Razvio ju je doktor Herbert Benson sa Harvarda kao način borbe protiv stresa i poznate reakcije organizma „bori se ili bježi“.

Ova metoda postala je popularna širom svijeta jer ne zahtijeva posebnu opremu, mnogo vremena niti stručni nadzor, a može pomoći u smanjenju svakodnevne napetosti i anksioznosti.

Potrebno je samo 10 do 20 minuta dnevno

Za izvođenje Bensonove tehnike dovoljno je izdvojiti između deset i dvadeset minuta dnevno.

Metoda se zasniva na četiri osnovna koraka:

• pronađite mirno i tiho okruženje bez ometanja
• sjedite ili lezite u udoban položaj
• odaberite riječ, zvuk ili vizuelnu tačku na koju ćete usmjeriti pažnju
• kada vam misli odlutaju, lagano vratite fokus bez nervoze i frustracije

Kao fokus mogu poslužiti riječi poput „mir“, „jedan“ ili „om“, ali i jednostavna vizuelna tačka ili ritam disanja.

Ključ je u pasivnom pristupu

Doktor Benson naglašavao je da je upravo pasivan stav najvažniji dio tehnike.

To znači da ne treba da se ljutite na sebe kada misli odlutaju, jer je to potpuno prirodno. Cilj nije potpuno „isprazniti um“, već nježno vraćati pažnju na odabrani fokus.

Upravo taj jednostavan pristup omogućava tijelu da aktivira parasimpatički nervni sistem, poznat kao stanje odmora i oporavka.

Šta Bensonova tehnika može da pomogne

Stručnjaci navode da redovno praktikovanje ove metode može pomoći u:

• smanjenju stresa i anksioznosti
• opuštanju mišića
• ublažavanju glavobolje izazvane napetošću
• poboljšanju sna
• snižavanju krvnog pritiska
• usporavanju pulsa

Tehnika se često preporučuje ljudima koji imaju ubrzan tempo života, hroničan stres ili poteškoće sa opuštanjem.

Jednostavna metoda dostupna svima

Jedna od najvećih prednosti Bensonove tehnike jeste njena jednostavnost. Ne zahtijeva nikakvu posebnu obuku, opremu niti iskustvo sa meditacijom.

Dovoljno je nekoliko minuta dnevno kako bi tijelo i um dobili priliku da se smire i oporave od svakodnevnog pritiska.

Stručnjaci ističu da najbolji rezultati dolaze uz redovno praktikovanje i strpljenje, jer se efekti postepeno pojačavaju.

Nezavisne

Kad bi mi netko rekao da mu nabrojim sve što sam naučila tijekom tih paničnih napada, mogla bih napisati nekoliko eseja. Ma kakvih eseja – knjiga, no ono što sam odlučila je sažeti sve to u četiri stvari, a o knjizi ću razmišljati neki drugi put.

1. Neobjašnjivo je koliko glava može proizvesti izmišljenih simptoma

Polovicu prošlog ljeta sam radila u Zagrebu. Stalno bih tijekom dana osjetila mravinjanja u nogama, po leđima, po licu i u rukama.

Uh, ako je po rukama, posebice u lijevoj, možda je to prvi znak moždanog udara. A možda mi i srce stane. Možda je srčani, mora da je to. Otiđi malo u wc, diši što dublje da što prije ovo odvratno stanje, odnosno sranje uma prođe.

Kad bih došla doma, ne bih mogla dočekati kad će se dečko vratit s posla i kad će napokon biti tu. Prvo zato što ga prevolim i obožavam kad mi je u blizini makar krepan spavao kraj mene. Druga stvar je ta što imam nekoga tko će me odvest na bolnicu čim se srušim jer mi se nepodnošljivo vrti. Hvatam se za kuhinjske elemente pri odlasku u drugu prostoriju kao ono kad se nekad naglo ustanete pa se uhvatite za nešto jer vam se na par sekundi zavrti. Ne moram vam ni pričati koliko puta sam osjetila da mi puls radi kao da vozim moto utrke, a gle čuda – I'm still alive.

2. Većinom nitko ne primjećuje da proživljavate panični napad dok im to sami ne kažete

Da imam 10 pari ruku i nogu ne bih mogla nabrojati koliko me puta bilo, što sramota, što strah otići do obližnjeg Konzuma. Razlog zašto je taj što sam mislila da i svako ono drvo kraj kojeg prođem zamijeti moj strah, moju paniku, osjeti svaku moju kapljicu znoja ispod majice i svaki moj ubrzani otkucaj srca.

Često sam se znala hvatat za police ako bi bio veliki red na blagajnama, eto da slučajno ne padnem u nesvijest. Vjerujem da je možda 1% svih tih ljudi skužilo da možda sa mnom tad nešto nije bilo u redu, ali ne davajući mi nikakvu osobnu dijagnozu, možda sam samo malo umorna.

Prijateljice s faksa nisu skužile što me pati dok im sama nisam rekla, a upravo je razlog što sam im rekla taj što sam mislila da će mislit da nisam normalna s obzirom na moje ponašanje.

Ali tvoje ponašanje je skroz normalno. Da nam nisi rekla, ne bismo sigurno još dugo primijetile da kroz tako nešto prolaziš. Uvijek si nasmijana i vedra, bez ikakvih naznaka o nekoj panici.

I zaista bi tako. U to sam se i sama uvjerila upravo nakon prve kolumne o paničnim napadima kada su mi se javili ljudi koje svakodnevno viđam, ljudi koji su na zavidnim pozicijama u društvu, ljudi koje sam nekad prije svakodnevno promatrala kao definiciju svakodnevne sreće i uživanja u životu. Svi ti ljudi javili su se i pitali tko mi je pomogao, kako sam samoj sebi pomogla i kako sam si definirala i prihvatila to stanje. Tek mi je tad palo na pamet da sam prije koji dan sjedila u blizini te osobe i nisam primijetila ni jednu naznake panike, a bila je prisutna.

3. Zadubljivanje u vlastite misli u ovom slučaju je problem

Postoji nekoliko rečenica koje ću vjerojatno još dugo pamtiti, rečenice ispisane u knjizi Marka Williamsa i Dannyja Penmana Meditacije usmjerene svjesnosti:

(…) Još samo jedan napor, još samo jednom da razmislim… No istraživanja govore suprotno: zadubljivanje u misli smanjuje sposobnost rješavanja problema, a posve je neprikladno za suočavanje s emocionalnim poteškoćama.

Osjećate li se lakše kad vam netko kaže da ne izmišljate i ne budete depresivni jer nikakav razlog za to nemate i šta imate crno razmišljat kad postoji na tisuće djece na onkologiji koji nisu ništa Bogu skrivili, a svejedno su bolesni? Naravno da ne. Jer vi ne želite razmišljati negativno. Vi ne želite mislit da ćete uskoro umrijeti. Vi ne želite po cijele dane sjedit u kući jer se bojite da će vam se vani nešto dogoditi. Svjesni ste koliko je bolesnih ljudi oko vas. I ne želite umanjivati ozbiljnost njihove bolesti. Ništa od toga vi ne želite, ali je ono što ste si prethodno iscenirali u glavi već negdje duboko zapamćeno i kida vas polako – komadić po komadić. I svako nastavno razmišljanje o prethodnoj misli vas vuče sve dublje i dublje. I sve crnje i crnje.

Nekad jednostavno ne postoji neko logično objašnjenje. Moguće je da je taj slap emocija pokrenula neka stvar za koju možda nikada ne biste pomislili da će vas imalo nasekirat. A možda je bilo baš ono što mislite da je. Ono nešto jako veliko. Jako tužno. Jako razočaravajuće što je ostavilo veliki ožiljak na vašem malenom srcu. Što god da je, potrebno je pustiti. Ne zamarati se i ne razbijati glavu jer neće biti bolje. Neće se vratiti. Neće oživjeti. Jer netko to tako želi. Netko je to tako zapisao.  Netko je to tako odredio.

4. Ponekad i kad je kraj, nije kraj

Čim mi je prvi put bilo bolje nakon tri mjeseca i nakon nekoliko razgovora s M. u kombinaciji s laganim lijekovima, bacila sam ih i mislila da je to to – panika je napokon prošla, napokon sam bolje i napokon mi dečko više neće morat govoriti u pola svog monologa da se vratim jer sam očima udubljena u njega i njegova prekrasna usta, a mislima sam u nekoj drugoj galaksiji. Bacila sam ih iako je pisalo da ih je potrebno biti još najmanje pola godine TEK nakon što se počnete osjećati bolje.

Nakon 4 mjeseca – hladan tuš. Vratilo se, polako ali sigurno s duplo gorim simptomima nego prvi put. Ponovno sve ispočetka. Ponovno sve one nesanice, sva trnjenja tijela, svi mogući neopravdani fizički bolovi. Ponovni odlazak u drugu galaksiju, onu neku crnu galaksiju koja mi uvijek govori da se nikad neću izboriti s tim. Da nikad nije kraj.

I stvarno nije. Živim već peti mjesec bez paničnog napada, ali sam samoj sebi zadala da nikad ne povjerujem da će zauvijek proći. Oprezna sam još svaki put kad pijem alkohol. Kad zapalim cigaretu. Kad sam duže od 4 sata vani jer mi u podsvijest dođe da nekad nisam mogla imati koncentraciju sama s nekim ni 4 minute. Onda se pojavi onaj neki grč u želudcu, neki ružni osjećaj. I za koju minutu prođe i u tom ga trenutku zaboravim.

To je onaj predivni dio oporavka. Ne fizičkog nego duhovnog. Kad se u tramvaju vozite duže od pola sata i bezbrižno tipkate na mobitel. Dogovarate kuda ćete danas na kavu. Izađete na krivu stanicu jer vam je koordinacija (pre)slaba strana i bez panike čekate idući tramvaj. Kad bez problema hodate po trgovačkom centru bez hvatanja za neke obližnje rukohvate jer vam se nesnosno (NE!!) vrti u glavi. Kad sve to stavite na jedan papir i vidite svoj napredak, moguće je da ćete se pitati zašto ste to morali preživjeti, ali je ključ da ne razmišljate dugo o tom pitanju.

Doći će opet. Pojavit će se opet grč u želucu. I nemirni otkucaj srca. I mučnina na određenu vijest. Ili tako čisto iz dosade. Kao rezultat tvojih misli. Ali će i brže proći. Nećeš joj više pridavati toliku pažnju i panika će se naljutiti što više niste najbolje prijateljice. Brže nego što misliš.

Kad bi mi netko rekao da mu nabrojim sve što sam naučila tijekom tih paničnih napada, mogla bih napisati nekoliko eseja. Ma kakvih eseja – knjiga, no ono što sam odlučila je sažeti sve to u četiri stvari, a o knjizi ću razmišljati neki drugi put.

1. Neobjašnjivo je koliko glava može proizvesti izmišljenih simptoma

Polovicu prošlog ljeta sam radila u Zagrebu. Stalno bih tijekom dana osjetila mravinjanja u nogama, po leđima, po licu i u rukama.

Uh, ako je po rukama, posebice u lijevoj, možda je to prvi znak moždanog udara. A možda mi i srce stane. Možda je srčani, mora da je to. Otiđi malo u wc, diši što dublje da što prije ovo odvratno stanje, odnosno sranje uma prođe.

Kad bih došla doma, ne bih mogla dočekati kad će se dečko vratit s posla i kad će napokon biti tu. Prvo zato što ga prevolim i obožavam kad mi je u blizini makar krepan spavao kraj mene. Druga stvar je ta što imam nekoga tko će me odvest na bolnicu čim se srušim jer mi se nepodnošljivo vrti. Hvatam se za kuhinjske elemente pri odlasku u drugu prostoriju kao ono kad se nekad naglo ustanete pa se uhvatite za nešto jer vam se na par sekundi zavrti. Ne moram vam ni pričati koliko puta sam osjetila da mi puls radi kao da vozim moto utrke, a gle čuda – I'm still alive.

2. Većinom nitko ne primjećuje da proživljavate panični napad dok im to sami ne kažete

Da imam 10 pari ruku i nogu ne bih mogla nabrojati koliko me puta bilo, što sramota, što strah otići do obližnjeg Konzuma. Razlog zašto je taj što sam mislila da i svako ono drvo kraj kojeg prođem zamijeti moj strah, moju paniku, osjeti svaku moju kapljicu znoja ispod majice i svaki moj ubrzani otkucaj srca.

Često sam se znala hvatat za police ako bi bio veliki red na blagajnama, eto da slučajno ne padnem u nesvijest. Vjerujem da je možda 1% svih tih ljudi skužilo da možda sa mnom tad nešto nije bilo u redu, ali ne davajući mi nikakvu osobnu dijagnozu, možda sam samo malo umorna.

Prijateljice s faksa nisu skužile što me pati dok im sama nisam rekla, a upravo je razlog što sam im rekla taj što sam mislila da će mislit da nisam normalna s obzirom na moje ponašanje.

Ali tvoje ponašanje je skroz normalno. Da nam nisi rekla, ne bismo sigurno još dugo primijetile da kroz tako nešto prolaziš. Uvijek si nasmijana i vedra, bez ikakvih naznaka o nekoj panici.

I zaista bi tako. U to sam se i sama uvjerila upravo nakon prve kolumne o paničnim napadima kada su mi se javili ljudi koje svakodnevno viđam, ljudi koji su na zavidnim pozicijama u društvu, ljudi koje sam nekad prije svakodnevno promatrala kao definiciju svakodnevne sreće i uživanja u životu. Svi ti ljudi javili su se i pitali tko mi je pomogao, kako sam samoj sebi pomogla i kako sam si definirala i prihvatila to stanje. Tek mi je tad palo na pamet da sam prije koji dan sjedila u blizini te osobe i nisam primijetila ni jednu naznake panike, a bila je prisutna.

3. Zadubljivanje u vlastite misli u ovom slučaju je problem

Postoji nekoliko rečenica koje ću vjerojatno još dugo pamtiti, rečenice ispisane u knjizi Marka Williamsa i Dannyja Penmana Meditacije usmjerene svjesnosti:

(…) Još samo jedan napor, još samo jednom da razmislim… No istraživanja govore suprotno: zadubljivanje u misli smanjuje sposobnost rješavanja problema, a posve je neprikladno za suočavanje s emocionalnim poteškoćama.

Osjećate li se lakše kad vam netko kaže da ne izmišljate i ne budete depresivni jer nikakav razlog za to nemate i šta imate crno razmišljat kad postoji na tisuće djece na onkologiji koji nisu ništa Bogu skrivili, a svejedno su bolesni? Naravno da ne. Jer vi ne želite razmišljati negativno. Vi ne želite mislit da ćete uskoro umrijeti. Vi ne želite po cijele dane sjedit u kući jer se bojite da će vam se vani nešto dogoditi. Svjesni ste koliko je bolesnih ljudi oko vas. I ne želite umanjivati ozbiljnost njihove bolesti. Ništa od toga vi ne želite, ali je ono što ste si prethodno iscenirali u glavi već negdje duboko zapamćeno i kida vas polako – komadić po komadić. I svako nastavno razmišljanje o prethodnoj misli vas vuče sve dublje i dublje. I sve crnje i crnje.

Nekad jednostavno ne postoji neko logično objašnjenje. Moguće je da je taj slap emocija pokrenula neka stvar za koju možda nikada ne biste pomislili da će vas imalo nasekirat. A možda je bilo baš ono što mislite da je. Ono nešto jako veliko. Jako tužno. Jako razočaravajuće što je ostavilo veliki ožiljak na vašem malenom srcu. Što god da je, potrebno je pustiti. Ne zamarati se i ne razbijati glavu jer neće biti bolje. Neće se vratiti. Neće oživjeti. Jer netko to tako želi. Netko je to tako zapisao.  Netko je to tako odredio.

4. Ponekad i kad je kraj, nije kraj

Čim mi je prvi put bilo bolje nakon tri mjeseca i nakon nekoliko razgovora s M. u kombinaciji s laganim lijekovima, bacila sam ih i mislila da je to to – panika je napokon prošla, napokon sam bolje i napokon mi dečko više neće morat govoriti u pola svog monologa da se vratim jer sam očima udubljena u njega i njegova prekrasna usta, a mislima sam u nekoj drugoj galaksiji. Bacila sam ih iako je pisalo da ih je potrebno biti još najmanje pola godine TEK nakon što se počnete osjećati bolje.

Nakon 4 mjeseca – hladan tuš. Vratilo se, polako ali sigurno s duplo gorim simptomima nego prvi put. Ponovno sve ispočetka. Ponovno sve one nesanice, sva trnjenja tijela, svi mogući neopravdani fizički bolovi. Ponovni odlazak u drugu galaksiju, onu neku crnu galaksiju koja mi uvijek govori da se nikad neću izboriti s tim. Da nikad nije kraj.

I stvarno nije. Živim već peti mjesec bez paničnog napada, ali sam samoj sebi zadala da nikad ne povjerujem da će zauvijek proći. Oprezna sam još svaki put kad pijem alkohol. Kad zapalim cigaretu. Kad sam duže od 4 sata vani jer mi u podsvijest dođe da nekad nisam mogla imati koncentraciju sama s nekim ni 4 minute. Onda se pojavi onaj neki grč u želudcu, neki ružni osjećaj. I za koju minutu prođe i u tom ga trenutku zaboravim.

To je onaj predivni dio oporavka. Ne fizičkog nego duhovnog. Kad se u tramvaju vozite duže od pola sata i bezbrižno tipkate na mobitel. Dogovarate kuda ćete danas na kavu. Izađete na krivu stanicu jer vam je koordinacija (pre)slaba strana i bez panike čekate idući tramvaj. Kad bez problema hodate po trgovačkom centru bez hvatanja za neke obližnje rukohvate jer vam se nesnosno (NE!!) vrti u glavi. Kad sve to stavite na jedan papir i vidite svoj napredak, moguće je da ćete se pitati zašto ste to morali preživjeti, ali je ključ da ne razmišljate dugo o tom pitanju.

Doći će opet. Pojavit će se opet grč u želucu. I nemirni otkucaj srca. I mučnina na određenu vijest. Ili tako čisto iz dosade. Kao rezultat tvojih misli. Ali će i brže proći. Nećeš joj više pridavati toliku pažnju i panika će se naljutiti što više niste najbolje prijateljice. Brže nego što misliš.

Svako stanje je zaista prolazno, ali postoje trenuci kada se to ne čini tako. Upravo tada ključno je imati nekoga tko također vjeruje u tu činjenicu, ali i nekoga tko će ti reći razlog zašto ti se to događa. Dok još nisam znala da panični napadi uopće postoje, tražila sam more izgovora zbog kojih mi se to događa. Zima mi je bila „najdraža“ jer se tad malo-malo dalo pročitati kako hara postblagdanska depresija i da kako su dani kraći i sve je vani uglavnom sivo i tmurno, ljudi su depresivniji.

To mi je išlo u prilog jer tada nisam bila jedina, a simptomi su bili na Google-u što znači da nisam drugačija od ostalih, dobro je. Kad bi mi srce znalo jako udarati, znala bih pogledati na menstrualnu aplikaciju koja mi je govorila da menga dolazi za nekoliko dana. Sigurno je onda do toga – nema šta drugo biti.

U trenucima kad se nervoza u prostoriji u kojoj se nalazim mogla rezati nožem samo zbog moje unutarnje tjeskobe, sjetila bih se da taman ovuliram pa to što mi je malo vruće, pa malo hladno i što često mijenjam raspoloženja ima veze isključivo s tim. I bude mi lakše. Ponekad mi se u trgovinama gdje je puno ljudi znalo zavrtjeti u glavi, odnosno, znala sam umisliti da mi se vrti u glavi i tada bi uslijedio cijeli niz crnih misli počevši od brojanja koliko je hitna udaljena pa sve do toga da ću past u nesvijest između nekih polica gdje me neće naći do kraja radnog vremena. Objasnila bih si to tim da je vani debeli minus, a unutra je toplo pa mi zato nije baš najbistrije u glavi i sve će biti bolje kad malo zatopli. Bila je tu i moja štitnjača koja inače radi usporeno pa kad bih bila usporena, bezvoljna i zimogrozna, to bih pripisala njoj. Mogla bih o ovakvim situacijama pisati do prekosutra. Zavaravala sam se dosta vremena da se ne radi o paničnim napadima, nego o klasičnim stanjima koji su vezani za trenutnu situaciju. Vjerujem da je ponekad to bilo i opravdano, ali sam sada svjesna zašto sam tražila sve te razloge i čemu su oni služili – zavaravanju same sebe.

Problem je, nadalje, kad očekujemo da će to stanje, usudila bih se reći – sranje, prestat’ preko noći. Neće! Nije došlo odjednom, neće ni proći odjednom. Mama je često znala reći da čvrsto vjeruje kako će to vremenom sve otići isto kako je i došlo, a tko sam ja da proturječim svojoj mami? Zaista je tako. Nakon godinu i pol dana nije prošlo, ali je izblijedilo ne mogu vam opisati koliko naspram tih groznih početaka. Dođe i vrati se, proganja te i pokuša te ponovno slomiti, ali svakim novim napadom postaneš jači i naučiš se suprotstaviti mu se i sve bolje ga prevladati. Bivša razrednica je jednom prilikom rekla „kad prođeš kroz to i potpuno se izboriš s tim, bit ćeš jača od svih stupova na ovoj zemlji“. Vjerujem i u to. Žao mi je što sam vjerovala da će mi neke xy osobe pomoći svojim „tretmanima“ i da će mi jedan odlazak kod njih pomoći u prevladavanju svih mojih (ne)realnih strahova i problema. Javilo mi se jako puno ljudi koji su pokušali razgovarati sa svojim najbližima, ali oni to ne žele slušati.

Ne krivim ljude koji taj dio ne razumiju jer ga nisu proživjeli. Nadam se da ni neće.

Meni da je netko prije 2 i pol godine ispričao tako nešto, vjerojatno bih ga i sama čudnije gledala i pitanje je koliko bih mu povjerovala što se tiče toga, ali sam sigurna da nikome ne bih rekla da ne vjerujem u to i da je lud.

Ljudi, slušajte se međusobno, možda svaku večer kraj vas spava vaš suprug ili supruga, cura ili dečko koji će se isplakati, ali tek kad vi zaspete jer vi ne vjerujete da postoji neki problem ako on nije fizički vidljiv. Možda dok vi na jednoj strani čitate sportske vijesti, vaša žena traži adekvatnu osobu kojoj će otići na razgovor jer s vama ne može razgovarati o tome. Nemojte misliti da ako se vama nešto nije dogodilo, da je nemoguće da se dogodi nekom vašem bliskom. Takve stvari ne postoje isključivo na filmovima jer, zapamtite, često su filmovi inspirirani stvarnim događajima.

EKG mi je bio savršen, nalazi krvi uredni, rtg srca i pluća uredan. Poslali su me kući s naznakom da provjerim hormone štitnjače jer se za to jedino doktor mogao uhvatiti kad sam mu recitirala dosadašnju anamnezu dok me napola slušao, a napola gledao sestru koja se našetavala vamo – tamo.

Izvadim krv za provjeru hormona štitnjače koji su bili dosta loši i koji su mogli biti razlog mojih problema. Počnem piti terapiju, ali se ne poboljšava stanje. I dalje me presijecalo u prsima, što automatski u meni izaziva strah, mučninu, tahikardije i osjećaj da ću umrijeti. Kasnije se ispostavilo da sam imala inicijalnu radikularnu leziju, odnosno oštećenje tog prsnog živca koji se reflektira s lijeve strane prsa i on izaziva probadanja. Kad vam se između svega još pojavi vaš prijatelj Google, između moždanog i srčanog udara, aritmije, začepljenja krvnih žila dođeš nekako i do drugačije boje nokta koja također govori da imaš tumor i da nema više smisla živjeti jer si uskoro gotov.

Onda se sjetiš kako ti je već netko u obitelji umro od tumora, a netko od srca, a prije godinu dana ti je umro rođak koji je star kao ti, a otišao je sa samo 18 godina i pitaš se zašto i što ti još radiš tu ako je oličenje dobrote otišlo na neki bolji svijet?! Tek nakon nekoliko mjeseci saznala sam da postoji nešto što se zove napad panike.

I dalje me presijecalo u prsima, što automatski u meni izaziva strah, mučninu, tahikardije i osjećaj da ću umrijeti. Kasnije se ispostavilo da sam imala inicijalnu radikularnu leziju, odnosno oštećenje tog prsnog živca koji se reflektira s lijeve strane prsa i on izaziva probadanja.

Moji posjeti hitnoj su se zaredali još nekoliko puta i svaki put bi me poslali doma nakon što bih popila diapazem koji bi valjda trebao riješiti sve moje probleme. Krenulo je tako dan po dan – iznenadno lupanje srca, neobjašnjiv osjećaj gušenja u vratu, neobjašnjive glavobolje, strah od egzistencije, smrti i koječega. Kad se kreneš preispitivati zašto uopće razmišljaš o tome, ne skužiš da si napravio još jedan korak dublje i da krećeš razmišljati dalje, i dalje i dalje. Krećeš tražiti uzrok svojih problema iako ga vjerojatno nikad nećeš naći jer uzrok može biti svašta.

Počneš biti najveći vjernik ikad, moliš se Bogu nekoliko puta dnevno u nadi da će ti valjda samo izbrisati taj ružni dio u glavi i nastavit ćeš dalje kao da ništa nije bilo. Okreneš se prije/nakon toga nekim alternativnim metodama – yogi i vježbama disanja i opuštanja. Shvatiš da je to prestatično pa ideš na kardio treninge ne bi li skrenuo misli s ružnih stvari. Radiš sve samo da nisi doma. Najgore je što ne bježiš od doma, nego bježiš od sebe. Hoće li se uistinu stvari riješiti ako si toliko okupiraš dan da ne razmišljaš?

Onda se sjetiš kako ti je već netko u obitelji umro od tumora, a netko od srca, a prije godinu dana ti je umro rođak koji je star kao ti, a otišao je sa samo 18 godina i pitaš se zašto i što ti još radiš tu ako je oličenje dobrote otišlo na neki bolji svijet?! Tek nakon nekoliko mjeseci saznala sam da postoji nešto što se zove napad panike.

Crne misli su me opsjedale i samo se nizale jedna na drugu iako nema nikakvog razloga. Imam prekrasnu mamu, prekrasnog očuha i, evo službeno priznanje, prekrasnog brata. Imam prekrasnog dečka koji mi je, kad sam mu ispričala sve svoje strahove, rekao da je imao i on tu fazu života i da ju svi mi moramo proći. Nadam se da ćete svi jednom naći dečka kao što ja imam. Iako je u sedam sati ujutro već trebao biti na poslu, znao je ustati sa mnom u tri ujutro i šetati po prehladnim ulicama Osijeka kako bi se napad stabilizirao.

Sve je u odličnom stanju, pa te onda krene i to gristi i osjećaš se nezahvalno jer su ti zaista svi sve pružili a ti si depresivan. Odjednom plačeš i jer psa nisi prošetala tri dana nego se igra u dvorištu jer nisi uopće razmišljala o tom prelijepom klupku dlaka jer ti ništa u glavi nije prelijepo. Muči te i to što si si kupio majicu, premda je bila na sniženju, dok drugi nemaju za kruh. Pitaš se zar je tvoj faks stvarno vrijedan truda i zašto ljudi umiru. Nije ti jasno zašto se događaju teroristički napadi i bojiš se da i ti ne postaneš terorist.

Crne misli su me opsjedale i samo se nizale jedna na drugu iako nema nikakvog razloga. Imam prekrasnu mamu, prekrasnog očuha i, evo službeno priznanje, prekrasnog brata. Imam prekrasnog dečka koji mi je, kad sam mu ispričala sve svoje strahove, rekao da je imao i on tu fazu života i da ju svi mi moramo proći.

Po portalima stalno čitaš o nesrećama i pitaš se što da si se ti u tome našao. Onda shvatiš kako je njihovim obiteljima teško pa plačeš i ti iako nemaš pojma o kome se radi. Nekad ti se malo zamanta jer ti je tlak niži ili mijenjaš relaciju toplo-hladno i odmah pomisliš da će te spucat moždani. Jer si, eto, faking paničar.

Budući da sam prostudirala napade panike u ovih godinu dana koliko sam ih doživljavala i po nekoliko puta dnevno, imajte uvijek na umu da tijekom jednog napada dišete i srce vam radi isto kao i na nekom prosječnom kardio treningu. Kad god si pipate puls i izbrojite abnormalni broj, a znate da ste zdravi, radi se o napadu panike. Ako ste obišli sve moguće doktore, a nalazi su uredni i ako tlak mjerite nekoliko puta dnevno, a uvijek je u redu, znajte da su to napadi panike. Nije zabilježen nijedan smrtni slučaj uzrokovan napadom panike kao što vam ni srce neće stati iako imate osjećaj da će vam iskočiti iz prsa.

Odjednom plačeš i jer psa nisi prošetala tri dana nego se igra u dvorištu jer nisi uopće razmišljala o tom prelijepom klupku dlaka jer ti ništa u glavi nije prelijepo. Muči te i to što si si kupio majicu, premda je bila na sniženju, dok drugi nemaju za kruh.

Sam napad panike traje nekoliko minuta, ali je problem kada ga doživiš više puta jer zapravo iščekuješ ponovno taj osjećaj i upadneš u kolotečinu straha i mučnina. Napad panike je najodvratniji osjećaj koji sam dosad doživjela – želiš pobjeći iz vlastite kože, a ne možeš. Svaku večer misliš da tvoje sutra ne postoji i da ti je danas zadnji dan, gušiš se od tog osjećaja, zaspeš u suzama i ujutro se takav budiš, a nema nijednog konkretnog razloga koji možeš navest da te doveo u to stanje. Razmišljaš o tome koliko je mladih ljudi umrlo u posljednje vrijeme.

Odlučuješ da ćeš svako jutro doručkovati nešto zdravo, što više povrća, nećeš pušiti, pit, vježbat ćeš svaki dan. To te drži cijela dva, tri dana, a i tu sam pretjerala. Onda se sjetiš da se svaki dan pojavi neko novo dijete od nekoliko godina koje ima tumor nečega i skupljaju se novci za njegovu operaciju jer nenormalno košta i nema takvih aparata u našoj državi. Shvatiš da to dijete nije ni pilo ni pušilo, zasigurno se nije hranilo u McDonald'su i zadesila ju je ta strašna bolest. Onda se sjetim i svog rođaka koji je bio vjernik kao i cijela njegova obitelj i zaista nema nijednog razloga zašto je trebao otići prije svih nas.

Glava ti puca od takvih misli i nerazumijevanja, pa onda shvatiš – za svakog dođe vrijeme. Očito je svakome od nas zapisano dokad ćemo vršiti svoju misiju na ovom mjestu. On je sada gore, vjerujem da mu je ljepše i vjerujem da ne želi vidjeti ničiju suzu. Isto tako je netko tvoj vjerojatno otišao prije reda, a i ako je imao 90 godina, što se tebe tiče – nije mu još vrijeme. Nemoj mrziti Boga. Nemoj mrziti sebe. Nemoj nikoga mrziti jer nitko od nas nije kriv, za sve dođe vrijeme.

Sam napad panike traje nekoliko minuta, ali je problem kada ga doživiš više puta jer zapravo iščekuješ ponovno taj osjećaj i upadneš u kolotečinu straha i mučnina. Napad panike je najodvratniji osjećaj koji sam dosad doživjela – želiš pobjeći iz vlastite kože, a ne možeš.

Postoji hrpetina studija kako se riješiti napada panike, ali najvažnije je prihvatiti ih i ne izbjegavati ih. More poznatih doživljavalo je redovno napade panike, od popularnog Sheldona do mega dive Adele i Jennifer Lawrence i bezbroj drugih. Anksioznost i depresija zaista uzimaju maha u posljednjih nekoliko godina. Razvija se mnoštvo strahova koje su ljudima bezazleni, a tebi stvaraju mučninu i napade panike. Kad sam shvatila da mamin stric koji ima 130 + kila, znači simpatična gromada od čovjeka, pada u nesvijest svaki put kad vidi krv, zašto se ja ne bih smjela bojati i nekih, po meni, većih stvari?

Imaj na umu i da ljudi često uopće ne primjećuju da proživljavaš napad ako ne dramatiziraš. Meni su problem predstavljali redovi na blagajnama, gužva na faksu, vožnja autom, odlazak u trgovinu, odlazak na kavu, ostajanje sama.

Dođeš i u tu fazu kad si već svjestan da si se s hrpetinu strahova suočio, ali svejedno je tvoj strah od povratka paničnih napada, visoke anksioznosti, plakanja po cijele dane, želje da izađeš što prije iz svoje kože veći od svih tih pozitivnih stvari. Nakon godinu dana riješila sam se napada panike. Zadnji sam imala prije mjesec i pol i odličan je osjećaj. To što nisam imala napad ne znači da sam se riješila svih svojih briga i strahova. Sve je to i dalje prisutno, samo u puno manjoj količini naspram onoga otprije nekoliko mjeseci.

Očito je svakome od nas zapisano dokad ćemo vršiti svoju misiju na ovom mjestu. On je sada gore, vjerujem da mu je ljepše i vjerujem da ne želi vidjeti ničiju suzu. Isto tako je netko tvoj vjerojatno otišao prije reda, a i ako je imao 90 godina, što se tebe tiče – nije mu još vrijeme.

Ako nemaš nekoga s kim bi to mogao podijeliti, a imaš želju svoje osjećaje iznijeti nekome tko je stručan i tko će ti uistinu moći odakle to sve  dolazi i zašto se to baš tebi događa, neka te ne bude sram tražiti adekvatnu osobu za to. Postoje različite kognitivno bihevioralne terapije koje će ti zasigurno pomoći. Nije sramota tražiti pomoć, sramota je misliti da možeš sve sam. Najgore je što za anksioznost i napade panike ne postoji nijedna pretraga koja će to dokazati. Kako onda nekome dokazati da nisi fizički bolestan, ali da si jednostavno  u tamo nekoj fazi?!

Nikako nemoj samo bježati od problema jer što ga duže vučeš, duže ćeš ga i rješavati. Okruži se prijateljima, vježbaj, moli se, trči, skači, pleši, popij nekad nešto malo, zapali cigaretu, radi, volontiraj, izrađuj nešto –  kreni s malim stvarima, aktiviraj se i potraži pomoć. Neće uspjeti iz prve, možda ni iz druge, ali jednom zasigurno hoće. Ne odustaj!