„On, inače, ima papir da nije kažnjavan”, rekao je novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) Mićo Stojišić, direktor Srednjoškolskog centra „Vuk Karadžić“ u Loparama gdje Vujić danas radi. Stojišić tvrdi kako nije znao da je Vujić osuđen za uznemiravanje učenice niti je školi to službeno dojavljeno.

U presudi je navedeno da je profesor Vujić preko Facebooka učenici slao poruke vulgarnog, seksualnog i neprimjerenog sadržaja, tražeći od nje da mu pošalje svoje fotografije u donjem vešu, da mu odgovara na razna pitanja seksualne prirode te da potom izbriše poruke.

Nakon što je Okružno javno tužilaštvo u Bijeljini protiv njega podiglo optužnicu, sporazumno je priznao krivicu i kažnjen je uslovnom zatvorskom kaznom od sedam mjeseci. Vujić nije jedini koji je nastavio raditi u školi sa djecom nakon što je osuđen za seksualno uznemiravanje učenika.

Novinari CIN-a su pronašli da je od 2012. godine najmanje sedam prosvjetnih radnika nakon pravosnažnih presuda ostalo u prosvjeti. Dvojica među njima i danas rade, jedan je dao otkaz, a ostali su u međuvremenu penzionisani.

Novinari nisu mogli identificirati dvojicu osuđenih prosvjetnih radnika jer su sudovi u presudama prikrili njihova imena i nazive škola u kojima su počinili krivična djela. Većina direktora u školama tvrde kako nisu znali da su njihovi nastavnici osuđeni, dok pojedini štite njihov identitet.

Oni su osuđivani uslovnim zatvorskim kaznama od dva mjeseca do najviše zatvorske kazne od tri godine za bludne radnje i obljube maloljetnih učenika i učenica jer su: protiv njihove volje ih ljubili, dirali po tijelu, govorili vulgarne riječi i slali poruke seksualnog i drugog neprimjerenog sadržaja.

Mnogi od njih nisu željeli razgovarati sa novinarima CIN-a ili se nisu javljali na pozive.

Osuđeni i dalje rade sa učenicima

Nakon što je podignuta optužnica protiv Velibora Vujića zbog seksualnog uznemiravanja učenice, on je 2020. godine sporazumno napustio Srednju tehničku školu „Mihajlo Pupin“ u Bijeljini.

Direktor Milenko Maksimović kaže da mu nije poznato da li je nakon odlaska nastavio raditi u drugim školama: „Mi smo sve po protokolu preduzeli odmah i tako da smo, bukvalno, uz pomoć ministarstva i svih institucija reagovali (…) tako da je uz našu reakciju profesor podigao papire iz naše škole”.

Međutim, novinari CIN-a otkrivaju da je Vujić svoj prosvjetni put kratko nastavio u Osnovnoj školi „Veljko Čubrilović“ u Priboju kod Lopara. Vojislav Božić, direktor škole, rekao je novinarima da u trenutku kada se prijavio na konkurs, škola nije znala da je Vujić osuđivan za bludne radnje. Zbog sudskog procesa u vezi sa radnim statusom Vujića škola je prekinula saradnju s njim. Božić kaže da „ne želi imati bilo kakvu saradnju s takvim ljudima”.

Vujić je ubrzo pronašao novi angažman u Srednjoškolskom centru „Vuk Karadžić“ u Loparama gdje i danas srednjoškolcima drži časove Fizičkog vaspitanja četiri časa sedmično. Direktor Mićo Stojišić kaže da nije znao da je Vujić osuđivan za seksualno uznemiravanje.

„On, inače, ima papir da nije kažnjavan i da se ne vodi taj postupak. Imamo sve da nije kažnjavan, da je sve uredu”, odgovorio je Stojišić.

Vujić se nije javljao na pozive i poruke novinara CIN-a.

Uvjerenje o nekažnjavanju izdaju nadležna ministarstva unutrašnjih poslova (MUP). Međutim, zakon je propisao brisanje presuda iz krivičnih evidencija u određenim rokovima, a nakon čega se u uvjerenjima koja se izdaju građanima ne navodi da li su osuđivani. S druge strane, nadležni sudovi po donošenju pravosnažne presude izdaju uvjerenja o nevođenju krivičnog postupka.

Takvo uvjerenje iz Općinskog suda u Sarajevo bilo je dovoljno sarajevskom nastavniku Sporta i tjelesnog odgoja Samiru Alihodžiću da se vrati na posao u Osnovnu školu „Grbavica I“. On je u novembru 2021. godine osuđen zbog bludnih radnji nad učenicom ove škole.

Izrečena mu je jednogodišnja kazna zatvora i sud mu je zabranio da godinu dana obavlja dužnost nastavnika. On je zatvorsku kaznu zamijenio novčanom i vratio se na isto radno mjesto nakon što mu je u novembru 2022. godine istekla zabrana.

„On je to uvjerenje mogao da dobije od suda jer ovo je okončan postupak. Znači, nije bilo nikakve zakonske smetnje da njemu sud izda uvjerenje o nevođenju krivičnog postupka”, rekli su iz Općinskog suda u Sarajevu.

Mogućnost zamjene zatvorske kazne za novčanu uvedena je kako bi se smanjila gužva u zatvorima. Dužina kazne koja se može zamijeniti, novčani iznosi i načini plaćanja nisu ujednačeni na nivou Bosne i Hercegovine (BiH).

Podsjećamo, CIN je krajem 2019. godine otkrio da su osuđenici u BiH i ranije otkupljivali zatvorske kazne za spolni odnos sa nemoćnim osobama. Ovu mogućnost koriste i osuđenici iz Srbije i Hrvatske koji uz bh. državljanstvo u ovu zemlju prenose svoje kazne kako bi izbjegli zatvor.

Roditelji Osnovne škole „Grbavica I“ su zatražili od škole da otpusti Alihodžića te da mu onemogući dalje obavljanje posla gdje bi mogao biti u kontaktu s maloljetnom djecom.

„Zahtijevamo da se odmah, bez odlaganja, pokrene postupak kojim će nastavniku S. A. biti prekinut radni odnos u školi ‘Grbavica I’. Ovo je jedini zahtjev koji imamo, bez alternative, kao roditelji čija djeca pohađaju ovu školu i naša je obaveza da istrajemo u tome, jer je to jedino rješenje koje je u interesu svih nas, a najviše naše djece”, poručili su iz Vijeće roditelja Osnovne škole „Grbavica I“.

Usljed pritiska javnosti i roditelja, Alihodžić je polovinom decembra 2022. godine dao otkaz. Advokat sarajevskog nastavnika Alen Nakić kaže da je Alihodžić o tome školu obavijestio elektronskim putem.

„Pravna pozicija gospodina Alihodžića bila je takva da u momentu kada se počinju dešavati ove radnje apsolutno nije postojalo zakonsko uporište za prestanak radnog odnosa, ali, evo, gospodin Alihodžić se odlučio da povuče ovaj potez kako bi se situacija smirila, kako se niko ne bi osjećao ugroženim njegovim boravkom u školi, posebno ne ta djeca s kojima je dugo godina sarađivao“, rekao je Nakić.

Još jedan prosvjetni radnik Davor Vidaković iz Doboja je osuđen na zatvorsku kaznu od četiri mjeseca 2018. godine zbog obljube zloupotrebom položaja dok je bio na poziciji profesora i direktora ustanove „Đački dom“ u Doboju. On je karijeru nastavio kao profesor i saradnik Univerziteta za poslovni inžinjering i menadžment u Banjoj Luci (PIM) na Fakultetu računarskih nauka u Istočnom Sarajevu.

Dragan Mitrović, osnivač Odjeljenja PIM-a u Istočnom Sarajevu, rekao je novinarima kako nije imao informacije da je Vidaković osuđivan. Kako kaže, on je prilikom zapošljavanja fakultetu dostavio dokumente iz aprila 2020. godine: uvjerenje o nekažnjavanju i uvjerenje da se protiv njega ne vodi krivični postupak.

Mitrović dodaje da je PIM u međuvremenu anonimno upozoren na Vidakovića, kada su ponovo od profesora zatražili da fakultetu dostavi dokumente iz MUP-a i nadležnog suda. Fakultet je tada dobio dokumente kojim je, kako kaže Mitrović, potvrđeno da ni kroz operativnu ni kroz kaznenu evidenciju profesor nije osuđivan za bilo koje djelo.

Na pitanje šta će fakultet poduzeti u vezi sa činjenicom da je Vidaković pravosnažno osuđen, Mitrović je odgovorio: „Samo ukoliko se potvrdi činjenično da postoji bilo šta što ukazuje na osnovanost tih navoda, naravno da će sve procedure biti preduzete u skladu sa zakonom”.

Vidaković je novinarima CIN-a spustio slušalicu.

Osuđeni za bludnje radnje tiho do penzije

Ahmet Morankić je 2017. godine radio kao referent za administrativne poslove u Srednjoj mješovitoj školi „Srebrenik“. Osuđen je uslovno na osam mjeseci zatvora zbog bludnih radnji nad učenicom. U presudi je navedeno da je u novembru 2012. godine kao 54-godišnjak pozvao u svoju kancelariju maloljetnu učenicu i protiv njene volje je poljubio u usta, govoreći joj da je „privlačna i da postoji neka energija između njih”.

Te godine je srednja škola „Srebrenik“ Morankiću izrekla lakšu povredu radne obaveze koja se definiše kao nepažljiv i nepristojan odnos u toku rada prema učenici i on je ostao raditi u školi nakon prijave. Međutim, na istom radnom mjestu ostao je raditi i nakon što je osuđen − sve dok se nije penzionisao 2020. godine.

To je novinarima CIN-a potvrdio i Morankić, navodeći da nije imao nikakvih problema. Kada je upitan da li je škola znala za presudu, rekao je: „Pa, šta ja znam, valjda jesu (…), sad me vraćate da moram to rekonstruisati”.

Današnji direktor škole Mehmedalija Smajlović je rekao da uopće nije znao da je osuđivan: „Presude nikakve nije imao. Bila je prijava (…). Čuo sam da je neka prijava bila. E, zbog čega, kako, ja ne znam, stvarno. Ne znam ništa da je osuđen ni da je bio na sudu povodom tog pitanja.”

I Miodrag Maričić, profesor Fizičkog vaspitanja u Poljoprivrednoj i medicinskoj školi u Bijeljini, ostao je raditi do penzionisanja nakon što je osuđen za obljubu tri učenice zloupotrebom položaja u 2013. godini.

On je tada kao 61-godišnjak pozvao učenice u svoj kabinet pod izgovorom da ih treba ocijeniti. Jednu djevojčicu je dirao po zadnjici i pokušavao da je poljubi i stavi u krilo, drugu je udarao po zadnjici, milovao po kosi, vratu i stomaku, dok je trećoj, također, dirao zadnjicu, tražio od nje da ga zagrli i poljubi. Kada je djevojčica to odbila, on ju je pokušao poljubiti u usta.

Optužen je 2015. godine, a u martu sljedeće godine je uslovno osuđen na jednogodišnju kaznu zatvora. Međutim, sve to vrijeme je radio kao profesor u školi dok nije penzionisan u jesen 2016. godine. Aktuelni direktor Poljoprivredne i medicinske škole Zoran Despotović kaže da nije znao da je Maričić osuđen.

Ni Milomir Draganić, direktor Osnovne škole „Sveti Sava“ u Rogatici, nije znao da je bivši nastavnik Fizike Zoran Radojević 2017. godine osuđen na šest mjeseci zatvora zbog obljube učenice zloupotrebom položaja.

Tada 62-godišnji Radojević krivično djelo je počinio 2015. godine nad učenicom osnovne škole. Prema presudi, učenici je u kabinetu dodirivao grudi i bedra, zavlačio ruku ispod njene majice, a kada se izmaknula, čvrsto ju je zagrlio i poljubio u čelo, rekavši da je ona njegova miljenica i da će dobiti pozitivnu ocjenu. Djevojčicu je potom pozvao da dođe poslije nastave, uz napomenu da sastanke nikome ne spominje.

Draganić je novinarima potvrdio da se Radojević u međuvremenu penzionisao: „Čim je to bio problem, on je otišao u penziju”.

Pero Šarčević, bivši profesor Geografije u Gimnaziji „Jovan Dučić“ u Doboju, nije odgovarao na pozive novinara. On je 2012. godine osuđen na tri godine zatvora za obljubu zloupotrebom položaja.

„Kod nas nije radio, nije ni u drugoj školi. Čekao je pa se penzionisao u međuvremenu”, prokomentarisali su iz Gimnazije „Jovan Dučić“ u Doboju.

Uprkos javnom interesu, sudovi i tužilaštva su u pet slučajeva anonimizirali presude prosvjetnih radnika koje su dostavili CIN-u. Stoga novinari uglavnom nisu mogli provjeriti da li ovi nastavnici i dalje rade u prosvjeti.

U pojedinim presudama su u potpunosti prikriveni podaci o osuđenim nastavnicima, dok se u drugima vide samo njihovi incijali. Među njima je i bivši nastavnik matematike u Osnovnoj školi „Vladimir Nazor u Odžaku, inicijala M. M., osuđen na jednu godinu zatvora.

Na poziv novinara da nam otkrije identitet nastavnika, direktorica ove škole Nada Bačić je kazala: „Ne mogu vam to reći. Ne bih ja uopće o tome više razmišljala, da me ne vraćate na tako nešto.“

Provjere u Registru pedofila

U Republici Srpskoj postoji Registar pedofila koji vodi Ministarstvo unutrašnih poslova RS-a. Međutim, ovaj registar nije javan i za provjeru svakog osuđenika u registru potrebno je obratiti se MUP-u. Registar pedofila u Federaciji BiH nikada nije formiran.

Gordana Rajić, ombudsman za djecu RS-a, pojašnjava da je izmjenama zakona iz oblasti obrazovanja utvrđena obaveza obrazovnih ustanova da provjeravaju osobe u Registru pedofila prilikom zasnivanja radnog odnosa. Ipak, kaže da se ova mogućnost rijetko koristi.

Rajić kaže da se pedofili koji jednom uđu u Registar nikada ne brišu iz ove baze: „Ti su podaci trajni i, s obzirom da postoji obaveza organa, organizacija pa čak i udruženja da prilikom ne samo zasnivanja radnog odnosa već i prilikom angažovanja određenih lica koja dolaze u kontakt sa djecom, oni mogu da traže i da dobiju podatak da li se to lice nalazi u Registru”.

Novinari CIN-a su i ranije istraživali slučajeve seksualnog uznemiravanja na obrazovnim ustanovama i otkrili su da javni fakulteti i akademije u BiH izbjegavaju pokretanje disciplinskih postupaka za seksualno uznemiravanje koje je kažnjivo otkazom.

Svjedočenja studentica i studenata o nemoralu profesora prepuštaju pravosuđu koje nije naklonjeno žrtvama – od 53 osobe prijavljene Tužilaštvu BiH za seksualno uznemiravanje u protekloj deceniji, osuđeno je tek pet. Stoga je podrška žrtvama koje se osnaže progovoriti nedovoljna, a pravda teško dostižna.

Zato smo u okviru programa podrške „Super start“ pokrenuli bespaltnu višednevnu online psihološku radionicu namjenjenu nastavnom osoblju pod nazivom „Prevencija sindroma sagorjevanja“. Ovaj sindrom je praćen emocionalnom iscrpljenošću, gubitkom motivacije i osjećajem nemoći, što može značajno uticati i na kvalitet samog obrazovanja.

Naime, sindrom sagorijevanja, poznat i kao burnout sindrom, sve više pogađa nastavnike koji se svakodnevno suočavaju s izazovima u prenošenju znanja iz nastavnog gradiva kao i sa izazovima razvoja učenika kao zdravih ličnosti. Osim toga pored redovnih izazova u radu sa učenicima nastavnici se često suočavaju s visokim očekivanjima, povećanim stresom i izazovima u komunikaciji sa roditeljima.

Online radionica “Prevencija sindroma sagorijevanja” pruža prije svih nastavnom osoblju vrijedne alate i resurse za prepoznavanje, prevenciju i upravljanje sindromom sagorijevanja.

Kroz interaktivne sesije i stručno vođene diskusije, nastavnici će naučiti kako:

• prepoznati simptome sindroma sagorijevanja i kako se nositi s emocionalnim stresom.
• razviti strategije za održavanje ravnoteže između posla i privatnog života.
• unaprijediti komunikacijske vještine kako bi se prevazišli izazovi u interakciji s učenicima i roditeljima.
• ispričati svoje priče i iskustva kako bi se izgradila zajednica podrške.

Ova radionica predstavlja podršku koju partneri platforme psychocare.live daju drugim sistemskim naporima na očuvanju mentalnog zdravlja onih koji oblikuju naše mlade generacije a time i našu budućnost.

Radionici se pristupa putem linka:
psychocare.live

Prije registracije na sam događaj potrebno je da otvorite nalog na platformi:

psychocare.live

No, čak i kasnije, dok mališani rastu, Finska se trudi da ih usmjeri na put prema uspjehu. U narednim redovima otkrićemo vam osam pravila kojih se ova zemlja pridržava kada je obrazovni sistem u pitanju.

Takmičenje nije važnije od saradnje

Finska je shvatila da takmičenja između djece neće dovesti do uspjeha kakav bi mogle postići saradnje između škola.

Jedan od razloga za to je i taj što u Finskoj nema privatnih škola. Svaka akademska institucija u ovoj zemlji se finansira javnim finansijskim sredstvima. Nastavnici su obučeni za to da izdaju sopstvene, a ne standardne testove. Vjeruje se da će nastavnici odraditi dobar posao bez motivacije takmičenja.

Prosvjeta je jedna od najcjenjenijih profesija

Nastavnici u Finskoj nisu nedovoljno plaćeni kao što je to slučaj u nekim drugim zemljama. Naprotiv, oni su veoma važni zbog toga što Finska mnogo ulaže u djecu koja su osnova doživotnog razvoja.

Da biste postali nastavnici u Finskoj morate završiti barem master studije. Često će se desiti da ćete predavati u osnovnim školama koje su pripojene Univerzitetu. Rezultat? Možete računati na to da nastavnici u Finskoj znaju najbolje pedagoško istraživanje koje postoji u obrazovanju.

Finska sluša šta govore istraživanja

U Finskoj se istraživanje radi bez političkog tereta na leđima.

Vlada donosi odluke o politici obrazovanja zasnovano gotovo isključivo na efikasnosti – ako podaci pokažu poboljšanje, Ministarstvo obrazovanja i kulture će pokušati da radi na taj način.

Ukratko, Finska radi svoj posao.

Finska se ne plaši eksperimentisanja

Kada se obraća pažnja na istraživanja stiče se velika prednost koja se ogleda u tome da niste dužni spoljnim snagama kao što su novac i politički stav.

U Finskoj, nastavnike se podstiče u tome da kreiraju sopstvene mini-laboratorije za stilove predavanja, da zadrže ono što funkcioniše i otarase se onoga što nije efikasno.

Vrijeme za igru je sveto

Finski zakon obavezuje nastavnike da nakon svakih 45 minuta predavanja djeci pruže odmor i vrijeme za igru u trajanju od 15 minuta. Taj zakon potiče iz dubokog, skoro književnog ubjeđenja da djeca treba da ostanu djeca što je duže moguće. Njihov zadatak nije da odrastu brzo, niti da sve zapamte i rješavaju testove.

Rezultati govore sami za sebe – sva istraživanja su pokazala da se djeca koja imaju barem jedan odmor dnevno u trajanju od 15 minuta bolje ponašaju u školi i dobijaju odlične ocjene.

Djeca imaju malo domaćih zadataka

Mališani nemaju mnogo domaćih zadataka, a ta filozofija potiče iz uzajamnog povjerenja koje vlada između škola, nastavnika i roditelja.

Roditelji i škole pretpostavljaju da nastavnici tokom školskog dana uspijevaju pokriti svo potrebno gradivo. Rijetko kad se desi da jedna strana traži da se više radi. Vrijeme kod kuće je rezervisano za porodicu gdje djeca uče samo lekcije o životu.

Predškola je kvalitetna i univerzalna

Roditeljima u Finskoj je apsolutno sve zagarantovano. Predškola i dnevni boravak su univerzalni za svu djecu do sedam godina i više od 97% mališana od tri do šest godina pohađa barem jedno od ove dvije ustanove.

Pored toga, predškole u Finskoj su zaista dobre. One međusobno usklađuju svoje nastavne programe i pripremaju djecu na slične načine. Dok dođe vrijeme za to da djeca dobiju zadatke roditelji mogu biti sigurni u to da se iste lekcije uče u cijelom gradu.

Ne plaća se školarina za fakultet

Mladi ljudi u Finskoj ne moraju plaćati školarinu da bi studirali. Programi osnovnih, master i doktorskih studija se subvencionišu kombinacijom novca poreskih obveznika i savezne Vlade.

“Mladim ljudima se skida ogroman teret s leđa zato što ne moraju da razmišljaju o tome da li mogu da plate svoje studiranje”, izjavio je za “Business Insider” Pasi Salberg (Pasi Sahlberg), generalni direktor centra za međunarodnu mobilnost.

Prema njegovim riječima, sistem potiče iz vjerovanja da je “obrazovanje, uključujući i visoko obrazovanje ljudsko pravo i odličan ekvilajzer u našem društvu”.