Tako je cjelokupan slučaj oko navodnog “spiska” u Osnovnoj školi “Georgi Stojkov Rakovski” opisala majka dvojice dječaka koji idu u ovu školu.

Škola je, bar kako tvrde u njoj, od početka znala da je dječak problematičan. On je dobio i ukor direktora, smanjeno vladanje na loše, pa mu je nakon toga vraćeno na dobro.

Svu krivicu na kraju je škola svalila na roditelje koji su, kako kažu, izazvali paniku, te medije, koji su prenijeli informaciju.

Izvinite, zar stvarno krivicu tražite u drugima, a ne malo i u sebi? Zašto jednostavno ne priznate makar dio odgovornosti za nešto što se desilo?

Zašto, recimo, ne priznate da nemate relevantne stručnjake koji će konstantno raditi sa djecom, ukoliko primijete neki problem? Da vam možda ponekad i resorno ministarstvo “veže ruke” u obavljanju posla?!

Niste se udostojili ni da govorite na konferenciji za medije koju ste sami organizovali. Mogli ste tada da pokušate sve da razjasnite, ali niste. Tim postupkom ste samo produbili nepovjerenje roditelja, ali i dijela javnosti.

Možda je slučaj, kako kažete, predimenzioniran, ali bolno opominju slučajevi u Beogradu i Lukavcu, u kojima je ubijeno devet đaka i domar, a jedan nastavnik ranjen.

Rečenica “Srećom, nije napisan spisak, sve je preduzeto na vrijeme”, koju je izrekla direktorka, s druge strane minimizira opasnost.

Da li je bilo spiska ili ne, nije toliko važno u ovoj priči.

Pošli smo putem bez povratka, putem u kojem svako misli samo na sebe, u kojem svako ima svoj stav od kojeg ni za milimetar ne želi da odstupi.

U takvoj atmosferi je nemoguće doći do kvalitetnog rješenja.

Koga ćemo onda kriviti ako sutra neko dijete, zbog našeg nečinjenja, iz dosade, buntovništva, bijesa ili obijesti počne da precrtava imena sa nekog svog spiska?!

piše: Milan Ilić

Ivana Ljubojević, direktorica OŠ “Georgij Stojkov Rakovski”, potvrdila je za “Nezavisne novine” da su djevojčice iz razreda ovog đaka prijavile da je pomenuti učenik u razgovorima rekao da će napraviti spisak, te da je škola obavijestila nadležne institucije o ovom nemilom događaju.

“Sve je pod kontrolom, policija je razgovarala sa roditeljima djeteta, kao i psihološka služba škole. Srećom nije napisan spisak, sve je poduzeto na vrijeme”, kazala je Ljubojevićeva i dodala da je o ovom događaju informisan i Centar za socijalni rad Banjaluka.

Dodaje da je juče održan Savjet roditelja u ovoj školi gdje su roditeljima prenesena dešavanja.

“Roditelji su zabrinuti, ali osjećaju se sigurnije jer smo mi sve poduzeli što je moguće da ne dođe do tragedija”, kazala je Ljubojevićeva.

Kako nezvanično saznajemo, ovaj đak potiče iz problematične porodice, te je u ranijem periodu sa roditeljima ovog đaka obavljeni razgovori o njegovom ponašanju.

Kako je rekla Ljubojevićeva, nakon tragedija koja se desila u Beogradu, u njihovoj školi je bilo pretećih razgovora među djecom tipa “ja ću to srediti”, te da su u maju imali slučaj da im je rečeno da jedan od učenika u torbi imao oružje.

“Srećom policijski službenik je bio tu i provjerio ruksak djeteta, gdje nije pronašao ništa”, kazala je Ljubojevićeva.

Dodaje da je u posljednje vrijeme veliki problem u školama što djeca zloupotrebljavaju sve i skreću pažnju na sebe.

“Veliki problem je što djeca znaju da nemaju nikakvu odgovornost do 14 godina, već roditelji”, kazala je Ljubojevićeva.

Iz Centra za socijalni rad  Banjaluka kratko su odgovorili da su danas o ovom događaju službenim putem zaprimili prijavu od Policijske stanice Lazarevo u Banjaluci.

“Mi ćemo svakako preduzeti sve mjere koje su u našoj nadležnosti”, kazali su iz Centra za socijalni rad Banjaluka.

Kako nezvanično saznajemo u cijeli slučaj  uključena je i policija, koja, prema našim saznanjima,  nije pronašla  nikakav spisak sa imenima đaka.

Prema njenim riječima ona učenika nije ni poznavala, niti mu predavala, te ju je on bez ikakvog povoda napao i povrijedio.

“Da, ja sam ta nastavnica koju je nepoznati maloljetni učenik, visok, (da sam pomislila da je srednjoškolac),  napao ogromnim kamenom od oko 10 -15 cm prečnika, a ne običnim  kamenčićem, i to je uradio sa udaljenosti od oko metar, metar i po, i udario me u glavu, ne razmišljajući da je napao na nečiji život. Rečeno mi je da je imao pune džepove kamenja, kao i to da su nađene  odbačene makaze u blizini.

Cijeli događaj je snimila i školska kamera. Ja sam ta koja ga nikad u životu, ni u školi nije vidjela, niti mu predavala, niti se srela sa njim jer smo suprotne smjene. Ja sam ta koju je pomenuti maloljetnik napao bez ikakvog motiva, onako mučki, neočekivano, direktno u lice, ne razmišljajući da može da ubije osobu koja je samo htjela da profesionalno odradi taj poslednji čas, prisustvuje Nastavničkom vijeću i požuri kući da se čuje sa svojim djetetom…”, napisala na svom Fejsbuku Danijela Lazić.

Dodala je da se svako mogao zadesiti kao i ona na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i čiji je život bio ugrožen.

“Ja sam ta koja je mogla biti bilo ko, ko se zatekao u školi, možda i neko dijete koje bi se našlo kao i ja u pogrešno  vrijeme, na pogrešnom mjestu. Kažu mi, možda je tako  spriječen  dalji planirani napad na bilo koga u školi… Ja sam ta čiji je život bio ugrožen ovim napadom.  Možda sam samo imala sreće što sam živa, što možda ne bi bilo da me pogodio u slijepoočnicu ili potiljak”, kategorična je ona.

Ističe da joj je nevjerovatno da se krivica svaljuje na prosvetare.

“Žao mi je što  se traže motivi, i krivica svaljuje na prosvetare, a ne vidi prava istina u sunovratu društva i porodice u globalu. Zašto je ovo učinilo to dijete? Zašto je planirao nekome ugroziti ili oduzeti život, pa je  ponio taj ogroman kamen? Ko to zna, možda ni on sam ne zna?!  Razloge i krivca neka traže nadležne institucije, a ne da se traže nagađanja i  mišljenja neukih i neobaviještenih ljudi  po društvenim mrežama”, navodi ova nastavnica.

Lazićka kaže da se ovo moglo desiti svakome, te da se svi trebaju zapitati šta društvo i zajednica mogu da urade kako se ovakve stvari ne bi ponavljale i kako bi se izborili sa nasiljem po školama.

Podsjećamo, učenik sedmog razreda Osnovne škole (OŠ) “Knez Ivo od Semberije” u Bijeljini koji je povrijedio nastavnicu pogodivši je kamenom u glavu nalazi se na posmatranju u Banjaluci, a povrijeđena nastavnica D.L. je u stabilnom stanju, rekao je direktor škole Radenko Savić.

Ne volim da poredim ovo i ono vreme. Sve što se dešava nama i našoj deci, dešava se ovde i sada, u ovom vremenu, u novom okruženju i sa novim pravilima života. Danas više nego ikada pre imamo mogućnost izbora pa samim tim i nejasna pravila o tome kako treba da vaspitavamo decu i našu i svu drugu decu i tu mislim i na nas i na školu, na društvo, ceo sistem.

Ako bih ipak poredila neko naše vreme, kad smo mi bili deca i ovo sada izdvojila bih samo jednu bitnu razliku – nekada su nas se ticala sva deca, nas su vaspitavali svi, a sada smo više skloni da gledamo isključivo i samo u svoje dvorište. Druga deca, ta tuđa i ničija deca nas se ne tiču pa često dižemo ruke od njih.

Biramo da nas se ne tiče sve dok ne dođe direktno do nas

Kada sam bila dete, sećam se dobro da su nas vaspitavali svi. Pokušavali smo i tada da pomeramo granice u skladu sa svojim godinama, ali su granice bile jednake i iste, u kući, školi, na ulici.

Komšije se nisu libile da nas izgrde kad radimo ono što ne treba. Postojala je svest o tome da ćemo jednog dana porasti i da svojim delovanjem utiču na nas koji živimo i živećemo sa njima, njihovom decom, unucima…

Danas nas se sve više ne tiče. Ne zanima nas šta radi neko tamo tuđe dete, neka ga izbace iz škole, neka se bije, tuče, neka gleda farmu i parove, neka psuje, igra igrice, ima telefon već u prvom razredu… sve dok MOJE dete ne dira, ne tiče me se.

A kad moje dete dirne, ili baš previše pređe granice, spremni smo da ga razapnemo – dete koje nas pre toga uopšte nije zanimalo.  Ali i dalje nećemo voditi računa o dobrobiti tog deteta jer je to dete tamo nečije, od nekih drugih roditelja koji su zakazali i koji sad treba da plate, a šta će dalje biti sa tim detetom, ne zanima nas.

Ono što gubimo iz vida je to da to može da bude i naše dete. Da će to dete da poraste i postane ravnopravni građanin, da će možda da radi sa našim detetom, možda će da oženi našu ćerku, možda će da pronađe ispravan put, a možda će da izmakne stolicu nekom drugom ili potegne nož, opljačka banku, postane vođa navijača, bande ili klana. I ne, put kojim će da krene ne zavisi isključivo i samo od roditelja već od svih nas. 

Uostalom, za roditeljstvo se ne dobija diploma, roditelj može da bude svako, a sa našom decom u školu idu i deca bez roditeljskog staranja. I znate šta, to su sve NAŠA deca. 

Ko kreira sudbinu naše dece?

Sve polazi od kuće. Tačno, donekle. U istoj meri netačno! Većim delom vrednosti nosimo iz kuće, ali na nas utiče i okruženje. Čovek se i u zrelim godinama prilagođava sistemu čak i kad želi da mu se opire.

Na primer, kultura organizacije u kojoj radimo utiče i na naše ponašanje. Isto je i u školi. Sigurna sam da ste primetili kako se vaše dete drugačije ponaša u školi i kod kuće, barem u nekoj meri. A mnogo toga i ne vidimo pa ne znamo.

Posebno u pubertetu, vršnjačka grupa preuzima vođstvo u uticaju na decu. Pusti to šta roditelj misli, važno je da osvojim naklonost drugara. Mnogi su moji drugari tako zalutali i otišli putem koji njihovi roditelji sigurno ne bi birali.

Sa mnogo sam se roditelja u svom radu susrela koji su tražili pomoć jer su izgubili uticaj na dete, odjednom ne prepoznaju svoje dete i osećaju se nemoćno u želji da ga vrate na ispravan put. Droga, alkohol, neprimereno ponašanje, krađa, izostanci iz škole, ponavljanje razreda, bilo je svega.

Neki su se vratili na ispravan put, sada su sjajni zreli ljudi, imaju svoje porodice i uzorni su građani ove zemlje. Neki su u zatvoru, a neki nisu među živima. Neki su na ulici, plašimo se da ih sretnemo. I svi imaju potpuno različite roditelje. Oni koji su se izvukli imali su nekoga. To nije uvek bio roditelj.

Nekoga je na put izveo samo jedan nastavnik koji mu je pružio ruku. Neko je imao druga, neko komšiju, a nekome je policajac bio i otac i majka. Sistem i svi mi zajedno utičemo na to u kakve će ljude naša deca izrasti. Sva deca. Jer, sve su to naša deca, naši budući građani, komšije i kolege našoj rođenoj deci.

Gde su nam granice?

Mali Marko krene u školu, tamo zadirkuje drugu decu, učiteljica kaže to su dečija posla. Ne da joj se da pokreće postupak da bi mu smanjila ocenu iz vladanja jer za to je potrebno pokretanje mini suđenja. Pozvaće roditelje, ali oni ne mogu jer rade, a i kažu da on kod kuće nikada nije takav i da to sigurno nije naučio u kući.

Kad dođe kući, na televiziji gleda ljude na najvišim pozicijama kako psuju i svađaju se, da ne ometa tatu dok gleda vesti uzme telefon pa gleda najpopularnije jutjubere koji silne pare zarađuju tako što se svađaju i vređaju, a onda mašu tim parama. Mama nema para da mu kupi najnoviji telefon kakav ima Miloš, a onda Miloš neće da se druži sa njim jer mu je taj telefon zastareo.

U školama može telefon i na času, možeš da radiš šta hoćeš, tata će da pripreti učiteljici ako hoće da te kazni, toaleti se raspadaju jer učenici mogu da raspolažu školskom imovinom kako žele, a računi škola su u blokadi. Nema se para da se ulaže u škole, mora da se podigne još neki spomenik, još par svetlećih fontana i naravno najveća jelka za praznike. Prioritete nemamo.

Do srednje škole Marko će par puta da se potuče, neko će zbog njega da se ispiše iz škole jer škola je nemoćna, direktori imaju neka važna posla, pedagog i psiholog nemaju vremena jer popunjavaju neke papire i idu na seminare o sprečavanju nasilja – u teoriji i na papirima.

Par puta će da se brecne na nekog nastavnika, ništa strašno, dečija posla. Tek kad dospe na društvene mreže i kad se javnost pobuni neko će da reaguje – izbaciće ga iz škole. I tu je i početak i kraj. 

Ili će nastaviti da testira granice jer deca to od nas traže. Traže da im kažemo gde su granice! Znamo li? Gde su granice u medijima, gde su granice u porodičnom nasilju, u vaspitanju, u korupciji, kriminalu? Znamo li?

Ne znamo ni šta su nam prioriteti, a granice smo davno izgubili. Pa kako onda da deci postavimo granice i pokažemo im ispravan put? 

I šta ćemo sad?

To što smo videli snimak na društvenim mrežama je samo delić onoga što se u našim školama dešava. Našim učiteljima i nastavnicima davno su izmaknute stolice. Ako su škole nemoćne, a državu i sistem nemamo, šta dalje?

Hoćemo i dalje ćutati na zapošljavanje nastavnika sa partijskim knjižicama dok oni najbolji odlaze iz prosvete, hoćemo ćutati na nasilje i zloupotrebu medija, hoćemo okretati glavu na sve što nam se dešava… hoćemo i dalje birati da nas se ne tiče? Sve dok ne dobijemo priliku da bacimo koji hejt na društvemim mrežama.

Ili ćemo zahtevati od sistema da radi za sve nas i za svu decu ili ćemo skrštenih ruku gledati decu koja će nastaviti da testiraju naše granice pa dokle stignu… Plašim se da u tišini  biramo ovo drugo. Bojim se da su nam granice toliko propustiljve da ko zna gde će to dovesti i nas i našu decu.>

Nemamo pravo da dižemo ruke od dece!  Tiče nas se. Svih nas.  To su naša deca i zbog njih, Nemamo pravo da žmurimo i ćutimo na sve propuste sistema koji ne radi u interesu svih nas i sve naše dece.  < 

Zato tražimo odgovornost sistema u svim slučajevima nasilja u školama, posebno onim u kojima se ne radi ništa da se problem spreči.

Preuzeto sa: bebac.com

“Ako treba djeca da u strahu idu u školu, to je suludo”, ističe otac u potresnoj ispovijesti za “Nezavisne novine”.

On kaže da je njegovog sina, nakon završene nastave, sinoć dočekalo dvadesetak, navjerovatnije srednjoškolaca, te je napadnut.

“Odvojili su njegove drugare da ne mogu prići da ga odbrane, te njega fizički napali. Njih je bilo bar 20. Okružili su ga. Jedan ga je tukao. Izudaran je po licu, oboren na zemlju, a potom su ga ostavili na miru”, rekao je otac za “Nezavisne novine”.

Ispostavilo se, dodaje, da je pozadina svega ovoga raniji verbalni sukob, te da je to njegovom sinu veče ranije i rečeno – da će biti sačekan ispred škole, ali on to vjerovatno nije ozbiljno doživio. Otac, naime, sumnja da je napače poslao vršnjak njegovog sina, a s kojim je četrnaestogodišnjak imao razmirice.

“Mene je o svemu obavijestila školska direktorica i sinova razrednica. Došao sam tamo, prijavljeno je policiji. Njega smo odveli u UKC RS, da mu se zbrinu rane, da se zašiju. Njemu je rasječeno lice i usna na dva mjesta. Nakon toga smo se javili u Policijsku stanicu da to službeno prijavimo.

Nakon svega, ja se plašim da će on imati stresove ubuduće, da će se plašiti da će ga neko dočekati. Šokirani smo. Sreća da je to prošlo bez obiljnijih fizičkih posljedica, a nadam se da neće biti psihičkih. Ovakve stvari ne bi se smjele ponavljati nikome”, rekao je ogorčeni otac.

Željka Opačić, direktorica Osnovne škole “Ivo Andrić”, kaže da je o svemu odmah upoznata.

“Već smo reagovali. Imali smo i vandrednu sjednicu Nastavničkog vijeća, te su sve kolege upoznate o nemilom događaju. Jutros sam predsjednika Aktiva direktora srednjih škola upoznala o saznanjima našeg đaka da se radi o grupi srednjoškolaca”, rekla je Opačićeva za “Nezavisne novine”.

Dodala je da su preduzeli i niz drugih mjera, te sa roditeljima obavili razgovor, a da su na snazi pojačane mjere i dežurstva nastavnika.

“Dobili smo informaciju da je to bila sačekuša”, rekla je Opačićeva.

Iz Policijske uprave Banjaluka su nam rekli da je ovaj događaj prijavljen nadležnoj policijskoj stanici, koja je preduzela mjere i radnje iz svoje nadležnosti.

“O svemu su obaviješteni dežurni tužilac za maloljetnike Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka i Centar za socijalni rad Banjaluka”, rekli su za “Nezavisne novine” iz Policijske uprave Banjaluka.

Preuzeto sa: nezavisne.com

“Srce mi je puno, hvala svima koji su bili uz mene. I novinarima, i profesorima, kolegama, i drago mi je što je ovaj slučaj ovako završen”, rekla je profesorica Marija Stevanović.

Profesorica Marija Stevanović će biti na bolovanju naredna dva mjeseca, prenosi Telegraf.

Da podsjetimo, na jezivom snimku koji je obišao Srbiju se vide učenici koji maltretiraju svoju profesoricu tako što je jedna učenik stao iza nje, dok je drugi sve to snimao.

Onda je učenik iza profesorice izmakao stolicu profesorici koja je usljed pada doživjela lakše tjelesne povrede.

Snimak su nakon toga poslali njenom sinu koji se nalazio u učionici preko puta.

Preuzeto sa: nezavisne.com

Pojedini slučajevi prijavljeni su tužilaštvu, a zbog počinjenih krivičnih djela pokrenuti su i prekršajni postupci.

“Policijski službenici nadležnim tužilaštvima podnijeli su 14 izvještaja o počinjenim krivičnim djelima, šest izvještaja o preduzetim mjerama i radnjama, u 12 slučajeva je pokrenut prekršajni postupak, dok je u tri slučaja pokrenut postupak unutar škole”, rečeno je za “Nezavisne novine” iz MUP-a Srpske.

U toku nedavno završene školske godine, vršnjačko nasilje počinilo je 57 maloljetnika, od kojih su 51 muškog i šest ženskog pola. Ono što posebno zabrinjava jeste podatak da je broj maloljetnih delinkvenata među osnovcima i srednjoškolcima skoro identičan.

“Među maloljetnim počiniocima, 26 su učenici osnovne i 31 srednje škole”, saopšteno je iz MUP-a Republike Srpske.

Sociolog Vladimir Vasić za “Nezavisne novine” poručuje da je maloljetnička delinkvencija tipična za neuređena društva.

“To je upaljen alarm da u ovom društvu jednostavno nešto nije u redu. Djeca samo time pokazuju da nešto nije dobro u porodici ili socijalnoj sredini. Ovi podaci su u stvarnosti i gori, jer imamo djece koja nikome ne govore da su bila žrtve vršnjačkog nasilja. Kao produkt svega toga, nažalost, imamo česta samoubistva među maloljetnicima ili posezanje za psihoaktivnim supstancama”, ističe Vasić.

On smatra da je sistem vrijednosti urušen i da to direktno utiče na pojavu vršnjačkog nasilja među školarcima.

“Muzika, film, plasiranje drugih stvari, promoviše iskrivljene vrijednosti, prije svih nasilje. Ti neki, uslovno rečeno, loši momci, prikazuju se kao dobri i heroji. Moramo djeci da nađemo alternativu za ulicu, da nađemo alternativu za kockarnicu, za društvene mreže itd. Dijete je samo tu kolateralna šteta čitavog ovog sistema, a najveći teret, pored porodice, nosi škola”, kaže Vasić, koji podsjeća da se upravo iz školskih klupa razvija identitet djece, što se odražava na njihovo odrastanje.

Psiholog Aleksandar Milić u razgovoru za “Nezavisne novine” ističe da su u ovom slučaju zakazali svi, od škole do roditelja.

“I škole su zatajile, one samo evidentiraju, pa pozovu roditelje. Tamo su pedagog, psiholog i nastavnici. A ako je epilog da samo budu kažnjena djeca, onda se pojačava otpor među djecom da se to riješi. Mi imamo pogrešan pristup, uočavamo problem i onda tražimo od roditelja da to riješe, a to u stvari škole treba da riješe. Jer ima i slučajeva psihičkog zlostavljanja u školama”, jasan je Milić.

Navodi da se, u skladu sa uzrastom, širi pogled na svijet i odnos prema drugima. “Kod djece se lako stvara ta socijalna netrpeljivost prema vršnjacima. Očito da nema dovoljno aktivnosti u školama, a pitam – pa gdje bi trebalo da bude, ako ne tamo? Ne možemo djeci samo izricati disciplinske mjere, pa nije to sud”, kategoričan je Milić.

Iz Ministarstva prosvjete i kulture RS poručuju da će u narednom periodu preduzeti dodatne aktivnosti na jačanju vaspitne uloge škole kako bi pojave nasilja smanjili na minimum te ojačali preventivno djelovanje.

Zašto? Šta navede tako malo dijete na taj strašan potez?

BiH! Zemlja u kojoj ne postoje kriterijumi, zakoni, zabrane, društvena odgovornost, poštovanje različitosti, poštovanje drugih i drugačijih, elementarno poštovanje među ljudima… Zemlja u kojoj je vaspitanje djece odavno skrenulo u neku slijepu ulicu. Zemlja koja nema viziju kako bi trebalo da razmišljaju i rade nove generacije.

Zato mnogi roditelji znaju pa već od kolijevke odgajaju ksenofobe, homofobe, nacionaliste, šoviniste…

U parku često čujem “bolje da ga odgajam da tuče druge, nego da on dobija batine”, “nek’ bude šta hoće, samo nek’ ne bude peder”, “moje dijete mora znati da je Srbin, sve ostalo je nebitno”, “u lopovskoj državi najkorisnije je vaspitati i odgojiti lopova”, “poštenje i ljubav se ne mažu na hljeb”.

Pomislim: “A da im odmah okačite redenike i date pušku u ruke pa da krenu redom?”

U parku često čujem “bolje da ga odgajam da tuče druge, nego da on dobija batine”, “nek’ bude šta hoće, samo nek’ ne bude peder”, “moje dijete mora znati da je Srbin, sve ostalo je nebitno”, “u lopovskoj državi najkorisnije je vaspitati i odgojiti lopova”, “poštenje i ljubav se ne mažu na hljeb”.

Pogled mi opet padne na Sachino lijepo lice.

Ima kovrdžavu kosu i nešto tamniju boju kože. Živi u BiH i roditelji su je upisali u redovnu školu. Jer, od drugih se ni po čemu ne razlikuje. Dijete je. Već prvog školskog dana 2011. godine dobila je prvi udarac. Teške verbalne napade svih godina kasnije uprava škole nazivala je “dječjim poslom”.

Koliko djece i u ovom momentu trpi svakodnevna ponižavanja, udarce i podsmijehe, a da se stidi da to naglas kaže? Mnogo! Jer, postoje oni koji su uvijek iznad i koji u tom svom pogledu s vrha imaju podršku roditelja, i oni koje vaspitanje skrati za jezik pa sve ostane na trpljenju.

Tako strada tijelo. Tako strada i čista, nevina duša.

Jer, kome se obratiti kada su sve to “dječja posla”?!  Samo, šta ćemo kasnije kada ta “dječja posla” ostanu teška trauma? Kako ćemo liječiti generacije satrvene djece koja stasavaju u društvu gdje osnovne norme ponašanja ne postoje? Hoće li moje dijete sutra, zbog izrazito plave kose i plavih očiju, biti nečija meta, jer, kako reče komšija, “izgleda kao da je Šveđanin pravio”?

Sjećate li Mahira Rakovca? Dječaka koji je, zbog vršnjačkog nasilja, zapalio školski ruksak i u smrt skočio sa zgrade u kojoj je živio? Sjećate li se borbe njegove majke Alise Mahmutović i sada već pokojnog očuha i uglednog profesora Dubravka Lovrenovića?

Kao i Sachina majka, spremna sam da “one iznad” javno prozovem i da se glasno borim za čistu dušu svog djeteta.

Djeteta! Ne Srbina, Bošnjaka, Hrvata, Roma, Afroamerikanca, Arapina… Već djeteta!

Sve ostalo u toj borbi biće nebitno!