Prema tumačenju 3 znaka mogu da očekuju veliku sreću, novac i napredak.

VRISHA (Bik) 21. april – 21. maj

Nalazite se pod veoma povoljnim uticajima i astrolozi preporučuju da maksimalno iskoristite ovu priliku. Mudro ste koristili sve puteve koji su se pred vama otvarali, pa ćete krajem godine ubrati plodove svog vrijednog rada i zalaganja.

Narednih mjeseci imaćete priliku da zaradite veliki novac, ali pod uslovom da preuzmete inicijativu i da ne čekate signal ili odobrenje od bilo koga. Tajna uspjeha je u vašim rukama, zato nemate razloga da se plašite rizika jer će vam se na kraju sve to isplatiti.

MITHUNA (Blizanci) 22. maj – 21. jun

Period do kraja godine za vas će biti jedan od najuspešnijih u životu. Sve probleme ćete lako rešavati i odolijevati izazovima zahvaljujući svom brzom i okretnom umu. Pred vama je period promjene posla i prihvatite ga sa velikim entuzijazmom jer će vam donijeti novčanu satisfakciju.

Povedite računa o svom zdravlju, posebno u jesenjem periodu, jer su vam pluća osjetljiva pa se čuvajte prehlada koje mogu da se zakomplikuju. I na polju ljubavi vas čekaju lijepi trenuci i pravo je vreme da ozvaničite svoju vezu, a vjenčanje zakažite za period druge polovine oktobra.

SIMHA (Lav) 23. jul – 21. avgust

Vama je uspjeh zapisan u zvijezdama i na vama je samo da taj put pratite. Prethodnih mjeseci imali ste više prilika da zaradite novac, a do kraja godine te šanse vam se udvostručuju. Nemojte da se šepurite i uživate na lovorikama, još nije vrijeme za opuštanje. Sad je vrijeme za akciju i realizaciju svih onih planova koje odavno imate.

Savjet je da ne žurite sa donošenjem odluka već da dobro razmislite o svakom koraku jer vas brzopletost može zaustaviti na putu uspjeha i napretka. Budite mudri i nemate razloga za bilo kakvu brigu, piše Luftika.

Napredak tehnologije omogućio je veću dostupnost informacija, ali ujedno i učinio nastavu manje kvalitetnom. To je mišljenje jednih, ali drugi će reći kako je čitava poenta zapravo u tome da je tehnologija napredovala toliko da je zamijenila žive predavače. Budućnost učenja je možda u robotima koji će dijeliti ajpede na kojima imate sve, a ne treba vam ništa. Hoće li to, međutim, zamijeniti živu riječ, ikad?

Razgovarala sam sa Slavicom Glamočak, učiteljicom koja je počela raditi 1965. godine. Ona je istaknula:

“Smatram da nema loših učenika, samo loših nastavnika. Dobar učitelj je onaj koji nije ni prestrog ni preblag. On mora imati željeznu ruku u somotnoj rukavici. Učenik treba osjetiti prvenstveno da je voljen i poštovan, da bi sa zadovoljstvom radio gradivo. Učitelj ne treba da bude puki narator, nego zanimljivi animator, koji će svaki čas osmisliti da bude zanimljiv. A da se u njemu prepliću teorija i praksa.”

U njenih četrdeset godina staža, ispred nje su se smjenjivali učenici različitog materijalnog i intelektualnog stanja. Nastojala je da ih izjednači i da se svi osjećaju podjednako voljeni i podjednako pametni.

Ništa tako ne potiče napredak, kao pohvala. Kad zamislim sve moje učenike, oni ne mogu stati u jedan voz sa pedeset vagona. To je čitava armija mladih ljudi, koji mene pamte i koje ja pamtim. Zadovoljstvo mi je kada čujem da su izrasli u doktore, pilote, naučne radnike ili uspješne zanatlije. U svakom slučaju u vrijedne ljude.

Ako Slavicu pitate kakav je dobar učitelj, to je prema njenim riječima ona osoba koja dan počinje rečenicom: “Dobro jutro dragi đaci, volim vas”. A završava sa: “Doviđenja. Volim vas puno”.

Radovalo me kada nauče gradivo, ali prije toga sam ,od lica do lica, pokušavala da razaznam njihove emocije. O tome smo prvo razgovarali. Učitelj zamjenjuje mnogo osoba u dječijem životu, ali ne može nijedan robot zamijeniti učitelja.

Izdvojila je neke svijetle primjere, koje će pamtiti. Jedan od njih je romska porodica koja se doselila u selo u kojem je radila, u kuću bez vrata i prozora, da prezime. Zamolila je majku da sprema Muhameda u školu.

Taj devetogodišnji dječak je za tri mjeseca naučio gradivo prvog i drugog razreda. Zamolila je direktora da mu da potvrdu sa pečatom da je završio četiri razreda osnovne škole, jer se s tim papirom on mogao negdje zaposliti.

Drugi primjer je dječak koji je uvijek bio najslabiji, namrgođen i tužan. Nisu pomagale ni kazne ni ocjene. Radio je sporo i smrknuto. Tražila je ključ za tu bravu. Jednog dana mu je rekla:

Sretene, dođi na moju stolicu, ti si danas najbolji. Dajte mu djeco aplauz.

Ona je sjela na njegovo mjesto. Začuđeno je pitao šta će sada raditi. Rekla mu je da bude malo on učitelj i ispituje djecu. Tog dana se vratio srećan kući i rekao roditeljima da jedva čeka da svane novi dan kako bi se vratio u školu.

“Rekla mi je da sam najbolji, a bogami nisam”, rekao je roditeljima u čudu.

Neminovno se nametnulo pitanje: “Šta je najveća motivacija učenicima za rad?” Ona je odgovorila: “Pohvala i poštovanje uz kreativnost”.

Isto pitanje je bilo uvod u drugi dio razgovora, sa mlađom učiteljicom, Slavicom Petrović, koja radi deset godina. Njen odgovor je bio:

“Svako vrijeme nosi svoje prednosti i mane sa sobom. Ovo doba je olakšalo izvođenje nastave, informatički opismenilo učenike, a nastavnicima i učiteljima olakšalo posao. Naravno da je to dovelo i do nekih nedostataka, kao što su učenička nezainteresovanost za materiju i nedovoljno posvećivanje temama. No, moramo priznati da djeca sada znaju više od nas. Pri tome mislim na oblast računara i tehnologije, jer su rođeni u vrijeme tehnološkog razvoja.”

U svom pristupu izvođenju nastave ona pokušava spojiti tehnologiju i knjige. Najveći izazov joj budu časovi lektire, s obzirom na to da sažetke svi već odavno mogu pročitati na internetu. Međutim, može se još uvijek procijeniti ko je pročitao, a ko ne.

“Nastojim dobiti od njih što više mišljenja, potaknuti ih na razgovor i objasniti važnost lektire u životu. Razgovaramo o konkretnim primjerima u životu i povlačimo paralelu između toga i radnje u knjizi. Onda se zainteresuju i požele pročitati, kako bi vidjeli šta se stvarno desilo likovima”.

Veliki je izazov zainteresovati učenike. Sjećam se sebe u klupama osnovne škole, a zatim i srednje. Prve dvije klupe su uvijek bile rezervisane za one koji će slušati pomno, bez obzira na način izvođenja. Međutim, izazov je bio zainteresovati djecu iz zadnje klupe.  Lekcije onda i lekcije sada. Prenose se na različite načine, sa istim ciljem. Pristup učenika i nastavnika ostaje individualan, ali posmatrajući generalno sliku formalnog obrazovanja, ono se sa godinama mijenja. Na žalost, na gore, jer nestručnost kadrova i neobnavljanje školskog plana i programa ostavljaju djecu u fazi u kojoj slušaju ono što ne trebaju znati, prateći nastavu mehanički i reprodukujući lekcije. Naučene, a ne shvaćene.

Mnogi danas pljuju i omalovažavaju obrazovni sistem, izgovarajući onu čuvenu rečenicu “U moje vrijeme…”. Da li je danas obrazovni sistem toliko loš, ili smo mi samo prekritični svjedoci promjena? Pitaćemo neke nove generacije kad budu u našim godinama, tačnije vidjeti šta je od njih napravio ovakav sistem.

“Zvanje ,,najboljeg mladog naučnika na svetu“ je velika čast i veoma mi godi, ali prestižna nagrada Svetske organizacije za zaštitu intelektualne svojine (koju mi dodeljuje naš Zavod za zaštitu za intelektualne svojine) odnosi se na ovo jedno, ozbiljno i obimno istraživanje koje sam sproveo – Prečišćavanje vode zagađene fenolom procesom hidrodinamičke kavitacije, ali lično smatram da to nije dovoljno da bih bio najbolji na svetu”, skromno počinje Đorđe.

Nada se da ću u životu tek postati naučnik, jer se sada, kako dodaje samo bavi onim što voli i srećan je što nailazi na podršku različitih osoba. Ova nagrada je uslijedila nakon brojnih domaćih (regionalnih i republičkih) nagrada koje je osvajao tokom prethodne dvije godine, ali prije svega zahvaljujući zlatnoj medalji iz oblasti zaštite životne sredine na 23. svetskoj olimpijadi mladih naučnika.

Kada se javio interes za nauku i kako su izgledali tvoji počeci u nauci?
Naukom sam počeo da se bavim u sedmom razredu osnovne škole, u okviru Regionalnog centra za talente Beograd 2. Tokom sedmog i osmog razreda radio sam dva istraživanja vezana za istoriju sa kojima sa osvojio prve nagrade na republičkim smotrama. Kao i svaki početak, ni ovaj nije bio lak, ali mi je posebno drago što sam se u tom periodu bavio ovom društvenom naukom koju i dalje mnogo volim, jer sam se tada upoznao sa istraživačkim procesom.

U gimnaziji sam se posvetio oblasti koju takođe mnogo volim, a to je zaštita životne sredine. Uz veliku i nesebičnu pomoć mentora prof. dr Borivoja Adnađevića sam uspeo da izvedem ovo istraživanje vezano za prečišćavanje vode. Naravno, značajnu ulogu u upoznavanju sa istraživačkim procesom imao je i moj rad u Istraživačkoj stanici Petnica na programu hidrohemije.

Prečišćavanje voda zagađenih fenolom, bio je fokus tvog rada. Kako gledaš na ekološku situaciju, ali i svijest stanovništva i u čemu pronalaziš rješenje?
Fenol se godišnje proizvede u velikim količinama, a smrtonosan je po čoveka pri veoma niskim koncentracijama. Zbog ozbiljnosti ovog problema u prečišćavanju vode od fenola koriste se brojne metode, ali one imaju različite nedostatke, kao što su visoka cena, loša efikasnost i neselektivno prečišćavanje. Ispitujući uticaj različitih parametara na ovaj proces, ispostavilo se da je metoda hidrodinamičke kavitacije veoma efikasna metoda u rešavanju ovog globalnog problema.

Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, danas u svetu 1,6 milijardi ljudi koristi vodu za piće koja je zagađena zbog čovekove nemarnosti. Zaštita životne sredine ne počinje od neke multinacionalne kompanije ili države (mada je neophodno da one to podržavaju i podstiču), već od pojedinca koji mora biti svestan da ugrožavajući životnu sredinu šteti pre svega sebi i svojim potomcima, pa tek onda i drugima. Stvarno je važno da se, ukoliko je to moguće, otpad reciklira, da se otpaci odlože na za to predviđeno mesto, da se štedi električna energija i da se pogotovo obraća pažnja na vodu i rezerve vode za piće na Zemlji.

Koliko je odricanja i posvećenosti potrebno za bavljenje naukom?
Ne mislim da sam se zbog bavljenja naučnim i pre svega istraživačkim radom odrekao bilo čega. A pogotovo ne druženja, izlazaka i zabave. Često se misli da osobe zbog većeg uspeha u nekoj oblasti moraju da se odriču mnogo čega i da zbog toga nisu toliko angažovane u drugim segmentima života. S time se nikako ne slažem. Do sada sam učestvovao na brojnim takmičenjima (iz prirodnih i društvenih nauka, iz likovne kulture) i nisam se ni u jednom trenuku odricao bilo čega. S obzirom da sam se bavio onim čime volim, sve te aktivnosti su mi samo ulepšale vreme, a nikako me nisu ograničile ili mi zasmetale. A pogotovo ne bavljenje naukom koje je u ovom periodu pre svega mentorski rad, a ne pravi, samostalni, istraživački proces.

Čija podrška ti je bila potrebna i kakve planove imaš za budućnost?
Da nije bilo osoba koje su mi pomogle i koje su me uputile na ovo istraživanje, mislim da ne bi bilo nijedne nagrade koju sam do sada osvojio, i veoma sam zahvalan na nesebičnoj pomoći koju sam dobio. Želim da izrazim veliku zahvalnost svom mentoru, profesoru dr Borivoju Adnađeviću sa Fakulteta za fizičku hemiju Univerziteta u Beogradu. Njegova posvećenost, zainteresovanost i želja da mi u svakom trenutku pomogne su za mene bili veoma važni. Takođe, izražavam svoju zahvalnost za pomoć i saradnju zaposlenima u Rudarskom institutu u Beogradu, u Laboratoriji za zaštitu životne sredine, a naročito mr Mihajlu Gigovu i Sandri Petković koji su mi pomogli prilikom rada u laboratoriji.

Za podršku i savete se zahvaljujem svojim gimnazijskim profesorima, Tatjani Đurić, profesorki hemije, i Milanu Gordiću, profesoru fizike, a i čitavom kolektivu Treće beogradske gimnazije i razrednom starešini na podršci i razumevanju onog čime se bavim. Hvala i mom prijatelju, Filipu Boškoviću, studentu molekularne biologije Biološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu na strpljenju da odgovori na sva moja pitanja i stalnoj izuzetnoj podršci. Srećan sam što sam zahvaljujući podršci ovih i drugih osoba uspeo da izvedem samo istraživanje, da se bavim onim za šta iskreno mislim da je preko potrebno i veoma važno – a to je zaštita životne sredine i njeno unapređenje.
Planiram da osnovne studije završim u Beogradu, i one će se odnositi na zaštitu životne sredine, sa aspekta hemije. Nakon završenih osnovnih studija želeo bih da master i doktorske studije upišem negde u inostranstvu. Voleo bih da svojim budućim radom doprinesem zalaganju naših istraživača i profesora, i pomognem im u njihovom i našem naporu da se očuvamo kvalitet i količinu pijaćih voda u Srbiji.

Koliko je nauka „in“ među mladima i imaš li neku poruku mladima zašto bi se njome trebali baviti?
Nauka, kao i bilo koji druga oblast među mladima, biće popularna onoliko koliko nam se nudi. Najvažnije je da se razvija interesovanje za sadržaje koji prevazilaze školu. To se postiže prvo vaspitanjem, zatim posvećenošću nastavnika i profesora, i na kraju samostalnim angažovanjem. A naukom se (kao i muzikom, crtanjem ili sportom) treba baviti jer nam daje osećaj ispunjenosti, a misao da radimo nešto korisno nas čini srećnim. Da bi se konkretno nauka popularizovala, potrebno je medijski ispratiti rad organizacija koje se bave promocijom i uvođenjem mladih u nauku.

Izdvojio bih Regionalni centar za talente Beograd 2 i Istraživačku stanicu Petnica koji rade na popularizaciji i zdravom predstavljnju nauke kod mladih. Ima još ovakvih organizacija, ali se o njima nažalost ne čuje niti često niti dovoljno.
Sve veći porast „odliva mozgova“ navodi mnoge mlade da napuste svoje države. Imaš li ti želju da ostaneš ili odeš i zašto?
Veoma bih voleo da ostanem u Srbiji, i da se nakon master i doktorskih studija vratim. Sigurno ne može biti niti bolje niti lakše ukoliko svi oni koji su obrazovani odu iz zemlje. Želja za lagodnim životom je, čini se, danas važnija od bilo čega drugog. Kada su tokom druge polovine devetnaestog i početkom dvadesetog veka mladi talentovani studenti odlazili na školovanje u inostranstvo (o trošku države), oni bi se nakon studija vraćali u Srbiju. Velika razlika između tadašnjeg vremena i sadašnje situacije je u tome što danas ne postoji sistemsko podržavanja obrazovanih i talentovanih ljudi.

Takođe bih želeo da i ja u budućnosti budem taj koji će pomoći mladim ljudima da se bave onim šta vole. Verujem da će, i kada ja dođem u godine svojih mentora, biti đaka zainteresovanih za nauku i tada će biti najvažnije da budu tu profesori koji će im pomoći.

Gdje sebe vidiš za deset godina i vjeruješ li da pojedinac može doprinijeti poboljšanju života na svijetu?
Za deset godina sebe vidim kao osobu zadovoljnu sobom, baveći se najverovatnije oblašću environmental science. Verujem da ću tada govoriti drugima o važnosti očuvanja i zaštite životne sredine. Jedan pojedinac ne može sam promeniti ništa (ukoliko nije uticajni milijarder), ali verujem da mnogo obrazovanih, pametnih i moralnih osoba svakako mogu učiniti kako našu zemlju, tako i čitav svet boljim mestom za život. Ajzak Asimov je zapisao da je „najtužniji aspekt života danas to što nauka brže sakuplja znanje i ideje nego što društvo sakuplja mudrost“. Baš zbog toga bih voleo da svojim budućim radom doprinesem da se konkretno primene sva znanja i zalaganja istraživača, naučnika i profesora u očuvanju životne sredine.

Kako izgleda tvoj prosječan dan i jesi li uprkos nauci, sklon prosječnim aktivnostima mlade osobe. Internet, računar, društvene mreže. Kako komentarišeš današnji online, ali i offline svijet. Druže li se mladi izvan online sfere?
Moj prosečan dan izgleda isto kao i dan bilo kog drugog srednjoškolca. Jedina je razlika u tome što sam odlučio da svoje slobodno vreme posvetim bavljenju naukom, a da se, na primer, manje bavim internetom i društvenim mrežama. Smatram da je najveći problem danas kod mladih sveprisutno nezadovoljstvo sobom i sopstvenim žvotom. Nedostaje samoinicijative. U onlajn svetu vam se stalno serviraju neke nove vrednosti, novi trendovi koje navodno morate ispratiti da biste bili „in“. U takvom okruženju stradaju svi oni koji su nedovoljno ukorenjeni u svom shvatanju sveta.

Brzina svakodnevice vam ne dozvoljava da se bilo čemu detaljno posvetite, već je potrebno da uvek i u svakom trenutku budete na površini, da imate prividni osećaj da o svemu znate sve, a u stvari – ni o čemu ništa. Ovo nije problem mladih samo u Srbiji, već svuda u svetu. Humanističke i društvene nauke se ograničavaju, predstavljaju kao nauke drugog reda, multidisciplinarnost se predstavlja kao nešto što je poželjno ali danas praktično nemoguće, a sve to direktno stvara prostor za veće i brže napredovanje virtuelne realnosti u svakodnevnom životu. U takvom okruženju, konačno, moguće je mnogo lakše kontrolisati i uticati na čitavo društvo.

Šta je najveća i najbolja životna lekcija koju si naučio i želiš je podijeliti sa drugima?
Ne treba nikada odustati od želja, nadanja, mora se biti uporan i istrajan. Danas se sve može uraditi ukoliko znate gde da tražite, i kome da se obratite. Potrebna je samoinicijativa. Postoje brojne vanškolske aktivnosti – takmičenja, debate, nauka, sport, muzika, ali se svakoj treba posvetiti i izdvojiti određeno vreme na njih. A ako sad nemamo vremena za takve aktivnosti, ne znam kada ćemo imati.