Njena prva udaja bila je naizgled sretna, u jednom bosanskom seocetu. Tri mjeseca sreće i četrdeset godina patnje. Druga udaja ni naoko nije bila sretna; bila je doživotna jer se udala za sve tuđe, drugačije i nasilnije.

Ne govori ona o tome, jedna je od onih koje ne priznaju nesreću. Njoj je to „život“ ili „sudbina“, a ja razmišljam kako da joj što bezbolnije kažem da to nije sudbina, da je to ono ukorijenjeno, sve ono što je s tanjirima, kašikama i vezenim peškirima ponijela u miraz i da je to koštalo svih onih masnica iznad cjevanica, ovog njenog sada heravog nosa i trajno slomljenih djevojačkih snova.

„Ti se muškarcu ne daj. Uvijek prišuti kad zagalami, prinesi mu šta nađeš u ostavi i kao rukom odneseno“, poluosmijeh joj se ocrtava na licu.

Fali joj i jedinica i dvojka i trojka.

Pljusnu moje sažaljenje preda nju, pogledom ne riječima, a ona za tili čas shvati dokle je došlo – došlo je do grla, štipa nas obje, ja polako gubim dah i ne znam odakle da počnem objašnjavati šta će i kako će odsad; da ona nije dužna da šuti i da hoda heravog nosa, ali sjetim se da ja imam 24, a ona 54 i da treba ona mene da uči – onako kako sve tetke ovog svijeta uče svoje mezimice – da ja ne bih hodala postrance, bez jedinice, dvojke i trojke, da u miraz ne nosim poniznost i da nikad nije kasno da odem, prijavim, suočim se i počnem bez ičega u rukama – sem sebe.

Između šutnje u kojoj se prelio jedan čitav životni vijek, prekide ona tu grobnu usahlost i kaže: „Treba promijeniti zavjese. Baš učadile.“

„Treba“, dodajem.

Jebeš, tetka, zavjese. Hajde da gušimo to naličje tvog straha. Ne želim da se strovaljuješ niz padine tuge, hoću da ti pomognem; da znaš da imaš nekog svog ko te neće šamarati rukama nego ljubavlju.

Nisam joj to tada rekla. Nije mi dala da joj kažem. Otjerala me iz svoje unesrećene panorame i sretale smo se na rijetkim porodičnim slavljima.

Tada sam naučila da masnice ne prolaze za četiri nedjelje; za četiri nedjelje samo posvijetle. Tada sam naučila da se masnice vještije kriju u svim onim kabinama za presvlačenje kada se nagneš da vidiš kako joj stoji, a ona će bijesno navući zastor i kazat će: „Izlazim, čekaj.“

Tada sam naučila da isprva nećeš posumnjati i neće ti biti čudno što je na plus četrdeset u majici dugih rukava, ali sigurno će ti reći da joj je u posljednje vrijeme cirkulacija slaba.

Tada sam naučila da kad primijetiš prvi izbijeni zub od udarca, uvjerit će te da su joj od trudnoće zubi oslabili i da je pukao kad je zagrizla jabuku. Nakon 2. ćeš je tjerati da ode na stomatološki pregled, a nakon 3. nećeš sebi priznati da znaš pravi razlog.

Tada sam naučila da ćeš zapravo čekati da prođu očigledni tragovi nasilja i nećeš je viđati kao prije. Naprasno će početi dulje raditi.

Tada sam naučila da ćeš čekati dugo da se ponovo rodi i ogoli tu pred tobom i kad to vrijeme konačno dođe, vidjet ćeš sve masnice ovog svijeta koje mirišu na strah, i na sram, i na želju da krene ispočetka, ali potreban joj je garantni list da je od svega sada sigurna… pa i od tvog osuđivanja.

Tada sam naučila da je tetka samo jedna: ona će brinuti imaš li novca, je l’ bila plata ili će opsovati pitajući: „Šta će ti ove cigare“, a uvijek će ti u kaput gurnuti kutiju koju ćeš naći 5. u mjesecu. Ono nematerijalno što se dobija od nje nikada se ne mjeri jer je nesagledivo.

Tada sam naučila da se o nasilju razgovara kada žrtva smogne posljednje razbijene atome snage i tada će potražiti pomoć.

Kažem tetki danas uz kafu: „Jebeš, tetka, zavjese. Kad učade, one se promijene.“

Tetka je promijenila učađene zavjese.