričajte sa svojom djecom i ne dopustite da se ikad nađu u ovom kontekstu u kolumni, kao tema razgovora na kavi ili kao tema predavanja pred masom ljudi. Tebi, moja majko, hvala što si sa mnom dosad svakodnevno razgovarala.

Preuzeto sa Studentski.hr.