• Opa, nisam znao da su po tebi snimili film“, stiže poruka, a odmah zatim fotka plakata za predstavu „Gospođica neću“.
• Pa eto, kratko odgovaram.

Nasmijala sam se, jer sam se sjetila još jedne rasprave u kojoj mi je rečeno da sigurno mora postojati neka knjiga  „Kako ne reći neću“.

• Ne znam za tu, ali znam da postoji „Kako reći ne“, rekla sam.
• U, pa ti si s tim rođena, masterirala si…
• Ne može biti dalje od istine, nasmijala sam se. Znaš to je jedna od najtežih stvari koje sam učila.
• Je da, čula sam uz prevrtanje očiju.

I onda se vratim u djetinstvo kada sam prvi put prestala govoriti “neću”. Bili smo kod susjede koja je prejako štipala obraze (mrzila sam to, bridilo mi je lice pol dana nakon što bi ga sočno stisnula). Već mi je muka bila što sam trebala ići tamo, a sa svojih pet godina nisam ni shvaćala da postoji opcija da možda kažem kako mi se ne ide.

Uglavnom, gospođa Štipaljka mi je, nakon što mi je već bridio obraz, ponudila kolač. Miks crvenog obraza i kolača koje ne volim je samo ispalio jedno dječje;

• Neću!

Pogledala me u čudu i krenula prema stolu ostaviti kolače što je mama iskoristila da mi šapne, kako to nije pristojno i da ako nešto neću trebam reći:

• Hvala, ne mogu.

Sjećam se da mi se odmah pobrkalo u glavi, kako ću reći da ne mogu, ako mogu, ali neću…, a opet, odrasli valjda znaju bolje i tako sam počela s prestankom govorenja – Neću.

Nije stalo na izričaju te čarobne rječice, naprotiv, počela sam sebe doživljavati kao nekoga tko nije dobar ako nešto neće. Jer sve treba, a kako reći da ne mogu. Slabići nešto  ne mogu.

Par godina poslije, prvi dan škole, dolazimo prijateljica i ja u razred. Jedino je još  klupa do prozora slobodna. Sjedam do prolaza, prijateljica do prozora. Nakon par sekundi mi kaže: „Ajmo se zamjeniti, sunce mi udara u glavu.“ I ja se bez problema ustajem i mijenjam s njom.

Ovaj put je mama to vidjela i kada sam došla iz škole pitala me zašto sam se zamjenila, da je li meni ne smeta da mi sunce lupa u glavu. Znam da sam bila zbunjena, nije mi palo na pamet ništa od toga. Nesvjesnost svemirskih razmjera. Ili samo pokušaj autentičnosti dječjeg življenja po ranijim uputama…

Da se razumijemo, daleko od toga da sam ja altruistički uživala u svemu što sam radila, bilo je tu dječje i mladenačke boli koju zna svatko koji je npr.

Zatomio svoju simpatiju jer je frendici taj dečko baš fora nakon što ste se počeli družiti i prohoda s njim, ili kada su bile samo dvije karte za film u kinu koji sam čekala, ali eto, frendice ga baš žele pogledati, a nema više mjesta… Dječje situacije, ali u dječjem svijetu su te rane vrlo stvarno boljele.

Uglavnom, sve je to nekako dovelo do mog pobjedonosnog prvog NE. Gimnazija, 4. razred, dobila sam neke super kratke hlače za koje me prjateljica pitala može li ih posuditi za grad taj dan.

Sjećam se svega kao da sam sada u svojoj dječjoj sobi, miriše kiflice koje je baka ispekla i s linije zavijaju Beatlesi jer je traka na kazeti bila sažvakana. Prvo poznati žalac u srce, jer sam ih ja htjela obući, a onda neki svjetlosni šamar i čujem se kako izgovaram: „Može neki drugi dan nakon što ih ja budem nosila.“

Frendica gleda iznenađeno, jer je prvi puta  čula da govorim nešto takvo, ali valjda joj je bilo sve jasno i kaže ok. Zahvalna sam joj do neba jer je prihvatila bez daljnjeg nagovaranja moju odluku. Tko zna bih li ustrajala da je bila upornija. A ja, kao da su mi se pluća povećala za dva broja. I tako je to krenulo.

Nikako to ne znači da sam odjednom postala odlučna u jasnom nijekanju, ali svjesnost da je to opcija mi je bila oslabađajuća. Količina te čarobne rječice je rasla kako se smanjivao strah od ishoda, od (ne)prihvaćanja okoline i kako je raslo prihvaćanje sebe i promjena koje su moguće ako moje ne nije prihvatljivo.

Zašto to uopće pišem ako sam u miru s tim?

Jer vidim predivne ljude oko sebe koji se rasipaju pošto misle da nisu dobri ako kažu ne. I to je istina. Nisu dobri prema sebi. Sa svakim progutanim ne ili neću su manji, istrošeniji, slabiji.

Nije njihovo neslaganje nestalo, samo su ga premjestili u sebe i zauzeli mjesto u svom biću s nečim, za njih nezdravim. A što je najluđe, gledajući i pričajući s njima, izlaze frustracije jer se osjećaju iskorištenima. Za koga je to dobro?

Kratkoročno za one koji su dobili ono što su tražili pod svaku cijenu, ali za njih bi neki ne bio samo mali usporavač, oni će već naći nekoga drugoga tko još ne zna reći da nešto neće. Trebaju li nam takvi oko nas?

Oni koji će ostati uz nas i nakon našega NE, su oni s kojima vrijedi argumentirano raspravljati i potruditi se iznaći neko riješenje koje nikoga ne ranjava.

Imam prijateljicu, predivna žena, brižna majka, vrhunska znanstvenica, odana i predana u odnosima i izubijana jer nikako prevaliti preko usta taj ne. Nema toga tko ju je tražio pomoć da mu nije pomogla, dapače, nudi pomoć i organizira akcije i kada ju nitko ne traži, vrvi poduzetničkim savjetima i gleda potencijal u svakome…

I glupo bi bilo reći da to nije prepoznato, u mnogim odnosima jest, ali u nekima koji su među najvažnijima njoj, nagrada joj je takva da je dobila gastritis od toliko progutaih ne-ova.

Zato Joška moja, glasno NE-kni pa ko treba neka ostane, a tko ne, neka otpadne.

Eto, počnimo od sebe, da bismo svoju djecu mogli naučiti reći zdravo ne, ne ono ne iz prkosa, podobnosti, ili iz slabosti,  nego ono sočno, jasno NE jer nam upravo ono omogućava puno novih DA.

Autorka: Ivana Vončina-Toplek

Ne, nema traume iz detinjstva. Ništa više ili manje od prosečnog deteta s ovih prostora. Klasika. Rat, izbeglištvo, prekid svake školske godine zbog ratnog stanja, dijeljenje života na ‘pre rata’ i ‘posle rata’. Ali ništa strašno. Kakvih ima, super je.

Ne, nije zlostavljano dete. Roditelji su joj davali koliko su mogli i kako su znali i umeli. Nisu je tukli. Mama je urlala, ali ne zamera joj.

Ne, ne mrzi decu. Jer ne mrzi.

Da su joj naporna – jesu.

Da su joj vrlo često dosadna – jesu.

Da se ne zna igrati s njima – ne zna.

I da nema želju naučiti se igrati s njima – nema.

Da, ide joj na živce dečije urlanje dok sedi u restoranu i jede. Da, zna da je to problem roditelja, ali ona zaista u trenucima opuštanja i druženja ne želi da razmišlja o tome ko je kriv i odgovoran jer neko dete, eto, urla. Trči oko stola. Pada. I uzurpira prostor. Ne želi.

Da, uvek će stati na stranu deteta kada je nasilje u pitanju. Da, prijavljuje nasilje koje se dešava u njenoj okolini, a koje čuje ili vidi. Razmišljanja je – ako si ga napravio/rodila, izvoli se baviti njime/njome, a ne uništavati dete i praviti od njega/nje kretena. Istovremeno ne zna za baš puno roditelja koji su spremni prijaviti komšiju koji tuče svoje dete.

Da, radila je sa decom. I nikad, baš nikad nije imala nikakve porive da ih ima. Čak i ona koja su joj bila simpatična, to je bilo samo to. Simpatičnost.

Ne boji se starosti. Ne boji se usamljenosti. Ne boji se reakcije okoline.

Previše voli popodnevni san, previše voli mir i tišinu, previše – da bi imala dete.

U par navrata je čuvala decu za novac.

Želi ostati slobodna. I svoja.

Želi da ide na put kad joj se ukaže priika, a ne da ostane kući, jer je dete bolesno.

Ne želi da žali za propuštenim šansama.

Ne želi da u nekome vidi krivca za svoje propuštene šanse.

Čak ni podsvesno, onako sama sebi kad nema nikog. Sama sebi i u sebi.

Želi da novac troši na sebe. Jer dete je skupo. Pakleno skupo.

Dobro je sa svojom odlukom. Toliko je dobro da je ljudi ne pitaju o tome. Tako zrači. Zrači nemajčinski. Ni ginekologinja je ne pita o tome. Vidi žena s kim ima posla.

Ne treba joj neko da je timari. Da ga podiže sebi za stare dane, da ispunjava njena očekivanja. Ne.

Ne smatra se ni hrabrom ni kukavicom. Smatra se razumnom osobom svesnom svojih želja, potreba i granica. Ne misli ni da je to pitanje spremnosti. Glasa za to da je to ipak pitanje želje. Koja kod nje izostaje.

Ne pada na priče o ‘kad te pogleda, na sve zaboraviš’, ‘za to se živi’, ‘to je smisao života (žene)’ i slične rečenice. Jednostavno – ne pada. Zna da na nju to nije primenjivo.

I možda ono najvažnije je to što ne oseća da nešto propušta. Kako da bude nesretna zbog nečega što joj je nepoznato?! Jednom joj je jedna od 30 rekla – ne znaš ti kako je imati dete! Važi. Ne znaš ni ti kako je imati 30 i nemati dete. I šta sad?! Nikom ništa.

Ne misli da je njen izbor nešto univerzalno. Samo je njen.

Diže glas za one koje žele, a ne mogu. Kao i za one koje mogu, a neće.

Očekuje poštovanje svog izbora i nudi isto.

I, ne, nema psa i mačku kao zamenu za dete. Takoreći – bez kučeta i mačeta.

Poznate žene koje su odlučile nemati decu: Cameron Diaz, Dita von Teese, Jennifer Aniston, Josipa Lisac, Liza Minnelli, Ellen DeGeneres, Gloria Steinem, Oprah Winfrey…