Na maloj sceni „Petar  Kočić“ Narodnog pozorišta RS u petak, 27. januara od 18 časova biće prikazano ostvarenje „Bob Dilan: Nema puta kući“ Martina Skorsezea. A kroz ovo filmsko svjedočanstvo, u razgovoru nakon projekcije, publiku će provesti dramaturg Slaviša Radan.

“U 2016. godini Nobelova nagrada za književnost dodijeljena je američkom pjevaču, kompozitoru, ali prije svega pjesniku, Robertu Alenu Zimermanu, svima poznatijem pod imenom Bob Dilan. U obrazloženju nagrade stoji da je zaslužan za uvođenje novog pjesničkog izraza u američku književnost. To je i direktan povod da januarsko veče Filmoteke posvetimo njemu. Bob Dilan je, našim bi riječnikom rekli, došao niotkud. Rodom iz provincije (Hibing, Minesota) u kojoj su postojala samo dva zanimanja – rudar i poljoprivrednik. Jedan je od malobrojnih koji je ozbiljnim stvaralačkim pristupom uspio ostvariti, većini nedokučivi, ’američki san’“, navodi Radan.

U obrazloženju Nobelove nagrade stoji da je zaslužan za uvođenje novog pjesničkog izraza u američku književnost.

Kako ističe, dvije stvari su bile presudne. Prva, da je imao sreću da je stasao početkom 60-ih, kada su SAD, li i dobar dio ostatka svijeta, bili otvoreni za one malo drugačije, tačnije ljude sa idejom. To potvrđuje i izjava Bobija Njuvirta, slikara i Dilanovog poznanika, koji kaže da u to vrijeme umjetnički uspjeh nije definisala zarada i da je jedino bilo važno imate li šta da kažete ili ne. Druga se ticala samog Dilana. Kao mlad, bio je klasičan oportunist – ako mu je neko pružio šansu, on bi je i iskoristio.

„Film vrlo vjerno oslikava atmosferu u kojoj se ’rađao’ Bob Dilan, kao i 60-te u Velikoj Britaniji i SAD-u, prije svega u Njujorku. Ovaj kratki prikaz filma, čini mi se, najbolje bi bilo zaključiti onovremenim komentarom Dilanove poezije u ’Bilbordu’, trgovinskoj publikaciji: ’Dilanova poezija se rađa iz bolne svijesti o tragediji koja se nalazi u osnovi savremenog ljudskog stanja”, zaključuje Radan.

Kao mlad, bio je klasičan oportunist – ako mu je neko pružio šansu, on bi je i iskoristio.

Dođite, ulaz je besplatan.

Prvo je subota, 3. februar, rezervisana za predstavu „Naši dani“, dok je već 5. februara na programu „Škola za žene“-

Na repertoaru Narodnog pozorišta Republike Srpske 6, 7. i 9. februar rezervisani su za predstave „Hrkači“, „Zlatno doba“ i „Suminjivo lice“.

To publika vidi i cijeni. I ne govorimo samo o kurtoaznim aplauzima i naklonima, već o petnaest izuzetno važnih glumačkih nagrada, a tek gazi tridesete.

Na tom podugačkom spisku, najznačnije joj je priznanje iz Užica, jer su, naglasila je, velika pozorišna imena bila u žiriju i to je veliki festival. A srcu su joj prirasla i oba “Jazavca” sa ovdašnjeg “Teatar festa”.

Našli smo je, gdje drugo, nego na sceni. Sa ostatkom ansambla priprema nove uloge. Na pitanje šta se “krčka” u njenoj glumačkoj kuhinji, odgovorila je u svom stilu:

“U posljednje vrijeme u mojoj glumačkoj kuhinji se često krčka nešto što ja ne jedem, jer šefovi kuhinja uglavnom imaju drugačiji ukus pa ili ja to zaista ne jedem i jelo me zaobiđe ili pojedem, ali dodam dosta svojih začina. Nova sezona donosi nove projekte koji će, nadam se, biti uksni meni i gledaocima i neće biti potrebno mnogo dodatnih začina. Ono što sebi, pored novih predstava u Narodnom pozorištu, želim jeste što više različitih igranja moje monodrame “Lilika” koja je, mislim, veoma važna za današnje vrijeme. Predstoji mi i nastavak rada sa djecom u Gradskom pozorištu “Jazavac”, što donosi zadovoljstvo ali i veliku odgovornost”, otkriva nam Sandra tek djelić  svojih planova.

Uživa, priča, u kvalitetnim predstavama, a to su one koje imaju sve elemente. Veoma je važan tekst koji dobar reditelj pročita na pravi način približi glumcima i onda dolazi dobra predstava.

“Naš posao nije lak i, kad imate sve elemente, može se desiti da predstava ne nađe svoj put do gledalaca, ali glumci su uvijek odgovorni i svu energiju usmjere na najbolji rezultat. Uglavnom rad na nekoj predstavi, ako je dobar, donosi i dobru predstavu. Volim da radim konkretno, jasno, i takve predstave volim. Mislim da svi vole klasični teatar i toga nam možda malo nedostaje. On nikad neće biti dosadan i prazan i mislim da ne treba bježati od tih tekstova i tog pozorišta. Često se desi da neke novotarije nemaju tačnu pozadinu i onda imamo samo praznu konstrukciju, a to je trenutno tend u svijetu i okolini. Mislim da se naše pozorište još drži klasike”, iskrena je.

O njenoj glumi koju publika ocjenjuje kao vrlo karakternu, kaže da, dok ulazi u lik, voli da ga shvati i vidi pravim očima, a onda kreće u detalje.

“Volim transformacije i ne mogu ništa da radim na pola. U toku rada smo svi u svojim ulogama i van proba i na njima. Kad mi je sve jasno nešto unutrašnje mi govori kuda da idem i tako nastaju moje uloge. Ne volim puno okolne priče, nego rad. Mislim da je to talenat, nešto što nam je dato, kada glumac i ne može da objasni kako je dosao do nečega”, objašnjava Sandra.

Kritika je uvijek dobrodošla, kako pozitivna tako i ona malo lošija. Ipak, plaši se, zvučaće prepotentno ako kaže da se sa negativnim mišljenjima nije susrela. Ali, zaista nije.

“Mislim da nije bilo većih promašaja ili ih bar ja nisam čula od drugih. Naš ansambl je veoma dobar, ali mislim i da smo svjesni kad je nešto dobro, a nešto manje dobro. Uloge u životu koje igram su jedna ja. Najvažnije je da su iskrene i sve mi se sviđaju”, priča nam Sandra i dodaje da se kroz desetak godina neće promijeniti ništa jer i tada sebe vidi kao pomalo djetinjastu, ali i dalje dogovrnu glumicu.

Prateći je na društvenim mrežama, mnogi su mogli da vide privatne fotografije iz Italije, a “Lole” su pitale kako je nastala ta  veza.

“Moj odnos sa Italijom je poseban. U jednom trenutku ja sam u toj zemlji vidjela svu njenu ljepotu i pravlačnost i to će vjerovatno tako ostati. Posebna je, puna umjetnosti. Ja volim da putujem i pomislila sam da možda Italija može biti zemlja u kojoj ću živjeti. Puno toga treba da bi se takve stvari desile. Ja sam i bila kratko u Italiji, ali znala sam da neću ostati. Uvijek ću imati posebne osjećaje, voljeti njihov jezik, muziku, gradove i ići kad god mogu”, ispričala nam je.

Neka neobična radost je u Italiji, ističe, i lijepo je povremeno je podstaći.

Dobra vijest sinoć je stigla iz francuskog Tuluza. Tamo je teatar “Garon” bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Razlog je premijerno izvođenje predstave „Časovi u kojima ništa nismo znali jedni o drugima“, zajedničkog projekta Narodnog pozorišta RS i pariškog teatra „Vilet“.

„Premijera u Tuluzu prošla odlično. Francuzi oduševljeni, mi srećni“, bila je prva vijest koju nam je poslala glumica Slađana Zrnić.

Aleksandar Stojković, umjetnički direktor NP RS, kaže da je izvedba komada bila fenomenalna, što je publika burno nagradila.

Dobra vijest sinoć je stigla iz francuskog Tuluza. Tamo je teatar “Garon” bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Razlog je premijerno izvođenje predstave „Časovi u kojima ništa nismo znali jedni o drugima“, zajedničkog projekta Narodnog pozorišta RS i pariškog teatra „Vilet“.

„Naši glumci na bis su se vraćali četiri puta. Poslije predstave smo razgovarali sa ljudima iz publike koji su nas sačekali i glumcima koji su nas gledali. Bili su oduševljeni predstavom i ansamblom. Mislim da smo za njih bili potpuno iznenađenje u pozitivnom smislu. Zanimljivo je i sa kojom su pažnjom gledali predstavu i koliko im je sve bilo jasno i zanimljivo. Shvatili smo da o istoriji naših prostora znaju više nego što smo očekivali“, kazao je Stojković.

Komad Petra Handkea, tačnije drama bez dijaloga u režiji Mladena Materića, zapravo je „uputstvo likovima“, koji u predstavi bez teksta oslikavaju naš svijet, nasljeđe, ono prije nas i ono što danas radimo.

Slavko Milanović, dramaturg predstave, istakao je da na „univerzalnom trgu“ dvadesetak glumaca gradi nekoliko stotina likova u svoj njihovoj punoći, širini i raznorodnosti.

„Naši glumci na bis su se vraćali četiri puta. Poslije predstave smo razgovarali sa ljudima iz publike koji su nas sačekali i glumcima koji su nas gledali. Bili su oduševljeni predstavom i ansamblom”, kazao je Stojković.

Naše glumce probudih jutros rano. Svi raspoloženi i s nestrpljenjem očekuju večerašnju reprizu.

„U Tuluzu smo večeras i sutra, a 8. i 9. novembra u Senartu pored Pariza. Sinoć nas je publika ispratila ovacijama i zaista smo presrećni. ‘Časovi’ su predstava koja govori u slikama o trgu bilo gdje, a lijepo je kada pričamo u slikama o Banjaluci. Francuzi su divni domaćini“, ispričala je Lolama Slađana.

Francusku publiku sa scene je glumom opčinila i Miljka Brđanin. Predivne utiske od sinoć rado je podijelila s nama.

„Prepuna sala. Karte su rasprodane i za sljedeća dva igranja. Uzbuđenja nije manjkalo. Divne reakcije publike i jako dug aplauz poručuju nam da smo bili na nivou i da smo igrali iz srca. Igrati pred drugom publikom i to pred strancima jednu našu priču je veliko zadovoljstvo. Presrećna sam što sam dio ovoga, a sve to dugujemo divnom reditelju i profesoru Mladenu Materiću. Ponosni smo jedni na druge, jer smo zaista pružili najbolje od nas. Teatar ‘Garon’ je divan domaćin. Oni su pravi profesionalci“, kazala nam je Miljka u dahu.

Da ne bude da sami sebe hvalimo, evo i novinskih isječaka.

„Scensko tumačenje veoma otvorenih mogućnosti… Zanimljivo izlistavanje savremene istorije i užurbano smenjivanje decenija uz stalno prisutnu suštinu“, pisala je „Politika“ poslije domaće premijere.

“Divne reakcije publike i jako dug aplauz poručuju nam da smo bili na nivou i da smo igrali iz srca. Igrati pred drugom publikom i to pred strancima jednu našu priču je veliko zadovoljstvo. Presrećna sam što sam dio ovoga, a sve to dugujemo divnom reditelju i profesoru Mladenu Materiću. Ponosni smo jedni na druge, jer smo zaista pružili najbolje od nas”, istakla je Milja Brđanin.

„Izuzetno uspešno obavljen zadatak moćnog ansambla Narodnog pozorišta RS. Predstava koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Slikovno divna, značenjski bogata, glumački gotovo virtuozna. Ova predstava je dragulj na mapi pozorišnih repertoara u Evropi“, napisale su „Večernje novosti“.

Naši teatri osvojili su srca publike, kako ovdje, tako i u svijetu. Pa sjetite se samo gostovanja Gradskog pozorišta „Jazavac“ u teatru „La Mama“ na Brodveju. Pozorišna publika za naše glumce ne štedi aplauze.

Tu su, uskoro u svojoj kući. Dođite da ih gledamo zajedno. Da njihov uspjeh bude umnožen.