“Ona ne samo da ubijaju opasne mikroorganizme već i ubrzavaju zarastanje tkiva”, saopštila je pres služba Ruskog tehničkog univerziteta MIREA.

“Ruski istraživači su stvorili nove lijekove sa katjonima rijetkih zemalja iz serije lantanida i itrijumom. Oni su sposobni da inaktiviraju HIV-1, kao i polio, adenovirus, herpes simpleks i brojne bakterije i gljivice. Testiranje razvoja na uzorcima živog, aktivnog HIV-1 omogućilo im je da smanje njegov broj za 100.000 puta”, navela je pres služa univerziteta za TASS.

Kako se ističe, ovo novo rješenje otvara put stvaranju dezinfekcionih sredstava i zavoja za rane sljedeće generacije sa antimikrobnim i antivirusnim svojstvima.

Proizvodi testirani na ćelijskoj kulturi dolaze u obliku hidrogelova i rastvora, što omogućava optimalan izbor konzistencije za različite primjene, od filtera za maske i prečistača vazduha do hidratantnih zavoja za zarastanje rana.

“Naši materijali djeluju kao ‘pametne’ barijere. Oni ne samo da blokiraju, već aktivno uništavaju mikrobe, a istovremeno ostaju bezbjedni za ljudsko tkivo”, istakla je doktorka hemijskih nauka i profesorka na Katedri za inženjerstvo materijala Instituta za napredne inženjerske tehnologije i direktorka Centra za istraživanje i obrazovanje višerazmernog inženjerstva materijala na RTU MIREA Galina Kuzmičeva, saopštila je pres služba univerziteta, prenosi Tanjug.

Naučnici se spremaju da dobiju tri patenta. Ljekovi koje razviju mogli bi da se koriste u medicini, bezbjednosnim sistemima i proizvodnji lične zaštitne opreme sljedeće generacije, objasnio je univerzitet.

HIV-1 je najčešći tip virusa širom svijeta, uzrokujući veliku većinu slučajeva u Rusiji, Evropi i Sjedinjenim Državama. Veoma je virulentan (sposoban da izazove bolest) i dovodi do brzog otkaza imunog sistema bez liječenja. HIV-2 je rjeđi i manje agresivan tip virusa. Prvenstveno se nalazi u zemljama zapadne Afrike.

Nezavisne

Fondacija L’Oréal i UNESCO objavili su imena ovogodišnjih laureatkinja nagrade koju svake godine dobija samo pet najistaknutijih žena istraživača na svijetu, prenosi Serbian Times.

Ovo priznanje dodjeljuje se od 1998. godine i važi za jedan od najvažnijih međunarodnih programa za promociju dostignuća žena u nauci.

Gordana Vunjak-Novaković je ovo priznanje osvojila za geografsku regiju Sjeverne Amerike, gdje živi i radi, a nagrađena je za svoj istaknuti rad u oblasti bioinženjerstva ljudskih tkiva, sa ciljem transformacije medicine i unapređenja ljudskog zdravlja.

Na svečanoj ceremoniji koja će biti održana u Parizu 11. juna, nagradu će primiti uz još četiri naučnice koje su laureatkinje za Afriku i arapske zemlje, Aziju i Pacifik, Evropu i Latinsku Ameriku i Karibe.

Internacionalna nagrada L’Oréal-UNESCO „Za žene u nauci“ prepoznaje i promoviše naučnu izvrsnost izvanrednih naučnica, a među dosadašnjim laureatkinjama njih sedam je nakon dobijanja ove nagrade osvojilo i Nobelovu nagradu.

Ovogodišnji izbor naglašava ključnu ulogu pet laureatkinja u rješavanju globalnih zdravstvenih i ekoloških izazova: od revolucionarnog inženjeringa tkiva i genomskih istraživanja, do inovacija u poljoprivredi i uticaja ishrane na mentalno zdravlje.

Profesorka Gordana Vunjak-Novaković rođena je u Beogradu, završila je Zemunska gimnaziju, a diplomirala, magistrirala i doktorirala na Odsjeku za hemijsko inženjerstvo Tehnološko-metalurškog fakulteta u Beogradu, gdje je bila i profesorka. Specijalizovala se za biomedicinsko inženjerstvo kao Fulbrajtova stipendistkinja na MIT-u u Bostonu.

Danas je u zvanju univerzitetskog profesora (University Professor), najvišeg akademskog zvanja na Univerzitetu Kolumbija.

Vunjak-Novaković je svjetski pionir u bioinženjerstvu, čiji rad na uzgajanju ljudskih tkiva u laboratorijskim uslovima pomjera granice regenerativne medicine. Kao najcitiranija naučnica srpskog porijekla svih vremena i prva inženjerka u zvanju univerzitetskog profesora u istoriji Univerziteta Kolumbija, ona je i istaknuta mentorka koja aktivno radi na osnaživanju žena u nauci širom svijeta.

Nezavisne

Svetlucavi insekati pojavljivali su se čim bi pao mrak sporo leteći u rojevima.

Ali globalne studije pokazuju da su ovi prizori sve ređi, a o tome se često piše i na društvenim mrežama.

Gubitak staništa, svetlosno zagađenje i pesticidi – hemikalije koje se koriste u poljoprivredi, neki su od razloga za smanjenje broja ovih šumskih fenjera.

„Osnovni uslov za opstanak larvi svitaca je prisustvo odgovarajuće hrane.

„Trenutno u Srbiji ne postoje nikakva dugoročna sistematska istraživanja koja su jedini način da se utvrdi njihova brojnost, a većina informacija o nestanku svitaca u Srbiji potiče iz medija”, kaže Jovan Dobrosavljević sa Šumarskog fakulteta u Beogradu za BBC na srpskom.

Ipak, moderni način života ne ide im na ruku, jer njihovo svetlucanje ne dolazi do izražaja i može da utiče na romantiku.

„Kako bi svici mogli da se razmnožavaju potrebno je da mužjak pronađe svetlost koju ženka proizvodi.

„U urbanoj sredini gde je prisutno zagađenje svetlom, ovo je maltene neizvodljivo”, dodaje Dobrosavljević.

Neke vrste svitaca već su ugrožene, dok druge nestaju pre nego što ih naučnici uopšte primete.

Na crvenoj listi Međunarodne unije za zaštitu prirode postoji veliki broj vrsta svitaca sa višim ili nižim stepenom ugroženosti.

U Pravilniku o proglašenju i zaštiti strogozaštićenih i zaštićenih divljih vrsta, u Srbiji nema ugroženih vrsta svitaca, dodaje on.

Kako žive svici?

Svici pripadaju porodici Lampyridae, u pitanju je vrsta tvrdokrilnih buba.

Postoji više od 2.000 poznatih vrsta širom sveta, a najčešće nastanjuju tople i vlažne predele, poput šuma, močvara i livada.

Ono što ih čini posebnima jeste bioluminiscencija – njihova sposobnost da proizvedu svetlost.

„Kao što samo ime bioluminescencija kaže ova svetlost nastaje prirodnim putem, odnosno putem hemijske reakcije u telu svitaca.

„Supstanca zvana luciferin reaguje sa kiseonikom u prisutvu enzima luciferaze i ATP-a (molekula koji prenosi energiju u ćelijama)”, kaže Dobrosavljević.

U trbuhu stvaraju takozvanu „hladnu svetlost”.

To znači da su efikasniji od većine modernih sijalica, jer ne troše energiju na stvaranje toplote u procesu proizvodnje svetla, objašnjava on.

Ova svetlost im služi kao sistem komunikacije i privlačenja partnera, a kod larvi i kao upozorenje predatorima.

U prirodi, larve svitaca (poznate i kao glowworms) mogu sijati mesecima pre nego što se transformišu u odrasle jedinke.

Larve svitaca su predatori i većina njih koji žive u Srbiji se uglavnom hrane puževima golaćima i glistama, tako što ubrizgaju tečnost u plen, a zatim izvuku delimično svarenu materiju kroz usnu duplju.

„Zato biraju staništa gde živi njihov plen, kao što su zaklonjeni senoviti predeli šuma i okoline reka.

„Ženke su kod većine vrsta beskrilne i slabo pokretne, tako da svetlošću, čija su frekvencija, intenzitet, boja i druge karakteristične specifične za određene vrste, najčešće privlače mužjake”, kaže Dobrosavljević.

Svetlosne poruke ovih insekata često sofisticiranije nego što izgleda.

Ženke nekih vrsta su otišle i korak dalje u evoluciji, tako da proizvode svetlost specifičnu za ženke druge vrste svitaca čijim se mužjacima hrani kada dođu privučeni svetlom, dodaje Dobrosavljević.

Svetleći insekti koji ne vole svetlo

Veštačka svetla iz gradova, automobila i ulične rasvete ometaju prirodne svetlosne signale svitaca, što otežava parenje i navigaciju.

U Srbiji, nažalost, još ne postoje naučne studije koje su bavile uticajem svetlosnog zagađenja na ponašanje i opstanak svitaca, objašnjava Dajana Bjelajac, docentkinja na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu za BBC na srpskom.

Svetlosno zagađenje je prekomerna, nepravilno usmerena ili nepotrebna veštačka svetlost koja remeti prirodni mrak.

Javlja se kada osvetljenje ulica, reklama, zgrada, automobila, kao i veliki svetlosni snopovi sa diskoteka ili turističkih atrakcija narušavaju prirodni ciklus dana i noći i utiče na životnu sredinu, ljudsko zdravlje i energetsku efikasnost.

Procenjuje se da se svake godine svetlosno zagađenje poveća u proseku deset odsto, rekao je Srđan Samurović, naučni savetnik Astronomske opservatorije Beograd, u ranijem razgovoru za BBC na srpskom u tekstu Zašto ne vidimo zvezde.

Više od 80 odsto svetskog stanovništva i više od 99 odsto Evropljana živi pod svetlom zagađenim nebom, upozorava izveštaj Eioneta.

Srbija je deo ovog globalnog trenda, i među deset je evropskih zemalja u kojima je od 2014. do 2021. došlo do najvećeg povećanja svetlosnog zagađenja, pokazuje isti izveštaj.

„​​Svaka svetlost koja je prisutna noću utiče na razmnožavanje svitaca bilo da je to ulično ili osvetljenje na stadionima, reklamni paneli, pa čak i rasveta u dvorištima koja je upaljena u vreme kada je njihova aktivnost najveća”, kaže Jovan Dobrosavljević.

Ne vole ni gradove

Ali svetlost nije jedini neprijatelj.

Širenje gradova dodatno preti ovim insektima.

Sečenje šuma, isušivanje močvara, pretvaranje livada u betonske pejzaže – sve to briše prirodna staništa svitaca.

Njihov životni ciklus zavisi od očuvane mikroklime, vlage i tla bogatog glistama i puževima – osnovnim plenom larvi.

Da bi se očuvala populacija svitaca trebalo bi da se smanji urbanizacije u gradskim područjima, kaže Dobrosavljević.

Poslednih godina sve češći je i turizam posmatranja svitaca – posebna vrsta ekoturizma u kojoj ljudi putuju u prirodna staništa da bi, tokom toplih letnjih noći, gledali ritual parenja svitaca koji se dešava se samo nekoliko nedelja godišnje.

U nekim zemljama, kao što su Japan, Tajland, Meksiko i Amerika, turizam posmatranja svitaca privlači hiljade posetilaca.

Međutim, ako se turizam ne organizuje pažljivo, može ugroziti svice.

„Turisti nisu krivici, ali dok hodaju po šumskom tlu, stajaće na telima ženki svitaca koje polažu jaja i tako ubiti sledeću generaciju insekata”, rekla je profesorka Sara Luis sa Univerziteta Tafts, ranije za BBC.

Kako da pomognemo svicima?

Čini se da ove svetlucave bube ne traže mnogo – malo mraka, tišinu i netaknutu prirodu.

Smanjenje svetlosnog zagađenja, odnosno paljenje svetla u dvorištima i kućama samo kada su potrebna, korišćenje osvetljenja sa senzorima za pokret ili spuštanje roletni noću mogu da pomognu populaciji svitaca, kaže docent na Šumarskom fakultetu.

„Možda je i najvažnije to da utičemo na donosioce odluka u našoj zemlji da se donese Zakon o zaštiti od svetlosnog zagađenja kako bismo bili sigurni da će propisi da se poštuju, a neadekvatno osvetljenje ukloni i sankcioniše.

„Neke zemlje iz regiona, poput Hrvatske su to uvele”, dodaje Dajana Bjelajac.

Insekti igraju ključnu ulogu u proizvodnji hrane i u očuvanju našeg ekosistema, a vremenom sve više njih gubi staništa.

Da bismo im pomogli dobro bi bilo saditi autohtonu vegetaciju, ređe kositi travu, i gde je moguće ostavljati materijal ispod kog svici mogu da se sakriju i prezime poput drvenog otpada ili kamenja, zaključuje Dobrosavljević.

Izvor: bbc.com

Ukoliko tražite poslovnu priliku, priliku za novi početak ili nastavak jedne odlične ideje, Tinker Labs ima poziv za vas!

Postanite franšizer Tinker Labsa u svom gradu ili opštini i neka maj bude novi, sjajni početak boljeg života!

Strah vas je?

Imate nedoumice? Ne brinite!

U cijelom ovom procesu pratiće vas stručni tim, korak po korak do uspjeha.

Uz dugogodišnje iskustvo, znanje iz prakse i primjere brzo ćete stići do željenog uspjeha.

Tinker Labs kursevi namijenjeni su djeci od 3 do 12 godina, osmišljeni da nadopune i obogate redovno obrazovanje. Da im pokažu kako LAKO, LIJEPO i JEDNOSTAVNO učiti.

Ideja i misija su razviti njihovu urođenu znatiželju i podstaknuti ih da postavljaju pitanja o svijetu oko sebe. Genijalno, rekla sam vam!

Kako se prijaviti?

Na linku koji vam ostavljam u storijima potražite formular, popunite ga i sačekajte poziv.

Zašto je BAŠ SAD pravi trenutak?

Jer ćete taman biti spremni do septembra, do mjeseca u kojem sva nova znanja čekaju male, pametne glave!

Investirajte u svoju novu priliku, a time investirajte i u bolju budućnost naše djece

Formular za prijavu potražite ovdje: https://tinkerlabs.ba/fransiza

To što vam je hladno možda neće uzrokovati prehladu, gripu ili kovid, ali vas može učiniti podložnijim da ih dobijete. Za kovid se već utvrdilo da nema sezonalnost i da se osoba može razboljeti i ljeti, ali je zimi rizik veći.

Kao prvo, zimi više vremena provodimo unutra. Tu udišemo potencijalno nedovoljno ventilirani zrak. U prevodu – to znači da udišemo ono što su drugi ljudi izdahnuli. Uključujući i viruse, poput gripe, RSV… COVID-19 se također više širi u zatvorenom nego vani. No – danas mi većinu vremena provodimo u unutrašnjim prostorijama, čak i ljeti, u klimatiziranim prostorima, što također uvećava rizik od izloženosti patogenima.

Te bolesti uzrokuju virusi koji se prvenstveno prenose malim kapljicama poznatim kao aerosoli. One su raspršene u zraku. Potvrđeno je kako se ove bolesti ne prenose samo kapljično nego se prenose i aerosolom.

Šta to u praksi znači? Dok kapljice padaju na tlo, aerosol se zadržava lebdeći u zraku – u nivou našeg nosa. Da se prenose samo kapljicama, one bi uglavnom pale na pod, i tu bi kontaminirale površine na koje u padu nalete. Ali nije tako.

Virusi obično ne lebde okolo “goli”. Oni su obavijeni kapljicama tekućine, poput sline. Te kapljice također sadrže komadiće sluzi, proteina, soli i drugih tvari u sebi. Te druge komponente mogu odrediti hoće li virus preživjeti sušenje. Zapravo mi virusima pomažemo da prežive i time što ih iskijavamo i iskašljavamo sa našom slinom. Ona štiti virus od isušivanja i toga da se raspadne, postane neinfektivan.

Kada je vlažnost veća, kapljice se polako suše. Takvo sporo sušenje ubija viruse kao što su gripa A i SARS-CoV-2, kako se navodi u preprintu na bioRxiv.org. Tokom sporog sušenja, so (koja se nalazi u pljuvački) i druge stvari koje mogu naškoditi virusu postaju koncentriranije, iako istraživači još uvijek ne razumiju u potpunosti što se događa na molekularnoj razini da deaktivira virus.

Imunološki sistem ima trik za odbranu od virusa. Naime, ćelije koje se nalaze u nosu načičkane su površinskim proteinima koji mogu otkriti viruse. Kada jedan od ovih senzorskih proteina vidi da dolazi virus, signalizira ćeliji da pusti sićušne mjehuriće koji se nazivaju izvanstanični mjehurići/vezikule.

Mjehurići djeluju kao taktika odvraćanja i “zbunjivanja” virusa, taktička varka. Virusi se lijepe za ove vezikule umjesto da inficiraju ćelije.

Ako se virus spoji s jednim od mjehurića, čeka ga iznenađenje: unutar vezikula nalaze se komadići RNK koji ubijaju viruse, a nazivaju se mikroRNK. Jedna od tih mikroRNK poznatih kao miR-17 mogla bi ubiti dvije vrste rinovirusa i koronavirus koji uzrokuje prehladu, izvijestio je tim u decembru 2022. u Journal of Allergy and Clinical Immunology.

Međutim, vanjska temperatura ima značajnu ulogu u produkciji ovih vezikula koje zbunjuju viruse.

Naučnici su mjerili vezikule otpuštene iz ljudskih ćelija u nosu uzgojenih u laboratorijskim posudama na 37°C, što je otprilike naša tjelesna temperatura Zatim su spustili termostat na 32°C. ćelije su tada otpustile oko 42% manje vezikula na nižoj temperaturi. Tu nije kraj, te su vezikule nosile manje oružja – manje mirkoRNK. Vezikule mogu sakupiti oko 24% više mikroRNK na tjelesnoj temperaturi nego kada je hladnije.

Prosječna količina pronađenog olova iznosi 120 nanograma po gramu, što je 0,12 mikrograma po litri (μg/L). Usporedbe radi, u Europskoj je uniji maksimalna dozvoljena koncentracija olova u pitkoj vodi 10 mikrograma po litri (10 µg/L), što znači da su detektirane razine olova u omiljenom higijenskom proizvodu veoma male. No, te brojke mnogima i ne ulijevaju previše sigurnosti s obzirom na to da zapravo ne postoji “sigurna razina izloženosti olovu”. Ipak, vrijedi istaknuti da je u 21. stoljeću gotovo nemoguće u potpunosti izbjeći izloženost teškim metalima, s posebnim naglaskom na olovo koje se pronalazi u dječjim igračkama, nakitu i hrani, a u većim količinama uzrokuje ozbiljna oštećenja mozga i središnjeg živčanog sustava. Između ostalog.

Ako mislite da vas se to ne tiče jer koristite isključivo organske tampone, imamo loše vijesti. Organski tamponi možda sadrže manje razine olova od neorganskih, ali zato u sebi imaju više arsena, polumetala koji pak izaziva dermalne i vaskularne lezije, raznorazne karcinome, kao i spontane pobačaje. No utješno je barem to što su pronađene razine arsena u tamponima pet puta niže od trenutačno dozvoljenih granica za pitku vodu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Theresa Rowley (@littledrownedrat)

Da ne bi sve bilo tako crno, treba se reći da je pronađena i prisutnost nekih tvari koje se smatraju dobrima za cjelokupno funkcioniranje organizma, poput kalcija, cinka i željeza.

Kako su teški metali uopće dospjeli u tampone?

Istraživači vjeruju da neki proizvođači svjesno tampone obogaćuju dobrim tvarima poput , primjerice, cinka, i to zbog njegovih antibakterijskih svojstava. Nadalje, budući da se većina modernih tampona proizvodi od pamuka ili mješavine pamuka i rajona, znanstvenici pretpostavljaju da pamuk još u razvoju iz tla i vode apsorbira spomenute teške metale. Iako su neki od njih sastavni dio Zemljine kore, tlo i voda diljem svijeta kontaminirani su pesticidima, neadekvatnim zbrinjavanjem otpada, izgaranjem goriva, industrijskim aktivnostima, kao i nesavjesnim potrošačkim navikama, što nas naposljetku opet vodi do neizbježnog problema zagađenja.

Pritom, naravno, najveći dio odgovornosti snose upravo multinacionalne kompanije, poput Proctera & Gamblea koji se u povijesti već jednom našao u središtu skandala zbog tampona.

Sve o jednom tamponu

P&G je 1975. godine razvio novi revolucionarni tampon Rely koji je mogao, pazite sad ovo, ostati u tijelu za vrijeme čitave menstruacije. Dakle, od tri do sedam dana. Rely je sadržavao karboksimetilcelulozu (CMC), sintetičku tvar koja mu je dala moć hiperupijanja, naposljetku prouzrokovavši i smrt više stotina žena. Sindrom toksičnog šoka (TSS) jedan je od onih tabova što vječno ostaju otvoreni u mozgu svake žene i osobe koja menstruira još od trenutka kada je spomenut na satu biologije u osnovnoj školi.

Naime, riječ je o bakterijskoj infekciji izazvanoj predugim zadržavanjem tampona u tijelu, a koja izaziva vrućicu, ljuštenje kože, osip i u najtežim slučajevima smrt. Mješavina CMC-a, poliestera, poliakrilata, rajona i drugih materijala u dodiru s bakterijama pokazala se poprilično pouzdanom za izazivanje TSS-a. Barem jedna stvar na koju su se korisnici uistinu mogli osloniti! “Remember, They named it Rely”, način je na koji su ga tada oglašavali.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jen Gunter (@drjengunter)

Berkeley Women’s Health Collective već je 1978. optužio P&G zbog uskraćivanja informacija o sastavu i sigurnosti tampona, no bez obzira na negodovanje dijela javnosti, velik se broj žena s obilnom mjesečnicom oslanjao na Rely sve do 1980. godine, kada je zloglasni tampon napokon povučen iz prodaje.

Sindrom neistraženog ženskog tijela

Dakle, povijest nas uči da ni pod koju cijenu ne bismo trebali slijepo vjerovati proizvođačima, kao ni svemu što vidimo na televiziji i na TikTok-u. Većini kompanija profit je i dalje na prvom mjestu, zbog čega će pokušati pronaći svaku rupu u zakonu da zarade što više, uglavnom na vjernosti i naivnosti potrošača, nerijetko i nauštrb njihova zdravlja. Tome dodajte i činjenicu da je ženski reproduktivni sustav među najmanje istraženim područjima u znanosti i dobit ćete pravu toksičnu kombinaciju.

U Velikoj se Britaniji, na primjer, manje od 2,5 posto javno financiranih istraživanja bavi ženskim reproduktivnim zdravljem, neovisno o brojkama koje pokazuju da svaka treća žena ima neki reproduktivni, odnosno ginekološki problem. Čak pet puta više istraživanja posvećeno je erektilnoj disfunkciji koja pogađa 19 posto muškaraca.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maheetha Bharadwaj, MD, MS, MPhil (@dancing_uro_doc)

Od 1977. do 1993. godine žene u reproduktivnoj dobi isključene su iz kliničkih istraživanja u SAD-u, prvenstveno zbog talidomidske katastrofe iz šezdesetih kada se istoimeni lijek, dotad nedovoljno testiran (jer nije postojala regulativa koja bi to zahtijevala), u nekim državama koristio i za sprječavanje jutarnje mučnine u trudnoći, što je rezultiralo s nekoliko tisuća djece rođene s teškom deformacijom, kao i brojnim spontanim pobačajima. Tek 1993. godine FDA mijenja smjernice iz 1977., službeno nalažući uključivanje žena u klinička istraživanja, osim u slučajevima u kojima postoji opravdan razlog za isključenje (primjerice, ako bolest pogađa samo muškarce).

To znači da su godinama prikupljani podaci, koji se i danas koriste kao referentna točka, rezultat istraživanja provedenih gotovo isključivo na muškarcima. Iako je danas situacija puno bolja, vrijedi napomenuti da su 2019. godine žene činile tek oko 40 posto sudionika u kliničkim istraživanjima za bolesti od kojih upravo najviše boluje njihov spol (rak, kardiovaskularne bolesti i psihijatrijski poremećaji), a mnogi istraživači i dalje izbjegavaju testirati na ženkama miševa zbog toga što fluktuacije hormona i njihovi reproduktivni sustavi kompliciraju rezultate te posljedično čine i samo istraživanje – skupljim.

Znanost i osjećaji

Znanost i nije toliko objektivna kao što se time voli dičiti. Budući da je riječ o području kojim tijekom čitave moderne povijesti dominiraju muškarci, jasno je da će njihova perspektiva, uključujući i postojeće pretpostavke (da ne kažemo i predrasude) o ženama i ženskom tijelu utjecati na istraživanja koja provode. Izvrstan je primjer rad biologinje i spisateljice Helen Hamilton Gardener koja se tijekom čitave karijere borila protiv tada dominantne pretpostavke da su žene gluplje jer imaju manje mozgove od muškaraca. Naime, Gardener je primijetila da veličina mozga nije pokazatelj inteligencije jer da jest, ljudska vrsta ne bi bila najpametnija. Tvrdila je i da veličina mozga ovisi o fizičkoj konstituciji, zbog čega su ženski mozgovi i nešto manji od muških, a njezine su ideje dočekane na zub jer su ondašnji istraživači bili toliko zaokupljeni idejom ženske inferiornosti da je pokušavali dokazati pod svaku cijenu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Lapham’s Quarterly (@laphamsquart)

Slijepih je točaka u znanosti mnogo, čime je dijelom objašnjeno i to što su se bolesti poput endometrioze tek nedavno počele shvaćati ozbiljno, bez obzira na to što je riječ o kroničnom stanju koje, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, pogađa čak deset posto žena i djevojaka. Uči nas se da je bol normalna i da je treba istrpjeti.

Činjenica da je tek 2024. godine provedeno opsežnije testiranje tampona na teške metale i druge štetne tvari, kada je riječ o higijenskoj potrepštini koju koristi toliko velik broj ljudi na svijetu, samo potvrđuje pretpostavku da je žensko (reproduktivno) zdravlje u znanosti redovito previđeno. Zašto je to tako, pitanje je – kokoši i jajeta.

I što sada?

Spomenuto istraživanje nije uspjelo utvrditi mogu li teški metali iscuriti iz tampona u tijelo, odnosno apsorbirati se preko vaginalne sluznice u krvotok, ali s obzirom na propusnost vaginalnog tkiva, ta je opcija posve izvjesna. Ako bi daljnja istraživanja potvrdila tu pretpostavku, znanstvenici se slažu oko toga da bi to bilo poprilično zabrinjavajuće, posebno s obzirom na potencijalni kumulativni efekt višegodišnje izloženosti tamponima.

Budući da žene i osobe koje menstruiraju u prosjeku prvu mjesečnicu dobivaju s 12 godina, a u menopauzu ulaze s 52 godine, to znači da će menstruirati oko pet godina života, što uključuje i korištenje preko 11 tisuća tampona, uložaka i drugih higijenskih proizvoda. I kao da ta tema već nije dovoljno kontroverzna i zbog takozvanog poreza na tampone, nego sada znamo i da ćemo tijekom života potrošiti oko 1500 eura na proizvode koji nas potencijalno čitavo vrijeme truju.

U svakom slučaju, na vama je da odlučite želite li i nastaviti koristiti tampone ili ne, a ako mislite da pretjerujemo, možda ne bi bilo loše da ovog ljeta na plažu ponesete knjigu Invisible Women autorice Caroline Criado Pérez.

Projekat, koji vodi Univerzitet Harper Adams u Šropširu, ima za cilj da smanji oslanjanje na upotrebu hemikalija proučavanjem ponašanja puževa, prenio je BBC.

Istraživačima je sada potrebno više njih, da bi testirali pšenicu otpornu na puževe.

“Puževi će uživati. U redu je poslati ih poštom, sve dok to ne uradite u četvrtak ili petak”, rekao je profesor Kit Volters sa Univerziteta Harper Adams.

Prema njegovim riječima, kada stignu u laboratoriju, častiće ih najukusnijom organskom zelenom salatom dok budu čekali da učestvuju u naučnim testovima, prenosi Tanjug.

Dosadašnja istraživanja su otkrila da se puževi skupljaju u grupama, što je povezano sa faktorima tla.

Cilj projekta je da se, uz pomoć poljoprivrednika predvidi gdje se puževi okupljaju, što bi, kako se nadaju naučnici, moglo dovesti do potrebe da se koristi manje hemikalija na zemlji.

“Pronašli smo pšenicu otpornu na puževe i počinjemo da je testiramo u laboratoriji”, rekao je profesor Volters.

On je istakao da im je za to potrebno mnogo puževa.

“Potrebno nam je oko 1.000 puževa”, istakao je Volters.

Zašto smo odjednom prestali vjerovati u nauku? Propitujemo djelovanje vakcina. Biramo nadriljekare umjesto one koji su pola života učili i radili na svom znanju. Liječimo djecu u Facebook grupama.

Tražimo sastave lijekova, dok pijemo, udišemo i jedemo neprovjerene stvari. Kada je nauka izgubila na cijeni? Da li je sljedeće da počnemo vjerovati da Zemlja ipak nije okrugla?

Pitanje nepovjerenja prema nauci postaje sve prisutnije u društvu, i to iz različitih razloga. Neki ljudi možda gube povjerenje u nauku zbog nedostatka informacija ili zbog toga što ne razumiju kompleksne koncepte iza naučnih istraživanja.

Drugi su možda podložni propagandi ili dezinformacijama koje kruže društvenim medijima ili drugim kanalima komunikacije. Također, postoji i općenito rastući trend skepticizma prema autoritetima i institucijama, uključujući i nauku.

U Oslobođenoj gostuje Azra Husarić Omerović, novinarka koja se bavi istraživačkim novinarstvom i koja stoji iza priče „Od izlječive dijagnoze do smrti uz savjete “gurua”“ koju je radila za detektor.ba.

Maja Milijaš, najmlađa je žena sa diplomom doktora u Republici Srpskoj. Kako ona gleda na svoj poziv u današnjim okolnostima i na nepovjerenje prema nauci, reći će nam ova mlada naučnica i majka.

Jelena Kalinić diplomirala je biologiju, ima master iz komparativne književnosti i kad to spojite šta dobijete? Najbolje tekstove na naučne teme koje upravo pomažu popularizaciji nauke sada kad joj je to potrebno više nego ikad. Osnivačica je i autorica portala Vakcine.ba i Nauka govori.

Ove tri mlade, inteligentne žene nama su bile dovoljan razlog da shvatimo dobrobit nauke. Saslušajte ih.

Podcast Oslobođena slušajte i gledajte ovog četvrtka u 20 sati na www.podcastoslobodjenje.ba te na platformama YouTube, Google Podcast, Apple Podcasts, Deezer, Spotify, Podcast Index, Amazon Music, TuneIn + Alexa, Podcast Addict, Podchaser, Pocket Casts, Listen Notes i Player FM, a u 23.15 sati na O kanalu.

U laboratoriji u Mančesteru, dobrovoljci drže maske na licima kako bi punim plućima udisali zagađen vazduh.

Iako je dobro poznato da kvalitet vazduha utiče na pluća i kardiovaskularni sistem, štetnost po mozak nije mnogo proučavana.

Jedan od vodećih naučnika na studiji je doktor Ijan Madvej, toksikolog sa Imperijalnog koledža u Londonu, čija uža oblast je zaštita životne sredine.

„U poslednjih 10 godina, počeli smo u statistici da uočavamo povezanost zagađenja vazduha sa čitavim nizom moždanih problema – od načina na koji deca uče, načina na koji se menjaju njihove kognitivne sposobnosti, do mentalnog zdravlja i povećanog rizika od demencije.

„Ovom studijom pokušavamo da sprovedemo eksperiment da bismo razumeli zašto postoji takva povezanost i da otkrijemo koji su to osnovni biološki mehanizmi koji povezuju zagađenje vazduha sa štetnim uticajem na ljudski mozak”.

Ogledi se vrše na Univerzitetu u Mančesteru gde istraživači stvaraju četiri vrste zagađenja: izduvni gasovi dizel motora, dim od sagorevanja drveta, isparenja od sredstava za čišćenje i od kuvanja (stvara se prženjem krmenadle u digestoru/kapeli).

Nivoi zagađivača se pažljivo mere i kontrolišu, zatim se oni uvode u vazdušnu komoru, koja je zapravo plastična vreća veličine sobe, i odvode do maske da ih dobrovoljci udišu.

Učesnici istraživanja dolaze u laboratoriju više puta tokom nekoliko meseci i svaki put su po sat vremena izloženi drugačijoj vrsti zagađivača ili čistom vazduhu.

Oni nikada ne znaju šta udišu.

Profesor Mekfigans se nada da će biti moguće poređati različite zagađivača prema nivou rizika

Profesor Gordon Mekfigans, iz Centra za atmosferske nauke na Univerzitetu u Mančesteru, kaže da je glavni zadatak da se rangiraju nivoi rizika povezani sa svakim zagađivačem, kako u zatvorenom prostoru tako i na otvorenom.

„Postoji mnogo novih dokaza da zagađenje vazduha u zatvorenom prostoru zapravo može biti štetnije od onog na otvorenom”, objašnjava on.

„I naravno, kada otvorite prozor ili imate mehaničku ventilaciju, spoljni zagađivači mogu da uđu u prostoriju, a unutrašnji da izađu, tako da su svi izloženi raznim vrstama zagađivača.

„Mislim da treba da sačinimo sveobuhvatne smernice za ljude kako bi bili svesni mogućnosti različitih vrsta uticaja na njihovo zdravlje”.

Brajoni Ivens, jedna od dobrovoljki, radi kognitivne testove pre i posle svakog izlaganja zagađivačima

Tim kaže da ispitivanja mozga predstavljaju neposredan način za sagledavanje kognitivnih funkcija, dok biološki uzorci mogu da otkriju šta se dešava u telu.

„Ono što želimo da uradimo je da razumemo načine na koje zagađenje zapravo utiče na mozak”, kaže prof. Mekfigans.

Profesor naglašava da tim želi da utvrdi da li zagađivači stižu u mozak neposredno ili imaju posredno dejstvo.

Jedna mogućnost je da zagađivači izazivaju upale u drugim delovima tela, na primer u plućima, a da hemijske supstance nastale ovim biološkim procesom kasnije dospevaju u mozak.

„Trenutno, jednostavno ne znamo”, kaže on.

Dr Ijan Madvaj kaže da su potrebna dodatna istraživanja o povezanosti zagađenja i moždanih problema

Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije (SZO), 99 odsto svetskog stanovništva udiše vazduh koji je iznad dozvoljene granice za uobičajene zagađivače koju su odredile Ujedinjene nacije (UN), a da združeni uticaj spoljašnjeg i unutrašnjeg zagađenja vazduha doprinosi prevremenoj smrti sedam miliona ljudi svake godine.

Tim kaže da je ključno otkriti kako zagađenje utiče na zdravlje mozga.

Iako se čini da je studija mala, jer obuhvata 13 ljudi, ona predstavlja jednu od najvećih analiza te vrste do sada.

Naime, svaki dobrovoljac je izložen pojedinačnom dejstvu četiri zagađivača (i čistom vazduhu), i ti rezultati se međusobno upoređuju, a zatim se i unakrsno upoređuju sa rezultatima svih drugih učesnika ispitivanja kako bi se uradila analiza koja će imati statistički značaj.

Tokom ispitivanja uzimaju se krv i drugi biološki uzorci

Brajoni Ivens je jedna od učesnica ispitivanja.

Kaže da je srećna da udiše zagađivače za potrebe nauke i da čita knjigu dok je satima priključena na vazdušnu komoru.

„Ako će na ovaj način da prikupe više podataka, zaista vredi uložiti sopstveno vreme i pomoći im da izrade ovu studiju”, kaže ona.

„Sve što može da se učini da se otkrije to što nam nanosi štetu, samo u našem svakodnevnom životu, a što može da se promeni, stvarno je vredno truda”.

Rezultati ispitivanja se očekuju u narednih nekoliko meseci.