Deca najčešće ne govore direktno o onome što im se dešava, ne zato što problem nije ozbiljan, već zato što ga ne mogu ili ne umeju da ga izraze.

Prepoznavanje nasilja nad detetom predstavlja jedan od složenijih zadataka u okviru porodičnog i profesionalnog rada sa decom, upravo zato što nasilje retko dolazi u vidljivom i  jasnom obliku.

Deca najčešće ne govore direktno o onome što im se dešava, ne zato što problem nije ozbiljan, već zato što ga ne mogu ili ne umeju da ga izraze.

Razlozi za ćutanje su višeslojni i obuhvataju strah od posledica, osećaj stida, unutrašnju krivicu, lojalnost prema osobi koja vrši nasilje ili duboko ukorenjeno uverenje da im niko neće verovati. Upravo zbog toga, ključni zadatak odraslih nije samo da slušaju šta dete govori, već pre svega da nauče da prepoznaju ono što dete pokazuje kroz promene u ponašanju, emocijama i svakodnevnom funkcionisanju.

Osnovni princip u prepoznavanju nasilja jeste praćenje odstupanja od uobičajenog funkcionisanja deteta.

Svako dete ima svoj obrazac ponašanja, način reagovanja i emocionalni izraz, i upravo zato je svaka nagla ili postepena promena potencijalno značajan signal. Te promene se najčešće prvo manifestuju u domenu ponašanja i raspoloženja. Dete koje je ranije bilo otvoreno i društveno može početi da se povlači, izbegava kontakte sa vršnjacima ili članovima porodice, a aktivnosti koje su mu ranije pričinjavale zadovoljstvo gube na značaju. Paralelno sa tim, mogu se javiti izražene promene raspoloženja koje uključuju razdražljivost, nagle emotivne reakcije, plač ili čak izlive besa koji nemaju jasno vidljiv povod. Često se pojavljuje i stanje pojačane anksioznosti, gde dete deluje stalno napeto, uplašeno ili nesigurno, čak i u situacijama koje ranije nisu izazivale takve reakcije.

Zašto deca ćute: strah, sram i pogrešne poruke koje im šaljemo

Jedan od posebno značajnih indikatora jeste promena odnosa deteta prema određenim mestima ili aktivnostima, pre svega prema školi, treningu ili drugom okruženju.

Dete može početi da izbegava odlazak na ta mesta, traži razloge da ostane kod kuće ili razvija takozvane somatske simptome poput glavobolje, mučnine ili bolova u stomaku neposredno pred odlazak. Ovakvi simptomi nisu simulacija, već realna telesna reakcija na psihološki stres, i često ukazuju na pokušaj deteta da izbegne situaciju u kojoj se oseća ugroženo.

Upravo u ovim situacijama važno je razumeti da telo deteta govori onda kada ono samo ne može.

Fizički znaci takođe mogu biti važan signal, iako nisu uvek prisutni. Povrede poput modrica, ogrebotina ili poderane garderobe, kao i nestanak ili oštećenje ličnih stvari, mogu ukazivati na nasilje, naročito ako su objašnjenja deteta nejasna, kontradiktorna ili očigledno neubedljiva.

Deca često umanjuju značaj povreda ili pokušavaju da ih racionalizuju upravo zbog straha ili pritiska, pa je važno posmatrati širi kontekst, a ne samo pojedinačan događaj.

Promene u školskom funkcionisanju predstavljaju još jedan važan segment. Dete koje je ranije imalo stabilan uspeh može početi da postiže slabije rezultate bez jasnog razloga, gubi koncentraciju, deluje odsutno ili izbegava aktivno učešće u nastavi. Ove promene nisu nužno povezane sa akademskim sposobnostima, već često odražavaju unutrašnje opterećenje i emocionalni stres koji dete doživljava.

U svakodnevnom funkcionisanju promene se mogu manifestovati kroz poremećaje u spavanju i ishrani. Nesanica, noćne more, učestalo buđenje ili strah od odlaska na spavanje ukazuju na unutrašnju uznemirenost, dok promene u apetitu mogu ići u pravcu smanjenog ili pojačanog unosa hrane. Kod mlađe dece može doći i do regresije u ponašanju, odnosno vraćanja na obrasce koji su karakteristični za raniji uzrast, što predstavlja pokušaj psihološke zaštite u situaciji preopterećenja.

U savremenom kontekstu, poseban značaj imaju digitalni indikatori nasilja, naročito kada je reč o vršnjačkom i online nasilju.

Dete može postati izrazito oprezno ili tajnovito u vezi sa korišćenjem telefona i interneta, naglo sklanjati ekran ili pokazivati vidnu uznemirenost nakon korišćenja digitalnih uređaja. Promene u načinu korišćenja društvenih mreža, povlačenje iz online komunikacije ili izražen strah od poruka i notifikacija mogu ukazivati na to da se nasilje odvija u digitalnom prostoru, koji često ostaje nevidljiv odraslima.

Emocionalni signali koje dete šalje često su suptilni, ali izuzetno značajni. Izjave koje ukazuju na osećaj bezvrednosti, odbačenosti ili izolovanosti, kao i izražena samokritičnost, mogu biti direktan odraz iskustva nasilja. Ovakvi iskazi ne treba posmatrati kao prolazne faze ili teške reči, već kao potencijalni pokazatelj dubokog unutrašnjeg doživljaja deteta.

Važno je naglasiti da nijedan pojedinačni znak sam po sebi nije dovoljan da se sa sigurnošću zaključi da dete trpi nasilje.

Međutim, kombinacija više različitih indikatora, naročito ako su prisutni u kontinuitetu i ako se njihov intenzitet povećava, predstavlja ozbiljan signal koji zahteva reakciju. Upravo kontinuitet i međusobna povezanost promena predstavljaju ključ u razlikovanju prolaznih razvojnih faza od situacija koje ukazuju na ozbiljan problem.

Kada postoji sumnja na nasilje, način na koji odrasli pristupaju detetu ima presudan značaj.

Prvi korak podrazumeva smirenu i otvorenu komunikaciju, bez pritiska i ispitivanja, u kojoj dete dobija prostor da izrazi ono što oseća. Otvorena pitanja, empatijski pristup i spremnost da se dete sasluša bez prekidanja ili procenjivanja stvaraju osnov za izgradnju poverenja.

Istovremeno, dete mora jasno da oseti poruku sigurnosti i podrške, odnosno da nije samo i da će problem biti rešen zajedno sa odraslima.

Paralelno sa tim, važno je pažljivo prikupljati informacije o okolnostima u kojima se nasilje dešava, bez stvaranja dodatnog pritiska na dete. U situacijama vršnjačkog nasilja, neophodno je uključivanje škole ili druge relevantne ustanove, kroz obraćanje stručnim saradnicima i pokretanje postupaka zaštite deteta.

Dečija igra kao tihi, ali snažan oblik komunikacije – zašto je važno da roditelji nauče da slušaju

U težim slučajevima, naročito kada postoji fizičko ili kontinuirano nasilje, kao i kada postoji ozbiljna psihološka ugroženost, neophodno je uključivanje nadležnih institucija poput centra za socijalni rad i policije, u skladu sa važećim procedurama zaštite deteta.

Psihološka podrška detetu ima ključnu ulogu u procesu oporavka i prevencije dugoročnih posledica. Nasilje ostavlja trag ne samo na nivou trenutnog iskustva, već utiče na razvoj samopouzdanja, identiteta i osećaja sigurnosti. Stručna pomoć omogućava detetu da obradi traumatsko iskustvo, razvije strategije suočavanja i povrati osećaj kontrole nad sopstvenim životom.

Na kraju, važno je razumeti da reagovanje na nasilje nije jednokratan čin, već proces koji zahteva kontinuirano praćenje situacije. Promene se ne dešavaju preko noći, niti se problemi rešavaju trenutno. Potrebno je vreme, strpljenje i doslednost u praćenju kako se dete oseća i kako se situacija razvija u njegovom okruženju.

Prepoznavanje nasilja nad detetom zahteva visoku osetljivost, pažnju i spremnost odraslih da prihvate mogućnost da problem postoji čak i kada nije eksplicitno izrečen.

Pravovremena reakcija ima ključni značaj jer značajno smanjuje rizik od dugoročnih posledica.

Dete koje trpi nasilje ne treba samo zaštitu, već i razumevanje, podršku i osnaživanje, kako bi iz tog iskustva izašlo sa očuvanim osećajem lične vrednosti i sigurnosti.

Detinjarije

Prema riječima Maje Kovačević, savjetnice na “Plavom telefonu”, s druge strane te linije najčešće su bila djeca i mladi uzrasta od 13 do 19 godina.

“To je, inače, kategorija djece i mladih koji nam se obraćaju kako bi razgovarali, odnosno kada im je potrebna pomoć i podrška”, kaže ona za “Nezavisne novine”.

Mentalno zdravlje je, kako navodi, kao i u prethodnim godinama, bilo najčešći razlog obraćanja mladih.

“Najzastupljenije teme su bile strah, anksioznost, depresija, suicid, samopovređivanje. Pored toga, javljali su nam se i zbog nasilja i zlostavljanja, prije svega nasilja u porodici. U toku prethodne godine poslali smo 62 prijave sumnji na nasilje nadležnim institucijama”, navela je ona za “Nezavisne novine”.

Na “Plavom telefonu” trenutno su zaposlena dva psihologa kao savjetnici, a svima su dostupni svakim radnim danom od devet do 17 časova putem besplatnog broja telefona 080 05 03 05.

“Naša statistika pokazuje da svaki mjesec imamo veliki broj propuštenih poziva, u prosjeku između 200 i 300. Takođe, period od 17 do 20-21 je onaj kada se najveći broj poziva i dešava u toku sedmice, kao i subotom. Zbog dostupnosti same linije i da bi djeca imaju gdje da se obrate za pomoć i podršku bilo bi jako značajno kada bi se produžilo radno vrijeme i kada bi djeca i mladi imali više mogućnosti da se obrate za pomoć i podršku”, ističe ona za “Nezavisne novine”.

Poseban značaj “Plavog telefona” vidljiv je i u činjenici da je to jedina savjetodavna linija u BiH na koju se djeca i mladi mogu obratiti bez obzira na poteškoće s kojima se suočavaju.

“Znači, mi smo tu za njih da razgovaramo o problemima i poteškoćama s kojima se oni suočavaju. Tu smo da ih saslušamo, da pružimo podršku i zajedno s njima pokušamo da dođemo do rješenja”, kaže Kovačevićeva.

Sem putem poziva, svi koji imaju problem i potrebu da se jave timu “Plavog telefona” to mogu učiniti i kroz elektronsko savjetovanje, odnosno dopisivanjem putem chata na stranici plavitelefon.ba, e-maila ili društvenih mreža Facebook i Instagram.

Izvor: Nezavisne Novine

Da li je i u kojoj mjeri dostupan abortus u BiH

Abortus na zahtjev je u Bosni i Hercegovini moguće uraditi do 10. sedmice trudnoće, prema entitetskim zakonima o uvjetima i postupku za prekid trudnoće. Nakon tog perioda za ovaj postupak je potrebna saglasnost komisije zdravstvene ustanove. Međutim, istraživanje regulative, dostupnosti i praksi abortusa koje je 2023. godine proveo Sarajevski otvoreni centar pokazuje da je pristup uslugama abortusa ograničen na više načina.

Pomenuto istraživanje govori da je zdravstvena zaštita povezana s abortusom nedosljedna. To se ogleda u više segmenata pristupa ovome pravu:

Regulativa

U Federaciji BiH nije moguće uraditi abortus iznad 20. sedmice trudnoće (medicinski indicirani), dok u Republici Srpskoj jeste, pod uvjetima definiranim zakonom. RS dopušta zdravstvenim radnicima da odbiju pružiti usluge prekida trudnoće ukoliko je to protivno njihovim osobnim shvatanjima, dok u FBiH ta mogućnost ne postoji, a u praksi se široko koristi.

Statistika

Podaci o brojevima, vrstama i metodama obavljenih abortusa u BiH su nepotpuni i nepouzdani za cijeli teritorij BiH. Ne dostavljaju sve zdravstvene ustanove te podatke zavodima/institutima za javno zdravstvo, što im je zakonska obveza, ili ih ne prijavljuju kontinuirano, ili kasne s dostavljanjem podataka, ili se ti podaci neadekvatno pohranjuju. Sami zavodi kao razloge ovako nekonsolidovane situacije navode nedovoljnu edukaciju zaposlenih u zdravstvenim ustanovama, nepoznavanje i nepoštivanje zakonske regulative, kao i kulturološku stigmu.

Zbog ovih praznina nije moguće dubinski analizirati kretanja statistike te porediti pojedine trendove rasta/pada u administrativno-teritorijalnim jedinicama BiH (kantoni, distrikt, entiteti). Takva situacija – nesistematično prikupljanje, razvrstavanje i objavljivanje podataka, ostavlja prostor grupama koje se protive abortusu da manipuliraju statistikama i „plaše“ javnost navodnim ogromnim brojevima abortusa koji konstantno rastu.

Kapaciteti zdravstvenih ustanova i osoblja

Usluge prekida trudnoće nisu dostupne u zdravstvenim ustanovama u svim dijelovima BiH. Na primjer, na području Bosansko-podrinjskog kantona Goražde ne postoji privatna zdravstvena ustanova registrovana za ovu djelatnost, dok javna bolnica obavlja samo spontane pobačaje. U Zapadnohercegovačkom kantonu ne postoji bolnička zdravstvena ustanova, tako da se ne obavljaju abortusi, već se pacijentice upućuju u Sveučilišnu kliničku bolnicu Mostar (Hercegovačko-neretvanski kanton), u kojem ne žele obavljati abortuse na zahtjev. U Kantonu 10 niti jedna zdravstvena ustanova ne pruža usluge abortusa te je stav Ministarstva zdravlja ovog kantona da se radi o „ubistvu živog, nerođenog djeteta“:

Smatramo da pitanje abortusa treba biti riješeno na način da se abortus u potpunosti zabrani u Bosni i Hercegovini. Zdravstvene ustanove koje izvode abortuse zapravo gube svoj smisao da brinu o životu svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti. Naime, život počinje začećem, to se uči u školi, na fakultetima i u pitanju je nesporna činjenica bez obzira što netko želi pregovarati o vremenu početka života. Pobačaj nije medicinsko pitanje nego moralno (duhovno, metafizičko) jer se radi o dijaboličnom činu i u tom području bi trebalo biti riješeno, odnosno pobačaj bi trebao biti zauvijek zabranjen čin. – odgovor Ministarstva rada, zdravstva, socijalne skrbi i prognanih Kantona 10 na istraživanje BIRN BiH

Nadalje, pojedine zdravstvene ustanove nemaju dovoljan broj medicinskog osoblja iz grana ginekologije i anestezije. Na primjer, od sedam zaposlenih anesteziologa u Univerzitetskoj bolnici Foča, samo dva pristaju da učestvuju u postupku prekida trudnoće; u Bolnici „Sveti Apostol Luka“ u Doboju više od polovine ljekara je odbijalo uraditi abortus; Opća bolnica Jajce ima samo jednog anesteziologa i dva ginekologa, od kojih samo jedan želi raditi abortuse. Ostaje pitanje šta se dešava kada ni drugog doktora nema na poslu, ko pruža zdravstvene usluge pacijenticama? Ostaju li bez zdravstvene zaštite? Koliko tereta moraju podnijeti u takvim neizvjesnim situacijama, kako materijalnog, fizičkog, tako i psihološkog?

Tzv. priziv savjesti – odbijanje vršenja usluge iz „moralnih“/osobnih razloga je sveprisutno u BiH, do toga da pojedine zdravstvene ustanove uopće ne podržavaju ove usluge, dok druge tvrde da, iako postoji praksa uskraćivanja ove usluge od pojedinih zdravstvenih radnika, to nije prihvatljivo ni poželjno, i u što kraćem roku se traži zamjena – osoblje koje će pružiti tu uslugu.

Praksu priziva savjesti oslikava odgovor jednog od doktora u okviru istraživanja:

Ja ovaj posao radim 25-30 godina i nikad nisam radio abortus na zahtjev. Za mene to nije moralno. Ne radi se o vjerskim uvjerenjima, već u Hipokratovoj zakletvi vam ne piše da ste vi plaćeni ubica. Ne može me niko natjerati da uradim  to zato što to neko želi. – Hrvatska bolnica „Dr. fra Mato Nikolić“ Nova Bila

Cijene, medikamenti, anestezija

Zavodi/fondovi zdravstvenog osiguranja u BiH snose troškove ako se trudnoća prekida iz medicinskih razloga (trudnoća može ugroziti život i zdravlje žene, utvrđen malformitet ploda). Usluge prekida trudnoće na zahtjev nisu pokrivene obveznim zdravstvenim osiguranjem te iznos troškova zavisi od zdravstvene ustanove.

Cijene abortusa na zahtjev s pratećim tipovima anestezije koja se primjenjuje razlikuju se u pojedinim kantonima (zdravstvenim ustanovama), što stvara situaciju nejednake dostupnosti ove zdravstvene usluge. Cijene variraju u rasponu od 100 do 300/500 KM, ovisno o metodi abortusa i vrsti anestezije koja se koristi (opća anestezija se dodatno naplaćuje).

Medikamentni abortus (abortivne pilule) u pravilu se ne obavlja u BiH, jer lijekovi nisu registrirani na tržištu BiH, mada neke zdravstvene ustanove navode da obavljaju i taj vid abortusa i imaju u svom posjedu medikamente (putem interventnog uvoza koji odobravaju entitetska ministarstva zdravstva).

(Ne)zadovoljstvo žena koje su imale iskustvo abortusa

Kroz šta prolaze žene koje su obavile abortus u BiH? U istraživanju dostupnosti abortusa 163 žene su podijelile vlastita iskustva u pristupu ovim zdravstvenim uslugama, od razloga koji su doveli do prekida trudnoće, preko zadovoljstva uslugama, do svih detalja o toku postupka. Pored praktičnih izazova pristupa ovom pravu, većina iskustava koje žene opisuju su negativna, pojedina s nasilnim elementima.

Razloge za abortus protivnici abortusa relativiziraju, oduzimajući mu vrijednost prava iz osnovne zdravstvene zaštite, i u nasilnim-ograničavajućim narativima se ne uzimaju u obzir validnost, realnost i suština svakog razloga koji može dovesti do odluke o abortusu.

Najviše žena koje su učestvovale u istraživanju su abortus obavile zbog toga što nisu bile spremne na trudnoću (37,6%), nakon toga žene koje iz ekonomskih razloga – nepovoljne materijalne situacije nisu imale uvjete da budu roditelji (17,3%), a i situacije u kojima žena i partner ne žele djecu (12,8%). Tu su bili i medicinski razlozi, kada bi održavanje trudnoće ugrozilo život/zdravlje žene i/ili ploda, i spontani pobačaji koji su se desili. Seksualno nasilje (silovanje), nasilna veza, izostanak podrške porodice, trudnoća maloljetnica, strah od prethodnih teških trudnoća itd. su takođe situacije koje dovode do odluke žena u ovom smislu.

Živcira me što se u javnom govoru protivnici abortusa prema abortiranju odnose kao da je u pitanju neki banalni hir žene, neka jednostavna procedura (jednostavnija nego odlazak zubaru), što fantaziraju da se žene brzo i jednostavno odluče da abortiraju. Čak i kada žena jednostavno ne želi drugo dete, što je bio moj slučaj, sama procedura je stresna i bolna i odluka nikad nije laka. – jedan od odgovora

Nezadovoljstvo mnogim segmentima pružanja usluga abortusa prevladava u iskustvima žena, a neka od njih su opisana kao traumatična. Propitivanje razloga za abortus, nametanje ženama osobnih i „vjerskih“/“moralnih“ razloga zdravstvenih radnika, osuđivanje, vrijeđanje, ponižavanje, verbalni napadi, neprofesionalnost, neljubaznost, nedovoljno informisanje pacijentica o bitnim aspektima postupka, manjak komunikacije, nehuman odnos… neka su od doživljenih iskustava. Izvođenje abortusa bez anestezije je još jedan nedostatak koji je nekim ženama uzrokovao preveliku bol, strah i nesigurnost.

Pravo na abortus je osnovno žensko ljudsko pravo, kao i pravo na izbor, dostojanstven i slobodan život. Državni normativni okvir mora biti utemeljen na međunarodnoj legislativi o abortusu. Medicinsko osoblje mora kontinuirano prolaziti kroz rodno senzitivne obuke kako bi prevazišli lične frustracije i dominantne patrijarhalne obrasce ponašanja. Neshvatljivo je da se mizogini jezik u zdravstvenim ustanovama svakodnevno koristi za komunikaciju s pacijenticama, naročito na ginekološkom odjelu, ambulantama i da takvi postupci postaju ustaljena diskriminatorna praksa bez ikakvih sankcija, restrikcija i prijava. Uznemirujuće je da rečenica „j… te tvoja majka, kad te nije naučila da se čuvaš“ ili „šta sad jaučeš kad si se pr…la onda ti je bilo fino“ nesmetano koriste u našem govoru, a da počinioci ostaju nekažnjeni. – jedan od odgovora

Napori protiv abortusa: širenje panike i dezinformacija

Cjelokupnoj situaciji ne pomaže činjenica da u Bosni i Hercegovini sada postoji najmanje deset organizacija i drugih inicijativa koje žele uticati na odluke žena o abortusu, te uz pomoć iz domaćih budžeta i podrške velikih međunarodnih konzervativnih organizacija smanjiti mogućnosti ili u potpunosti zabraniti abortus.

Ženama u Livnu, Ugljeviku ili Širokom Brijegu vjerovatno je uvijek bilo teže odlučiti se na abortus, a onda ga i napraviti, nego u drugim većim gradovima BiH. Danas, osim prepreka “tradicionalne” i retrogradno vjerske sredine, protiv sebe imaju i ove aktere.[1]

Istraživanje Zagovaranje zabrane i protivljenje abortusu u Bosni i Hercegovini – organizacije, inicijative i pojedinci analizira djelovanje tih aktera, njihove načine komuniciranja i finansiranja. Radi se o pojedincima, formalnim i neformalnim grupama, organizacijama i fondacijama koje se protive mogućnosti abortusa na zahtjev, te neke od njih zagovaraju zabranu kroz promjenu zakona. Pored toga, nastoje utjecati na stav prema abortusu kod donosilaca odluka ili na širu javnost kroz organizovanje javnih događaja, kampanja, protesta ili komunikaciju na društvenim mrežama. Ta komunikacija je puna naučno netačnih i neutemeljenih informacija te strategije manipulacije koje koriste mogu djelovati demotivirajuće na odluku o prekidu neželjene trudnoće.

Ove grupe uglavnom komuniciraju dezinformacije ili tvrdnje kojima plaše trudnice ili društvo zbog najekstremnijih, negativnih posljedica na zdravlje žena koje bi mogle nastati, a koje predstavljaju da se dešavaju u daleko većem broju slučajeva nego to praksa pokazuje, kao što su sterilitet, veće mogućnosti oboljenja od raka dojke ili grlića maternice te mentalne poteškoće. To se ogleda u manipulativnoj interpretaciji rezultata postojećih istraživanja i naučnih studija, tvrdeći npr. da se većinski žene pokaju nakon prekida trudnoće ili da žene koje zadrže trudnoću uglavnom protekom vremena budu sretne što su to učinile.

Neke od njih su dio širih tendencija tzv. antirodnih pokreta kojima su sporna i ljudska prava LGBTIQ osoba, koji relativiziraju ili negiraju nasilja koje je rodno uvjetovano, bave se „opasnostima rodne ideologije“, pored pokušaja ograničavanja ili sužavanja mogućnosti izbora i tjelesne autonomije, tj. kontrole ženskih tijela.

Grupe koje se prezentiraju kao savjetovališta za žene o neplaniranoj trudnoći su, kako kažu, tu da ponude utočište za žene koje razmišljaju o abortusu, a u sadržajima na društvenim mrežama nameću osjećaj krivice ženama kojima je abortus potreban. Manipulira se jezikom i terminologijom te se „početak života“ vidi kroz momenat kada počinje kucati bebino srce, što nije naučno-medicinski potvrđeno. Savremena medicinska znanja su napredovala u pogledu utvrđivanja momenta u kojem plod može preživjeti izvan maternice, ali uspjesi medicine ne odgovaraju još uvijek na pitanje kada počinje život ni koliko je to relevantno za tjelesnu autonomiju žene u slobodnom odlučivanju o rađanju.[2] Stoga, početak života začete jajne stanice ostaje otvoreno pitanje i tlo za filozofske, etičke, pravne i političke rasprave.

Ono što je ustanovljeno presudama Europskog suda za ljudska prava jeste da se razvoj ploda ne može posmatrati odvojeno od tijela, tj. života žene koja ga nosi. Nerođena osoba (embrion/ fetus/ plod) se ne smatra osobom koja uživa potpunu zaštitu prava na život iz Europske konvencije za zaštitu temeljnih prava i sloboda te su prava potencijalne osobe ograničena pravima i interesima trudne žene, posebno pravom na privatni život. Europska komisija za ljudska prava je u jednom predmetu stala na stanovište da je „život“ fetusa usko povezan sa životom trudnice i ne može se posmatrati izolovano od njega.

Neke od zajedničkih karakteristika djelovanja anti-abortus aktera i njihovih ograničavajućih narativa:

• mjerenje uspjeha vlastitog djelovanja kroz broj „spašene djece“
• pružanje socijalne podrške i sigurnog utočišta za trudne žene, osnaživanje porodica, bez jasnih pokazatelja kako su dugotrajno i sistemski pomogli ženama i porodicama
• nametanje osjećaja krivice, žaljenja i stida ženama koje se odluče na abortus
• zalažu se za zaštitu ploda/života – protive se pravu žene na izbor, nastoje im smanjiti mogućnosti za ovaj postupak i otežati pristup zdravstvenim uslugama
• isticanje „negativnih posljedica abortusa“
• korištenje naučno netačnih termina poput „beba“ i „dijete“, iako se u trudnoći radi o embrionu/ fetusu
• tvrdnje da se abortus koristi kao vid kontracepcije, bez da imaju u vidu nemogućnost mnogih osoba da dođu do kontracepcije, ali i mogućnost da kontracepcija zakaže
• baziraju se na religijskom diskursu
• koriste naučne tekstove koji nisu recenzirani
• često koriste taktiku zamjene teza i strašenja te se pozivaju na „dobra stara vremena kada je sve bilo bolje“
• preuzimaju diskurs ljudskih prava – „za“ nešto (život), a ne protiv nečega

Ima li kraja borbi za reproduktivnu pravdu

Pokreti za ograničavanje i zabranu prava na abortus širom svijeta poprimaju zastrašujuće razmjere, do toga da se ostavlja mogućnost prekida trudnoće ženi samo ako je napadnuta (seksualno nasilje, silovanje, incest i slične situacije), a negdje se i takvi oblici nasilja osporavaju kao validni razlozi za prekid trudnoće. U svijetu 6% žena reproduktivne dobi žive u 21 državi koje u potpunosti zabranjuju abortus, dok 20% žena žive u 44 države koje dozvoljavaju abortus samo kada je potrebno spasiti život trudnice. Gdje i kako te žene izbore pristup zdravstvenoj zaštiti? Ili podlegnu od nebrige sistema?

Kršenja ljudskih prava u sferi zdravstvene zaštite i nasilne prakse trebamo osvjetljavati i davati im političku težinu, sve dok abortus ne postane dostupan, legalan i siguran postupak za sve osobe koje ga trebaju, iz bilo kojeg razloga, u svim dijelovima svijeta.

Ako se vratimo ne tako daleko u prošlost bivših država, Kraljevine SHS i više Jugoslavija, pogledamo teret kriminalizacije, i kazni tamnicama i zatvorima, koji je vladao nad ovim postupkom, vidimo stravične situacije i posljedice koje zabrane, prizivi savjesti, nedostupnost itd. nose za žene kojima se uskraćuje ovo pravo. Kada osvijestimo koje su to posljedice za žene koje nemaju pristup sigurnom abortusu, pogoršanje zdravlja, različiti oblici patnje koje nosi nemogućnost odgajanja djeteta, čak i smrt, svaki napor i borba postaju otpor nasilnim i patrijarhalnim okovima u koje su stavljena ženska tijela i životne odluke. Zar i dalje moramo voditi bitke za reproduktivnu pravdu i sve što ona podrazumijeva, uključujući pravo na planiranje porodice?

Kada će se smanjiti potreba za obavljanjem prekida trudnoće? Kada će žene prestati suočavati s neželjenim trudnoćama, povrh svega osudama ako ih obave? Imamo li kao društvo kapaciteta stvoriti dostojanstvene socio-ekonomske uvjete života svakoj osobi kroz zaštitu pojedinaca i porodica, dostupnost najsavremenijih oblika kontracepcije, seksualne edukacije, sprječavanja seksualno prenosivih infekcija, sprječavanja i kažnjavanja nasilja u svim njegovima oblicima, kvalitetne i nenasilne akušerske/porodničke prakse, pristup alternativnim opcijama začeća i rađanja?

Što se tiče BiH, umjesto zaključka vrijedi prenijeti riječi žena koje su u BiH ostvarivale ovaj vid zdravstvene zaštite[3]:

Potrebno je i uvesti neka ograničenja na priziv svijesti jer je abortus pravo svake žene i nitko ne smije uskratiti tjelesnu autonomiju, osobito kada su te usluge pokrivene osiguranjem jer nije svatko u mogućnosti platiti abortus. A ako nismo u mogućnosti platiti abortus od 300-500 KM, kako misle da smo u mogućnosti othraniti dijete? Abortus treba biti normaliziran i nikakva tabu tema, legalan, siguran i uz punu podršku za moguće psihološke posljedice. Kada bi bio prihvatljiv i nimalo demoniziran, osobe koje se odluče na abortus imale bi puno manju grižnju savjesti jer ne bi osjećale neprihvaćanje njihove odluke od strane društva.

Izvor: feministika.ba

Supruga, partnerica, prijateljica, kao i majka, sestra – važne su osobe u životu muškarca, ujedno “vlasnice” određene moći nad njima. Partnerice su, pritom, “vlasnice” seksualnog užitka – pojašnjavaju nam psihoanalitičari što, zapravo, psihodinamski, “živi” u glavi počinitelja femicida. Samo je u ovoj godini ubijeno devetnaest žena – jer su žene, to je srž femicida. One su, za ubojice, “neposlušne”, “divlje”, “neukrotive”, jer su odlučile prekinuti vezu, otići, ostaviti muškarce koji su ih smatrali svojim vlasništvom.

Kao što može biti “vlasnica” užitka i sreće, predmet žudnje, žena za takve muškarce može biti i predmet želje da ju on uništi, ubije, pojašnjavaju psihijatri s kojima smo razgovarali. “Ljubav” prema ženi, dodaju, u glavama tih muškaraca postaje maksimalna destrukcija.

Kako pak napominje sociolog Krešimir Krolo, svako obiteljsko odnosno partnersko nasilje ima zajedničku pozadinu – riječ je u najvećoj mjeri o muškarcima počiniteljima koji ženu tretiraju kao materijalnu svojinu.

– I ako im se ne ispuni ono što oni očekuju, događa se najbrutalnije moguće nasilje. Riječ je o još uvijek tradicionalnom patrijarhalnom kodu po kojem je žena muškarčevo vlasništvo, i ako se njihov odnos prekida, svjedočimo brutalnim oblicima nasilja. Društvo smo u kojem muškarac misli da gubi svoju vrijednost ako dođe do prekida, kaže sociolog.

Društvo se militarizira

– Nasilje je dodatno eskaliralo zbog radikalizacije desničarskog ekstremističkog narativa, kojem su nepoćudni svi oni koji su ‘drugačiji’, koji se ne uklapaju u taj radikalni vrijednosni sustav – strani radnici, žene, homoseksualci… Prije dva dana smo gledali kako muškarac gazi ruže položene za žrtve femicida, to je bio čin dodatnog ponižavanja svih žrtava, dodatno omalovažavanje njihove patnje, žena općenito. Čitava retorika u javnom prostoru ide u smjeru militarizacije društva, koju vlast podupire i potpiruje svojim izjavama. Ne postoji volja vlasti da taj problem riješi pa se društvo militarizira, kaže Krolo.

– Istraživanja među mladima pokazuju velik broj onih koji i dalje podržavaju partnersko nasilje, primjerice šamar djevojci, što vodi prema puno gorem, zaključuje prof. Krolo.

Kod femicida nema toliko patologije činitelja koliko patologije društva, i Vlade RH, napominje Senka Sekulić, psihologinja koja je najveći dio profesionalnog rada provela u organizacijama civilnog društva u radu s osobama koje su preživjele neki oblik rodno uvjetovanog nasilja.

– Ovoliko femicida, čak devetnaest dosad u 2025., nismo imali jako dugo. Žene ne mogu otići od nasilnika jer nemaju kud – nemaju krov nad glavom, nema za njih besplatnih savjetovališta, savjetovališta financiranih od države, Vlade, a nema ni dovoljno smještajnih kapaciteta u sigurnim kućama. Vlada i premijer na njenom čelu ne bave se ovom temom, ona nema nikakav prioritet, kaže psihologinja. Promjene u Kaznenom zakonu, dodaje, postoje, no u praksi još jako puno službenika ne zna ništa o prisilnoj kontroli zlostavljača, o mehanizmima kojima zlostavljači žene drži zatočene u odnosu. Kad žene žele iz toga izaći, krene kalvarija, napominje Sekulić.

– Bespredmetno je pričati o patologiji činitelja bez da pričamo o patologiji društva i Vlade, koja se nije pobrinula da žene koje proživljavaju nasilje imaju adekvatnu zaštitu i adekvatno procesuiranje prekršajnih i kaznenih djela protiv počinitelja, zaključuje psihologinja.

Nezavisna konzultantica Dunja Bonacci Skenderović analizirala je 56 slučajeva intimnog partnerskog femicida i rezultate objavila u publikaciji “Ili moja ili ničija! – Analiza intimnog partnerskog femicida u Hrvatskoj od 2016. do 2023. godine”. Femicid je rodno uvjetovano ubojstvo – žena je ubijena zašto što je žena, odnosno motiv ubojstva je njezin spol odnosno rod, zaključak je analize.

Prekid kao okidač

Čak 77 posto slučajeva femicida događa se u braku ili vezi, u 74 posto slučajeva počinitelj je suprug, a u 41 posto slučajeva počinitelj ubije i sebe. Analiza Bonacci Skenderović pokazala je i da je riječ o planiranom ubojstvu žene kojemu prethodi određeni obrazac ponašanja i povijest prisilne kontrole od strane partnera. Najčešći okidač je prekid veze, odnosno bilo kakva promjena u intimnoj partnerskoj vezi koja bi mogla dovesti do gubitka kontrole nad partnericom – navodi autorica. Prije femicida, počinitelj uhodi žrtvu, prijeti joj, prijeti i da će ubiti sebe ako ga ona ostavi…

Istraživanje profesorice stručnih studija Veleučilišta kriminalistike i javne sigurnosti izv. prof. dr. sc. Mirjana Kondor-Langer, voditeljice Odjela maloljetničke delinkvencije i kriminaliteta na štetu mladeži i obitelji u Upravi kriminalističke policije Ravnateljstva policije Anite Matijević i više predavačice Veleučilišta kriminalistike i javne sigurnosti Suzane Kikić, “Ubojstva žena u Republici Hrvatskoj od 2016. do 2024.” pokazalo je da je su počinitelji u 94 posto slučajeva muškarci, najčešće srednjoškolske naobrazbe, i samo ih je četvrtina u radnom odnosu te dobrih materijalnih prilika. Najveći broj ih je bio u dobi od 56 do 65 godina, zatim muškarci od 26 do 45 godina. Među počiniteljima podjednako dominiraju supružnici i sinovi ubijenih žena.

Izvor: 24sata.hr

Uporedo sa višemesečnim antivladinim protestima i sve češćim incidentima i sukobima, poslednjih dana govori se i o osvetničkoj pornografiji – nasilju nad, najčešće ženama, u onlajn svetu.

Studenti koji već mesecima blokiraju fakultete objavili su da se na društvenim mrežama dele intimne fotografije studentkinje Nikoline Sinđelić, dva dana pošto je optužila jednog policijskog načelnika za nasilje.

Optužbe za nasilje je Ministarstvo unutrašnjih poslova ubrzo demantovalo.

Uz Nikolininu saglasnost, objavljeno je da je ona u trenutku nastanka tih fotografija bila „maloletna.”

„Ovo je klasičan i strašan primer osvetničke pornografije – zloupotrebe intime žene da bi se pokazala moć i kontrola, pet godina posle već pretrpljene traume”, napisali su studenti na Instagram profilu.

U poslednja dva-tri meseca, znatno je povećan broj žena koji se obratio Autonomnom ženskom centru (AŽC) u Srbiji zbog neovlašćenog deljenja njihovih intimnih fotografija, video zapisa ili pretnji da će biti objavljene.

„Prethodnih godina, imali smo prijave jednom nedeljno, a sada u proseku dva do tri puta”, kaže Vanja Macanović, pravnica ove organizacije koja pruža pravnu, psihološku i druge vrste pomoći ženama žrtvama nasilja, za BBC na srpskom.

Takozvana osvetnička pornografija bi mogla od jeseni 2025. da se nađe u Krivičnom zakoniku Srbije kao posebno krivično delo, prema najavama Ministarstva pravde.

Iz tužilaštva nisu odgovorili na pitanja BBC novinarke koliko je poslednjih godina formirano predmeta koji se odnose na neovlašćeno deljenje digitalnog sadržaja.

Slučaj studentkinje Nikoline Sinđelić

Nikolina Sinđelić, studentkinja beogradskog Fakulteta političkih nauka, privedena je sa još jednim kolegom 14. avgusta tokom protesta u Beogradu u garažu Vlade Srbije u Nemanjinoj ulici.

Gostujući na televiziji N1 optužila je Marka Krička, komandanta Jedinice za obezbeđivanje određenih ličnosti i objekata (JZO), da joj je pretio silovanjem, kao i za fizičko i verbalno nasilje tokom privođenja.

Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) demantovalo je njene tvrdnje, tvrdeći da je policija „postupila u skladu sa zakonom”, a da su „u zgradu vlade su uvedeni isključivo radi zaštite njihove bezbednosti”.

Narednih dana su se na internetu pojavile njene intimne fotografije kao pokušaj zastrašivanja, naveli su studenti na Instagramu, uz poruku „svi smo mi Nikolina”.

„Nikolina nema čega da se stidi. Sramota je na onima koji su odlučili da privatne slike koriste kao oružje”, piše u objavi.

Višemesečne demonstracije započele su novosadskom tragedijom 1. novembra 2024. kada je u padu nadstrešnice rekonstruisane železničke stanice poginulo 16 ljudi, a jedna devojka se još oporavlja od teških povreda.

Poslednjih dana, antivladine proteste u Srbiji prate nasilje, neredi i ozbiljni sukobi demonstranata sa pristalicama vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) i policijom.

U znak podrške Nikolini, najavljen je i skup u utorak u Beogradu.

Šta je osvetnička pornografija?

Termin osvetnička pornografija podrazumeva neovlašćeno objavljivanje ili pretnje da će privatne fotografije i eksplicitni video snimci biti deljeni na internetu bez pristanka

Radi se o sve prisutnijem obliku digitalnog nasilja, a žrtve su uglavnom žene, rekla je ranije Mirjana Mitić iz AŽC-a za BBC.

Najčešće se javlja posle prekida partnerske veze, ali i u drugim situacijama – prenosilac takvog sadržaja može biti i neko koga žrtva ni ne poznaje, upozorila je Mitić.

Svaka deseta srednjoškolka je doživela da neko objavi njene fotografije ili video snimke koje su poslale privatno i bez saglasnosti da se dele dalje, rekli su ranije iz AŽC.

Devojke su bile izloženije ucenama da će njihove privatne informacije ili snimci biti objavljeni ukoliko ne pristanu da urade nešto seksualne prirode zauzvrat.

Ne samo objavljivanje, već i pretnje objavljivanjem privatnih fotografija i eksplicitnih video snimaka smatraće se krivičnim delom, najavilo je Ministarstvo pravde Srbije početkom avgusta 2025.

Ako nema pristanka osobe na snimku ili fotografiji da se sadržaj objavi, a neko to ipak uradi, suočava se sa kaznom, rekao je Nenad Vujić, ministar pravde.

To pitanje se do sada regulisalo drugim članovima zakona, „ali smo u međuvremenu uočili posebnu društvenu opasnost”, ukazao je.

„Ključno je da nema saglasnosti osobe koja je na snimku, a da se taj zapis prikazuje drugima i umnožava”, objasnio je ministar za Radio-televiziju Srbije (RTS).

Najteži oblik ovog krivičnog dela je ako je žrtva maloletna, ukazao je Vujić.

Zakonske odredbe u regionu i Evropi

U Crnoj Gori se od kraja 2023. kao krivično delo smatra zlopotreba tuđih intimnih snimaka, fotografija, portreta, audio-zapisa ili spisa sa seksualno eksplicitnim sadržajem.

Krivični zakoni Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, dva entiteta Bosne i Hercegovine, ne prave razliku između neovlašćenog snimanja i neovlašćene distribucije fotografija i video zapisa.

To u praksi znači da žrtva može da podnese tužbu samo ako je snimak napravljen bez njenog pristanka i deljen bez saglasnosti.

U Hrvatskoj, članici Evropske unije, zloupotreba intimnih slika i snimaka je krivično delo od 2022.

Ovakvo postupanje se tretira kao krivično delo u još 11 EU država.

U Belgiji je, na primer, predviđena petogodišnja kazna zatvora, a ukoliko su žrtve deca, za počinioca je propisana kazna od deset do 15 godina zatvora.

Telegram grupe i zvezda rijaliti programa

Početkom marta 2021. obelodanjeno je da na aplikaciji Telegram postoji desetak grupa u kojima hiljade, pretežno muškaraca, sa Balkana, razmenjuje različite pornografske sadržaje, uglavnom video snimci i fotografije žena i devojaka.

Objavljivani su i privatni snimci seksualnih odnosa ili zapisi preuzeti sa porno sajtova, ali i fotografije i video klipovi iz privatnih poruka na Instagramu.

Pokrenuta istraga po nalogu Posebnog tužilaštva za visoko tehnološki kriminalolicija je uhapsila tada 25-godišnjaka iz Niša zbog sumnje da je kao administrator grupa na Telegramu objavljivao fotografije i snimke pornografske sadržine „nastale iskorišćavanjem maloletnog lica”.

Telegram grupe su ugašene posle obraćanja kompaniji koja upravlja ovom aplikacijom za razmenu poruka.

U istom mesecu 2021, BBC razgovarao sa Zarom Mekdermot, britanskom zvezdom rijalitija, takođe jednom od žrtava osvetničke pornografije, čije su intimne fotografije su dva puta podeljene bez njenog pristanka.

Kako i gde prijaviti osvetničku pornografiju?

Prijava osvetničke pornografije i zloupotreba privatnih slika i snimaka podnosi se Posebnom tužilaštvu za visokotehnološki kriminal na mejl vtk@beograd.vtk.jt.rs, ili poštom, na adresu Savska 17a u Beogradu.

Uz prijavu je neophodno da se dostave i dokaze koji potkrepljuju navode, kažu iz Tužilaštva.

Ova vrsta nasilja može da se prijavi i policiji.

Žrtve mogu da se obrate za pravnu pomoć i podršku nevladinim organizacijama.

Važno je da žene pokušaju da sačuvaju dokaze, da naprave skrinšot ili snimak takvih objava i da ih čuvaju na nekom sigurnom mestu, upozoravaju stručnjaci.

Iz Posebnog tužilaštva za visoko tehnološki kriminal apelovali su na korisnike društvenih mreža da posebno povedu računa o zaštiti ličnih podataka.

Savetuje se i da se „izbegava objavljivanje, razmena ili drugi oblik stavljanja na raspolaganje svojih podataka drugim licima, kao i audio, foto i video materijala koji može biti zloupotrebljen”.

Izvor: bbc.com

Okružno javno tužilaštvo u Bijeljini tereti ga zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske.

Kako se navodi u optužnici, on je u februaru u kući u Zvorniku u kojoj živi sa suprugom R.J. i njihove dvije maloljetne kćerke brutalno tukao ženu i prijetio joj.

Prema optužnici, kada ga supruga 6. februara nije odmah poslušala, povišenim tonom rekao da ide sa njim u sobu i naredio da stane mirno sa rukama ispruženim pored sebe, što je ona i uradila, pa joj je prišao i  rukama tukao u glavu i desnu stranu rebara.

Od batinanja je R.J. pala na krevet, a nasilje su slušale njihove kćerke koje su plakale.

Takođe, terete ga da je isti dan u večernjim satima, dok je R.J. bila sa djecom u dnevnoj sobi, uslijed nesporazuma kada je optuženi zvao djevojčice, ponovo supruzi naredio da idu u sobu.

“Djeca su pošla za njima, a supruzi je povišenim tonom rekao ‘spusti ramena’ a zatim joj prišao i zadavao udarce šamarima u predjelu glave, od kojih je pala na krevet i počela plakati. U tom trenutku su u sobu ušle i kćerke pa kada je R.J. izašla u dnevni boravak da umiri djecu, ponovo joj prišao i zadao udarac svojom glavom u njenu glavu “, navodi se u optužnici.

Dodaje se da joj je govorio da napravi spisak ponašanja za svaki dan i sat, te kada će je preventivno tući, pa ako mu se ne  dopadne da neće proći dobro.

Rekao je:

“Ja sam prebacio, daj Bože da ćeš jutro dočekati”, na što ga je R. J. molila da prestane zbog djece, a on nastavio upućivati prijetnje.

Ženi je prijetio da je odlučio da je ubije ili napravi invalidom, zbog čega je R.J. poslala poruku svekru da je spasi.

“Potom je dobila udarac u predjelu glave kao i prijetnje da će sada ubiti i nju i svekrvu”, navodi se u optužnici.

Žena je zadobila lake povrede u vidu krvnog podliva čela i krvnog podliva lijeve ruke, pa je uslijed straha pobjegla iz kuće.

Izvor: nezavisne.com

Naime, Okružno javno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu podiglo je optužnicu protiv Ž.M. zbog krivičnog djela nasilje u porodici i porodičnoj zajednici iz člana 190. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske.

Kako se navodi u optužnici, on je 22.6.2022. godine oko 21,30 ušao u stan u Istočnom Novom Sarajevo, te nakon kraće verbalne rasprave nasrnuo na bivšu suprugu G.M.

Pred djecom joj je zadao više udaraca otvorenom šakom u predjelu glave usljed čega je pala na pod.

“Dakle, u prisustvu djeteta i prema djetetu, primjenom nasilja, drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio spokojstvo i tjelesni integritet članova svoje porodice, čime bi počinio krivično djelo “Nasilje u porodici i porodičnoj zajednici” iz člana 190. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske”, navodi se u optužnici.

Izvor: Nezavisne

Kako je rečeno, 3. februara 2025. godine, “direktorica škole je prilikom provjere nastavnog procesa, putem video nadzora uočila da je nastavnik udario učenika”.

Direktorica je istog momenta, zajedno s pedagogicom, reagovala i preduzela zakonom predviđene mjere, prenosi N1.

Pokrenut je disciplinski postupak zbog teške povrede radne discipline, radnik je suspendovan s posla.

O događaju su obaviješteni roditelji učenika, a slučaj je prijavljen nadležnim policijskim organima.

“Protiv zaposlenika je pokrenut disciplinski postupak zbog teške povrede radne discipline, koji može rezultirati raskidom ugovora o radu. Paralelno s tim, policija provodi istragu u skladu sa svojim nadležnostima. O daljnjim koracima javnost će biti blagovremeno obaviještena”, saopšteno je iz Vlade TK.

Izvor: nezavisne.com

Ovo je nakon sastanka koji je Policijska uprava Trebinje organizovala povodom “16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama” potvrdila direktorica “Ženskog centra” Trebinje Ljiljana Čičković.

“Kod jednog smo muškarca imali i ekonomsko i psihološko nasilje, a u drugim slučajevima je bilo i fizičkog nasilja. Međutim, niko od njije nije bio spreman da sve prijavi dalje, osim našoj organizaciji, vjerovatno zbog stida, tako da mi prijave ne distribuišemo dalje ukoliko to žrtve ne žele, ali ljude pokušavamo podstaći i ohrabriti da izađu iz tog okvira srama, straha i drugih različitih faktora”, kazala je Čičković.

Ona je istakla da je kod njih, do oktobra, registrovano pet odsto više prijavljenih slučajeva nasilja u porodici u odnosu na isti period lani, ali smatraju da nije u pitanju povećan broj ovih slučajeva, već su žrtve više ohrabrene da to prijave.

Međutim, dodaje i to da je evidentno da je nasilje sve teže i da se ono što je prije završavalo na lakšim tjelesnim povredama sada preraslo u teške ili čak i smrtni ishod, pa je u BiH i najzabrinjavajuća činjenica o porastu femicida, gdje nerijetko partneri kriju da su oni to počinili i daju iskaze kako se njihova partnerka ubila, poput nedavnog slučaja u Mostaru.

Statistički podaci u Policijskoj upravi Trebinje pokazuju da prijavljeni broj nasilja u porodici u istočnoj Hercegovini nije u značajnijem porastu, odnosno, policijski podaci pokazuju da je broj prijavljenih nasilja u porodici u Trebinju do kraja novembra ove godine znatno manji u odnosu na isti period lani.

“Ove brojke variraju iz godine u godinu, pa je, primjera radi, u Trebinju ove godine mnogo manje prijavljenog nasilja u porodici nego lani, kada ih je bilo 22, ali, ovo je tema o kojoj je neophodno više razgovarati, jer smo svjesni da je nasilje bilo nad kojom osobom, još tabu tema, pa se vjerovatno veliki broj slučajeva i ne prijavljuje nadležnim institucijama”, rekla je Jovana Cvijetić portparol PU Trebinje.

Zoran Anđušić, direktor trebinjskog Centra za socijalni rad, navodi da je ovoj ustanovi u 2024. godini prijavljeno 19 slučajeva nasilja u porodici, najčešće nad ženama, dok su lani registrovali 23 nasilja.

“Ima nekog pada broja prijava, ali do kraja godine je još skoro mjesec dana”, zaključuje Anđušić, pojasnivši da je zadatak Centra za socijalni rad, pored ostalog, da pruži psihološku podršku žrtvama i procijeni da li je žrtvi nasilja u porodici potreban smještaj na sigurno mjesto.

“Ukoliko ne može da se vrati tamo gdje je ranije boravila, žrtvi se obezbjeđuje siguran smještaj, prema procjeni žrtve i socijalnog radnika. Ako se ni tamo ne osjeća sigurno ponudi joj se smještaj u sigurnu kuću u Bijeljini ili Banjaluci. U Trebinju postoji privremeni smještaj, i za sada su najave da bi se trebala graditi sigurna kuća, što Centar za socijalni rad podržava”, kazao je Anđušić.

Izvor: nezavisne.com

Ova jeziva scena odigrala se pred Sekinim očima, a pjevačica i danas o ovoj temi govori sa knedlom u grlu.

“Moje odrastanje bilo je u siromaštvu. Jako siromašno. Sećam se dve situacije, kada je otac nasrnuo na majku. Moj brat je skočio na njega, uhvatio ga za glavu i našao prvo što mu je bilo pri ruci da ga udari. Bio je dete, moj brat. Udarao ga je po glavi, da bi se on sklonio sa majke jer ju je krvnički tukao iz sve snage”, kazala je Seka u emisiji “Preživeli”, prenosi Kurir, pa nastavila:

“To su strašno stresne situacije i slike koje se nikad ne zaborave. Nikad se to ne briše iz glave. Mogao je da je unakazi”.

Pjevačica je istakla da je njen otac bio bolesno ljubomoran i da su se izlivi bijesa dešavali u trenucima kada popije.

“Proradila bi mu ljubomora i imao je zbog toga probleme sa mojom majkom, ona je najviše stradala, dobijala je batine. Bilo je više situacija kad smo ih brat i ja razdvajali, ona danas ima ožiljke po licu od tog perioda. Razvela se zbog toga i ja je razumem, to ne treba niko da preživljava”, priča Seka.

Izvor: nezavisne.com