Još bih više ostala šokirana kad bih u tom autu vidjela nekog poznatog, susjeda ili obiteljskog prijatelja, pa čak i rodbinu što je u meni izazivalo automatsko podizanje želudca. To su ljudi koji imaju žene, djecu, pa čak i unučad. Prije nekoliko godina radila sam sezonu na moru. Svi smo bili obučeni na isti princip – bijela košulja i crne hlače ili suknja do koljena. Dodajući tome da cijeli dan radiš na 40 stupnjeva i samo čekaš kad ćeš se onesvijestit, šokirala me činjenica da je jedan od šefova (a u Dalmaciji i šefov šef ima svog šefovog šefa) nerijetko komentirao svaku od cura, sve njene (ne)obline za koje ni sama ne znaš da postoje. Sjećam se zadnjeg radnog dana. Ivana i ja smo se nadale da neće biti puno posla da zadnji dan odradimo lagano, ali karma is bitch – ubile smo se od posla. Na kraju dana kad sam slagala sladoled u frižider onaj šef par redova iznad ovog kaže konobarima:

Dečki vidite, pogledajte sad još jednom ovaj prizor, zadnji joj je dan.

Sreća njegova da nisam automatski povratila po njemu. Okrenula sam se i samo mu rekla

Vaša kćer sada ima 6 godina, zamislite da netko od 40 godina za 10ak godina tako nju komentira. I ja imam i majku i oca, stari taman kao i vi sad.

Uslijedio je muk i odlazak s mjesta radnje.

Još jedan primjer, zbog kojeg sam se i odlučila na pisanje ovog članka dogodio se nakon jedne manifestacije. Zajedno s grupom od 7-8 ljudi imala sam priliku upoznati izlagače s te manifestacije. U očima su mi bili ogromni – inovatori koji imaju super obiteljski život, svaki od njih ima ženu i minimalno jedno dijete, uz to rade posao koji vole, svaki ima neku svoju inspirativnu priču, proputovali su pola svijeta, a i dalje su normalni. Željela bih da ih nikad nisam upoznala i da sam živjela u uvjerenju da je to zaista tako. Zašto? Zato što su krenuli s pričom o svojim inovativnim proizvodima gdje ti ostaneš zapanjen i bez treptanja očekuješ što je iduće. Pitaš se otkud im sve te ideje, koliki je njihov mozak kad tako nešto smisli i kako se ti toga nisi sjetio. S ponosom kažeš kako i ti nešto radiš, sudjeluješ na raznim događajima na faksu, pišeš za dva portala, druga frendica priča o inovaciji koju je smislila sa svojim frendovima i o tome kako djecu trenira plivat jer je priznata plivačica koja je osvajala medalje na svjetskim razinama. Imaš spiku, spiku koja ih baš ne zanima jer su vidjeli priliku da večer iskoriste na najproduktivniji (čitaj: najodvratniji) mogući način, da te odvedu na cugu, dvije-tri koje će oni platiti jer si ti student i nemaš para, a kasnije mu onda u naturi ideš zahvalit.

Ljudi moji, oni imaju 40 godina. Moja će mama ove godine napunit 44, očuh isto. Nakon te večeri u kojoj sam se naslušala sranja kao nikad u životu, išla sam ih malo proguglat i svaki od njih imao je obitelj. Jednom je žena bila u hotelu dok je on nama prodavao spike. Došla sam u stan iznervirana, razočarana, zgrožena s ogromnim upitnikom iznad glave koji ni dan danas nije nestao. Sreća i za moju cimericu i za mog dečka da se nijedno od njih nije našlo u stanu, pa sam svoje misli dijelila sa zidovima sobe koji su vjerojatno već preumorni od mog prevelikog ispitivanja i propitkivanja situacija oko sebe. Često razmišljam baš o životnim situacijama i o tome što se u čovjeku (ne)pobudi da radi takve stvari. Nije mi jasno kako se možeš upucavat klinkama, a žena ti spava nekoliko kilometara dalje od tebe. Nije mi jasno kako se ne sjetiš svog djeteta kad prilaziš nekome 20 godina mlađem od sebe. Kad imaš 50, prihvatljivije je već kad gledaš žene od 30, ali kad imaš 30-40, nije normalno da gledaš one od 17-18. Nije mi jasno zašto imaš potrebu za tim, čak i ako imaš loš brak ili bilo koju drugu vrstu nesređenog odnosa. Nije mi jasno zašto su upravo ti što to rade najglasniji kada se priča o pedofiliji i glavni su u brojanju koliko je Charles stariji od Elle Dvornik i koliko će on već biti u grobu kad ona bude 40-godišnjakinja. Jednostavno mi nije jasno.

Ljudi moji, pa ako imate 40 godina, djevojka od 20 vam bez problema može biti kćer. Da netko napravi nešto vašoj kćeri, ubili biste tog koji joj je nešto napravio što je u jednu ruku i logično, ali onda nemojte i vi raditi isto. Uvijek je bilo i bit'će – ne radi ono drugima što ne želiš da i tebi rade.

Jedna napomena– ovo je kolumna, ne znanstveni rad i ono što piše ovdje se ne odnosi na sve situacije koje vi poznajete. Kolumne se pišu iz perspektive autora i ono što je rečeno ne mora i često se ne podudara s onim što netko drugi misli ili (ni)je proživio.

Malo nezgodno, jer ja sam novinarka, a oni su tek djeca iz parka s kojima svakog dana, ali ne novinarski, rado pričam. Poznajem ih otkako su bili u pelenama, a poznajem i njihove roditelje, divne ljude koji čine sve da im omoguće pristojan život. Ova priča nastala je uz pristanak onih koji su im posvetili život.

Ta djeca, baš kao i mi odrasli, imaju svoje probleme i, kao  veliki teret, nose ih na leđima. Zanimalo me šta ih muči, prije svega jer i ja imam nekoga ko raste i, vjerovatno, jednog dana u meni bi to biće moglo da vidi “nadžak-babu”.

Ognjen (15) kaže: “Mama je juče tražila šifru za Fejs, da provjeri s kim se dopisujem. Tata je stajao na vratima i nije joj ništa rekao. Bilo me sramota, osjećao sam se kao neki glupan. Razredna je na roditeljskom pričala kako mi previše koristimo Facebook. Njoj bi bilo bolje da nam objasni matematiku kako treba”.

Zapravo, nije otkrivanje šifre bio problem, jer na ovoj društvenoj mreži, kaže, ne krije ništa. Osjećao se kako neko prilično agresivno navaljuje da otvori dio njegovog svijeta i na to nije bio spreman. To je izazvalo buru.

Sergeja (15) je tata pitao da li ima curu, postidio se.

“Šta njega briga imam li curu ili simpatiju. To je samo moja stvar”, bio je prilično ljut i dodao da je to otišlo daleko u svađu u kojoj ga je otac “optužio” da je zaljubljen jer nema drugo opravdanje za neurednu sobu i malo lošije ocjene na kraju prošle školske godine.

“Rekao mi je da više neće tolerisati trojke i dvojke”, dodao je Sergej, rekavši kako se trudio, ali nije baš da uživa na časovima.

Na moje pitanje zašto ne želi da priča o simpatijama, uz objašnjenje da smo svi mi imali te leptiriće u stomaku, opet je pocrvenio.

Anja (16) je lijepa, visoka, prirodno plave kose. Dok smo razgovarale, nije bilo dječaka iz naselja koji joj se nije javio. Ipak, ispod tih plavih uvojaka, poput vršnjaka, krije problem.

“Mama mi ne vjeruje. Šta god da uradim, ona provjerava kod Sarine mame. Kako je to Sara uradila? Zašto je Sara bolja od mene? Njih dvije često pričaju o nama dvjema i moja mama zna da kaže:”Ova moja neće ništa da uradi. Lijena je”. Sarina mama to ne govori za Saru, bar ja nisam čula. Imam osjećaj da nikad nije zadovoljna”, povjerila se Anja.

Dodala je da je mama često kažnjava tako što joj zabrani izlaske sa drugaricama. Kada sam rekla da se majka možda plaši nečega, rekla je da bi voljela da joj to i kaže.

“Moje drugarice kažu da sa mamama pričaju o svemu. Ja ne mogu svojoj da kažem sve. Uvijek me napadne. Nikada joj nisam rekla da mi se neko iz škole sviđa. Plašim se kako bi reagovala. Telefon mi stalno provjerava i čita poruke”, ispričala je Anja.

O nepovjerenju s kojim se susreće prestala je da priča kada je naišla Sara, a onda su, kao prave prijateljice počele da se povjeravaju jedna drugoj.

Nikola (17) je košarkaš i na treninzima je redovan. Košarka mu je, zapravo, jedina ljubav. Zbog toga, čini se, sve drugo trpi.

“Mami i tati smeta što toliko vremena provodim s loptom. Kažu mi da je krajnje vrijeme da odrastem. A ja košarku volim”, jada se.

Lepeza tinejdžerskih problema je ogromna. Psihologija kaže da roditelji ponekad čine greške kojih i nisu svjesni. Kako rastu i mijenjaju se naša djeca, tako i naš odnos prema njima mora da “raste” i da se prilagođava. Pristup “ja sam ti roditelj i biće kako kažem” potpuno je kontraproduktivan. Jer, djeca u ovom dobu sebe ne smatraju djecom i odbijaju bilo kakvu vrstu pridike. Razgovor, razmjena mišljenja i pregovori su najbolji način da se tinejdžerima ukaže na problem, propust ili nedolično ponašanje.

“Ne tražite od njih da odrastu prije vremena i da preuzmu odgovornost. Život će ih, kada za to dođe vrijeme, svakodnevno tjerati da se uhvate u koštac sa problemima”, savjetuju psiholozi.

Adolescencija je težak period, sjećate se, i vi ste nekada bili djeca. Pomozite im da se prilagode i shvate svijet odraslih. Budite im utočište i lijepa riječ. Budite im najbolji prijatelj. Vjerujte im, podržavajte i nikako ne upoređujte s drugima. Roditelji, upamtite, svako dijete je biser i svako je unikat. A prema unikatima treba biti pažljiv i pun saosjećanja.

Ne očekujte da vas razumiju, jer vaše strahove i strepnje shvatiće tek kada postanu ono što ste vi njima.